Bona sua 2638

Darovanost

Darovanost
Kršćani se raduju Božjem dolasku

Što čovjek misli o sebi to ga određuje. Što misli o svom podrijetlu i dolasku u svijet to ostavlja duboke tragove na njegovom životu, jer ljudi nisu samo bića koja žive. Oni su bića koja razumijevaju same sebe i koja imaju silnu potrebu razumjeti odakle dolaze, zašto su tu u svijetu i kamo idu.

Heidegger je egistencijalni ustroj ljudskog načina života promatrao kroz trijadu čuvstvovanja, razumljenja i jezika pri čemu valja voditi računa da je čuvstvovanje uvijek neki način razumijevanja sebe i svijeta i da se uvijek izriče na neki način, da je razumljenje uvijek obojano nekim čuvstvovanjem i da se izriče na neki način i da je jezik uvijek utopljen u neko čuvstvovanje i izricanje nekog razumljenja.

Ova egzistencijalna trijada je koliko međusobno različita i otvorena pojedinačnoj analizi toliko i međusobno isprepletena. Čuvstvovanje otkriva karakter ljudskog načina života kojega Heidegger naziva bačenost. Čovjek se nađe u svijetu. Jednog dana otrkirije da je tu i sasvim je siguran u to, ali mu je skriveno odakle dolazi i kamo ide. Ne zna odakle je bačen u svijet i ne zna kamo je usmjeren u svojoj bačenosti. Te dvije nepoznanice tvore i njegovu osamljenost kao i potrebu suočavanja sa samim sobom.

Sa sobom čovjek može stvoriti autentičan ili neuatentičan odnos. Heideggeru autentičnost nije moguća ako se čovjek ne nađe izložen licem u lice sa svojom smrtnošću i prihvati je. To Heideggera veže uz opće usmjerenje zapadne filozofije. Ako hoćeš znati kakav je netko, trebaš otkriti kako se odnosi prema svojoj smrti. Tek smrt otkriva kakav je čiji život. Vrijedi samo ono što je u stanju izdržati suočavanje sa smrću. Način života, odnosi, važne odluke moraju proći ovu temeljnu kušnju: suočavanje sa smrću.

Čini se da Heidegger i bačenost misli na predlošku smrti. Budući da je smrt odlazak iz svijeta, a da ni za nju ne znam ni kada će doći ni kamo me vodi, onda se s konca ljudskog života lako projicira slika o čovjeku koje je bačen u svijet a da ne zna ni odakle ni kamo. Ipak, je li to tako?

Navikli smo da su filozofi ljudi izrazito dosljedni i da im se veliki dio misaonog truda sastoji upravo u pozornosti na dosljednost. To ih ponekada odvuče od samih fenomena. Čak i nekoga kao što je Heidegger koji je imao tako izoštren vid na fenomene same.

Kada se u adventu u katoličkim crkvama čitaju evanđeoska izviješća o rođenju Ivana Krstitelja i Isusa Krista, upada nešto u oči. Ni jedan ni drugi nisu bačeni u svijet. I jednom i drugom njihova priča počinje prije njih samih. I jedan i drugi počinju svoj život u veoma konkretnim odnosima svojih roditelja. Doduše i jedan i drugi dolaze iznenada, nenajavljeno, ne iz volje svojih roditelja, nego iz volje Božje. I jedno i drugo dijete, kažu evanđelja, dolazi od Boga. I jednom i drugom su, još i prije nego li su začeti, naznačena misija i smjer koji će im obilježiti život.

Kada na ponoćku, po svim katoličkim crkvama u cijelomu svijetu odzvone riječi Izaije proroka "Dijete nam je rođeno!", u njima nema naoko ničeg spektakularnog. To se može reći za svako dijete. Svako je dijete nekome rođeno. I upravo to je izvorni fenomen rođenja djeteta. Nijedno dijete nije bačeno u svijet. Kršćani slute u ovoj jednostavnoj tvrdnji barem dvije važne stvari. Najprije, nijedno dijete nije produkt slučaja. Svako dijete ulazi u vrlo konkretne i nezamjenjive ljudske odnose. Čak i kada su oni nesređeni i posve nespremni za prihvaćanje djeteta, dijete sâmo im nije bačeno iz nekog nepoznatog odakle i s nekim nepoznatim kamo. Darovano je njima.

Drugo, kršćani slute da se za svako dijete može reći da nam je rođeno i da to konkretno znači odgovornost zajednice za svako dijete. Ne samo roditelji, nego i društvo snosi odgovornost za svako začeto dijete. Bačenost i darovanost tako tvore dvije metafore odnosa prema čovjeku i njegovom životu. Bačenost je osjećaj osamljenosti i potreba da sam sebi odredim smjer kamo ću usmjeriti svoj život. Čovjek i u takvom osjećaju može svoj život oblikovati na pravi, autentični način.

Ipak, to je izrazito teško. Kamo god se okrenem nema nikoga tko bi mi jamčio da sam mu darovan i da mi se radovao od samoga početka. Moram uložiti sav svoj trud kako bih sam oblikovao i izgradio svoj život i moram uložiti sve svoje snage kako bih razvio sposobnosti zbog kojih će mi se netko radovati. Darovanost je drukčije shvaćanje samoga sebe, ljudskih odnosa i odnosa s Bogom.

Kad je Heidegger ljudski život obilježio bačenošću, imao je u sebi izrazitu i jasno volju da zbriše sve moguće teološke i kršćanske primisli. Tako se dogodilo da je s obzora nestalo ne samo Boga kojega kršćani shvaćaju darovateljem života, nego i ljudi koji su spremni prihvatiti život djeteta. Koliko god ljudi ima na ovom svijetu, svaki od njih je živi dokaz da ih je netko prihvatio ne samo kada su rođeni, nego daleko ranije, u trenutku kada su nastali. Kad se s obzora izbriše Bog, ni ljudski odnosi ne ostaju isti.

Kada kršćani slušaju izvješća o rođenjima Ivana Krstitelja i Isusa Krista, ne mogu ne misliti da su im to modeli i za shvaćanje samih sebe. Njima se onda ne nameće prvenstveni zadatak da iskonstruiraju svoj život a da ne znaju ni odakle dolaze ni kamo idu, nego trud da otkriju što je Bog htio kada ih je darovao njihovim roditeljima.

Dovoljno je da u svijetu postoji dvoje ljudi koji se raduju našem dolasku pa da nam život bude uravnotežen i ispunjen radošću. Jer radost se rađa tamo gdje susretem nekoga tko mi se raduje. Kršćanstvo je sposobnost radosti. Kršćani se raduju Božjem dolasku. Oni se raduju i dolasku svakoga djeteta. Kršćani žive od radosti koja ih zahvati u susretu s Bogom koji im se raduje i u susretu s ljudima koji na svojim licima nose trag iskonske radosti kada je do njih, na ovaj ili onaj način, doprla vijest: "Rodit će vam se dijete!"

fra ante vučković

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.