Bože sačuvaj 682

Vjernici s posebnim potrebama

Vjernici s posebnim potrebama
ILUSTRACIJA

''Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: "Pođi za mnom! On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: "Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete? Isus im odgovori: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje''. (Lk 5, 27-32)

Biblija je prepuna primjera kako je Isus posebnu pozornost usmjeravao prema potrebitima. Liječio je bolesne, istjerivao zloduhe, družio se s razbojnicima i odbačenima. Nastojao je sve one koji su se udaljili od zajednice ponovno vratiti u nju. Gledano i iz današnje perspektive, možemo reći da je bio sjajan pedagog te iznimno socijalno osviješten. Nije bježao od konflikta, nego ih je mudro rješavao. Konstantno je ''izazivao'' i propitivao postojeće, ne da bi uništio sve pred sobom, nego ozdravio i nadopunio.

Oni ''zdravi'' su mu to često zamjerali, jer im baš kao ni današnjoj djeci, mladima i odraslima nije uvijek jasno i ''pravo'' zašto se više truda i rada posvećuje oko onih koji se manje trude ili čine nešto loše. Dan danas se ljudi pitaju zašto se čak i pred oltarima prvi redovi uvijek ostavljaju političarima i visokopozicioniranim osobama koje su često deklarirani ateisti ili agnostici!? Još uvijek se okreću glave dok prema oltaru korača netko ''iz onog sustava''. Statistika na kraju crkvene godine odzvanja u ušima kroz cijelu iduću godinu i šalje poruku da patimo zbog kvantiteta, a ne zbog kvalitete pojedinih događaja, sastavnica i slično.

Danas je mnoštvo potrebitih. Plemenito je, sasvim logično i jasno da se posebna pozornost mora posvetiti baš takvima. Znaju to posebno oni koji rade s potrebitom djecom, koja nas uče strpljenju, razumijevanju, novom pogledu na život. Oni donose posebnu radost, a svaki njihov uspjeh je nemjerljiva sreća.

Takvu sreću osjeća i svaki istinski vjernik kada se dogodi nečije obraćenje. Kada nečija duša procvjeta u novootkrivenoj blizini Boga i zajednice. Vjerujem da svaki svećenik čezne za tim, zbog toga stalno poziva, opominje i broji svoje stado. Isto tako znamo da riječi i knjige nisu moćne kao živi primjer i konkretno djelovanje. Zato je zadatak svakog vjernika, klerika i laika da bude otvoren prema svima te da svjedoči svojim životom. Pritom ne smijemo zaboraviti da nismo bogovi, zbog čega se trebamo naučiti povući i ušutjeti da bi Bog djelovao.

No, to nije jedini zadatak Crkve. Sjetimo se da su Isusa pratili odabrani učenici. On je prepoznao i usmjerio njihove talente. Nije se sablažnjavao nad njihovim karakterima ili ih pokušavao ukalupiti. Dao im je odgovorne zadaće. Poput njega su se posvećivali potrebitima, ali su istovremeno i sami rasli i napredovali. Jasno i dosljedno, a ne korektno!
Isus je znao je da je Petar ključ i temelj na kojem će se graditi čvrsta budućnost! Pitam se zna li Crkva danas što joj je ključ!?

Praktični vjernik se često osjeća kao ''nadareno'' dijete današnjeg školstva. Zapostavljeno i nerealizirano, zbog čega postaje frustriran i nemotiviran! Sve se manje govori o uspjesima, a sve više o propustima. Moram priznati da nigdje to nisam doživjela kao unutar Crkve. Stalna kuknjava kako mladih nema. Na misi se onima koji su tu, govori o onima kojih nema. Kada se govori o zaručništvu i braku, govori se o trudnima prije braka i onima koji su prekinuli vjernički život nakon krizme. Čini mi se da se po njima i kroji praksa pojedinih sakramenata. Ženama se, koje su na misama zaista u većini, govori o muškarcima koji su tog puta iz bilo kojeg razloga ostali kod kuće. Više se govori o volontiranju, a manje o izazovima današnjeg života i opće besparice.

Koliko se zaista poznaju župnici, župljani i vjeroučitelji? Postoji li temeljno povjerenje? Je li Crkva iskoristila potencijale koje ima na raspolaganju? Daje li im dovoljno prostora i potpore ili je više usmjerena na ono čega trenutno nema? Što nam govore poticaji Duha Svetoga? Znamo li ih prepoznati? Treba nam još svijetlih primjera poput onog koji nam daje biskup Strossmayer. Krajnje je vrijeme da pogledamo na ono što imamo ispred i oko sebe te da u tome prepoznamo blagoslov i veliki dar, a zatim da to potpomognemo i podržimo!

Piše Iva Ivković Ivanišević

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.