Bože sačuvaj 2149

Vrijeme velikih očekivanja

Vrijeme velikih očekivanja

Neki je seljak ležao u sjeni hrasta i promatrao stručak tikve koji se penjao na ogradu susjednog vrta. Klimao je glavom: "Hm, hm, to mi se ne sviđa, da jedan tako mali, niski struk donosi tako veliki plod, a onaj veliki, krasni hrast donosi tako jadne male plodove. Da sam ja stvorio svijet, morao bi mi hrast rađati velikim i teškim tikvama. To bi bio dobar urod!"

Samo što je to izustio, otpao je žir s velikog hrasta i udario ga tako jako po nosu da je glasno jauknuo. "Joj, što bi bilo da je to sada bila tikva?". (Christoph von Schmids)

Da je to bila tikva, vjerojatno bi seljak pretrpio puno gore posljedice. Upravo tako, poput tikve iz priče i očekivanja nam se mogu obrušiti na glavu i izmijeniti život.

Očekivanja su naše ideje o tome kako bi nešto trebalo biti. To su nepisana pravila po kojima bi se stvari trebale odvijati i nema čovjeka koji je lišen tih "vizionarskih" ideja. Razna očekivanja prate čovjeka već od njegova rođenja.

Uzrok takvog stanja je najčešće nepoznat, ali je sigurno potaknut brojnim društvenim očekivanjima koja, gotovo neprimjetno, s kolektivne razine prelaze na osobnu razinu nakon čega se stihijski šire.

Velika očekivanja su uvijek "zakamuflirana" u ruho ambicija, čiji cilj nije samoostvarenje i otkrivanje svoga poziva, koji je ujedno i Božji plan za nas, nego ispunjavanje nametnutih pravila koja su postala mjera našeg uspjeha i vrijednosti.

Takav način životnog funkcioniranja, nije u skladu s vlastitim karakterom, dostojanstvom i sposobnostima, zbog čega uzrokuje cijeli niz frustracija i razočarenja. Na koncu nam se sve to "odbije o glavu" jer bez obzira na sav naš napor i očekivanja, stvarnost ostaje stvarnost, htjeli mi to vidjeti ili ne.

Zbog sebičnih očekivanja ne pate samo međuljudski odnosi, nego i odnos s Bogom koji je tu, ali ga nismo sposobni prepoznati!

Kakva god bila, stvarnost je uvijek bolja ukoliko je prihvatimo u uhvatimo se u koštac s njom. Uostalom, stvarnost jedinu i imamo.

Ljepota koju krije svatko od nas, neusporedivo je bolja i ljepša od bilo kakve naše ideje koja je, neminovno, uvjetovana i ograničena. Nekada je potrebno pustiti i sebe i drugoga da pocvjeta te da bogate i velike plodove.

Postoje nepisana pravila o tome kako bi trebao izgledati uspješan i ispunjen život: uspješno završiti osnovnu i srednju školu za vrijeme koje se svestrano trebaš baviti sa što više aktivnosti. Zatim trebaš upisati perspektivan fakultet i po mogućnosti doktorirati nakon čega dolazi vrijeme za brak s uspješnim partnerom na kojem ti svatko mora zavidjeti jer nije papučar, ali ti ipak bez problema ostavlja prostor za rad na sebi i ne traži tipičnu kućanicu s više od dva djeteta koji također trebaju biti multitalentirani i uspješni.

Nekada je bilo poželjno: imati plodnu zemlju, zasnovati obitelj koju će muškarac uspješno hraniti. Najveća vrlina za ženu je bila plodnost i neporočan život. Jednako tako je postojao pritisak da se žena mora udati na “vrijeme” te u zakonitom braku roditi muškog nasljednika.

Danas vrijede posve drugačija pravila kao posljedica nekadašnjih frustracija. Sve mora biti veliko, blještavo i senzacionalno, samo da bi nam se drugi divili.

Od današnjih muškaraca se najviše očekuje. Moraju istovremeno biti nježni i grubi, dobri i opasni. Važno je da čine mnoštvo "sitnica" koje trebaju biti jedinstvene i neponovljive.

Na koncu ništa od tog "folklora" ne bude ni bitno, koliko sama simbolika svega što činimo. Čak i kad "ogolimo" neku stvarnost, ona već sama po sebi može biti nenadmašna.

Stoga, pretvorimo ovo vrijeme velikih očekivanja u vrijeme preobrazbe koja počinje od toga da u svakom čovjeku najprije prepoznamo sliku Božju, a zatim da sve predamo u Njegove ruke i srce koje ne poznaje pravo ili "nepravo" vrijeme. Nakon toga nam preostaje da budemo, ne savršeni, nego odvažni te okitimo nekoga ljubavlju i sami postanemo svjetlo i dar.

iva ivković