Bože sačuvaj 1515

Autentični kršćanin je prepoznatljiv i lako prihvatljiv

Autentični kršćanin je prepoznatljiv i lako prihvatljiv
ILUSTRACIJA

Djeca su poput škrinjica mudrosti. Svojom blagošću i neposrednošću nas najbolje uče o međuljudskim odnosima i o nama samima, a da toga nisu ni svjesna. U njihovim, tako jednostavnim, izjavama najčešće se krije duboka teologija. Upravo zbog njihovog pristupa, nemoguće ih je ne čuti i ne doživjeti. Oni stvarima daju novi pogled i svježinu koja je nekada prijeko potrebna našim "neprozračenim umovima".

Mi odrasli smo obično zaokupljeni trenutnim problemom, koji uz svu našu životnu amneziju sačinjava plato s kojeg promatramo ljude i događaje oko sebe. Jednostavno rečeno, uvijek polazimo od sebe. Smatram da je to sasvim normalno i korisno ukoliko smo ponizni u svom iskustvu i milosrdni u njegovom prenošenju drugoj osobi. U suprotnome vrlo lako možemo postati poput zlostavljača tuđe psihe i duha.

Prije neki dan, dok su djeca marljivo rješavala svoje nastavne zadatke, ja sam se zagledala u svoje bolno ispucale ruke, kao da pratim cvjetanje neke biljke za Discovery program, nestrpljivo čekajući rješenje problema kojim sam okupirana. U jednom trenutku, prekinuo me slatki glasić prvašice: "Učiteljice, pa zar vi znate čitati iz dlanova?"
To me u potpunosti trgnulo i nasmijalo. Puno je zabavnije upoznati širu stvarnost. Ne znači to da mi je takvo nešto palo na pamet, ali mi je dalo misliti o tome kako izgledam u tuđim očima i zašto je to tako.

Što znači biti autentični kršćanin? Je li to znači savršeno ispunjavati zakon? Stalno spominjati grijeh, Isusa, Crkvu? Vješto skrivati loše strane Crkve i grijeh struktura? Autentičnost se najbolje ogleda u očima drugoga.

Često kršćanstvo koje živimo izgleda kao hod na rubu sablazni. Bilo da se radi o početnom obraćenju koje svojim entuzijazmom želi zaraziti cijeli svijet, a da pritom ne primjećuje stvarnost drugog čovjeka kojemu je to jednostavno previše odjednom. Zaboravljamo da je Crkva pod stalnim povećalom i uz to je suočena s nizom predrasuda zbog čega se kršćanin nekada čini kao trojanski konj.

Štetna je i ona druga krajnost koja je spremna na sve kompromise samo da bi se svidjela drugome. Nikoga nikada nije privukla vjerska samouvjerenost i stav: "Sve znam o vjeri", "to se tako mora jer Crkva tako kaže"!
Učiniti da se drugi osjeća grešno, maleno i poniženo, zbog naše uvjerenosti u vlastitu ispravnost i privilegiranost je daleko od puta milosrđa, ljubavi i autentičnog kršćanstva.

"Ti si vjeroučiteljica, pa ti ne smješ psovati ili biti neraspoložena! Ti moraš uvijek braniti Crkvu i biti visoko moralna...." Zašto? Je li to garancija moje vjere i odnosa s Bogom? Hoće li to potaknuti druge na obraćenje i promijeniti sliku Crkve? Možda! No, voli li te više onaj koji to mora ili onaj koji te svjesno odabire? Jesi li vjeran svome supružniku samo zato što to od tebe traži zakon ili zato što to samo po sebi proizlazi iz odnosa ljubavi? Ne živi se na sliku Božju zato što to od tebe traži tvoje zanimanje nego zato što Boga ljubiš. Ta ljubav je formirala tvoj temeljni stav, identitet i odnos s drugima, pa i poštivanje pravila koja uređuju tu ljubav i čuvaju ljudsko dostojanstvo. To je autentičnost. Iz toga bi trebalo proizlaziti sve drugo, pa i naša zanimanja u društvu.

Trebamo opominjati jedni druge, ali u blagosti i ne zbog osude nego zbog ohrabrenja i usavršavanja. Autentični kršćanin svakodnevno se iznova opredjeljuje za Boga. On zna koliko je to divno, ali i teško, zbog čega je, prije svega, ponizan i radostan. Iz toga, a ne iz održavanja pravila, proizlazi njegova vrijednost i ljubav, što je jasno prepoznatljivo u očima drugoga koji se s lakoćom i bez predrasuda otvara takvoj stvarnosti i obogaćuje je.

"Onaj dakle, tko se učini malenim kao ovo dijete, eto najvećeg u kraljevstvu nebeskom". (Mt 18, 4)

iva ivković