Bože sačuvaj 1767

Dobrodošli u 'Apsurdistan'!

Dobrodošli u 'Apsurdistan'!
ILUSTRACIJA

Dvojica mladih zanatlija, prolazila su mimo polja kupusa. -"Pogledaj, kako su to velike glave kelja!" -"Te uopće nisu velike. Na svom putovanju po svijetu vidio sam jednu glavu kupusa, koja je bila mnogo veća od župnog dvora." -"I to mi je nešto! Ja sam jednom pomogao napraviti kotao, koji je bio velik kao crkva.". -"Ajme meni, pa čemu služi takav veliki kotao?" -"Htjeli su u njemu skuhati tvoju veliku glavu kupusa." (Christoph von Schmids)

"Dobrodošli u Apsurdistan!". Naziv je to Dubiozinog albuma i naziv prikladan za zemlju u kojoj trenutno žive sablažnjeni ljudi, okupirani "bačenim kostima" naših političara i medija. Možda se zbog toga tako teško uočavaju očiti apsurdi. Vidi se to po, razini i vrstama aktivizma koji se traži u malim, svakodnevnim stvarima: kupovanje hrane i lijekova upitne kvalitete i podrijetla, izrabljivačke cijene stambenih najmova, mobbing u kolektivu, verbalno i psihičko zlostavljanje...

Na protest se ustajemo tek onda kada stvari postanu velike i globalne, a takva borba sliči borbi protiv malignog oblika raka u četvrtom stadiju. Svatko će od nas pomisliti: "A što sam ja tu mogao? Ja sam sitna riba!". Za početak, smatram da se potrebno riješiti logike razmišljanja da borba za jedno uvijek mora "kirurški" isključivati nešto drugo. Koliko god voljeli The Beatlese, filozofija pjesme "Imagine" nije rješenje, nego nova diktatura ljudskog duha.

Takva logika ne ostavlja prostor za razumijevanje, uvažavanje, različitost, kreativnost, međusobno poštivanje, solidarnost i milosrđe, a bez toga smo truli ljudi i bezdušno društvo.

Danas to izgleda otprilike ovako: profit isključuje poštenje, prava homoseksualaca - instituciju crkvenog braka, prava žene - život djeteta, umjetna oplodnja - crkveni nauk... Šteta što tako lako ne odbacujemo kriminal i korupciju.

Ipak, najveći apsurd je činjenica da je lakše pružiti dom životinji nego djetetu bez roditelja. Apsurdno je da je jednoj ženi začeti plod obična nakupina stanica koja sprječava njenu slobodu, dok je drugoj ženi to najveći dar majčinstva, pod čiju cijenu je spremna pri umjetnoj oplodnji spriječiti razvoj nekoliko, po dostojanstvu, jednakih života. To je samo komadić problema.

Kaže Biblija da se sve prepoznaje po plodovima. Dok je god kolateralnih žrtava, plodovi su loši! Izgleda da je od toga važnija društvena i politička korektnost.

Žrtve su očevi i majke koje kilometrima putuju svaki dan da bi prehranili obitelj. Taj problem se ne rješava nekakvim doprinosima za novorođeno dijete koje će se za pola godina odvojiti od majčinih grudi, jer se na porodiljnom dopustu ne može živjeti od zraka.

Žrtve su djeca, čiji se talenti ne potiču i vrjednuju ukoliko nisu politički ili znanstveno profitabilni. Najveće žrtve su još nerođena djeca koja kao da ne postoje jer ih nitko nije ni vidio. Njima se trebamo baviti!

Kršćanstvo "očnjaka", koje kruto i striktno pristupa čovjeku, neće riješiti ovaj problem! Što možemo očekivati od ljudi kojima nije ponuđen nikakav drugi odgovor na njihove patnje i težnje. Ukoliko u blagosti nisu poučeni!

Ona jedna ovca iz Isusove prispodobe je bila vrijedna ostavljanja njih devedeset devet. Ne zato što je bila bolja od drugih, nego zato što je imala problem koji se trebao riješiti. Kada budemo tako pristupali stvarima, možda izađemo iz ovog "Apsurdistana".

iva ivković