Katolička Dalmacija 654

Dr. don Edvard Punda u splitskoj katedrali: Velika je kušnja za našu vjeru, vidjeti slabosti i javne grijehe Crkve

Dr. don Edvard Punda u splitskoj katedrali: Velika je kušnja za našu vjeru, vidjeti slabosti i javne grijehe Crkve
Dr. sc. don Edvard Punda, rektor Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu

Otvaranjem moćnika sv. Dujma u splitskoj prvostolnici, u ponedjeljak 6. svibnja, započela je središnja proslava Sudamje 2019. godine. Kao što je običaj, moćnik s Dujmovim relikvijama na oltaru sv. Dujma otvorili su prepozit Metropolitanskog kaptola mons. Nedjeljko Ante Ančić i splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara. Ispjevana je potom svečana Večernja koju je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u zajedništvu s crkvenim velikodostojnicima i gostima.

„U dobro stvorenom svijetu, u kojeg se provukla i nit zla, mučeništvo je trajna oznaka svih vremena. Nažalost, danas je to očito na tolikim stranama i sredinama svijeta. U prva tri stoljeća pogani su se čudili i divili hrabrosti kršćanskih mučenika. Mnogi su od njih zbog svjedočanstva postali kršćani jer je krv mučenika uvijek sjeme novih kršćana. Moglo bi se reći da su se od četvrtog stoljeća pa dalje pogani još više divili caritasu – kršćanskoj ljubavi prema bližnjima, osobito prema onima koji su bili najugroženiji. Sveti Dujam svraća pozornost na sebe i kao mučenik i kao svjedok kršćanske ljubavi. Ta povezanost njegove vjernosti Bogu i ljubavi prema čovjeku, izvire iz snažnog zajedništva s onim prvim i vjernim svjedokom i najvećim mučenikom Isusom Kristom“, kazao je nadbiskup Barišić na početku svog govora pozdravivši okupljene vjernike, hodočasnike i goste grada Splita i sv. Dujma.

Na svečanosti su sudjelovali biskupi Splitske metropolije: dubrovački Mate Uzinić, šibenski Tomislav Rogić, šibenski u miru Ante Ivas, potom naslovni ninski nadbiskup Martin Vidović, vojni ordinarij u RH Jure Bogdan, novi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, provincijal franjevaca kapucina fra Jure Šarčević, generalni vikar Miroslav Vidović, Prvostolni kaptol na čelu s prepozitom Nedjeljkom Antom Ančićem, rektor Nadbiskupskog sjemeništa dr.sc. don Edvarad Punda koji je održao prigodnu meditaciju, župnik prvostolnice don Tomislav Ćubelić, brojni svećenici, redovnici, redovnice i kandidatice, bogoslovi i sjemeništarci. Prisutni su bili i predstavnici društveno-političkih i kulturnih ustanova među kojima i splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, predsjednik gradskog vijeća Igor Stanišić te župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban.

„Danas, u svijetu potpune slobode prožete snažnim relativizmom rađaju se blaži oblici mučeništva, koji od ljudi čine karikature i ne dopuštaju im da do kraja i u potpunosti žive svoje ljudsko dostojanstvo. Kao neprimjetni pojavljuju se neki novi imperatori koji oduzimaju život na drugačiji način. Oni ne zatvaraju u zatvore već nas čine zarobljenicima i ovisnicima na širokom polju života. Eutanazija slobode, ignoriranje života, relativizacija vrednota i uvjerenja, propaganda kulture bezboštva, konzumerizma i hedonizma zatvara nam horizonte transcendenciji, vjeru svrstava u sferu privatnog i čini nas sinovima kaotičnog slučaja. 

Štoviše i iz našeg današnjeg društva želi se uklanjati specificum christianum te se ismijavaju i preziru vjernici i kršćanski simboli. Potiče se jedna vrsta egzila vjere iz društva, iz prostranstva istine vjera se svodi na tržište mišljenja, iz područja društvenog života na privatnu sferu ili na neki oblik političke korektnosti. Time se kršćanstvo želi učiniti mlitavim, obezvrijeđenim i onim koje nije sposobno izložiti se u areni svijeta, baš kao što je to učinio sveti Dujam“, istaknuo je mons. Barišić osvrćući se na mučeništvo u suvremenom svijetu. Pozvao je sve okupljene da sami za sebe odgovore jesu li svjedoci Dujmove vjernosti prema Bogu i ljubavi prema čovjeku.

