Bože sačuvaj 2152

Šutnja ni(je) zlato?

Šutnja ni(je) zlato?
Da bi razumio drugoga pokušaj ući u njegovu stvarnost, ali budi spreman za ono što ćeš zateći

"Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči." (1Iv 1,9-11)

Progovoriti ili šutjeti, pitanje je sad? Ako bi se život određivao mjernom jedinicom "face", onda je bolje šutjeti. Možda zato što iza tebe ostaje pisani trag koji podsjeća da ne mislimo svi jednako, što u drugom čovjeku ponekad zna izazvati negativne reakcije. To nimalo ne čudi u kulturi tolerancije kojoj svi težimo jer, prema dosadašnjem iskustvu, jednoumlje je njen prvi i osnovni imperativ.

Vodeći se onom biblijskom i nadasve životnom parolom: ne sablazni brata svoga, odlučila sam ne komentirati neka politička, kulturna i nekulturna zbivanja na najpopularnijem virtualnom okupljalištu - Facebooku. Tamo je sve poprilično crno - bijelo zbog čega se ljudi vrlo lako klasificiraju na napredne i nazadne, glupe i pametne. Vrhunac odnosa je "like", dok za neslaganje postoji veliki broj opcija: od "hrabrih" uvreda, "spamova" do "prekida prijateljstva".

To ne znači da istina treba biti prešućena u ime tih lažnih odnosa jer nije problem u istini nego u načinu na koji će ona biti iznesena. Upravo zbog toga sve naše prepirke po portalima i društvenim mrežama su besmislene za iznošenje istine, poput one o "Oluji", koju smo jučer slavili. Nažalost, ne svi.

Strašno je kako neki portali "slave" Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja, kao i obično u kategorijama ustaštva i klerofašizma. Još je strašnije gledati brojnu podršku "prosvjećenog", "politički korektnog" i omamljenog svijeta koji ponovno govori samo o novcu poreznih obveznika osporavajući proslavu "Oluje" brojem gladne djece u državi. Kao da se sve dobro mora učiniti na štetu nečeg drugog, a da ne govorim o dvostrukim mjerilima za pojedine događaje.

Kako prosuditi što je zaista vrijedno slave, a što treba odmah odbaciti ili čak prezreti? Mi obično slavimo ili dajemo slavu onomu što u nama izaziva duboko divljenje i poštovanje. Pošto se tu više puta radi o emocijama nego o razumu zna se slaviti i pridavati slava svemu i svačemu.

Slavna je Majka Terezija koja je proslavila Boga pomažući gubavcima. Slava pripada našem pateru Cveku koji proslavlja Boga pomažući siromašnima po Zagrebu. Slava su Božja svi oni ljudi koji nose život onima koji ga nemaju.

Pa ne zaslužuju li slavu onda i naši branitelji?

Kažu mnogi da je dosta vraćanja u prošlost i da se trebamo okrenuti budućnosti. To je nemoguće dok svi ne priznamo da nam se dogodilo nešto strašno. Možemo poput Židova poslije holokausta šutjeti ali i oni sami su uvidjeli da ih samo govor o onom što se dogodilo može osloboditi patnje i otkriti pravu istinu. Njihovo svjedočenje o događajima nacističkog zločina ujedinilo je cijeli narod. Stradali žele govoriti.

Da bi razumio drugoga pokušaj ući u njegovu stvarnost, ali budi spreman za ono što ćeš zateći. Možda promijeni cijeli tvoj svijet.

Koliki još uvijek proživljavaju svoje "oluje" i trebaju naš glas. Poput Hrvata otetog u Egiptu. Hoće li se od njega i njegove obitelji za deset godina tražiti da zaborave sve što se dogodilo ili ćemo ih pustiti da govore?

Stoga nije pitanje treba li govoriti ili ne, nego kada i što reći, a o tome treba odlučiti mudrost i razboritost.

IVA IVKOVIĆ