Bona sua 4169

Na križu se lome najteža ljudska pitanja

Na križu se lome najteža ljudska pitanja

Mi ljudi možemo gledati u istu zbilju, prisustvovati istom događaju, čitati iste tekstove i svejedno ne vidjeti isto, već opažati posve suprotne detalje i razumjeti sasvim oprečno. I nigdje to nije tako vidljivo kao u području vjere. Čak i unutar vjerničkoga kruga pogled na isto ne vidi isto. A kada je riječ o pogledima koji promatraju iz raznovrsnih životnih usmjerenja i načina života, onda su razlike još i veće.

Križ. Pogledajmo taj središnji kršćanski simbol. Nema gotovo nikoga u zapadnom svijetu tko ne bi barem površno i minimalno razumio što križ predstavlja. Pa ipak, jednome je on simbol spasenja, a drugome simbol prijetnje i osude. Jedan se u njegovoj blizini osjeća sigurno, a drugi bi najradije pobjegao. Jednome se pogledom na križ budi sva njegova dobra strana čovječnosti, sućuti, oprosta i blagosti, čak i prema neprijatelju, a u drugome provriju bijes, otpor i nasilje, najružnija strana ljudskih mogućnosti.

Jedan se ispod križa osjeti sukrivcem za raspetoga, a drugi u raspetomu vidi uzrok svoje patnje i početak izloženosti nepravdi. Jedan sebe smatra krivim za Isusove patnje, drugi raspetoga smatra krivim za svoj život i svoje muke.
Ljudi različito reagiraju jer različito razumiju križ i svoj odnos s raspetim.
Pa ipak, osim različitih reakcija, valja primjetiti kako se na križu lome najteža ljudska pitanja uopće. Bilo bi šteta ne vidjeti ih i ne razumjeti njihovu dubinu i domet.

Krivnja. Nietzsche je s pravom u krivnji vidio središnji užareni živac moralne povijesti ljudskoga roda. Uz to, ne samo da se oko ovog pojma okreće cijeli zakonodavni i pravosudni sustav, nego je krivnja neizbježni sadržaj gotovo svih međuljudskih odnosa. Krivnjom kažnjavamo ljude oko sebe i protiv krivnje koju nam drugi nameću činimo stvari na koje nikada sami od sebe ne bismo ni pomislili. Susrećemo je posvuda. Okrivljujemo druge, okrivljujemo sami sebe i okrivljujemo Boga. Osjećamo se krivi pred drugima, sramimo se svoje krivnje pred samim sobom i bježimo od pomisli da Bog na nama traži i vidi krivnju.

Križ je neodvojiv od krivnje. Tko ne razumije u kakvom odnosu stoji raspeti i problem krivnje, ne može se snaći pred križem i njegovim značenjem. Isus je, tvrdi Novi zavjet, a kršćani vjeruju, prošao zemljom čineći dobro. Nikada nije učinio ništa loše. Nego sasvim suprotno. Liječio je bolesne, oslobađao zarobljene, tješio žalosne. Pa ipak, završio je okrivljen, osuđen i kažnjen sramotnom smrću. Ni u zadnjim trenutcima nije okrivio nikoga od svojih protivnika. Naprotiv! Molio je za njih.

Na križu postaje vidljivo ono što je Ivan Krstitelj vidio već na početku: Isus je došao oduzeti krivnju, skinuti grijehe, a ne nametnuti ih. Njegov pogled ne traži u čemu je čovjek nesavršen, što čini krivo i za što bi trebao biti kažnjen. On traži umorne i opterećene krivnjom, dolazila ona od drugih ili iz vlastite nutrine, i želi je skinuti. Objavljuje Boga koji čovjeka želi izvući ispod težine krivnje u koju je upao bilo svojom bilo tuđom krivicom. Objavljuje Boga koji otpušta krivnju. Objavljuje Boga koji oprašta. Milosrdnoga Boga. Tko to ne vidi na križu, ne razumije baš dobro o čemu se radi u drami na Golgoti i u kakvom je ona odnosu prema ljudskoj povijesti.

Patnja. Patnja je izravni rezultat krivnje i okrivljivanja. Ona se najčešće oslanja na druge patnje. Tjelesna bol, nepravda, siromaštvo, ratovi, nasilja. Križ je simbol duboke ljudske patnje. Ljudi su u stanju jedni drugima nanositi takvu bol da ni jedan živac ne ostane nedodirnut i da svejedno čovjeka drže između života i smrti. Obješeni na križ je razapet između života i smrti, između neba i zemlje. Isusove tjelesne muke nisu ni veće ni manje od muka drugih ljudi koji su kušali umijeća torture i krvnika.

