Za tračkom nade 1115

42. POGLAVLJE Konačni obračun

42. POGLAVLJE  Konačni obračun
ILUSTRACIJA

Jonas se nekako dovukao do gradskih zidina. Kad je iznenada pod sobom, u jarku dubokom nekoliko metara, spazio maleni potočić nije imao strpljenja sići nego se jednostavno skotrljao u njega. Polako je pio osjećajući kako mu se vraća snaga. Tek tada na gradskim vratima primijeti neobičnu živost.

Veliki se broj ljudi tiskao, sad već podno gradskih bedema. Sve se orilo od povika, pogrda i psovki. Iz svih je grla odjekivao zločesti smijeh. Jonas se podiže na noge i znatiželjno pogleda u tom pravcu. S ove udaljenosti nije mogao vidjeti što se događa pa se počne približavati.

Svjetina se valjala prema obližnjem brežuljku. Odjednom usred raspomamljenih bukača mladić ugleda jednog čovjeka. Bijaše sav izranjen i krvav. Od iznemoglosti jedva stajaše na nogama, zanoseći se lijevo-desno kao da će svaki čas pasti. Jonas se kao u transu probijao k njemu. Kad mu se približio, susretoše im se pogledi. Mladić protrne. Takav pogled nije susreo nikada u životu. U djeliću sekunde mu se otvori svijest i on na trenutak ugleda sve od početka pa do kraja svijeta. Zastao je na čas, posve isključen iz svih događanja oko sebe, uronjen u trenutak vječnosti. Jasno je ćutio kako se od ovoga časa u njemu nešto bitno promijenilo. Nije znao što, ali bijaše toga duboko svjestan.

Gledao je neznanca širom otvorenih očiju živo osjećajući da se pred njim nalazi izuzetna osoba i da se upravo odigrava nešto povijesnih razmjera, ako ne i veće od toga. Sve to mu u trenu prođe mislima, a istom jasno spozna da je ovaj neznanac netko tko nemjerljivo nadilazi sve što je dosad vidio i upoznao.

Taj čas čovjeka pogodi snažan udarac i on pade na tlo. Teškom je mukom ustao i još jednom Jonasa okrznuo pogledom. U njemu ne bijaše ni trunke mržnje prema razjarenoj rulji koja se na njemu tako bezočno iživljavala i koja mu je očito radila o glavi. Ne bijaše u njemu ni bijesa ni zloće. Začudo, nije se mogao nazrijeti čak niti strah. Tek golema tuga i razočaranje koje je mladić vidio tako jasno da ih je osjetio gotovo kao svoje.
Svjetina iznova nahrupi pa izgura Jonasa. Svim silama se trudio da opet dođe do onog čovjeka, međutim nije uspio. Rijeka ljudi iz koje su stalno pljuštali udarci, pogrde i psovke odvukla ga je daleko u pravcu brežuljka ponad grada.
- Ubit će ga, zgrozi se mladić.
- Ubit će ga!! - poviče potom iz sveg glasa.

Potrčao je opet prema svjetini. Morao je po svaku cijenu još jednom doći do neznanca. Nije znao zašto mu je to toliko važno, ali tako je osjećao svim svojim bićem. Kad se sav zadihan približio rulji, u jednoj sjeni na prilično sigurnoj udaljenosti ugleda čovjeka koji mu se učini poznatim. Potrča k njemu. Zaista, poznavao ga je: - Nolan?!! Otkud on ovdje? - ote mu se.
- Nolan, Nolan!! - vikao je. Čovjek ga zbunjeno pogleda, a zatim pokuša pobjeći. Jonas ga dostigne i uhvati za ruku. Susretne par ustrašenih očiju. Mladić je rijetko kad vidio takav strah. Bilo je to nešto što je već dobrano prelazilo u užas.

Čovjek se tresao. Licem bijaše posve sličan Nolanu, ali dosta mlađi i fizički mnogo jači. Očito je proveo dobar dio svog života baveći se teškim poslovima. Jonas je u čudu gledao tog snažnog čovjeka kako se trese poput kakva dječarca.
- Ti nisi Nolan. Oprosti mislio sam… Tko… tko si ti? Tko je onaj... onaj tamo čovjek? - zamuckivao je mladić.
Nepoznati ga još jednom prestrašeno pogleda. Činilo se da mu je laknulo kad je shvatio da ga mladić ne poznaje.
- Ja sam Kefas… a tko je… tko je onaj tamo… ne znam tog čovjeka - tiho dobaci spustivši pogled pa šmugne iza ugla. Jonasu se učini da je bio posramljen koliko i uplašen.

Zbunjeno je gledao oko sebe, a onda opet potrči za svjetinom. U tom trenu osjeti ruku na ramenu. Okrene se pa skoro padne u nesvijest. Pred njim stajaše Warin. Ovaj susret je na njega djelovao tako šokantno da dugo nije mogao doći sebi. Nakon nekog vremena začuje Warina kako govori.
- Ne možeš ništa uraditi - glas mu bijaše jako tih.
- Ali ubit će ga - skoro je kričao mladić - tko... tko je on? Reci mi!
- Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet. Tko god čini zlo, mrzi Svjetlo i ne dolazi k njemu, da se ne razotkriju djela njegova, a tko čini istinu, dolazi k Svjetlu.

Jonas je slušao čudeći se. Što li to nesretnik govori, pitao se. Ama baš ništa nije razumio. Warin mu se blago nasmiješi, a zatim pogledom odluta negdje mimo njega. Jonasu se učini da je u tom času čak i njegov moćni prijatelj uzdrhtao. Sa strahom poprati njegov pogled. Kad je to uradio noge mu se odsjekoše. Ogromna je sjena zakrilila cijeli prostor oko tisuća ljudi koji su progonili i mučili onog neznanca. Zamračila je ne samo prostor oko ljudi nego, dobro je to vidio, i njihove duše.

Sjena je urlala od veselja, ali izgleda da je nitko osim njega i Warina nije mogao vidjeti. Sve se orilo od njenog smijeha. Spuštala se nad ljude likujući nad nevoljom onog čovjeka i potičući svjetinu na sve gore i gore postupke. Rulja je, i ne znajući, zdušno prihvaćala te poticaje. Zvijer su pratile i neke druge manje strašne spodobe. Među njima je Jonas prepoznao Zebula.

Svjetina bijaše potpuno izvan sebe. Činilo se da baš ništa ne može spasiti onog neznanca koji je tako hrabro sve podnosio. Jonas je u onom kratkom času dok ga je gledao imao osjećaj da posve dragovoljno prihvaća svoju pogibelj.
Opet se okrene prema nemani. Bio je zapanjen jer je bila strašnija čak i od Marduka. Sad zaista nije bilo nikakve sumnje da onome jadniku nema spasa. Ovo je čudovište odlučilo da ga rastrga.
- I on je stigao - Warin nije skidao pogled sa zastrašujuće prilike.
- Tko je to?
- To je Mardukov pakleni gospodar.
- Što??!!
- Vidim da to nisi očekivao. Da, da, strašni Marduk je tek sitni sluga.

Jonas je stajao otvorenih usta.
- Sve što se u zadnje vrijeme događalo, sve što je zlo činilo, pokrenuto je zbog ovoga - Warin mu rukom pokaza prema gužvi pred njima.
- Zašto je zvijer tako navalila na onog čovjeka?
- Hmm, čovjeka? Čovjeka kažeš... Zato što se boji. Boji se kako se nikada nije bojala.
- Boji se? Meni se čini da se nema čega bojati. Ta ona je izvan sebe od radosti.

