Bože sačuvaj 1994

1000 eura naknade za naivne

1000 eura naknade za naivne
ILUSTRACIJA

Od kada je zavladao opći strah da ćemo izumrijeti, rodile su se razne ideje o tome kako da se u Hrvatskoj riješi ovaj problem. Kao što to obično biva u našoj politici, rađanje dobre ideje je iznimno dugotrajan proces i pridaje mu se više važnosti nego samom procesu rađanja djeteta. Zašto? Možda zato što se uvijek traži najjeftinije rješenje i zaobilazni put oko pravih problema. Očajne trudnice i rodilje, nezaposleni očevi i gljivice koje vise sa zidova rađaone očito nisu dovoljan razlog da se napokon nečemu pristupi odgovorno i studiozno.

Podcjenjivački je prema narodu, kojemu je svaki novčić kao suho zlato, mahati pred očima s nekoliko stotina poticajnih eura koji bi trebale dati osjećaj sigurnosti i privid brige od "zlih maćeha" koje se besramno šeću po "malim ekranima" i nikako da nam daju mira u svakodnevici. Zar nas zaista smatraju tolikim naivcima? Zar zaista misle da majčinstvo i očinstvo imaju cijenu? Zar misle da će to majkama i djeci nadoknaditi očeve koji će, nakon što u mjesec - dva dana naknadu potroše na nekoliko paketa pelena, zaputiti na bauštele u Njemačkoj i po stranim brodovima?

Pronatalitetna politika ne smije biti usmjerena samo na rođenje novog djeteta. To dijete treba prenatalnu skrb, dostojanstven dolazak na svijet i uvjete za daljnje razvoj i napredak. Ne trebaš biti mudar da bi znao da sretna majka znači sretno djete. Ne želim time podcijeniti ulogu očeva, čiji je integritet danas opasno ugrožen činjenicom da teško pronalaze posao i daju sigurnost svojoj obitelji. Majkama se također treba vratiti integritet, a posebno dostojanstvo rađanja.

Čovjek je biće puno potencijala koji se žele realizirati, ali u skladu s čovjekovom biti. Žena treba sigurnost da se, prije svega, može ostvariti kao žena svjesna svoje vrijednosti, zatim kao majka i kao ona koja je u nečemu vrsna i uspješna.

"Dobro je da postojiš", trebala bi biti misao vodilja pronatalitetne politike. Takvo bi okruženje vratilo povjerenje čovjeku da je dobro živjeti na ovom svijetu.

Majka koja leži na nekoliko zaprljanih bolničkih posteljina u rodilištu, ne osjeća se dobro. Ona se osjeća bespomoćno. Postupcima pojedinih ginekologa i osoblja joj je oduzeto dostojanstvo i intima. Ne zna što je čeka. U ogromnim bolovima je ostavljena sama. Njen majčinski instinkt u takvim okolnostima ne vrijedi ništa. Većina žena svjedoči da se osjećaju kao najjadniji predmet. Za to vrijeme, očevima su uskraćene ikakve informacije.

Postoje i divni primjeri, ali sve dok postoji i jedna tragična priča iz hrvatskih rodilišta, ne možemo naprijed. Naknada od 1000 €, neće pomoći mojoj kolegici izbrisati iz glave sliku svog malog, zdravog, ali nakon ogromne muke i nemara, mrtvorođenog dječaka.

Koliko smo divnih ljudi, genijalaca, umjetnika ili čak svetaca izgubili? Je li i za njih vrijedi naknada?
Što djetetu znači ta naknada, kada će biti odbijeno s majčinih grudi poslije pola godine, zbog njenog nužnog povratka na posao koji uz to može biti kilometrima daleko? Čini mi se da se s ovim više potiče neodgovorno roditeljstvo i veći broj radne snage, koja se izravno upisuje na biro.

Tako se ne iskazuje ljubav prema djeci i ženama koje se od mladosti truju antibebi pilulama i raznoraznom kontracepcijom, uvjeravajući ih da je to rješenje za sve njihove probleme od nepravilnih ciklusa, preko prištića do neželjenog djeteta. Lakše je uvjeriti ženu da je bolesna i dati joj tableticu nego joj se posvetiti i dopustiti da upozna sebe, svoje tijelo i shvati da je lijepo što postoji.

Uloga Crkve treba biti ključna u ovoj situaciji. Ona je ispred svih, pozvana braniti dostojanstvo žene i majke. Ne na papiru, nego u konkretnim situacijama. Ponižena majka je narušen temelj obitelji.

Drage majke, samo hrabro! Neka vas prati zagovor nebeske Majke Marije, koja vas blago gleda i prati!

iva ivković