Bože sačuvaj 2975

Što bi Isus učinio na mom mjestu?

Što bi Isus učinio na mom mjestu?
ILUSTRACIJA

Ne znam postoji li osoba koja se nikada nije ''ulovila'' u psihologiziranju drugoga. Riječ je o jakom ljudskom porivu da u susretu s osobom u potrebi vrlo brzo postavimo dijagnozu problema na temelju vlastitih iskustava i zaključaka. Ne osporavam činjenicu da se radi o plemenitoj namjeri ''dijagnostičara'', jer je u većini slučajeva zaista tako, no ja sam u proteklom tjednu shvatila da postoje važni preduvijeti za takvo nešto kao i drugačije i bolje metode.

Sve polazi od toga da u susretu s tuđim iskustvom nanovo proživljavamo vlastita iskustva i da kroz savjetovanje drugih tražimo novu priliku za drugačije rješavanje vlastitog problema. Može se dogoditi da na taj način pomognemo drugome, ali i samome sebi kroz svojevrsnu samoanalizu.

No, dijagnosticiranje može biti i opasno, ne stoga što bismo zašli u teritorij obrazovanih psihologa, nego stoga što zaista možemo odvesti i sebe i drugoga na krivi put. Shvatila sam to tek nakon nedavno završenog TCI (tematski centrirana interakcija) seminara na temu: ''Učiti živo prema Ruth C. Cohn''. Voditelj seminara je bio Univ. prof. Dr. Matthias Scharer iz Innsbrucka-A.

Nenametljivim autoritetom, kroz blago i otvoreno suvoditeljstvo, dao nam je priliku da se upoznamo, ali i spoznamo toliko toga o nama samima. To je možda najteža lekcija s kojom se čovjek može suočiti, ali je iznimno važna i plodna. Razumijevanje sebe i svojih reakcija vodi prema samokritičnosti, poniznosti i boljem razumijevanju drugoga.

Razumjeti drugoga bi trebao biti krajnji cilj svakog odnosa. Metoda elementarizacije daleko je bolja od psihologiziranja, filozofiranja ili teologiziranja na koje smo navikli. Temelji se na tome se stavimo u ulogu druge osobe i zapitamo: ''Što je to zaokuplja?'', a zatim jednostavno osluškujemo.

Što nakon toga? Otvori Bibliju i sve će ti reći. Znam da će mnogi tu zastati kao nad nečim odavno prevladanim, no izazivam te. Najprije na to da pomisliš da je Biblija možda šira od spektra tvojih promišljanja ili te jednostavno može obogatiti ili čak dovesti do diskursa koji nam je potreban da bismo rasli u svom promišljanju. Možda se jednostavno trebaš nakon toga zapitati, kako je rekla moja kolegica: ''Što bi Isus učinio na mom mjestu?''.

U suprotnom dogodit će vam se ono u čemu sam ulovila samu sebe – u ograničavanju biti druge osobe, svojim psihologiziranjem na temelju malo reakcija. Ulovila sam samu sebe kako u roku od dvije minute postavljam dijagnozu glavnom zabavljaču u društvu, koji se u tom trenutku postavio kritičarem aktualnih zbivanja.

Podsjetilo me na zanimljivu priču Anthony de Mello-a, o čovjeku imena Samuel, kojemu je kućevlasnik naredio da se što prije iseli iz stana. Prvo rješenje kojeg se Samuel dosjetio bilo je da se useli kod prijatelja Moshea. No vrlo brzo je počeo analizirati situaciju:

''Zašto si tako siguran da će te Moshe primiti?... Zašto i ne bi, pa ja sam mu i našao kuću u kojoj živi i posudio sam mu novac za stanarinu. Najmanje što može učiniti za mene jest da me primi na nekoliko tjedana. No, pretpostavimo da on odbije? Ma zašto bi, pa taj čovjek mi duguje sve što ima: zaposlenje; ja sam ga upoznao sa ženom koja mu je rodila tri sina; spasio sam mu život; ali što ako me ipak odbije? ''.

Samuel se toliko borio s pretpostavkama da je usred noći otišao do Mosheove kuće, pozvonio na vrata i rekao: ''Ako misliš da ću te moliti da mi pružiš gostoprimstvo, varaš se. Ne želim imati nikakva posla s tobom, s tvojom kućom, ženom ili obitelji. Neka vas đavao sve nosi!'' Rekavši to, okrene se i ode.

Možda je i kolumnistička dijagnostika mojih kolega o nedavnom Jokićevom predavanju na Katehetskoj ljetnoj školi također primjer opasne dijagnostike. Ne znam, samo se pitam i zaista vjerujem da je nekada dobro samo šutjeti, slušati i propitkivati pa makar i godinu dana, kako reče naš dragi predavač Matthias.

iva ivković