Kao da želi potvrditi Jonasove riječi neman se u tom času nađe nad njima dvojicom. Sve se orilo od njenog nezemaljskog smijeha koji je odjekivao običnom smrtniku nedostupnim prostorom. Mladić sa strahom zapazi kako se čak i Warin povukao nekoliko koraka. Jako se uplaši za svoj život, ali začuje prijateljev glas.
Ne boj se. Ovdje te nikako ne može napasti osim svojom bezgraničnom podlošću. Pokušat će ti zamračiti slobodu i pomutiti svijest kao onima tamo - pokaže mu prema gomili ljudi na brežuljku - a onda si njen.
Nakon ovih riječi začuje se još glasniji smijeh. Neman već bijaše nad brežuljkom. Očito nipošto nije htjela propustiti trenutak koji je slijedio.

Zvijer se veseli, ali uskoro će shvatiti da nema mjesta njenom dobrom raspoloženju. Baš naprotiv - nastavio je dalje Warin.
Jonas je stajao ništa ne shvaćajući. Posve je izgubio osjećaj za vrijeme. Odjednom se sve smrači. Usred dana nastade prava noć. Sa svih je strana grmjelo i sijevalo. Sve se treslo, a u jednom trenu se raspuče zemlja od onog brežuljka prema gradu.
- Ubili su ga - gotovo zajeca. Jasno je to osjećao.

Tada ugledaše neman kako, sva oduševljena svojim velikim trijumfom, urliče želeći, kako se činilo, sve obuhvatiti svojim mračnim zagrljajem. Spuštala se nad ljude prekrivajući ih tamom koja bi ih na tren posve sakrila, a potom se podizala dok se njen demonski smijeh orio ovim čudnim međuprostorom.

Mladić bijaše posve izvan sebe. Tresao se od straha prožet osjećajima posvemašnjeg očaja i jeze. U tom trenu, duboko u sebi jasno osjetivši nenadoknadivi gubitak, bijaše potreseniji i usamljeniji nego ikad prije u životu. Duša mu je patila, a on je znao da je to povezano sa sudbinom onog neznanca. Ovo stanje bijaše gore i od iskustava u eridskim ruševinama i od onih pod Dalekom planinom. Stajao je nijem i slomljen, nemoćno gledajući prema nebu. Nije više osjećao ni glad ni žeđ, ni hladnoću ni toplinu, a bilo kakav pojam o vremenu postade mu posve stran.

Odjednom je ugledao sunce koje se pojavilo na istoku probijajući onaj grozni mrak, a potom se velikom brzinom zaputilo prema zapadnom horizontu. Jonas iznenađeno pogleda Warina. Ovaj je samo šutio. Sunce zađe, a mladiću se činilo da dan nije trajao više od nekoliko minuta. Samo što je zašlo opet se pojavi na istoku. Sve se ponovi, a potom još jednom. Bijaše već treći dan od onog tragičnog događaja.

Mladić se konačno vratio u stvarnost. Pored njega je još uvijek stajao njegov moćni prijatelj, a nadaleko naokolo ne bijaše nikoga drugoga. Pogleda prema brdu na kojem je ubijen neznanac. Bilo je pusto. Tamo više nije bilo njegovog tijela. Već je zaustio upitati Warina što se ovo opet dogodilo, kad nad brdom ugleda sjenu. Počela se pojavljivati naizgled stidljivo, a onda sve brže. Kako je rasla tako se gomilao njen bijes. Dvojac je pažljivo pratio što se događa. Vrlo brzo shvatiše da se neman vratila. Ljutito je urlala trgajući se i propinjući, odlučna da u silnom naletu golema bijesa sve razori. Činilo se da više nije onako vesela i goropadna, kao da se dogodilo nešto što se nikako nije poklapalo s njenim paklenim planovima.

- Zvijer je upravo shvatila da je poražena, ali to zbog svoje zloće i beskrajne oholosti nikad neće prihvatiti. Pokušat će sve povući za sobom u vječnu propast - začuje još jednom Warinov glas.
- Ali ja ništa ne razumijem. Trebao sam ovdje nešto pronaći. Kad sam pomislio da možda jesam… sve ovo je tako…
- Pronađi Kefasa. On će ti uskoro sve objasniti.
- Zar onaj uplašeni čovjek? Zar on… tako mi sliči na…
- Na Nolana?

Jonas ga iznenađeno pogleda.
- Ti znaš Nolana? Pa da, i on zna za tebe. Doduše, kaže da se zoveš Hamiel.
- Znam za Nolana, a postoji čak i zanimljiva poveznica između njegove Zajednice i Kefasa. Nolanu i njegovima je teško, ali ne brini se, neće oni propasti. Oni su čvrsto vezani uz onog koji je tamo ubijen - pokaže rukom na brežuljak - i koji je pobijedio zvijer.

Mladić ništa nije shvaćao. Blijedo je gledao u Warina pa opet, ne znajući što bi, poluglasno spomene Kefasa.
Da, moraš ga pronaći, njega i njegovo maleno društvo. Sad je potresen i jako uplašen. I njemu samom su mnoge stvari nejasne, no vrlo brzo će se posve promijeniti. Tada će ti sve objasniti. Ovdje je udaren temelj propasti zvijeri, a ti moraš graditi na tom temelju. Neman je već poražena zato nemoj dopustiti da tebe povuče za sobom u smrt. U ovom trenu započinje posve nova i drugačija borba, a svijet neće biti pošteđen golemih žrtava.

……

Jonas je hodao gazeći čvrstim korakom užareni pijesak. Sa zebnjom se vraćao na mjesto na kojem je nekad bio portal cijelo vrijeme strepeći da tamo neće nikoga zateći. Kad je izdaleka ugledao veliku skupinu ljudi obuzme ga radost. Znao je da su to njegovi prijatelji. Potrči prkoseći umoru i vrelini koja je svom silinom isijavala iz okolnog tla. Pogledom je tražio samo jednu osobu. Kad ju je ugledao srce mu veselo zaigra. I ona je njega spazila pa mu, ne vjerujući vlastitim očima, potrči ususret. Bojala se da slika hrabrog mladića nestane u vrelini titravog pustinjskog zraka. Jonas dohvati djevojku pa je čvrsto privine na grudi. Kad je osjetio brze otkucaje Anerinog srca prožme ga osjećaj beskrajne radosti. Ovo bijaše najsretniji trenutak u njegovom životu. Da bar potraje vječno, zaljubljeno pomisli mladić.

- Gotovo je, gotovo je - nježno je grlio djevojku - sada je gotovo.
Ona ga je gledala ne razumijući baš previše. Nije mogla procijeniti je li tužan i obeshrabren ili pak umoran, ali zadovoljan. Činilo joj se da su u njemu različiti osjećaji posve isprepleteni.
- Ubili su ga - Jonas je preskakao s teme na temu ne znajući što bi joj prvo ispričao.
Djevojka u čudu raširi oči: - Koga su ubili? – uplašeno će mu - ništa te ne razumijem…
- Ne znam koga. Ne znam tog… tog… čovjeka… ali zbog njega je zlo poludjelo.
- Znači zlo ga je ubilo?
- Da, ali to ne znači da je zlo pobijedilo. Baš naprotiv, on je pobijedio zlo. I nas je zaštitio... stalno nas je štitio. Bez njega ne možemo ništa... znam… nekako znam…
- Što znaš? - upita ga sva u strahu.
- On nije običan čovjek.

Zaprepašteno ga je slušala ništa ne shvaćajući. Sve ovo što je govorio bijaše joj jako čudno. Šutjela je.
Znam da ne razumiješ. Ni meni mnogo toga nije jasno, a upravo sam pričao s Warinom. Međutim, ima jedna osoba koja sve zna. Morat ćemo pronaći Kefasa.
Tek tada okruži pogledom po ostalima. Nasmije se kad vidje Erica, Aretusa, Ejnara, Jakog, Petasa i mnoge, mnoge druge. Jedva je čekao da im ispriča nedavne događaje.