Pa ipak, njegova patnja nadilazi sve druge. On nije samo čovjek. Bog je. On nije samo izručen ljudima. On je među svojima. U rukama ljudi koji postoje njegovom voljom. Što nam je bliži netko tko nam nanosi bol, to je bol veća. Psalam kojim Isus pojašnjava svoju sudbinu kaže: “Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.” (Ps 41, 10).

Ako su ljudi u stanju nanositi patnju nekome tko nikada ničim nije zaslužio nikakvu patnju, onda na križu postaje jasno da je opravdanje nanošenja patnje nekim dovoljnim razlogom lažan i razoran mehanizam. Od kada znamo za sebe, mislimo da ima zaslužene patnje i da u nekim određenim slučajevima smijemo nanositi patnju. Nekada to opravdavamo pedagoškim razlozima, a nekada patnju uzimamo kao nadoknadu za počinjene prekršaje.

Patnja i krivnja su puno dublje povezane, nego što se to u prvi mah čini. Križ na kojem visi i pati netko bez krivnje pokazuje svu dramu i zasljepljenost čovjeka. Kršćanstvo vjeruje da čovjek nikada ne bi bio u stanju sam otvoriti oči i uvidjeti sljepilo kojim mi ljudi olako osuđujemo druge ljude da Isus nije dopustio da se to pokaže na njemu. Nevin je, a svejedno je osuđen i pati. Od tog trenutka više ne može vrijediti jednadžba: tko pati, sigurno mora biti kriv. Ako ne sasvim, a ono barem jednim dijelom. Ako ne svjesno, a ono barem nesvjesno. Ovu je logiku davno već načeo Job, ali ona je na križu postala sasvim vidljiva. Naravno, ukoliko ne dopustim najarhaičnijem od svih mehanizama da me i nakon Kristova razapinjanja zaslijepi i drži slijepim te pristanem na to da tamo gdje postoji patnja, zasigurno mora postojati i krivnja.

Moć. Dopustim li, pa makar to bilo i samo hipotetski kao mogućnost, da je na križu razapet Bog, a ne čovjek, ne mogu a da se ne susretnem s krupnim pitanjem moći. Ono se već i na Golgoti čulo: Ako je Mesija, neka siđe s križa! Ako je on Bog, neka siđe s križa i pokaže svoju moć. Kristovo nesilaženje s križa, nego krajnji poraz i pobjeda smrti kao da je pokopalo svaku nadu da bi konačno Božje obilježje ipak morala biti moć. Kršćanima je zato križ mjesto otvaranja očiju za narav ljudske moći i za Božju moć.

Kada se Jahve objavio Mojsiju, objavio mu se kao grm koji gori, a ne izgara. Vatra je destruktivna moć, ali se u ovoj objavi pojavila kao moć koja uopće ne uništava. Bog se objavio kao moć nad moći. Na križu se dogodilo nešto slično. Božja moć nije samo nešto malo jača moć od univerzalne moći smrti. Ona je drukčija. U njoj nema destruktivnosti. Ona se ne bori protiv. Ona je moć života. Ubijeni će uskrsnuti i neće poći u osvetnički pohod protiv onih koji su ga osudili i ubili. Unijet će svjetlo u mrak i život na mjesto gdje caruje smrt. Pojavit će se kao sila zrna koja proklija. Ono se ne bori protiv zemlje, ali svejedno se kroz nju probije na sunčevo svjetlo.

Kada na Veliki petak pogledamo u dramu koja se odigrala na Golgoti, ne možemo ne opaziti koliko smo duboko prožeti onim što se tamo događa. Naše krivnje i naše muke s nametnutim krivnjama, naše boli i patnje s kojima smo okruženi, ljudska destruktivna moć i naša čežnja za moći koja će služiti samo životu susreću se u samo jednom jedinom simbolu. U križu.

Nemjerljivo je koliko bismo izgubili kada bismo iz ljudske svijesti uklonili Boga koji ne okrivljuje, nego opravdava, kada bismo ljudsku patnju prepustili u ralje krivnji i kada bismo poznavali samo i jedino moć koja se mjeri snagom uništenja. Kršćanstvu je s križem dan uvid u Božju namjeru s ljudima i zadatak da do svih ljudi prenese radosnu vijest: Bog ljubi i opravdava unatoč ljudskoj krivnji, on preuzima patnju kako bismo otkrili smisao izvan krivnje i Bog nije Bog smrti, nego Bog života i živih.

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.