Bože sačuvaj 1371

Važno je biti dosljedan i temeljno se opredijeliti

Važno je biti dosljedan i temeljno se opredijeliti
ILUSTRACIJA

Nakon što je car Konstantin, Milanskim ediktom 313. godine, kršćanima dao slobodu, a car Teodozije uzdigao kršćanstvo na razinu državne religije, dolazi do razvodnjavanja kršćanstva. Bilo bi za očekivati da to bude vrijeme procvata, no to postaje vrijeme nastanka "kršćana na papiru". S obzirom da su, petnaestak godina nakon uredbe cara Teodozija ostala politeistička vjerovanja i kultovi bili zabranjeni, ljudi su mahom postajali dio prihvaćene većine.

Njihove motive, lako možemo razumijeti, ali danas, kada smo se ponovno vratili u vrijeme progona kršćana, teško je razumjeti motive onih koji postaju i ostaju članovi Crkve samo da bi dobili "papire". "Papir" nam ne garantira istinsku pripadnost, razumijevanje nauka ili odnos s Bogom.

Naši djedovi su odlazili izvan domovine "trbuhom za kruhom" i za "papirima" koji su bili izvor egzistencije za cijelu obitelj. Daleko je to od sponzorskih odnosa koji se temelje na iskorištavanju. Staviti Crkvu u takav sponzorski i servisni odnos je, u najmanju ruku, vrijeđanje svetoga.

Bez obzira koliko strukture u Crkvi mogu biti grešne, njezin korijen i sakramenti su sveti. Uzimati od Crkve samo ono što nam se sviđa ili nam u datom trenutku treba je izrabljivanje. Takav odnos imamo prema trgovačkim kuponima ili raznim članstvima koji nam omogućuju da nešto dobijemo na popustu. S duhovnom stvarnošću se ne bi smjelo trgovati.

Ni Krist nije trgovao s nama. Nije utemeljio sakramente da bi se okoristio ili udovoljio okolini. Zar bi onda podnio toliku žrtvu?

Krist nam se krštenjem očitovao. On je Sin ljubljeni, Spasitelj koji je solidaran s nama i želi ostvariti odnos s nama. Ući u odnos s nekim i postati dio nečijeg života znači zakoračiti u misterij. To zahtijeva temeljno opredjeljenje, vrijeme, odgovornost, predanost, poštovanje, razumijevanje, komunikaciju, prijateljstvo i žrtvu.

Primajući sakramente mi se očitujemo Bogu i svijetu kao njegovi. Ulazimo u dvostrani odnos i na poziv odgovaramo vjerom. Temeljno se opredjeljujemo za Njega u Crkvi koju je on ustanovio i posvetio. Ukoliko zaista ne stojimo iza toga, prije svega smo neiskreni prema sebi.

Kada je II. Vatikanski Sabor tražio uzroke velikog porasta nevjernika u naše doba, onda je kao jedan od razloga tome naveo i loše vjernike. Vjernike koji se drugima predstavljaju kao takvi, ali se u biti ne ponašaju kao vjernici. Za njih Sabor kaže da zakrivaju pravo lice Boga i religije. Vječiti je to problem i o njemu treba otvoreno razgovarati.

S druge strane, ne mogu se oteti dojmu kako i institucionalni dio Crkve i dalje više teži broju vjernika umjesto konstantnoj evangelizaciji koja bi trebala pratiti znakove vremena i odgovoriti na težnje današnjeg čovjeka. Trebamo li više ulagati u pastoral i župnu katehezu? Jesmo li se udaljili od svoje vjerničke obitelji? Čuvamo li dostojanstvo Kristovog nauka?

„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati!“. Iz toga proizlazi da je čuvanje Kristovih zapovijedi, za koje mnogi kažu da su preteške i prestroge, zapravo posve normalna stvar za one koji Ga doista ljube, jer su te zapovijedi samo produžetak Kristove ljubavi. Ne ljubavi koja samo govori nego koja tako i čini.
"Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste." (Gal 3,27)

