Bona sua 4665

Ljudski je život nalik orguljama

Ljudski je život nalik orguljama
Orguljama je potreban glazbenik / CROPIX

Kad dirneš čovjeka, učini ti se da si dirnuo orgulje. Orgulje zaista, ali neobične, nestalne, promjenljive i zato oni koji znaju svirati samo na običnim, neće na ovima znati skladno svirati. Valja znati kako su tipke raspoređene. (Blaise Pascal, Misli, 111).

Čovjek je neobično biće. Vrlo je jedincat, poseban, neusporediv, a opet naliči drugima kao da su mu braća, kao da dolaze iz istoga izvora. Neusporedivost i sličnost, razlika i istost: između ta dva pola kreću se naša samorazumijevanja i naši pokušaji da odgonetnemo jedni druge. Pascalovu metaforu o čovjeku kao orguljama razumijemo bez većih poteškoća. Nije nam odveć teško zamisliti da je svatko neka posebna vrsta orgulja koje zvuče samo ako se nađe netko tko poznaje raspored njihovih tipki i ima dovoljno sluha da na njima zna svirati.

U ovoj nas metafori najprije ponese otkriće potrebe za nekim tko zna svirati. Orgulje same od sebe ne sviraju: niti se mogu same pokrenuti niti znaju same iz sebe izvući glazbu. Orguljama je potreban glazbenik. Čovjeku je potreban drugi čovjek da iz njega izvuče skladnu glazbu. Čovjek nije dovoljan samome sebi. Potreban mu je netko tko ga voli. I tu već počinju velike razlike među nama. Nema svatko sreću da naiđe na nadarenog glazbenika s dovoljno sluha da od njegova života učini skladnu simfoniju. Mnogo ih više naiđe na neuke, lijene, nenadarene svirače.

Poneki se zadovolje i s time da tu i tamo pritisnu koju tipku i čuju da uopće ima zvuka. Rijetki su koji imaju sreću i naiđu na nadarenog glazbenika istančana sluha. On uspijeva iz njih izvući melodije koje nitko drugi nikada ne bi izvukao. Razumije se u njihov raspored tipki. Ako ne odmah i na početku, a ono s vremenom, jer je spreman učiti. Ima strpljenja. Ophodi blago s cijelim instrumentom sve dok ne nauči kako koja tipka zvuči i dok ne uspije izvući skladbe koje bi bez njega ostale zapretene negdje između postojanja i nepostojanja.

Ova metafora s nas skida teret da smo sami odgovorni za skladbe i njihovo izvođenje. Pa ipak, ne možemo izbjeći pitanje vlastitog sudjelovanja u skladu ili neskladu našega života sviješću koga uopće puštamo da na nama svira. Ovim nas pitanjem metafora vodi dalje. Orgulje se nalaze u hramu. Uglavnom. U Pascalovo vrijeme crkva je bila jedino mjesto gdje se mogao čuti zvuk orgulja. Danas ih se može naći i po koncertnim dvoranama. No, svakako, hram je potrebno mjesto kako bi se dobro razumjela metafora ljudskoga života kao orgulja.

Ne ulazi svatko u hram niti se svatko penje stepenicama u kor. I nema svatko ključ od orgulja. I ne može se na orguljama svirati u svako vrijeme i bilo koja glazba. Orgulje su neobičan instrument. Traže pozornost drugih, zajednice i traže da se poštuje ritam hrama. Tek unutar tog ritma orgulje mogu iz sebe pustiti sklad i zvuk. A kada se to dogodi, i hram i posjetitelji odjednom sudjeluju u čarobnosti glazbe. Tako nas metafora orgulja poučava o svetosti drugoga, o svetosti i čudesnosti ljudskih ljubavi i prijateljstava, a nadasve o svetosti osobe na čijim životnim tipkama sviramo. Poučava nas pozornosti, osjetljivosti, poštivanju cijelog niza okolnosti kako bi se mogla dogoditi dobra glazba u odnosu.

Ljudski je život nalik orguljama i po tome što su orgulje složen instrument. Potrebno ga je dugo upoznavati i učiti. Potrebno je dugo vremena da naučimo kako su raspoređene tipke u životu drugoga čovjeka. Naša su iskustva drugih ljudi utopljena u naš svijet i naše metafore. Tehnoglazba je slika naših odnosa. U njoj nema drugoga. U njoj drugi ne sviraju niti uče svirati na drugome. U njoj su svi isti. Masa. Pojedinac je nestao. Bez imena je i okružen je nebrigom za glazbu koju samo on može podariti. Nikome ona ni ne treba. Suvišna je, jer svi su utopljeni u tehnoglazbu, u more teških zvukova i nezaustavljivog, jednoličnoga ritma u kojem se ne čuje ni glasa pojedinca i u kojem više nema nikakve mogućnosti otkriti kako drugi zvuči.

Kad sve završi, kad utihne ritam, ostane iskustvo gubitka sebe koje se, najčešće uz pomoć opravdavajućih medijskih interpretacija, shvaća kao ekstazu. Pa ipak, razlika je velika kao more: shvaćajući drugoga kao orgulje prisiljeni smo otkrivati njegovu ili njezinu jedincatost, posebnost i neponovljivost, a shvaćajući drugoga kroz tehnoglazbu posve ga gubimo u monotoniji koja sve čini istima. Ni najekstatičnije iskustvo mase ne može u čovjeku izbrisati potrebu za nekim tko će otkriti njegovu jedincatost i dragocijenost, a tko je naišao na nekoga, čovjeka ili Vječnog Tvorca koji na njemu svira posve njegovu glazbu, nema nikakve potrebe ni volje izgubiti se u tehnomasi.

U Tagoreovim Gitanđalima nailazimo i na ovaj stih: Tu malu trstikinu sviralu nosiš brdima i dolinama, i izvijaš kroz nju uvijek nove pjesme. Dočim čujemo ovaj stih, posve nam je jasno da svirač može biti drugi čovjek i Vječni Tvorac kako Tagore naziva Stvoritelja. Može nas zadesiti ljubav drugog čovjeka i Božja ljubav. I sasvim nam je jasno da je ovaj stih neprevodiv u tehnoritam. Tko je iskusio čudesnost glazbe i jedincatost drugog čovjeka ne može bez tuge promatrati kako olako monotonija ritma i more interpretacija mladim ljudima nemilosrdno krade najdragocjenije što im je darovano ulaskom u svijet: jedincati raspored njihovih tipki.

Fra Ante Vučković

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.