Bože sačuvaj 2654

Formalizmom se uništava smisao ljudskog rada

Formalizmom se uništava smisao ljudskog rada
ILUSTRACIJA

Završila je još jedna Katehetska ljetna škola. Inspirirana radom kolegica, koje su vodile radionicu, razmišljam kako ću sve te nove kreativne ideje pretočiti u nastavu i učiniti je zanimljivijom i kvalitetnijom s novim materijalima baš kako to učenici i vole.

Prije toga samo trebam ispuniti tablice izvannastavnih aktivnosti, kurikulum, kriterije ocjenjivanja, operativne, izvedbene i tjedne planove, ukomponirati u sve to i građanski odgoj, izvješća, evidencije, imenike, zapisnike........ i da, otići u papirnicu i potrošiti pola plaće na materijale koje nemam gdje izložiti jer nemam svoju učionicu, a zatim naći honorarni posao da platim račune.

Ovo zvuči kao brzi recept za "ubijanje" entuzijazma, no, nažalost, nije izdvojen slučaj. Frustrira činjenica da je papirologija ponovno na prvom mjestu, a još i više činjenica da su prosvjetari prvi na redu za "štedne rezove" koje iščitavamo s platnih lista isprintanih na lijepom bijelom papiru.

Papir je to na kojem se ne štedi, kada nam Ministarstvo šalje obavijesti nakon kojih se zapitaš: "Živimo li možda u paralelnom svemiru?" No, kada su nam potrebni hamer papiri, toneri i ostala nastavna pomagala, u trenu na snagu stupa zakon o štednji i očuvanju okoliša. Po tom istom principu se obračunavaju putni troškovi, ukidaju regresi i topli obroci. O trinaestoj plaći i jubilarnim nagradama da ne govorim. Sve to, da bi radio pet dana u tjednu i da bi nakon pet godina rada ostvario dvije i pol godine radnog staža jer je potpunu satnicu gotovo nemoguće dobiti, što ne znači da je posla manje.

Onda dođe "dugo" i toplo ljeto, po mišljenjima mnogih, za nas u potpunosti neradno. U stvarnosti, nastavnici nastavljaju dolaziti na radna mjesta. Zašto? Pa zato da dovrše svu papirologiju, ispišu svjedodžbe, održe sjednice i popravne, a odnedavno i besmislenu produžnu nastavu. Problem je u tome što se sav taj posao privede kraju u nekoliko dana, a onda slijedi razdoblje formalnosti i ispijanja kava.

Ne, mi ne uživamo u tome. Onima koji vole svoj posao, to je ogroman gubitak vremena i motivacije. Vjerujte mi, rad samo zbog formalnosti narušava čovjekovu kreativnost i motivaciju.

U ovom razdoblju nikome ne "pada na pamet" koliko bi Lijepa Naša uštedjela kada ne bi plaćala putne troškove za toliko neproduktivnih odlazaka na posao. Koliko bi mi kao radnici bili zadovoljniji, a time i bolji, kada se ne bismo cijelu godinu hranili u pekarnicama na putu između škola, autobusa i trajekta, kada bismo mogli iskoristiti svoje vrijeme koje bi trebalo biti posvećeno našoj struci prije svega. Ipak, zakon ostaje zakon. Farizejski formalan, tvrd i neumoljiv.

Raditi s ljudima je najzahtjevniji i najteži posao. Da bi čovjek dobro odgovorio na takav izazov potrebne su mu velike psihičke i fizičke pripreme, staloženost, strpljenje, ali najvažnije od svega zadovoljstvo samim sobom i svojim životom.
Ponekad roditelji ne mogu izdržati s vlastitom djetetom kojeg vole i poznaju. Čovjek ne može uvijek "izaći na kraj" ni sa samim sobom.

Nastavnik, u mislima i srcu, nosi čitav svoj razred čak i onda kada se zatvore vrata škole i kada dođe u svoju vlastitu obitelj jer: "Idućih pedeset godina neće biti važno koji auto vozite, u kakvoj kući živite, koliko novca imate u banci ili kakvu odjeću nosite. No, svijet može biti barem malo bolji jer ste odigrali važnu ulogu u životu djeteta.'' (autor nepoznat)

Onoliko koliko uložiš toliko će ti se i vratiti. Nije li vrijeme da se počne ulagati u čovjeka, a ne u formalnosti?
Neka nam dragi Bog podari dar mudrosti, razumijevanja i ustrajnosti.

iva ivković