Bože sačuvaj 1877

Koliko nam je potrebno za sreću?

Koliko nam je potrebno za sreću?
ILUSTRACIJA

Jednoga vedrog proljetnog jutra neki je veseli pastir u dolini između brdovitih šuma pasao ovce. Seoski knez, koji je u blizini bio u lovu na divljač, ugledao ga je, pozvao sebi i upitao ga: "Zašto si ti uvijek tako veseo?". Mladić nije poznavao kneza i rekao je: "Zašto ne bih bio veseo? Naš gospodin knez nije ništa bogatiji od mene". "Tako?", reče knez, "daj da čujem što ti to sve imaš!".

Mladić mu reče: "Imam sunce na plavom nebu, koje jednako veselo sija meni kao i knezu i bregovi se jednako tako lijepo zelene za mene kao i njega. Svoje ruke ne bih dao ni za što na svijetu. Svoje oči ne bih mijenjao ni za cijelo blago u kneževoj riznici. U ostalom imam sve, što si želim; jer ja ne želim više nego što mi je potrebno. Svakog se dana do sita najedem, imam odjeću da se pristojno obučem. Za svoj rad dobijem godišnje toliko da s tim mogu izaći na kraj. Bi li vi mogli reći da knez ima više?" (Christoph von Schmids)

Pitam se što bi pastir odgovorio da ga kod kuće čekaju žena i djeca!? Što bi odgovorili otac i majka djeteta s posebnim potrebama? Njihov život ovisi o otprilike četiri tisuće kuna plaće oca dok, najčešće, majka svoj život u potpunosti podređuje djetetu koje treba neprestanu skrb.

Za to vrijeme ministarstva, puževim korakom, razmišljaju hoće li majci dati status njegovateljice. Pred roditelje pritom stavljaju nerealne zahtjeve, koji uglavnom uključuju skupe adaptacije i more papirologije, što na koncu vodi do odvajanja djeteta od obitelji. Ni predivno sunce na nebu ne može zagrijati tvrda srca čijoj "bravi" odgovara samo šareni papirnati novac... Zar takvi roditelji traže previše?

Da su se na vrijeme pobrinuli za dobrobiti roditelja ne bi sada do očaja doveli zadarsku obitelj!

Pitam se što bi odgovorile majke otočanke? Zbog raznih nameta je jeftinije otići s otoka nego doći na njega. Nekada im je za sreću dovoljna samo bonaca, da "nedaj Bože", brod može isploviti ili helikopter poletjeti prema Splitu. Njima život također staje ukoliko žele da im se djeca bave raznim aktivnostima. Navikle su se na rana ustajanja i na kasna vraćanja jer je sve na kopnu, a nije da imaju gdje drugo prenoćiti. Uostalom tko će sve to poplaćati? Zar im pogled na more nije dovoljan?

Pitam se što bi rekli radnici koji putuju na te iste otoke ili dalja kopnena mjesta, koja rijetko imaju statuse od posebne državne skrbi jer se štedi. Oni nemaju tople obroke, božićnice i regrese. Dnevno, samo na putovanje izgube više od pet sati i odvojeni su od obitelji. Putne troškove dobivaju retroaktivno. Za to vrijeme plaćaju dadilje i vrtiće uz koje su angažirani bake i djedovi, jer na kraju dana nemaju snage ni zdravlja da se posvete najmilijima. Zar im nije dovoljno što su uopće zaposleni?

Što bi na to rekla predivna i brižna majka koja jednostavno nema dovoljno da prehrani petero djece dok strepi da joj ih oduzme socijalna skrb i proslijedi udomiteljima kojima će za to dati i novčanu pomoć? Što bi rekao samohrani roditelj ili žena koja se dva dana nakon spontanog pobačaja i bolne kiretaže mora vratiti na posao, a što ona žena čije je dijete mrtvorođeno i ima rok od dva mjeseca da potisne to u sebi i nastavi puniti državni proračun?

Zašto? Da bi našim "sirotim" političarima pomogli u preživljavanju od minimalno dvanaest tisuća kuna i rješavanju "teškog" problema koji uključuje zbrinjavanje njihovih, od posla umornih tijela i skupih odijela.

Ni priroda više nije besplatna. Sunca i ne vidimo dok smo zatvoreni u uredima, prateći kako se plaćica rastače po raznim fondovima koji će nam dati još čemerniju mirovinu.

Koliko nam je potrebno za sreću? To samo Bog zna, a on uvijek bezuvjetno daje svima, zbog čega su i najsiromašnijima lica ipak sretna. Često baš On ispadne krivac za sve! Možda je ovo prilika da mu se vratimo kao Stvoritelju koji sve može u prah vratiti i nanovo stvoriti. On nam je dao ono najvrjednije - život kojem smo također zalijepili cijenu jer da nije tako ne bismo danas skupljali novac za spašavanje nečijeg života. U suprotnom ljudsko dostojanstvo i život bi bili društveni imperativ! Evo prilike Crkvi za nova djelovanja!

iva ivković