……


Mnogi su se tiskali oko mladića čekajući da im kaže što je otkrio. Žarko je to želio, no ipak je zazirao od gužve koja se u trenu stvorila. Iako je u zadnje vrijeme bio jedina nada svojim prijateljima, živio je u uvjerenju da nije vrijedan tolike pozornosti. Nikad mu nije bilo jasno zašto je baš on izabran pa je jedva čekao da se sve malo utiša, da se dobro odmori i da bude s voljenom djevojkom. No, mir je bio još daleko.

Anera ga zaljubljeno promatraše. Činilo joj se da se njegovim dolaskom ispunilo sve o čemu je cijelog života sanjala, sva njena očekivanja i nade. Samo da mi opet ne ode, razmišljala je. Da, u tom trenutku bijaše neizmjerno sretna. Nažalost, i ovdje se potvrdilo gorko pravilo da sreća kratko traje. Iznova joj briga poče nagrizati dušu. O čemu li je ono govorio, pitala se. Spominjao je nekog neobičnog čovjeka koji je umro, a cijelo vrijeme ih je štitio i još ih štiti. Ništa ga nije razumjela, a k tome se i jako zabrinula.

Jonas je djevojku poveo podalje od gužve. Punim je plućima udisao zrak oplemenjen njezinom blizinom, no njegovo zaljubljeno srce odmah osjeti da nešto nije u redu. Shvatio je da ga nije razumjela i da joj mora ispričati sve ispočetka. Pričao je polako, pažljivo slažući slike nedavnih događaja. Oko njih su se opet tiskali brojni znatiželjnici žedno upijajući svaku njegovu riječ. Kad je počeo govoriti o čovjeku koji je ubijen na onom brdu zastane duboko se zamislivši.

Uronio je u dubinu najskrovitijih osjećaja pa nije primijetio nestrpljivost koja je sve više obuzimala ljude oko njega. Anera ga blago dotače, a on se prene i, zbunjeno se ogledavši, nastavi priču. Znao je da će jako teško riječima moći izraziti rijeku osjećaja koja ga je onomad bila obuzela, a koja je jednim malenim dijelom i sad potekla koritom koje je u njemu izdubila. Još jednom osjeti da je u susretu s neznancem koji je onako grozno skončao, doživio nešto iznimno. Nešto se u njemu promijenilo, duboko je to osjećao, iako nije znao niti što, a niti kako.

Kad je završio priču jedno vrijeme zavlada tišina, a zatim sa svih strana doletješe različita pitanja. Neki su htjeli znati više o zagonetnom neznancu, druge je više zanimao Warin, taj čudni stvor koji se pojavljivao niotkud i nestajao iznenada kao kakav duh, no, činilo se da je najveći broj slušatelja bio prestravljen. Shvatili su da ni ovdje neće imati mira, pogotovo kad su čuli da Marduk nije najgore što im se može dogoditi.
- Ne znam tko je neznanac, a ne znam niti tko je Warin. Samo znam da im potpuno vjerujem. Kad je Warin tu osjećam se tako ugodno i tako moćno. A neznanac… to je, hmm… čudno… čudno mi je. Umro je, a tako… hmm, mislim da se sve vrti oko njega i da do toga moramo doći sami. Morat ćemo nekako do Kefasa… on će znati…
- Zar netko može biti zao kao Marduk? Tko je ona sjena, Mardukov gospodar? Jesmo li ovdje u opasnosti? - čula su se pitanja onih prestravljenih.
- Morat ćemo do Kefasa - opet ponovi mladić zamišljeno gledajući pred sebe.

……

Rekao mi je da me Zli ovdje ne može napasti. Samo mi može obuzeti um i zamračiti slobodu, razmišljao je o Warinovim riječima. Što bi to moglo značiti? Što je s Mardukom? Zašto i on nije ovdje i koliko bi tu bio moćan? Bi li bio onako goropadan kao u Ilinoru i južnim krajevima?
- Ne ostaje mi drugo nego slijediti Warinove upute - prošapta tiho. Ejnar koji bijaše točno pored njega upitno ga pogleda.
- Opet ćemo morati na posao - obrati mu se Jonas - moram krenuti u potragu za Kefasom, a nemam pojma gdje bi mogao biti. Sutra ću poći u onaj grad. Valjda ga tamo netko poznaje.

……


Gradske zidine bijahu ogromne. Nisu bile visoke kao primjerice mokaške, ali i ove su čovjeku ulijevale strahopoštovanje. Jonas je razmišljao odakle će započeti potragu. Raspitivao se zaustavljajući neke prolaznike, no bez uspjeha. Činilo se da za Kefasa nitko nije čuo. Danima su on, Aretus i Jaki lutali tražeći ga, no nesretnik kao da je u zemlju propao.

Prošla su gotovo dva mjeseca. Mladić je već izgubio svaku nadu da će potraga dati kakvog ploda. Nalazio se među svojim prijateljima čije strpljenje odavna bijaše pri kraju. Srećom su se smjestili u jednu malenu zabačenu dolinu kroz koju je protjecao bistri potočić pa su imali vodu, a mogli su doći i do manjih količina hrane. Svakako, Jonas bijaše jako neraspoložen. Toliki trud, a sad su ovdje blokirani. Kefasa ne mogu pronaći, a bez njega nije znao što bi. Za dan-dva će morati nekamo krenuti. Ovdje su svi zaista na kraju snaga.

Ta noć bijaše za mladića veoma naporna. Čak ga ni pomisao na Anerinu blizinu nije mogla umiriti. Koliko god su mu takve misli bile drage i ugodne, koliko god ga je spoznaja da je ljubljena osoba bila na sigurnom činila spokojnim, toliko ga je te noći razdirao čudan nemir.
U krilu svog oca Anera sad vjerojatno sniva… nadam se nešto lijepo… nadam se o meni, razmišljao je. Za trenutak se nasmiješi tražeći ugodan položaj za spavanje, no san mu je stalno bježao. Teške ga misli opet zarobiše.

- Pred nama je još jedna neizvjesna avantura - prošapta ustajući. Kako ga je briga sve više morila, a san stalno zaobilazio, odlučio je prošetati i još jednom o svemu dobro razmisliti. Tiho je klizio između usnulih prijatelja i poznanika. Pored njega promicahu draga lica obasjana blagom mjesečinom, koja barem u snu bijahu mirna i spokojna. U jednom trenu srce mu brže zaigra. Prožet čudesnom toplinom koja ga taj čas obuze ispunjajući svaki djelić njegova tijela i duha, zastane i promotri usnulu djevojku pred sobom. Anera!

Kako samo bijaše lijepa. Polagano je u pravilnom ritmu udisala i izidisala, a lice joj je krasio nježan smiješak kojim kao da se u tom trenu baš njemu obraćala. Kao da pripada posve drugom svijetu, pomisli mladić. Zauvijek bi ovako stajao i gledao tu predivnu sliku koja bi vrsnog umjetnika u trenu nadahnula na stvaranje besmrtnog djela. Zar ovakva ljepota može proći? Zar moja ljubav i ljubav uopće nije vječna? Zar postoji nešto što može učiniti da ovo zauvijek nestane?
- O, ne, takve sile ne može biti. Takve proklete, mračne sile ne može biti… - šaptao je mladić.

Brige ga bar za trenutak napustiše.
- Ni ti ne možeš spavati - začuje tihi zvuk poznatog glasa. Aretus! Skoro se naljuti jer ga je otrgnuo iz divnog zanosa i spustio na tvrdu, uvijek tmurnu i bremenitu zemlju. Pogleda prijatelja: - Ne, nikako da zaspem. More me čudne brige… večeras posebno…
U tom se trenu začuje tiho kašljucanje. Iza njih stajaše Jaki. Zagonetno se smješkao imajući na umu nekakvu zamisao.

