Bona sua 5663

Sedam sekundi zagrljaja

Sedam sekundi zagrljaja
ILUSTRACIJA / REUTERS

"Otiđi kući te kada ugledaš oca, još izdaleka potrči mu u susret. Baci mu se u zagrljaj i zagrli ga, da, snažno ga zagrli! Dok ga grliš, moraš brojiti do sedam! Jedan... dva... tri... četiri... pet... šest... sedam! Vidjet ćeš, on će se nakon nekoliko sekundi htjeti odvojiti od tebe, ali ti ga stisni još jače. Tada će i on tebe snažno zagrliti. Poslije tih sedam sekundi pusti ga i pogledaj ga u oči. Tvoj će otac zaplakati. I ti ćeš zaplakati. Svi će zaplakati. Tako ćeš mu pomoći da ponovo postane tvoj otac."

Nikada nigdje nisam čuo jednostavniji savjet mladiću koji se iz odvikavanja od droge i duge izolacije od svoje obitelji vraća kući. I nikada ni u jednom drugom savjetu nisam istovremeno osjetio da je istinit. Posve istinit. Ne znam je li me više dotakla jednostavnost rečenica ili potpuna i posve neočekivana odsutnost sumnje u njihovu istinitost.

Žena koja savjetuje zna o čemu govori. Razumije i mladića i njegova oca. Razumije kako je između njih pokidan odnos i zna kako ga iznova uspostaviti. Istovremeno ona nije prisutna. Ne poučava ih, ne dijeli lekcije ocu kako treba biti otac ni sinu kako treba biti sin. Savjetuje sinu što da napravi kako bi u ocu probudio volju da bude otac, da ponovo na sebe uzme ulogu oca koja je narušena i nestala sinovljevim drogiranjem.

Sin je za njega izgubljen. Njegova je želja da na sinu vidi ostvarenje barem dijela svojih očinskih očekivanja nestala u noćnim morama razočaranja i nemoći. Njegova se čežnja za tim da zbog sina osjeti očinski ponos razbila u drogi koja je sinu oduzela slobodu i ljepotu života, a njemu ostavila duboko razočaranje, gorčinu i osjećaj da je potpuno zakazao kao otac i muškarac.

U sinovu padu u pakao droge pala su i njegova očekivanja. Ostao je nemoćan, razočaran, posramljen. Sve što je mogao, učinio je. I ništa nije koristilo. Nakon toga sin se igrom slučaja ili Božjom providnošću našao u Cenacolu. I vrijeme protječe. On ne zna da li da još vjeruje ili da ne vjeruje u povratak sina. Čuo je toliko priča o nemogućnosti izlaska iz pakla droge, o iluzijama u zajednicama, o razočaranjima koja slijede nakon povratka nade.

I premda više nije onako grozno kako je bilo ranije, još uvijek ništa nije kako treba. Još uvijek sin nije u životu, nego izvan njega. On više ne uzima drogu, ali još nije slobodan od nje. On ne zna što bi mogao učiniti. Nije ga mogao izvući iz droge, nije ga mogao osloboditi i izliječiti. Ostalo mu je samo da čeka. Čeka sina ispunjen ogorčenošću.

Iza njega su društvena sramota, obiteljske svađe i borba za brzim rješenjima. Neodržana obećanja su u njemu stvorila oprez na svaku riječ kojom sin obećava da će sve biti drukčije. Pa ipak, na dnu duše, usprkos svemu, tinja nada, očinska neugasiva nada, da će sin ipak jednom biti sin na kojega će moći biti ponosan. U takvom ga stanju nalazi sin kada iz zajednice dolazi kući.

Sin je sam nesiguran. On ne zna kako pristupiti ocu. On nije ni svjestan što mu je sve učinio. Kako nikada do kraja nije ni čuo ni razumio očeva očekivanja, tako ne može niti razumjeti njegova razočaranja. Kako nije pratio što se sve događalo s njegovim ocem, ne može niti znati kako se njegov otac osjeća i čemu se nada. I tu se pojavljuje s. Elvira sa svojim savjetom i zagrljajem od sedam sekundi.

Ni jedna teorija, pouka ili lekcija ne može učiniti to što može učiniti zagrljaj oca i sina od sedam sekundi. Žena koja je to razumjela sama je prošla mučan odnos s ocem. Ima intuitivno znanje o ljudskim odnosima, kako o onim narušenim tako i tom kako se narušeni uspostavljaju iznova. Teorijsko znanje nama. Nije joj bilo dano ni vrijeme ni mjesto gdje bi ga mogla steći. Ali ima veliko srce puno ljubavi za slomljene živote.

