Bona sua 4556

Naličje sućuti

Naličje sućuti

Suosjećanje nadilazi religije, ideologije i nacije. Sve razlike koje inače postoje među ljudima nestaju kada je u pitanju ljudska patnja i ljudska reakcija na nju. Ljudi su bića koja pate i istovremeno bića koja u sebi osjećaju instinktivno nagnuće sućuti prema drugom čovjeku koji pati. 


Aristotel je klasično definirao sažaljenje kao bol koju izaziva predodžba zla koje nanosi patnju nekome tko to ne zaslužuje ili predodžba zla koje bi moglo zadesiti nas i nama bliske ljude. Budući da je patnja univerzalna i sažaljenje s patnjom drugih krije u sebi univerzalnu crtu. 

To je razlog zbog kojega Schopenhauer sućut razumje kao temelj morala. Sućut povezuje ljude. Riječ je o osjećaju kojim se čovjek identificira s drugim čovjekom. Zbog toga sućut prethodi mišljenju i stoji u temelju morala. Umjesto morala dužnosti i pravila kako ga je zamislio Kant, Schopenhauer nudi moral sućuti. 

Razlog je jednostavan. Svaki moral dužnosti pretpostavlja neku izvanjsku instancu i moć koja je u stanju suditi, to jest nagrađivati i kažnjavati. Tako je svaki moral dužnosti, izravno ili skriveno, teološki moral koji se u konačnosti opravdava Bogom. 

U svijetu u kojem ljudi više ne dijele uvjerenje da postoji jedna takva instanca nameće se pitanje utemeljenja morala koji bi obvezivao sve ljude na isti način. Tu se suvremeni svijet susreće sa Schopenhauerom. 

Njemu je sućut zbiljski temelj pravednosti i ljubavi prema ljudima tako da je djelovanje moralno jedino ako proizlazi iz sućuti. Nije teško naslutiti da će kritika morala utemeljena na sućuti ukazati na problematičnost univerzalnoga morala koji se utemeljuje na nekom osjećaju. Jer, osjećaji dođu i prođu. Nisu trajni. 

Treba ih probuđivali i treba bdjeti nad njima. I svejedno su nestabilni i nestalni. Aristotel je to dobro znao. I u sućuti je vidio emociju koju govornik može probuditi u slušateljstvu i usmjeriti je prema svojim namjerama. Sućut je daleko sličnija sili kojom mogu upravljati, negoli temelju na kojega se mogu osloniti. 

Ovo je, čini se, naše vrijeme dobro razumjelo. Zato sućut susrećemo poglavito na dva mjesta. Najprije u pokušaju da se pronađe zajednička crvena nit unutar svih religija. To je najvidljivije u radu Karen Armstrong na čiju je inicijativu sastavljena i povelja suosjećanja i ponuđena na potpis svim ljudima. 

Tekst je kratak, inteligentan, poželjan. Teško je zamisliti čovjeka dobre volje koji ga ne bi potpisao. Pa ipak, iz teksta kao da zjapi neka praznina. Kao da bi htio pokrenuti cijeli svijet na sućut, a zna da je sasvim nemoćan. Kao da govori o srcu svih religija ostajući s objema nogama izvan svake religije. 

Kao da religijama sugerira da su zaboravile što im je u njihovu srcu pa ih on, tekst, na blag i sućutan način poziva na obraćenje, na povratak vlastitim korijenima. Ponekada i pogled na toliki trud oko sućuti i nemoći da ona postane istinski pokretač ljudskih odnosa izaziva sažaljenje. 

Drugo mjesto na kojem susrećemo sućut je eutanazija. Gerbert van Loenen je studirao što se dogodilo u Nizozemskoj otkako je legalizirana aktivna pomoć pri umiranju i pomoć pri samoubojstvu. Upada u oči kako su se rasprava prije donošenja zakona i rasprave koje prate razvoj ovih praksi vodile i vode jezikom sućuti. 

Glavni argument nije sućut, nego autonomija pojedinca. Model na kojem se pokazuje sržni argument autonomije je pojedinac, sposoban odlučivati o samom sebi i izložen patnjama koje nemaju svoga kraja. Pojedinac koji odlučuje o svom životu, pozivu i odnosima trebao bi moći odlučivati i o načinu i trenutku svoje smrti.

Autonomija može biti potpuna samo ako se načelno ne isključi i autonomno odlučivanje pojedinca o njegovoj smrti. Ubrzo se, međutim, pokazalo da legalizirana praksa otvara vrata i ubijanju onih koji to nisu tražili i koji ne mogu biti autonomni. Novorođena djeca s teškim oštećenjima, primjerice. U takvim se slučajevima više ne može argumentirati prizivom na autonomiju. 

Ovdje uskače sućut. Roditeljska, primjerice. “Ne mogu zamisliti da moje dijete s takvim poteškoćama živi cijeli život. To bi bilo i našem djetetu i nama strašno. Radije biramo manje zlo.” Tako sućut opravdava ne samo uklanjanje patnje i boli, nego i uklanjanje bolesnog čovjeka. 

Sućut ima svoje naličje. Ona je u stanju otkriti patnju drugog čovjeka i pokrenuti na čudesne i velike pothvate. Na poseban način ako dolazi iz povezanosti s Bogom, No, ona je u stanju i pokrenuti čovjeka da prihvati uklanjanje i patnika kada mu se čini da stoji nemoćan pred patnjom.

Aristotel nije imao naš svijet pred očima, ali je znao da čovjek pod emocijama mijenja svoje mišljenje. To je, čini se, naučio i zapadni svijet. Stoga, kada god netko hoće mijenjati mišljenje ljudi u svoju korist ili dobiti većinu za važne promjene, redovito se služi utjecajem na ljudske osjećaje. 

Među njima sućut je na prvom mjestu. Promjenama zakona najčešće prethode filmovi, romani, kazališne predstave i feljtoni koji probuđuju i usmjeruju ljudsku sućut čas prema jednoj, čas prema drugoj ljudskoj patnji i unaprijed opravdavaju do tada nezamislive odluke. 

“… nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa…” (Jak 13) piše apostol Jakov i podsjeća da milosrđe nije ni temelj morala niti ima zadnju riječ. Iznad nemilosrđa i iznad sućuti stoji Božji sud. Nije nevažno voditi računa o nagnuću svijeta da retorikom usmjerava sućut i nastoji prekriti temeljni i mjerodavni vjernički odnos s Bogom iz kojega izvire sućut i koji pokazuje granice ljudskog sažaljenja. 

Svijet to ne čini uvijek s nakanom da se s obzora izbriše Boga, ali vjernik ne može ne vidjeti da sućut želi upravo to: zasjesti na mjesto Boga i u ime sažaljenja donositi odluke koje je Bog pridržao sebi.


FRA ANTE VUČKOVIĆ


Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.