- Još nije svršeno, ha? I ja imam čudan osjećaj da nije gotovo. Kao da nešto visi u zraku - pogleda prema zvjezdanom nebu, a glas mu bijaše gotovo veseo. –He, he, nije mi ni žao. Tamo negdje ostade jedan prokleto veliki dužnik. Gad, ubio mi je najboljeg prijatelja - lice mu se odjednom zgrčilo od bijesa.
Jonas je gledao dvojicu vjernih pratitelja. Očito su i oni imali nekakav tajnoviti predosjećaj. I njih je morio nemir koji im nije dao da predahnu. Kako je samo volio ova dva hrabra čovjeka. Osjeti olakšanje znajući da su pored njega. Jaki je još razmišljao o Marduku. A kako i ne bi kad im je nanio toliko zla? I on je često sa strahom zamišljao što se sad događa u njihovim krajevima. Najveći gad kojeg je svijet ikad upoznao ostao je nekažnjen.

- Oh, kad bih mu mogao nekako presuditi - tiho uzdahne.
Šutke dospješe pod obližnji brežuljak. Jonas, utonuvši duboko u misli, kao nečim vođen, krene polako ka vrhu. Kad je dospio gore brzo potraži mračnu sjenu. Prekasno! Spazio je čovjeka koji je stajao leđima naslonjen na veliki kamen. Gledao je ravno u njega. Mislima mu prostruji susret s Ejnarom na Kamenom brdu, susret nakon kojeg je započelo svo ovo događanje. Je li to Ejnar? Je li ovo znak da ovdje započinje još jedna avantura?

Oprezno se približavao neznancu. Nije bio Ejnar, no učini mu se poznatim. Mrak mu je smetao da ga jasnije vidi. Čovjek je pažljivo gledao kao da mjeri svaki njegov korak. Jonas se okrene tražeći pogledom prijatelje. Zapeli su pod brežuljkom zabavljeni živim razgovorom. Opet se okrene ka neznancu.
- Tko si ti - promuklo upita rukom neprimjetno pipajući mjesto gdje je nekad stajao paretski mač. Sa žaljenjem se sjeti da je ostao bez njega.

Neznanac se nasmiješi blago ga gledajući: - Zar me ne prepoznaješ? Jednom smo se sreli, a evo, sudbina nas je opet spojila. Mač ti u ovom času nije potreban - kimne glavom prema praznim koricama.
Jonas se nemalo iznenadi. Kad je začuo glas odmah je znao tko stoji pred njim. Bio je to Kefas. Mladić bijaše veoma radostan. Konačno su ga pronašli. U stvari, on je pronašao njih.

Jedno vrijeme zavlada tišina. Tek su se povremeno čuli tihi noćni zvuci koji su probijali neprekinuto zujanje zrikavaca kojeg Jonas tek sad postade svjestan. Aretus i Jaki se više nisu čuli. Možda su se već vratili natrag. To je značilo da je posve sam, a Kefas možda i nije bezopasan. Iako mu je ta misao pala na um, ne bijaše nimalo uplašen. Bio je siguran da je Kefas na pravoj strani.

- Otkud si se samo pojavio? Tražimo te skoro dva mjeseca, a sad odjednom… čudo, pravo čudo!
- I jest čudo. Prijatelju, vjeruj mi da sam već bio zaboravio na tebe i vjerojatno bi tako ostalo zauvijek da mi se sinoć nije dogodilo nešto zanimljivo. Duboko u noći, kad su svi spavali tvrdim snom, ugledah u sobi čovjeka. Uplaših se jer se pojavio niotkud, kao duh, a odmah mi se učinio nekako čudnim. Kao da je svjetlucao u mraku. Kad je progovorio čuh skladnu melodiju neobičnih riječi koje sam na tajanstven način ipak razumio.

Njegov melodičan glas me odmah umirio. Ne znam zašto, ali znadoh da neobičnom posjetitelju mogu potpuno vjerovati. Dok bijaše sa mnom osjećao sam se ugodno. Rekao mi je da se zove Warin i da dođem na ovo mjesto gdje ću tebe sresti. Kazao mi je da me već dugo tražiš, a znaj da me nikad ne bi pronašao… hmm, sve do prije tri dana kad se dogodilo nešto još mnogo čudnije od ovog neobičnog viđenja.

Jonas je sa zanimanjem slušao.
- Sjećam se kao kroz maglu tvog lica. Znam da si me vidio u najtežim trenutcima mog života. Nešto si me pitao. Jedino čega se jasno sjećam jest to tvoje pitanje i moj odgovor na njega. I sad mi je teško kad se toga sjetim. Rekao sam ti da ne poznajem onoga kojeg su vukli gore na brdo. Plašio sam se, užasno sam se plašio. Jedva sam čekao pobjeći. Pobjeći bilo gdje, a znao sam da pobjeći ne mogu. Kad ti se sve sruši, kad nestane sve zbog čega si živio, kad ugasnu sve nade… gdje možeš pobjeći? Znam da me razumiješ jer si se i ti često slično osjećao. Eto, u tom trenutku si se pojavio, a ja pobjegoh.

Skrivao sam se uplašen za život sve do prije tri dana i to tako dobro da me nitko ne bi pronašao. Zato je vaša potraga za mnom morala biti neuspješna. A tada se dogodilo… ne znam… nazvat ću to prosvjetljenjem. Svakako prije tri dana, meni i maloj grupi ljudi koji su bili sa mnom, sve postade jasno. Sjećaš se pitanja koje si mi postavio? Pitao si tko je onaj neznanac. U strahu rekoh da ne znam, a proboravih s njim dugo vremena. Hmm, vjeruj mi da nisam mnogo pogriješio kad ti tad rekoh da ga ne poznajem. I nisam ga poznavao. Slutio jesam, ali ga nisam posve poznavao. Posebno mi se činilo da sam u svemu pogriješio, da sam gajio samo prazne nade, u onom groznom času kad je ubijen. Sad znam da sam baš u tom trenutku bio u najvećoj zabludi. Njegova smrt, njegova je pobjeda… i naša, svih nas. Sad to jasno vidim. I zato o tome vičem na sav glas.

Mladić je pažljivo pratio Kefasovu priču. Doduše, i on je opazio da se ovaj čovjek promijenio. Bio je miran i odlučan što bijaše potpuna suprotnost onome od prije. Međutim, mučio ga je drugi problem. Opet je vrlo malo razumio od svega što je čuo.
- Što se to dogodilo prije tri dana?
- Hmm, ni sam ne znam točno… rekoh već… no, recimo, mogao bih kazati da smo dobili poruku i snagu ravno s neba. Od Njega - pokaže prstom gore.

- Vidiš - nastavi nakon kratke stanke - Warin mi je ostavio nekoliko poruka za vas. Zamolio me da vam ih prenesem. Kazao je da vam glavna bitka tek predstoji i da se borbe odvijaju na dvije razine. Prvu si, onu osobnu, čini se, uspješno svladao. Warin je uvjeren u to. Da nije tako u odlučnoj bitki bio bi izgubljen. U tom slučaju ni on ti ne bi mogao pomoći. Cijelo vrijeme si se pripremao za ono što će ubrzo uslijediti, a skupa s tobom i svi koji su te pratili. Bez toga se ne biste znali odrediti, a to je, vjeruj mi, na koncu jedino važno. I meni je to sada posve jasno. Rekao mi je o slavnom maču koji si pronašao, a malo poslije si na bolan način shvatio da ni on, niti bilo koje ljudsko dostignuće, ma kako dobro i plemenito bilo, nije i ne može biti rješenje.

Zlo je moćnije i lukavije od svega čemu se i najumniji čovjek može dosjetiti. Vidio si to onog dana. Tako je opako i tako zna sve izokrenuti da i ono što bi trebalo pomoći, čovjeku često bude na propast. Zato je nužna stalna pozornost i potreban veliki oprez. Zaista, ponekad i neznatno opuštanje može biti pogubno, jer i maleni korak može biti početak velike avanture. No, dobro zapamti i uvijek imaj na umu da je zvijer poražena. Meni je to posve jasno.

