Bože sačuvaj 2215

Važno je biti dosljedan i temeljno se opredijeliti

Važno je biti dosljedan i temeljno se opredijeliti
ILUSTRACIJA

Nakon što je car Konstantin, Milanskim ediktom 313. godine, kršćanima dao slobodu, a car Teodozije uzdigao kršćanstvo na razinu državne religije, dolazi do razvodnjavanja kršćanstva. Bilo bi za očekivati da to bude vrijeme procvata, no to postaje vrijeme nastanka "kršćana na papiru". S obzirom da su, petnaestak godina nakon uredbe cara Teodozija ostala politeistička vjerovanja i kultovi bili zabranjeni, ljudi su mahom postajali dio prihvaćene većine.

Njihove motive, lako možemo razumijeti, ali danas, kada smo se ponovno vratili u vrijeme progona kršćana, teško je razumjeti motive onih koji postaju i ostaju članovi Crkve samo da bi dobili "papire". "Papir" nam ne garantira istinsku pripadnost, razumijevanje nauka ili odnos s Bogom.

Naši djedovi su odlazili izvan domovine "trbuhom za kruhom" i za "papirima" koji su bili izvor egzistencije za cijelu obitelj. Daleko je to od sponzorskih odnosa koji se temelje na iskorištavanju. Staviti Crkvu u takav sponzorski i servisni odnos je, u najmanju ruku, vrijeđanje svetoga.

Bez obzira koliko strukture u Crkvi mogu biti grešne, njezin korijen i sakramenti su sveti. Uzimati od Crkve samo ono što nam se sviđa ili nam u datom trenutku treba je izrabljivanje. Takav odnos imamo prema trgovačkim kuponima ili raznim članstvima koji nam omogućuju da nešto dobijemo na popustu. S duhovnom stvarnošću se ne bi smjelo trgovati.

Ni Krist nije trgovao s nama. Nije utemeljio sakramente da bi se okoristio ili udovoljio okolini. Zar bi onda podnio toliku žrtvu?

Krist nam se krštenjem očitovao. On je Sin ljubljeni, Spasitelj koji je solidaran s nama i želi ostvariti odnos s nama. Ući u odnos s nekim i postati dio nečijeg života znači zakoračiti u misterij. To zahtijeva temeljno opredjeljenje, vrijeme, odgovornost, predanost, poštovanje, razumijevanje, komunikaciju, prijateljstvo i žrtvu.

Primajući sakramente mi se očitujemo Bogu i svijetu kao njegovi. Ulazimo u dvostrani odnos i na poziv odgovaramo vjerom. Temeljno se opredjeljujemo za Njega u Crkvi koju je on ustanovio i posvetio. Ukoliko zaista ne stojimo iza toga, prije svega smo neiskreni prema sebi.

Kada je II. Vatikanski Sabor tražio uzroke velikog porasta nevjernika u naše doba, onda je kao jedan od razloga tome naveo i loše vjernike. Vjernike koji se drugima predstavljaju kao takvi, ali se u biti ne ponašaju kao vjernici. Za njih Sabor kaže da zakrivaju pravo lice Boga i religije. Vječiti je to problem i o njemu treba otvoreno razgovarati.

S druge strane, ne mogu se oteti dojmu kako i institucionalni dio Crkve i dalje više teži broju vjernika umjesto konstantnoj evangelizaciji koja bi trebala pratiti znakove vremena i odgovoriti na težnje današnjeg čovjeka. Trebamo li više ulagati u pastoral i župnu katehezu? Jesmo li se udaljili od svoje vjerničke obitelji? Čuvamo li dostojanstvo Kristovog nauka?

„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati!“. Iz toga proizlazi da je čuvanje Kristovih zapovijedi, za koje mnogi kažu da su preteške i prestroge, zapravo posve normalna stvar za one koji Ga doista ljube, jer su te zapovijedi samo produžetak Kristove ljubavi. Ne ljubavi koja samo govori nego koja tako i čini.
"Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste." (Gal 3,27)

iva ivković