Bože sačuvaj 2363

Rad s učenicima u razredu je predivan, ali papirologija...

Rad s učenicima u razredu je predivan, ali papirologija...
ILUSTRACIJA

S prvom kišom došle su i prve prosvjetarske radne obveze za novu školsku godinu. U toj branši blagdan Velike Gospe je znak da je godišnjem odmoru došao kraj. Možemo to nazvati prosvjetarskom Novom Godinom. Tako je bilo i za vrijeme studiranja. Do Velike Gospe ''laganini'', a iza ''povratak u stvarnost''. Euforija polako kopni, a realnost te tjera da prioneš na posao.

Zamislite, nastavnici idu na posao i prije i poslije đaka. Možda su to neki znali, ali se sigurno pitaju što mi to tamo radimo u praznoj školi. Iako mi jako dobro znamo što sve u tom razdoblju trebamo napraviti, priznam da nam nije jasan smisao brojnih stvari koje moramo činiti pa slobodno mogu reći da najbolje odgovara izreka: ''Veži konja di ti gazda kaže!'', što znači: učini kako ti je rečeno bez obzira što je to protiv tvojih uvjerenja jer nisi u prilici da odlučuješ i radiš po savjesti, a ako pak učiniš po svome, imat ćeš debelih problema.

Poziv učitelja je prije svega plemenit. Vjerujte mi, učiteljem se ne postaje da bi bili visokopozicionirani u društvu ili da bi imali veliku plaću, a pogotovo ne zbog godišnjeg odmora i radnog vremena. Stvarnost je potpuno drugačija, suprotna uvriježenom mišljenju da učitelji, nastavnici i profesori, dnevno provedu do pet sati na radnom mjestu, a onda zajedno s djecom uživaju svaki vikend i cijelo ljeto.

Nakon nekoliko godina rada u školi, nažalost moram priznati, da prvo što pomislim na spomen škole nije ljepota rada s učenicima niti prenošenje znanja nego: ispunjavanje zakona, obrasci, papiri i planovi, programi, žurba, napetost, sjednice, troškovi materijala, stres, roditelji.

Krenimo od činjenice da ispred sebe imamo mnoštvo različite djece na čije potrebe moramo odgovoriti individualno i u roku od 45 minuta, bez obzira što istovremeno radimo s otprilike dvadesetero djece.

Sva ta djeca imaju i svoje roditelje koji također imaju potrebe i rasporede na koje taj isti nastavnik također mora računati. Uz to, nastavnik se dodatno mora posvetiti djetetu s posebnim potrebama i biti odlično upućen u članak zakona po kojem pohađa nastavu kao i u sve druge zakone na koje bi se mogla pozvati inspekcija kojoj je na prvom mjestu ispravno i uredno popunjena dokumentacija, a ne odnos s učenicima.

Osim toga, u tih 45 minuta učitelj mora ispuniti imenik, motivirati učenike, održati njihovu koncentraciju, konstantno biti zanimljiv i inovativan, poslušati njihova mišljenja i doživljaje u obitelji od proteklog dana, uočiti svako pojedino zalaganje i prikladno ga nagraditi, pregledati domaću zadaću, obraditi novo gradivo, mudro i staloženo odgovoriti na sve provokacije, pobrinuti se da sve važno prepišu s ploče i da se po izlasku iz razreda ne potuku, spotaknu ili izgovore koju ružnu riječ, a onda ih smireno i sa smiješkom ispratiti iz školskih prostorija.

Također, učiteljica mora biti lijepo i uvijek drugačije obučena i našminkana jer učenici nakon mjesec dana rada detaljno upoznaju čitav sadržaj ormara. Uoče svaki put kada opereš kosu i počupaš obrve, a za to te poticajno i pohvale kao što te i upozore na najsitniju mrljicu koju su uočili. No, nije problem u učenicima. To su mala radoznala bića čije nam je oduševljenje najveća nagrada.

Sam rad s učenicima u razredu je jednostavno predivan, no problem je što za njega uza svu papirologiju i propise ostaje, u prosjeku, samo 15 minuta. Zar je to dovoljno za ikakvo formiranje i informiranje? Nije li popratni sadržaj ugušio ljepotu rada s djecom i sakrio ono bitno? Je li zakon sam sebi postao svrha? O tome drugi put jer ipak bi ovo trebala biti jedna novinarska kartica, a ova forma za razliku od mnogih drugih, ima smisla.

iva ivković