- Vidio sam da je poražena, ali od koga, reci mi? Tko je onaj neznanac?
- Sad ti mogu reći, ali čemu? Odgovor na ovo zadnje pitanje morat ćeš osobno pronaći. Taj odgovor mora živjeti s tobom, mora postati dio tebe. Inače od njega nema koristi. Samo znanje ovdje malo znači. Na koncu, sad i Zli zna o kome se radi, no kakva mu korist od toga… hmm… mnogima cijeli život neće biti dovoljan da bi odgovorili na to pitanje. Ja sam sa, nazvat ću ga neznancem, proveo mnogo vremena, pa ipak sam danima drhtao skriven u najmračnijem kutku onog grada jer nisam znao tko je on. Slutio jesam, ali znao nisam. I to mi je bila najveća kazna. A već davno sam morao znati… ipak, reći ću ti da je on mnogo veći od svega što možeš zamisliti, a tako je blizak svakom čovjeku.

Jonas je zamišljeno šutio. Razmišljao je o neznancu. Kefas reče da je blizak svakom čovjeku. Baš takav mu se učinio kad ga je onom prilikom pogledao u oči. Svakako, Zlo ga se strašno plašilo. Očito mu je opasniji čak i od moćnog Warina. Onomad je upreglo sve snage da ga pronađe i zgromi.
Nakon kraće tišine opet ga prene Kefasov glas: - Warin ti još poručuje da ćeš se kroz nekakav prolaz morati vratiti u svoj zavičaj i ondje dovršiti započeti posao. Ovoga puta ćete se moći suprotstaviti mračnim silama. Budite hrabri i postojani.

Jonas se uplašeno trgne. U čudu je gledao put tajanstvenog posjetitelja. Zar natrag?!! Na Marduka?! Zar će se opet morati s njim boriti? Moći će mu se suprotstaviti?!! Ali kako? Ta i mač je izgubio. Mladić se preznojavao dok su mu strašne slike letjele glavom. Želudac mu se grčio od same pomisli na prokletnika koji ih je onako nemilosrdno progonio.
- Rekao je da se trebamo vratiti i obračunati s Mardukom??!!
- Tako je, a rekao mi je i za Marduka.
- Ali kako… kako s Mardukom? On je tako moćan…
- Samo je jedan način.
- ???
- Morate imati zaštitu onoga koji nas je oslobodio od zvijeri, a time i Mardukove moći.
- Nije mi jasno…
- Morate imati zaštitu onoga kojega cijelo vrijeme zoveš neznancem. U redu, zvat ćemo ga tako. Neka bude Neznanac. On vas jedini može spasiti.
- Ali kako ćemo doći do te zaštite?

- Ja znam kako, moja Zajednica također zna, a siguran sam da znaš i ti. To znanje dolazi iznutra, iz srca… iz čistog srca - Kefas ga odlučno pogleda - moraš to prenijeti na svoje prijatelje - pokaže prema podnožju brežuljka gdje do maloprije bijahu Aretus i Jaki - i na sve ostale.
Malo poslije doda: - Slijedi vam presudna bitka. Bit će opet teško… veoma teško. Zamke Zloga su vješto skrivene. Privlačne su i opasne. Podlo vrebaju čekajući trenutak najveće slabosti. Morat ćete ih prepoznati i odagnati. Padat ćete i dizati se, no morate izdržati. Podrška neće izostati, ali glavna bitka je vaša. Ovog puta ste spremni, zato nemojte posustati. Samo ustrajni će se spasiti. Ponavljam: Morate izdržati! - izgovarajući zadnje riječi položi mu dlan na čelo.

Kad ga Kefas dodirnu kao da je progledao. U tom času mladić je shvatio.
- Pa to je tako jednostavno!! - oduševljeno povika. Zahvalio se Kefasu. Vjerovao je da mu je konačno potpuno jasno i tko je Neznanac. Ako je u pravu ničega se ne treba plašiti. Samo treba otvorenog srca učvrstiti vjeru i odagnati sumnju. Treba odvažno i s pouzdanjem zaplivati u moru ljubavi koje nastade u času kad je Neznanac položio svoj život. I živjeti, u pravu je bio Kefas… treba to živjeti. Živjeti iz dana u dan. I u teškoći i u sumnji. I kad sve ide kako treba. Inače se mrak neprimjetno zavlači čovjeku pod kožu.

- Ponesi ovo sa sobom - Kefas mu pruži lančić na kojem je visio komadić drveta - ovo je Neznančev simbol.
Nakon kratke stanke još jednom ga upozori: - Budi jako oprezan jer je neprijatelj veoma moćan i neizmjerno lukav. Pokušat će te udaljiti od izvora na kojem si se upravo napio, a put do njega iznova je teško naći. Vidio si kako je zvijer poražena, no zapamti da ćeš još čuti kako se oholo pa čak i pobjednički smije. Bit će teško… jako teško, ali tko bude ustrajan do kraja spasit će se.
Jonas uzme privjesak i stavi ga oko vrata. Sjetio se da je sličan predmet vidio kod Inete i Nolana. Oni su ga držali gotovo svetim. Od sad će to i za mene biti sveti predmet, pomisli, a potom se oprosti od Kefasa.


……


Nijemi ratnici nepomično stajahu na južnim prilazima golemoj Merdonskoj ravnici. U lice im je puhao blagi vjetar donoseći miris zelenih livada što se sterahu daleko prema sjeveru gdje su postupno nestajale ustupajući mjesto neplodnom pijesku, tu i tamo prošaranom ponekim grmom ili nakupinom trave. S mirisom je, kao da ga prožima, stizala i neobična nelagoda pa ih pod težinom oružja i opreme poče oblijevati ljepljivi znoj. Jonas je po tko zna koji put rukavom brisao čelo, no nove kapi odmah probiše kožu.

- Prokletstvo, ovo čekanje baš ubija - tiho prošapta poželjevši sa sebe zbaciti svu odjeću i opremu. Činilo mu se da bi je mogao cijediti kao da je upravo izronio iz kakva jezera. O boku mu je visjelo sjajno oružje. Ovog puta to ne bijaše paretski mač. Volio je izgubljeni mač i uz njega se osjećao moćno, no znao je da mu ni ovog puta ne bi mogao pomoći. Trebao je nešto puno jače, nešto protiv čega demon koji je kretao na njih neće imati odgovora. Svim srcem se nadao da to sada ima. Nadao se da ima zaštitu onoga koji je pobijedio zvijer.

Očekivahu, dakle, da se svakog trena pojave Mardukove trupe. Iščekivanje je bilo napeto i izazivalo neurozu, a kako se približavao trenutak odluke ona se sve više pretvarala u strah. Nakon nekog vremena u daljini ugledaše sivkasti oblak koji je brzo rastao. U ravnicu je pristizalo nebrojeno mnoštvo. Pogled na njega nije slutio na dobro. Mladić uzdrhta gledajući sad već golemi oblak prašine koji je, šireći i uzdižući se, zamračio gotovo polovicu sjevernog neba. Iz njega se pomaljalo nepregledno more mračnih prilika.

Polako se valjalo ulijevajući se sve više u golemu dolinu kojoj se nigdje nije vidjelo kraja, kao da želi doseći obje njezine nevidljive strane. Prva neprijateljska crta bijaše kilometrima široka. Težak bat koraka opakih spodoba već je bubnjao u glavama Jonasovih ljudi iako ga još nikako nisu mogli čuti. Činilo im se da tlo podrhtava, da će se svaki čas otvoriti i progutati ih prije negoli i ugledaju prokletnika Marduka. Uhvati ih malodušnost jer njihova vojska, ma koliko bila hrabra i odvažna, bijaše tek zrnce pijeska naspram sili koja se valjaše prema njima. Demon je okupio sve svoje mračne snage, ali i sve vojske iz svih njima poznatih krajeva, odlučan jednom zauvijek završiti ovu priču.