Prigodnu meditaciju, u čijem je središtu bilo mučeništvo, izrekao je dr. sc. don Edvard Punda rektor Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Započeli smo proslavu svetoga Dujma, „čovjeka svetog i punog apostolskog žara“, koji je dao život za Krista i Crkvu. Ljubav prema Kristu i Crkvi, očitovana u sveukupnosti njegova života – kako utvrđivanjem dobro organizirane institucije, tako i predvođenjem u duhovnome – okrunjena je mučeničkom smrću. Ona nam je izvor promišljanja i Dujmova značenja za nas. I to ne toliko u samome izvještaju o toj smrti, o čemu nešto i znamo, nego u značenju koje taj događaj u sebi nosi.

Što je to posebno u smrti Dujma, u smrti mučenika a nadilazi svaku pojedinu smrt mučenika? Što je to više što smrt mučenika uzdiže i čini da je ne mogu izmjeriti ni grozote mučenja ni hrabrost mučenika?

Nesumnjivo, to je činjenica da je smrt mučenika vrhunski, nenadmašni događaj nasljedovanja Isusa Krista, čijom smo mučeničkom smrću spašeni. U toj mučeničkoj smrti rođena je Crkva i naš novi život u njoj nalazi svoje ishodište. U njoj se zrcali i iz nje se iščitava bît kršćanstva. Bez te smrti mi ne bismo slavili mučenike, niti bismo imali mogućnosti sami postići ono što u mučenicima slavimo i u čemu ih želimo nasljedovati.

Mučenike redovito opisujemo kao one koji su umrli za Krista. To je točno. No, prije nego su umrli za Krista, mučenici su bili spremni da Krist umre za njih! Kršćansko mučeništvo temelji se na radikalnoj novosti Božje ljubavi. Novost kršćanstva nije u tome da Bog ljubi čovjeka koji na ljubav odgovara grijesima. Nije ni u tome da je čovjek spreman umrijeti, dati život za drugoga, za Boga. Novost je u tome da Bog ljubi u poniženom, odbačenom, iznakaženom, konačno – raspetom tijelu.

Mučeništvo koje izvorno znači svjedočanstvo, svjedočenje, u Crkvi se vrlo brzo počelo shvaćati kao posebni, najsnažniji vid svjedočenja, upravo zato jer je ono u svojoj najdubljoj bîti tjelesno sjedinjenje s Kristom.

Biti tjelesno sjedinjen s Isusom Kristom, savršeno je ostvarenje ljubavi i sudioništvo u pobjedi uskrslog Gospodina. To sjedinjenje, najveće koje postoji, pretvara onaj „dok nas smrt ne rastavi“ u snažni „smrt nas konačno povezuje“. Tako je u njemu pobijeđena smrt, odnosno smrt koja se predstavlja kao kraj, sada postaje početak života, a time i one ljubavi koju ništa ne može ugasiti. To su svi mučenici vrlo dobro znali i zato su mogli mučeničku smrt doživljavati kao privilegij!

Odavde je sasvim jasna, često površno tumačena Tertulijanova misao „krv mučenika sjeme je novih kršćana“, jer istinska ljubav mora roditi plodom. Kao što se plodnost muža i žene ostvaruje u tjelesnom sjedinjenju, u biti jedno tijelo, tako je i plodnost kršćanskog života u biti jedno tijelo s Kristom, a što su mučenici najizvrsnije ostvarili.

Biti jedno tijelo s Kristom, na što smo svi pozvani, podrazumijeva dvoje, iz čega se možda i najbolje iščitava značenje mučeničke smrti i poruka mučenika. S jedne strane, to znači ljubiti Kristovo tijelo, sasvim mu se predati, a s druge, znači svoje tijelo očistiti i tako ga pripraviti za ljubav.

Ili – sasvim konkretno – to znači: ljubiti Crkvu koja je Kristovo tijelo i mrtviti udove svoje zemaljske. To dvoje koje je zapravo jedno i uvijek ide zajedno, reflektira narav mučenika bez koje nije moguće razumjeti bît kršćanstva!

S pune 92 godine, ali nečuveno svježim umom Papa Emeritus Benedikt XVI, u kontekstu promišljanja o seksualnim skandalima u Crkvi, briljantno sažima: „Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskog postojanja“, stoga promišljati o mučeništvu znači pitati se o samoj bîti kršćanstva“.