iva ivković

Komentari: 5

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
18. siječnja 2016. u 15:58
"Primajući sakramente mi se očitujemo Bogu i svijetu kao njegovi". Mislim da je realno istina drugačija, pošto većina nas katolika ne bira da će se krstiti, pričestiti a ni krizmati već to biraju naši roditelji za nas pošto smo u to vrijeme njihovi "štićenici". Ukoliko se ova rečenica odnosi na sakrament vjenčanja potpuno se slažem. Slažem se da se npr. mnogo mladih uzima u crkvi samo zato što im se to sviđa ili im to u datom trenutku treba. Sa sljedećom se rečenicom također u spomenutom kontekstu slažem: "Nije utemeljio sakramente da bi se okoristio ili udovoljio okolini. " Ali onda dolazim do pitanja: tko je ta okolina? Kakva je ta okolina? Svi mi smo ta okolina i to takva da taj sakrament smatramo nekakvom moralnom obvezom. Npr. par koji nevjenčano živi zajedno jer je tako sam odlučio i koji nikome na taj način ne nanosi štetu (naravno ne ni sebi jer se u njemu pripadnici međusobno poštuju i vole) smatra se grešnim, nemoralnim, sebičnim... osuđenim. Mnogi tako popuste okolini i odluče se za korak vjenčanja kako nebi bili obilježeni ili kako bi im dijete imalo papire iako im taj sakramenat puno ne znači. Zanimljivo, od takvih "različitih" ljudi koji se u našoj "katoličkoj" okolini osjećaju prljavi i odbačeni samo zato jer su drugačiji, nikad nisam čula izjavu kako je ovo vrijeme njihovog progona. Većina ih spuštenom glavom ide tamo gdje će najmanje smetati, za razliku od ostale većine od kojih mnogi (kako i sama kolumnistica napominje za loše vjernike) ne žive ljubav za koju se prisežu ali podudaraju se sa "zadanim moralnim šablonama". Takvi često znaju reći da je vrijeme progona kršćana i da se osjećaju progonjeni. Braćo i sestre vjernici, pokušajte na godinu dana živjeti u našoj zemlji kao "nekršćanin" ili možda ne u skladu sa katoličkim pravilima čime ste automatski isključeni iz zajednice iako svim srcem želite živjeti kršćanski, živjeti ljubav (rastavljen iz bilo kojeg razloga, nevjenčan a u suživotu sa partnerom, homoseksualac) pa ćete vidjeti kako se osjeća osoba koja je progonjena. Ja bih kao vjernica voljela da probamo sebe što manje sažaljevati a što više širiti prihvaćanje i ljubav ostalih.
19. siječnja 2016. u 22:54
Iz komentara je jasno da nije problem u Nauku i sakramentima nego u međuljudskim odnosima. Crkva nema stav odbacivanja i ne može uvijek snositi odgovornost za ostale. Sakramenti su "duša" odnosa s Kristom i kontradiktorno je ići protiv njih a tvrditi da smo kršćani. "Ovo činite meni na spomen".
Pa kršćanstvo ima jasna pravila i nauk. Nitko me ne može uvijeriti da je držanje toga neizvedivo. Mislim da je veći problem što je to nauk koji slabo razumijemo... Pa moj Bog je dobar Bog!! Ali to ne znači da je naivan i popustljiv! Ne shvaćam, zašto bi par katolika odbio sakrament ženidbe.... Krizma je potvrda već obećanog i smatram da te na to nitko ne može natjerati. Ako i može, onda je to stvar obiteljskih odnosa koji bi se trebalo mijenjati a ne nauk. Treba biti dosljedan kako u vjeri tako i u nevjeri. Najgore je biti mlak. Onaj tko ne želi živjeti u skladu s katoličkim pravilima znači da ne želi biti dio te zajednice. Takvoga se i ne može odbaciti... To ne znači da ne možemo kritizirati i usavršavati se. Uostalom mi uopće ne živimo u katoličkoj zemlji...
20. siječnja 2016. u 15:52
Naravno da nije problem, kako Probono napominjete, u sakramentima ni Nauku. Dobro ste primjetili u mom komentaru da sam isticala problem naroda, tj. našeg "katoličkog" naroda. Kažete da ne shvaćate zašto bi par katolika odbio sakrament ženidbe. Ono što ja ne shvaćam je zašto bi par ljudi koji ne živi ljubav, ne živi vjeru, ne drži do toga da je katolik, ne interesira ih odlazak u crkvu tražio ikakav sakrament. To je kolumnistica, ako sam dobro razumjela, i napisala za takve "loše vjernike". Ja sam samo nadodala da bi bilo lijepo da je ovo naše društvo iskrenije, da ne traži trn u tuđem oku i da živi ljubav i to naravno bezuvjetnu ljubav tako da se ljudi ne odlučuju na uzimanje sakramenata u trenutku kada im oni ništa ne znače samo zato što je to u ovom našem na kraju krajeva pomalo licemjernom društvu moralno prihvatljivo.
Crkva ne može snositi odgovornost, ali ima veliku moć širenja Božje poruke ljubavi i istine koju često ne koristi koliko bi mogla - ako to sagledamo možemo zaključiti da malu stopu odgovornosti ipak snosi.
22. siječnja 2016. u 11:16
Slažem se u potpunosti!!! Biskup Mate Uzinić je to odlično poručio na ovom zadnjem susretu Hrvatskog Nadzemlja.
22. siječnja 2016. u 11:18
http://misija.slobodnadalmacija.hr/urbi-et-orbi/clanak/ID/17224/Hrvatsko-nadzemlje-prikazuje-Mi-smo-Katolicka-Crkva