Bona sua 8114

Obraćenje pred Marijinim kipom

Obraćenje pred Marijinim kipom
Fabrice Hadjadj, francuski je filozof, židovskog podrijetla, arapskog imena i kršćanske vjere

Fabrice Hadjadj, francuski je filozof, židovskog podrijetla, arapskog imena i kršćanske vjere. Rođen je i odrastao u obitelji koja je od židovstva sačuvala tek obiteljsku proslavu Pashe i Dana pomirenja i koja je u svojim stavovima bila izrazito lijevo usmjerena, militantno lijevo, naglašava Hadjadj, maoistički lijevo.

Rabin ga je osmog dana nakon rođenja, kada je trebao biti obrezan, proglasio nečistim zbog toga što je na koži imao malu upalu, a roditelji se više nisu usudili ponovo ga donijeti na obrezanje tako da se ono odgodilo do početka adolescencije kada je trebao slaviti Bar Mitzvah. Od rane je dobi bio sklon pisanju, a otac ga je, kao pravi Židov, premda je svoje židovstvo doživljavao vrlo površno, podržavao u svakom naporu studija i odnosa s riječi.

Mladost je proživio na različitim stranama svijeta jer je otac postao diplomat pa je mijenjao kontinente i metropole. Vratio se u Pariz kao antikršćanski ateist. Studirao je filozofiju, a Nietzschea i Batailla je čitao onako kako se čitaju riječi Evanđelja. Kasnije će u tom vidjeti i faktičnu, ali nikada sebi priznatu vjeru u ničeansku nepogrješivost. Iz vlastitog će iskustva učiti kako ateizam nije nevjera, nego vjera na drukčiji način.

Njegov stav prema životu i čovjeku je bio izrazito pesimističan, ali je kao mladi i nadareni student uspijevao pronaći užitak u svom pesimizmu. Čovjeka je promatrao kao prolazno biće, a ljudsku je vrstu smatrao osuđenom na propast. I cijelo vrijeme je, unatoč tome, o samom sebi mislio kao o nekom važnom.

Kršćanstvo je upoznao po Mariji. Zapravo, preko nje je upoznao Krista. Nije ga upoznao kao neku povijesnu, nego kao živu osobu. To mu se dogodilo na neobičan način. Pred kipom. Pred Marijinim kipom. U Crkvi sv. Severina jednom se izrugivao sa zavjetnim natpisima kod kipa Marije Pomoćnice. Ismijavao je kratke rečenice koje su ostavljali nepoznati ljudi. Zahvala za položeni ispit, molitva pred vozački ispit i slično.

Tjedan dan kasnije oca je zahvatila slabost tako da je cijela obitelj bila pogođena strahom kako bi mogao umrijeti. Fabrice je odletio u crkvu i počeo se moliti za svog židovskoga oca Djevici kojoj se prije izrugivao. Za vrijeme molitve ispunio ga je mir kakvoga još nikada ranije nije iskusio. Uz to, osjetio se sasvim na svome mjestu. Bio je malo dijete koje moli za svoje roditelje. On koji je oduvijek bio buntovnik i nikada se nije odveć zanimao za svoje roditelje, odjednom se našao u svom naravnom položaju pred Marijinim kipom.

Nakon tog je sve krenulo drukčijim putem. Počeo je gotovo svakodnevno odlaziti na misu. Na misi se susreo sa svom silinom Radosne vijesti i Božje riječi. Slušao bi kako postarije žene kreštava glasa čitaju biblijske tekstove koji su u sebi imali silinu riječi koja je ranjavala kako bi liječila. Nesrazmjer između siline Radosne vijesti i siromaštva glasa kojim je bila naviještana razbijao je u Fabricu intelektualni snobizam i elitizam i istodobno gradio neshvatljivu radost.

Potom je otkrio opatiju Solesmes. U njoj je pred osamdesetak godina Simone Weil, također Židovka koja je ljubila Krista iznad svega, doživjela izlazak iz tijela boli i kušala ljepotu u liturgijskom pjevanju. Gregorijansko pjevanje i srednjovjekovni svijet u monaškoj životnoj formi za Hadjadja su bili vrhunac avangardne umjetnosti. Tu je zamolio krštenje i tu je kršten.

Roditelji nisu bili prisutni. Bol njihove odsutnosti se nije izbrisala ni godinama nakon krštenja. Svijest što bi mu bila najveća moguća radost - sudjelovanje s ocem za istim euharistijskim stolom - i svijest da će mu ta radost na zemlji biti uskraćena otvara mu oči za paradoks krštenja. Krštenjem se otvara mogućnost najdublje moguće komunikacije sa svojim najbližima i kušaju napetosti, nepravedne optužbe i nesporazumi do granice prekida odnosa. Filozof koji danas piše najdublje tekstove o odnosima među spolovima i međugeneracijskim odnosima roditelja i djece u najdubljem dijelu svoga života nosi otvorenu bol upravo zbog tih odnosa.

Krštenje mu je donijelo i tjelesni šok. Prije krštenja je već bio kršćanin po uvjerenju, ali je i dalje živio nesređenim seksualnim životom. Krštenje mu je donijelo tjelesnu čistoću. U trenu je bio oslobođen svega što ga je na području seksualnosti ranije opsjedalo.

Još je jedna promjena došla nakon krštenja. Učitelji i intelektualni autoriteti su sišli sa svoga trona. Hadjadj kaže da ih sada voli na bolji način. Sada ih vidi kao krhke ljude. I od tada svoje mišljenje propituje na drukčiji način. Mjeri ga jednostavnim ljudima. Može li ono što ja tvrdim biti istinito pred jednostavnim ljudima, pita se o svemu što piše.

O Kristu je, primjerice, moguće razgovarati s djetetom, običnom radnicom i sa studenticom filozofije. To nije moguće o, primjerice, Nietzscheu i Heideggeru. Luka u svom evanđelju opisuje satnika koji je promatrao Isusove zadnje trenutke. Nije vidio ništa od onoga što je Isus za života činio niti čuo što je govorio. Vidio je samo kako je umirao. I našao se ispod njegova križa. Našao se u položaju koji je naličio onom u kojem se Fabirice Hadjadj našao pred kipom Marije Pomoćnice. Odozdol, pred tajnom neba koje je nevidljivo, ali u odnosu koji nas mijenja iznutra. I sve mu je postalo jasno.

Ovakvi susreti nisu rijetki. Među nevjernicima su mnogo češći nego što bi čovjek pomislio. Pa ipak, srž nije u pitanju da li se događaju ili ne, nego u tom što činim od njih. Ovakva iskustva naliče sjemenu o kojem je Isus poučavao. Ima ga posvuda. Koje će i koliki rod donijeti ovisi o tlu na koje padne. Fabrice Hadjadj spada u iznimno plodne pisce. Možda je tajna privlačnosti njegovih tekstova u tome što u svima njima titra dah prvog susreta, darovane otvorenosti i vjernosti primljenoj milosti.

fra ante vučković

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.