U savjetu s. Elvire, naravno, odzvanja zagrljaj rasipnog sina i oca koji ga čeka. I u Lukinu evanđelju na početku stoji trčanje u zagrljaj. Tamo je, međutim, potrčao otac. Ovdje sin treba potrčati ocu u zagrljaj. Tamo je trebalo sinu vratiti dostojanstvo sina. Ovdje sin treba ocu vratiti dostojanstvo oca. S. Elvira ispravno sluti da je ocu potrebno vratiti sposobnost da ponovo bude otac.

U Isusovoj je priči sin izgubio osjećaj sinovstva. Ovdje otac osjeća da je zakazao kao otac. U Isusovoj prispodobi samo otac sinu može vratiti dostojanstvo sina. Sam sin to više ne može. I nitko drugi to više ne može. Ni brat koji ga kasnije neće htjeti ni vidjeti ni bilo tko drugi od ukućana. U savjetu s. Elvire samo sin ocu može vratiti osjećaj očinstva. Nitko to drugi više ne može. Ni s. Elvira niti bilo tko od ukućana.

Opažamo glavnu razliku između Isusove priče i savjeta s. Elvire. U Isusovoj priči otac je Otac nebeski. Za razliku od zemaljskih očeva, on ne gubi svoje očinsko dostojanstvo sinovljevim odlaskom. On ostaje otac i njegova su vrata stalno otvorena. Zemaljski očevi gube svoje dostojanstvo u trenutku kada im sin klizne u zarobljenost ovisnosti i u izgubljeni život. Ne stradava samo sin. Stradava i otac.

U trenutku kada je sin otkrio mogućnost novoga života, na njega spada da tu istu mogućnost novoga početka prenese na svoga oca. I tu dolazi s. Elvira sa svojim savjetom. Ona nije zamjena ocu za njegovo dijete. Ona nije ni božica koja na čudesan način može ozdraviti napukle odnose. Ona je žena koja je iz svoga odnosa s Bogom otkrila kako može pomoći drugima da dođu tamo gdje im je mjesto: da otac bude otac, a sin sin. I ni u čem se drugom ne sastoji odnos s Bogom do li u tom da čovjek bude to što jest.

S. Elvira je otkrila nešto sasvim jednostavno i istodobno čudesno: zagrljaj koji ocu vraća dostojanstvo oca, a sinu dostojanstvo sina i obojici zajedno daje novu prigodu za novi početak. Ovo se ne može smisliti. Ovo može otkriti samo netko tko ima pozorno srce na ono što se događa između ljudi. Trčanje u zagrljaj. Sedam sekundi zagrljaja. Odlučnost da se zagrljaj ne pretvori u izvanjski znak bez nutarnje snage. Potom pogled oči u oči. I sve ostalo ide samo od sebe.

Naravno, ovo nije nikakav lijek koji se može uzimati kad nam padne na pamet. Ovo su iznimni i jedincati trenuci u životu. Pa ipak, to da netko točno zna koji je trenutak u životu važan i u kojem se trenutku nešto ne smije učiniti na loš način pokazuje životnu mudrost. Do ovakvog zagrljaja treba dorasti. Samo netko tko je razumio srž i važnost ljudskih odnosa zna procijeniti pravi trenutak za zagrljaj od sedam sekundi.

Kada sam prvi put pročitao ove jednostavne rečenice s. Elvire u njezinoj knjizi naslovljenoj "Zagrljaj", ostao sam zatečen njihovom jednostavnošću i dubinom. Rijetko se susretnu tako jednostavne i tako duboke rečenice. U njima se zrcali božanska mudrost i Isusova prispodoba iz Lukina evanđelja sa svom svojom dubinom i svim promjenama koje se opažaju između nas ljudi i Boga.

Onako kako se u kapljici rose zrcali cijelo nebo tako se u savjetu s. Elvire o zagrljaju od sedam sekundi zrcali cijela Božja mudrost ljubavi. Samo ljudi otvorena uma i duha uspijevaju u tako malo jednostavnih riječi otvoriti pogled u širinu i veličinu neba i u njegovu blizinu. Samo je sedam sekundi zagrljaja dovoljno da iscijele dugogodišnje otvorene rane jednog ljudskog odnosa.

fra ante vučković

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.