Jonas se bojao. Bojao se zbog onog prvog poraza, bojao se zbog svojih ljudi, ali i zbog dobro uzdrmanog samopouzdanja. Bojao se zbog neviđene sile koja im se neumoljivo približavala. Sva vjera odjednom mu nestade. Gledao je ravno naprijed, ne želeći da netko opazi njegov strah. Sjetio se Kefasovih riječi, no one kao da su se gubile negdje u daljini, a da do njega uopće nisu dopirale. Čuo je tek njihov slabašan odjek kojeg je vjetar trgao i rasipao na sve strane, a značenja im više ne bijaše svjestan. Učiniše mu se tako daleke i nerazumljive, tako uzaludne i suvišne. Odjednom mu i Neznanac postade tek daleki stranac. Sva sigurnost koja se na njemu temeljila počela se opasno ljuljati. Tek malo je nedostajalo da se sruši i zauvijek iščezne u vreloj prašini.

Čemu muka i trud kad na nas udara svo zlo svijeta, pitao se. A još malo prije bijaše tako siguran i samouvjeren. Hoće li mu sad u ovom presudnom času išta moći pomoći? Ta zlo je opet tako silno i tako moćno. Stalno se hrani i raste, nema mu kraja ni svršetka. Čini se da je opet sve njegovo, čini se da je sve zamračilo i obuzelo. Kakva je nada ostala? Je li zvijer onomad zaista bila pobijeđena ili mu se to samo pričinilo?

- O Bože, koliko li opakih nemani i zavedenih ljudi dolazi na nas - teško uzdahne šarajući zabrinutim pogledom po svojim ratnicima, koji su nervozno smirivali životinje pod sobom, kao da i oni i one razmišljaju ne bi li zaista bilo bolje da se okrenu i bježe dok mogu. A kamo pobjeći? Ta nisu li već jednom bježali glavom bez obzira?

Razdiraše ga sumnja. Rasla je zajedno s oblakom prašine koji im svakim časom bijaše sve bliži. Znao je da je mora prevladati. Sjetio se mnogih sumnji koje su ga tijekom života tištile i tjerale u očaj, a dobro je znao da ga, kao i svakog drugog čovjeka, nikada neće posve napustiti. No, znao je da ovu mora ostaviti za sobom. Ta zar nije nazočio smrti onoga koji nije mrtav, zar nije vidio zvijer kako bjesni i očajava, zar više puta nije čuo riječi iz usta koja nikad nisu izgovorila laž, a koje su jasno poručivale da će zvijer opet opako udarati, da će mnoge prevariti i upropastiti, ali da će na kraju propasti? Sumnja je malo splasnula pa kad dodirnu sveti predmet koji mu je visio oko vrata, nestade kao rukom odnesena. Osjeti takav mir da je odmah znao da to ne može biti ništa ovozemaljsko. Ovako se nekad osjećao kad bi u blizini bio Warin.

Tek što ga preplavi spokoj ugleda čudesan prizor. Rijeka malenih čupavih bića izvirala je iz šume koja je ostala za njima, pa se slijevala niz padinu i stapala s njegovim postrojbama. Sve se orilo od cike i piskava žamora.
- El-mar - začuje promukli uzvik obojen nevjericom. Starac Petas je vikao, smijao se i plakao trčeći i padajući, dižući se i četveronoške bauljajući prema dragom prijatelju. Zaista, dolazio je El-mar. Stupao je na čelu malenih revlonaca, ovaj put hrabrih i spremnih za presudnu bitku. Kako i otkuda, starac nije znao, ali drago stvorenje s kojim je proveo tolike godine spuštalo se niz blagu travnatu padinu, a za njim se kotrljahu stotine i stotine njegovih sunarodnjaka. Kad se prijatelji dograbiše kao da postadoše jedno tijelo. Ništa ih nije moglo razdvojiti.
- Mislio sam da se više nećemo vidjeti, ti nesrećo stara - smijao se Petas. El-mar ga je radosno gledao: - Znao sam ja da ćemo se opet sresti. Ta što bi ti bez mene?

Uto s jugozapadnih obronaka poteče jednako velika tamna rijeka. Sva sila crnih divova stupala je u prve redove pjevajući staru borbenu pjesmu. Od njihovih glasova odjekivala je cijela dolina, a okolna brda poigravahu kao da prate ritam melodije. Na čelu moćne vojske stupaše ponosni Nanuk. Uspravan kao stup, prolazeći pored Jonasa, Aretusa i ostalih začuđenih ratnika mahne pa snažnim korakom produži dalje. Pjesma se orila prateći ritam usklađenih koraka. Postajala je iz časa u čas sve jačom. Do neba je podizala moral svim ratnicima koji jedva čekahu da krenu za ar-bešatima, a onda u trenu zamuče. Daleko u daljini paklene nemani zastadoše okrećući se u strahu prema svom vođi. Mnoge je to koštalo života jer Marduk prema njima nije imao milosti.

Gledajući hrabre malce i snažne divove, Jonasu srce zaigra od radosti. Odjednom začuje kako iza njega njišti konj, a netko muklo proklinje istovremeno stišćući zube kao da je kletva nenamjerno izletjela pa ju je sad trebalo sustići i barem napola prelomiti. Bio je to Jaki. Oko njega nastade pravi urnebes. Sjedio je na tlu, sav prašan i ugruvan, no usne mu bijahu razvučene u širok osmijeh, a oči u čudu raširene. Iznad njega stajaše vitka prilika. Smijala se na sav glas. Visoki!! U rukama je držao uzde prijateljeva konja kojeg je natjerao da onako poskoči i zbaci jahača koji sad od sreće nije znao što će. Odjednom se prema njemu zakotrlja čupava grudica. Bijaše to Al-mar. Umirao je od smijeha gledajući golemog prašnjavog diva kako sjedi nesvjestan svog čudnog položaja.

- Otkud ti protuho dugačka? Otkud ti maleni vraže? Kako je moguće?!! - provali iz snažnog ratnika.
- Njemu je sve moguće - Visoki pokaže prstom gore - zar si mislio da ću te ostaviti samog kad je najvažnije? Ta znaš da bi bez mene brzo morao dati petama vjetra.
Prijatelji se nasmijaše i izgrliše pa, kao nekad, zauzeše položaje jedan uz drugog. Jaki je kriomice brisao suze koje nikako ne mogaše zaustaviti.

Istovremeno se, tek nekoliko desetaka metara dalje, odigravao sličan prizor. Jedna je golema ljudina, mašući rukama i brundajući kao medvjed, gurala sve pred sobom. S lakoćom je krčila put probijajući se ka mjestu na kome su stajali Tharil i Okar. Na koncu stade tek pola koraka ispred Okara vitlajući naprijed velikim kopljem.
- Ta nećeš valjda ti oštrooki biti ispred mene sad kad stiže glavna nakaza - smijao se začuđenim prijateljima.
- Ti… ti… kako… - jedva procijedi Tharil, dok je Okar stigao tek u čudu otvoriti usta iz kojih nije izlazio nikakav glas. Pred njima stajaše Henar.
–Trebat će vam za ovu priliku pomoć posebnih jedinica he-he - nasmije se div - gad je ružan i opak.
I mnogi drugi koji na dugom putovanju bijahu izgubljeni, pojaviše se stajući uz bok svojim prijateljima. Došli su samo za ovu prigodu, sad na koncu svega, a onda ih čeka povratak i zasluženi odmor.

