Bože sačuvaj 2649

Tihi holokaust

Tihi holokaust

"Ali ja nisam preživjela kako bih činila da se ljudi osjećaju ugodno. Preživjela sam kako bi malo raspirila stvari. I uživam u tome. Nalazimo se u zanimljivoj bitci u ovome svijetu. To je bitka života ili smrti. Na čijoj ste strani?". Ove riječi, australskoj javnosti, uputila je Gianne Jessen, 8. rujna 2008. godine u zgradi parlamenta u Melbournu. Ona je preživjela tihi holokaust - pobačaj.

Sve do 2002. godine, običaj u nekim zemljama je bio da se dokrajči život onoga tko preživi abortus: davljenjem, gušenjem, ostavljanjem do smrti ili bacanjem. Poput igre bez granica, sve dok nije izglasan akt protiv toga. Odlučeno je da se tom, danas često nazvanom, ženinom dijelu tijela ili nakupini stanica, podare ljudska prava u slučaju da bitka do smrti nije okončana u utrobi.

Kako je moguće da se tolika borba vodi protiv "dijela ženinog tijela" koje čak može preživjeti i bez nje?
Društvo je, vrlo arogantno, zauzelo stav da je pobačaj i dalje legalno pravo žene da se riješi "nametnika", ali je zato veliko zlo to učiniti na "svjetlu dana" kada oči ne možemo držati zatvorenima. Naravno da to nije spriječilo daljnja zastrašujuća nedjela jer u odabiru između života i smrti ne možeš biti negdje u sredini.

Dr. Kermit Gosnell jedan je od izvršitelja pobačaja iz Pennsylvanije. On je 2013. godine osuđen za neopisivo velik broj ubojstava djece, živorođene za vrijeme izvršenja abortusa. Rijetko tko je čuo za ovaj, kao iza brojne druge ovakve slučajeve koji zaslužuju veliku medijsku pozornost.

Iste godine objavljen je intervju sa zaposlenicima njegove klinike. Vjerojatno nitko ne razumije bolje od njih što je pobačaj. One su svjedočile strahovitim načinima ubijanja djece i shrvanim majkama. "U jednom trenutku fetus je otvorio oči i svojim se malim prstićima uhvatio za prst izvršitelja u čijim očima nije bilo ni traga milosti".

Njihov se intervju zasigurno ne smatra društveno korektnim jer se tiče nečijeg intimnog života i savjesti. S obzirom da nastojimo srušiti tabu teme, a intimnost bračne sobe učiniti javnom, onda ova tema više od bilo koje druge zaslušuje otvoren i javan pristup. Upravo se izvršitelji pobačaja nose s posljedicama nečijeg slobodnog izbora. Oni su najbolji svjedoci da se bez iznimke radi o osobama koje žele biti rođene.

Abortusi, u kasnijem stadiju trudnoće, izvršavaju se fiziološkom otopinom koja se ubrizgava u majčinu utrobu i pritom spaljuje dijete. Nakon toga, slijedi iščekivanje da mrtvo dijete napusti prostor ženinih prava. Za to čak postoji rok od 24 sata. Za to vrijeme, dijete prolazi agoniju kojoj se odupire. Dovoljno je pogledati ultrazvuk. Ukoliko dijete čudesno preživi, ostaju velike fizičke i psihičke posljedice. U tom slučaju, izvršitelj pobačaja mora potpisati rodni list djeteta. Velik je broj preživjelih. Pokušajte njima objasniti da postoji opravdanje za tako nešto.

Ljudi će činiti po svome, postojala zabrana ili ne, ali je vrijeme da se društvo opredijeli, crno na bijelo. Koja su prava začetog djeteta? Koliko se feministkinja ustalo na taj dan i borilo za prava budućih žena?

O Gianni je snimljen film, "October Baby". Govori o djevojci koja pokušava pronaći odgovor na pitanje, zašto je omražena već od začeća. Majku djevojke, glumi Shari Rigby, koja se u stvarnom životu dugo borila s činjenicom da je počinila abortus. Zašto? Umjesto dizanja svijesti o njoj kao čudesnom stvorenju koje sve može, društvo joj je govorilo da to nije tako. Dobila je više savjeta o sprečavanju začeća i strahotama tog zapravo čudesnog čina. Je li joj abortus dao mir? Nikada!

Mir joj je dao susret s preživjelom koja joj je svojim oprostom donijela i oprost od samoga Boga. Ona joj je posvjedočila da osuda abortusa ne znači osudu nje kao osobe, nego novi pristup prema životu i međuljudskim odnosima!

"Za kraj: nadam se da će me zamrziti do moje smrti da mogu osjetiti Boga oko sebe i razumjeti što znači biti omražen. Krist je bio omražen. Nije da se radujem tome, ali znam da sam već omražena jer proglašavam život. Tihi holokaust me nije pobijedio. Moja misija je: ubrizgati humanost u jednu debatu koju smo stavili na policu i rekli: To je problem! Odstranili smo osjećaje i postali tvrdi. Želite li to zaista?". (Gianna Jessen)

iva ivković