Važan je taj kontekst iz kojeg je Papa teolog sintetizirao važnost mučeništva za Crkvu. On je danas nezaobilazna točka mnogih promišljanja o Crkvi, ali kao da još uvijek nedovoljno potiče na ozbiljnu nutarnju obnovu, bez koje je, u bilo kojem vremenu, apsurdno govoriti o ljubavi prema Kristovu tijelu.

Ljubav prema Crkvi – koja će uvijek biti i sveta i grešna – danas u sebi mora nositi bol, kajanje, pa ako hoćemo i svojevrsnu prozvanost zbog grijeha Crkve. Sveta je Terezija Avilska u svojim mističnim iskustvima mislila da su sva zla koja su zadesila Crkvu zapravo plod njenih grijeha. Koja ljubav prema Crkvi, koji osjećaji odgovornosti, koja sloboda od umišljaja vlastite ispravnosti... Koja sloboda od napasti sablažnjavanja nad grijesima drugih! I konačno, s obzirom na naš govor o naravi mučenika, koja sloboda od traženja neprijatelja izvan vlastitog srca.

Istinsko je svjedočanstvo tim veće što je život Crkve lošiji, grešniji, sablažnjiviji. Velika je, naime, kušnja za našu vjeru, vidjeti slabosti i javne grijehe Crkve, tu ljagu koja zatamnjuje njenu ljepotu. Kušnja je to najprije jer možemo pomisliti da se bez Crkve može, jer je odavno izgubila svoju snagu, pa i svoju razložnost postojanja. Mučenik je Alojzije dobro razumio tu kušnju. Zato je postojano isticao: „Naše oružje su sveti sakramenti, taj izvor božanske snage. Otuda naša nepobjedivost, otuda naša jakost usprkos svih progona i gonjenja, koju ne mogu razumjeti protivnici“.

Grešnost Crkve, posebno ona javna, vidljiva, kušnja je također jer možemo pomisliti da smo mi i dobri „čega sve ima“. Ali za one koji imaju narav mučenika, koji su doista kršćani, ta kušnja postaje izazov: izazov veće ljubavi, izazov ozbiljnog obraćenja, ozbiljnog propitkivanja o vlastitom stanju na svim područjima života: molitva, pokora, odnos prema novcu, spolnosti, radu, odgoju, slobodnom vremenu, druženjima… Sve je to važno za ljubav prema Crkvi. Zapravo, kroz to se konkretno očituje ljubav prema Crkvi! Na to smo pozvani svi, a nadasve mi, zaređeni službenici Crkve!

Tko danas želi ljubiti Crkvu mora u dubini svoga bića osjećati da ona ne živi od pompoznosti, a time ni od naših sebepredstavljanja, nego od predstavljanja, naviještanja Isusa Krista. To je vjerojatno i najsnažnija crta vjere Dujma, Sirijca koji je dolaskom u naše prostore i doslovno ostvario Kristov poziv „ići do na kraj zemlje i naviještati Radosnu vijest!“ Mučenička smrt bila je potvrda da u Dalmaciju nije došao sebi osigurati miran i lagodan život, kao je to Dioklecijan za sebe zamislio, nego ga izgubiti poradi Krista i evanđelja! On je i danas, s neba, pun ljubavi za sve nas, svoju duhovnu djecu!

Držim da danas, možda više nego prije, ljubav prema Crkvi zahtijeva povučenost, usredotočenost na nutarnji život, i na šutljivo a predano vršenje svoga poslanja, povjerenih poslova. Vara se onaj tko bi pomislio da to ne odgovara naravi mučenika, koja zahtjeva javno, vidljivo svjedočenje. Oduvijek su se monasi, koji su bili posvećeni molitvi, askezi i pokori – a što je značilo i plač zbog vlastitih i tuđih grijeha – shvaćali kao istinski mučenici! Oni su u najrazličitijim krizama i progonstvima Crkve spašavali Crkvu, njezin nauk i njezinu spremnost na mučeništvo (I. R., Stepinac, 151).