Kad su dvije vojske došle gotovo na dohvat jedna drugoj i kad je bitka svaki čas trebala započeti Jonas ugleda nove pridošlice. Nijeme postrojbe florina tiho su klizile probijajući se kao nabujali planinski potočići kroz guste redove ratnika. Utapali su se u tamno jezero ar-bešata daleko dolje u prvim redovima. Ovi već bijahu duboko u Merdonskoj ravnici. Veliki zanos obuze sve ratnike. Bijahu i više nego spremni za odlučni boj.
Jonas se s ljudima oko sebe probije na čelo vojske. Pogleda Aretusa koji se unatoč svim ovim događajima bijaše čudno primirio. Učini mu se da je jako zabrinut.
- Hmm, sigurno je u pravu - nevoljko pomisli - ta njih ima mnogo više.

U tom trenu, točno između njega i Aretusa dojaha ratnik obojicu ih gotovo dodirujući. Šutio je po svom starom običaju, zagledan u daljinu i jedva čekajući da započne akcija.
- Zoras??!! - u isti čas povikaše i Jonas i Aretus. Ovaj im se bez riječi nasmiješi. Na korak za njim jahao je Pinas.
Jonas, sav ozaren, podigne mač visoko prema nebu. Za njim odjeknu gromoglasan huk. Sva srca obuze silan borbeni zanos. Čvrsto stiskahu blještavo oružje nestrpljivo čekajući da zareže po smrdljivim mračnim tjelesinama.

U tom se trenu s druge strane zaori jezovit urlik. Nezemaljski zvuk neugodnim vibracijama ispuni cijelu dolinu. Širio se golemom brzinom gaseći hrabrost Jonasovih postrojbi. Spodobe su napale, a Marduk se grohotom smijao. Taj jezoviti smijeh u kojem se osjećala neizmjerna oholost i koji je unaprijed naviještao ishod bitke, na čudesan način dopiraše do srca svakog bića na poljani. Jedna je srca okivao ledom i strahom, a druga, koja već odavna nisu imala ni trunke ljudskosti, punio ubilačkom strašću.

Udar bijaše strašan. Zvijeri su strelovito dolijetale skičeći i mlatarujući oštrim oružjem. Udarale su o prve redove Jonasove vojske nastojeći ih probiti, ali su se srećom odbijale od njih. Čvrsti ratnici i golemi ar-bešati odbiše prvi napad radosno klikćući i bodreći jedni druge. Ipak, ispod ovog veselja skrivala se duboka zabrinutost jer su se crna kliješta polako zatvarala oko otočića gordih ratnika. Ubrzo bijahu posve okruženi. Bijahu i uplašeni, ali nitko nije dopustio da se to primijeti. Mračne nakaze stajahu oko njih keseći se i sikćući.

Čekale su, unaprijed uživajući u, činilo se, sigurnoj pobjedi. Jonas je bio oprezan znajući da bi svaki sljedeći napad mogao biti poguban. Začudo, bijaše potpuno miran. Vjerojatno jedini od svih svojih vitezova. Čudio se tome jer se inače u sličnim situacijama plašio. Pogledao je Aretusa. U njegovim očima vidje silnu odlučnost da se bori do zadnje kapi krvi, ali ne pronađe u njima ni trunka nade. Iskusni ratnik je znao da su njihovi ljudi vješti i hrabri, ali na nesreću malobrojni.

Prokletnik je okupio silu kakvoj se nisu ni u snu nadali. I Aretus pogleda prema Jonasu. Pomisli kako je mladiću teško jer je ovamo doveo vojsku uvjeren da se mogu suprotstaviti demonu. Nažalost, izgleda da to nije točno. Nade su još jednom bile uzaludne. Umorni vitez teško uzdahne pomislivši kako njegov mladi prijatelj bar nije dozvolio da ga zlo opčini i povuče u svoje mračne dubine. A zar je to malo?

Iz razmišljanja ga trgne stravičan krik. Marduk je urlao. Krik je polako prestajao spajajući svoj kraj s jekom koja ga je sustizala i koja ga učini još strašnijim. Aretus se naježi čvrsto stišćući mač. Uslijedio je još jedan napad. Na svim stranama je sijevalo i zvonilo. Miješali su se krici smrtno ranjenih s borbenim poklicima. Dolina je provrela puneći se mrtvim tijelima. Jonasovi ratnici su se hrabro borili čudesno odbijajući i ovaj napad. U borbi se posebno isticahu crni divovi, hrabri ar-bešati. Činilo se da se spodobe od njih odbijaju kao od kakvog čvrstog zida. Na nesreću njihov broj je naglo opadao. Jonasu se učini da ne padaju od nemilosrdne oštrice hladnog čelika, nego da naprosto nestaju. Zar je moguće? Zar sad kad su najpotrebniji?

Okrene se oko sebe. I florini su gotovo iščezli, a revlonci se tek tu i tamo pojedinačno pojavljivali. Po svemu se činilo da je i ova bitka izgubljena. Marduk je trebao samo mahnuti rukom i svi bi u trenu bili sprženi. Mladić osjeti kako mu se pod kožu uvlači hladnoća. Mir ga naglo napusti, a on uzdrhta ispunjen beznađem. Osjeti se nemoćnim i posve izgubljenim, točno kao i kad je prvi put poražen. O Bože, niti drugi put nije uspio, a tako su mu vjerovali! Gdje je sad Warin, gdje je Kefas koji zna onako lijepo pričati… gdje je Neznanac? Ta valjda je umro kao i toliki prije njega, upravo onako kako će uskoro i on i njegovi hrabri ratnici. Bit će samljeveni paklenim bijesom. Napustiše ih i njihovi nekad vjerni prijatelji koji im se na čudesan način pridružiše. Čak su i Visoki i Zoras nestali. Kao da su u zemlju propali. Ostadoše sami, umorni i izranjeni, brojem prepolovljeni i preplašeni.

Jonas se s mukom borio protiv osjećaja koji ga naglo obuzeše. Jedva se prisjećao onoga što je nedavno doživio. Znao je dobro što se dogodilo iako je to bilo potisnuto toliko duboko da je prijetila opasnost da se u ovoj beznadnoj situaciji posve izgubi. Odjednom mu u ušima jasno zazvone Warinove i Kefasove riječi. Zar obojica nisu govorila o opakom neprijatelju koji će snažno udariti, o neprijatelju koji je poražen, ali još uvijek iznimno opasan? Da, govorili su, ali on nije ni slutio da će to biti ovako stvarno i pogubno. Nije ni slutio da će i u njemu uništiti nadu, da će ga opet baciti u bezdan očaja. Mislio je da je to njegova daleka prošlost, da je jak i čvrst, a posebno kad je shvatio tko je Neznanac. No, evo, opet sve izgleda izgubljeno…

Dolinom još jednom zaori urlik koji je ledio krv u žilama. Jonas se trgne gledajući u pravcu iz kojeg je dopirao zvuk. Nakon prvog začuje se još jedan, drugačiji. Treperio je probijajući se u samo srce malenog otočića zbijenih ljudskih tijela. Činilo se da poput kakva fluida dotiče svakog Jonasovog čovjeka. Tražio je u njihovim srcima mračnu mrlju za koju bi se u ovom odsudnom trenutku zakačio i odveo ih na Mardukovu stranu. Pakleni zvuk zazvoni i, kao kakva prikaza, zaigra pred očima mnogih. Nekima se učini slatkim i privlačnim, a ni Marduk im nakon toga više ne bijaše strašan.

Odbaciše oružje i krenuše prema izvoru zvuka uvjereni da je bitka već izgubljena, a da su se oni cijelo vrijeme nalazili na krivoj strani. Krenuše pridružiti se ljudima koji su već pratili Marduka, a na čijem se čelu nalazio Barang. Jonas se lomio. Gledao je na ovoj strani smrt i pogibelj, a onda se prisjetio svog prvog susreta s Mardukom. Tada je Marduk izgledao jako pristojno i bio veoma zabavan. Možda on ipak i nije tako loš. Možda bi trebalo krenuti za onom povećom grupom koja prelazi na njegovu stranu. Ovdje ionako nema nade. Zar i ja ne bih mogao misliti malo na sebe… i na Aneru, pitao se. Mogli bismo zamoliti Marduka za oprost i sve ovo zaboraviti pa započeti negdje daleko novi život. On i ljubljena djevojka, daleko od svega.