Time dolazimo do drugoga, a to je mrtvljenje udova svojih zemaljskih, odnosno borba protiv samih sebe. Mučeništvo je u svojoj najdubljoj biti hrabra i ustrajna borba protiv sebe. To je borba koja traje do kraja i u kojoj si nitko ne bi smio umisliti da je donio konačnu pobjedu. Naš se tjelesni čovjek protivi duhovnome, kaže sveti Pavao. To je nešto što trajno određuje čovjeka. Nije riječ o tome da je netko lošiji ili bolji čovjek. Ne! Riječ je o nečemu što možemo nazvati antropološka konstanta: u svakome od nas postoji podijeljenost koju uopće nije moguće konačno iskorijeniti sve dok smo u ovome životu. O tome svjedoče ne samo redci iz svetoga Pisma, nego i oni koje je Crkva svečano stavila kao uzore, dakle sami mučenici. Poslušajmo opet iskrene riječi blaženoga Alojzija Stepinca: „Ni kod mene često ne ide, ali u tom leži sva tajna. Najveća je pobjeda svladati sebe, a to ide polako, ustrajnom vježbom“.

Sigurnost u pobjedu u izvanjskim mukama koje su mu nametnute, Alojzije je zadobio iz nutarnjih pobjeda koje je izvojevao u borbama koje je sam, polagano ali nepopustljivo, zametnuo svojim nutarnjim strastima. Onaj tko umije razračunati s time, sigurno će moći podnositi sve izvanjske patnje! To je jedna od temeljnih lekcija i poruka koje učimo i primamo od mučenika!

No kako to ostvariti? Kako da to ostvarimo mi koji, dok slušamo o mučenicima, olako upadamo u napast, ili – bolje rečeno – obmanu, da već imamo hrabrost mučenika. Svatko od nas, naime, ima neke svoje muke zbog kojih mu se govor o mučenicima čini kao potvrda vlastitog života. Lako se obmanimo da baš mi podnosimo i borimo se za istinu i pravdu!

Sveti je Anzelmo promišljajući o mučeništvu svetog Stjepana i njegovoj ljubavi i molitvi za neprijatelje, izrekao molitvu koju bi svaki istinski štovatelj mučenikâ trebao učinit svojom: „Gospodine, ne uzmi mi ovo za grijeh“. Za velikog sveca i naučitelja jasno je: nasljedovati mučenike može samo onaj tko nikada ne zaboravlja da je i sam bio – a i jest! – neprijatelj Kristov. Možda se netko sablažnjava na ove Anzelmove misli, ili ima otpor prema njima. Ali one nisu ništa drugo nego, za razumijevanje mučeništva, najprikladnije tumačenje Isusovih riječi: „Komu se malo oprašta, malo ljubi“ (Lk 7, 47b). Kako je to otajstveno… A mi se bojimo ubrojiti među one kojima je mnogo oprošteno. Zato i ne ljubimo onako kako je Krist nas ljubio.

Draga braćo i sestre, mučeništvo, taj vrhunac ljubavi, sjedinjenja s Isusom Kristom, nije samo u fizičkoj smrti, nego u svakome trenutku života. Sve životne okolnosti prigoda su i poziv na biti jedno tijelo s Kristom. Ipak, tjelesne bolesti, nekomotnosti života, razna poniženja, neuspjesi, podnošenja nepravdi… – jednom riječju patnje! – najpriviligiranije su mogućnosti sjedinjenja s Kristom.

Spasonosno je u patnji – tvrdi sveti Grgur Veliki – što nas potiče da se vratimo sebi, jer se bez patnje uglavnom bavimo drugima, izvanjskim. Odnosno, bez patnje se bavimo sobom ali na krivi način: udovoljavajući svome tijelu, svojim strastima, pohlepi, sebičnosti, ambicijama, sve podvrgavamo svome komoditetu. A istodobno smo sve nesretniji. O kako se istinitim pokazuju riječi svetoga Augustin „tko izgubi sebe zbog Krista, dobit će i Krista i sebe. A tko izgubi sebe zbog zlata (=novac, karijera…), izgubit će i zlato i sebe!“

Draga braćo i sestre, potomci Dujma, ne bojmo se! Krist je uskrsnuo! Crkva je živa! I kada se čini da više ništa nema dati, ponuditi svijetu, Crkvi će ostati mučeništvo i mučenici! To je blago kojim se opire svijetu, ali i kojim spašava svijet!

Sveti Dujme, moli za nas!

Mješoviti prvostolni zbor sv. Dujma pod ravnanjem mo. Šime Marovića, uz pratnju orguljaša splitske prvostolnice don Ivana Urlića, i bogoslovski zbor uz mnoštvo puka, radosno su otpjevali večernju molitvu. Zatim je nadbiskup Barišić zazvao Božji blagoslov na sve nazočne, a himnom u čast sv. Dujmu završila je svečana Večernja i devetodnevna priprava za blagdan sv. Dujma, zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije.

misija / slavko blažić / smn