Nešto se u njemu ipak borilo protiv ovakvih misli i držalo ga na mjestu. U tom trenu opazi čovjeka u bijeloj haljini koja bijaše izvezena zlatnim koncem. Sve dotad ga nije vidio. Žurio je za ljudima koji su ih napuštali, a u stopu su ga pratila dva poznata lica. Nolan i Linar. Mladiću srce zaigra kad ugleda dvojicu dragih prijatelja. Vidjevši ih zaključi da onaj u bijeloj haljini mora biti Veliki Sluga.

Za to je vrijeme čovjek u bijelom nešto govorio ljudima koji su žurili na drugu stranu. Nakon njegovih riječi jedan manji dio se vratio natrag i opet zauzeo svoja mjesta. Ostali se utopiše u mračnom moru bijesnih nemani. Kako su njih trojica tako postojani i čvrsti, pitao se gledajući za dvojicom znanaca i čovjekom u bijelom. Trojac se izgubio negdje u mnoštvu, cijelo vrijeme pokušavajući smiriti uplašene ljude koje razdiraše duboka sumnja. Nastojali su ih pod svaku cijenu zadržati što dalje od Marduka.

- Nestali su, svi su nestali!!! - zazvoni uznemireni Ericov glas. Vidjevši brata Jonas se uplaši. Bio je gotovo izvan sebe, a glas kojim mu se obratio kao da nije bio njegov. Oči mu bijahu prazne, tek je u njima tinjala sićušna iskrica. Opaka iskrica. Očito je Eric bio na rubu odluke da odjuri na drugu stranu.
- Tko je nestao? - upita ga.
- Svi, svi su otišli… nestali… svi koji su došli!!!

Jonas se iznova uvjeri da više s njima nisu ni revlonci, ni florini, ni ar-bešati, a niti ostali koji su im na čudesan način došli pomoći. Napustio ih je čak i Visoki. Niti šutljivog Zorasa nigdje nije vidio, a ovog trena nestadoše i Nolan, Linar te Veliki Sluga. Oblije ga hladan znoj. Učini mu se da će se onesvijestiti, a gorčina mu stegnu srce koje se kidalo od jada. Gotovo je, po tko zna koji put pomisli. Gledao je drage prijatelje koji čudom bijahu još uvijek živi. Hrabrost ga je posve napuštala. Očajan, podigne pogled ka nebu. Dotakne predmet oko vrata, čvrsto ga stisne i povika iz sveg glasa:
- Zaštiti nas, pomozi nam!!… Spasi naaaas!!!

Njegov krik se vraćao odbijajući se od zida gromoglasnog smijeha koji je dopirao sa svih strana. Sav taj urnebes koji se svakog časa trebao preklopiti preko njih, nadjačavao je Mardukov glas. Orio se praskajući i ubijajući zadnju nadu u jadnicima, nadu koje više nije bilo. Isijavao je mržnjom prema svemu ljudskom, prema svemu što je u sebi nosilo imalo dobra.

Nošena njegovom komandom, mračna sila se pokrenu. Zavalja se prema ljudima koji usprkos svemu čvrsto stiskahu oštro oružje. Smrt se nadvila nad nesretnu dolinu. Tako se nadvila da se i nebo posve smračilo. Uplašeni ljudi gledahu odvratne nakaze kako nimalo ne žureći stupaju prema njima. Išle su polagano, uživajući u svakom trenutku očaja koji su jasno razabirale na drugoj strani. Njihovi teški koraci potmulo su odjekivali dolinom podižući prašinu koja je svojom težinom punila pluća nesretnih ljudi. Štipala ih je i gušila čineći ovu tešku situaciju još nesnosnijom. U glavama im je udarao bubanj koji je prizivao smrt, a nad svime se orio sablasni Mardukov smijeh. Oholi pobjednički smijeh!!! Demona ništa nije moglo zaustaviti. Jonasovi ljudi su se stisnuli u hrpu nemoćno čekajući zadnji udar.

Odjednom se nebo rasvijetli. Jonas u nevjerici pogleda gore. Veliki oblak se nadvio nad njima svijetleći kao sunce. Daleko za oblakom vidjelo se neizmjerno mnoštvo. Slijedilo je oblak. Mladiću se za tren učini da ga vodi Kefas, a da ga u korak prati Veliki Sluga. Bio je siguran da su tamo i Visoki i Zoras i Al-mar, kao i svi ostali… Svjetlost se na mnoštvu presijavala darujući mu mističan sjaj. Do Jonasa dopre pjesma kakvu još nikad nije čuo. Punila ga je takvim zanosom i samopuzdanjem da mu se učini da može poletjeti.

Mnoštvo se sudari s paklenim spodobama koje uplašeno počeše bježati. I svjetlost s oblaka udaraše o mračno tlo, a gdje bi se susrela s jezivim stvorenjima ostavljala bi pravu pustoš. Ni ljudi u Mardukovoj pratnji nisu bili pošteđeni. Nastade neviđena panika, a Mardukov krik ovog puta bijaše prepun bijesa i, bar se tako činilo, straha. Mahao je rukama prema oblaku, psovao i vikao, mačem udarao o tlo ubijajući svoje nakaze, ali na oblak nije bilo nikakvog učinka.

Tada Jonas ugleda Neznanca. Bio je posve drugačiji nego kad ga je vidio prvi put, ali znao je da je to on. Neznanac stajaše na oblaku, a pored njega vidje Warina i još nekoliko bića nalik njemu. Taj čas s oblaka udari strašna vatra koja u trenu pokosi sve neprijatelje. Nastadoše jauk i vriska koji se ne mogu riječima opisati. Ono mnoštvo ostade nedirnuto. Jonas i njegovi također. Od sve silne mračne vojske ostade samo Marduk. Zgurio se proklinjući i prijeteći. Sad nije bio ni nalik čovjeku. Bijaše zlokoban i pun mržnje, a izvana toliko mračan da je još uvijek dio prostora oko sebe držao u tami. Rigao je vatru i otrov koji više nikome nisu mogli nauditi.

Uto Warin siđe s oblaka, dohvati zlotvora i čvrsto ga zaveže. Zemlja se pod njima dvojicom otvori, a Warin baci Marduka u bezdan. Demon je urlao grčeći se i otimajući u nastojanju da pokida okove. Izbezumljen od straha padao je u samo srce strahote i beznađa. Zemlja se u trenu zatvori nad njim. Warin se opet uspne na oblak, a oblak potom nestade. Nestade i mnoštvo koje ga je pratilo.

Jonas je raširenih očiju gledao tu scenu. Zatim se osvrne oko sebe. Kao da se probudio iz čudnog sna. Sve se orilo od oduševljene vriske njegovih razdraganih prijatelja. Još jednom se ogleda kao da ne vjeruje da je Marduk onako završio, a onda mu se iz grla otme poklik koji je silnom snagom izbacio iz njega svu brigu i strah, svu patnju i bol koje su se kroz dugo vrijeme u njemu nakupljale, poklik koji je odražavao olakšanje i neizmjernu radost. Sad je mladić napokon mogao odahnuti. Prokletnik je dobio što je zaslužio. Svršilo je! Konačno je bilo gotovo!!
Mir zavlada dugo vremena…
……

Jonas je oženio Aneru, otišao na jednu lijepu farmu u blizini Mokasa i tamo živio s njom i mnoštvom vesele dječice. Iako je veoma volio svoje rodno selo, nakon pogibije roditelja nije imao snage živjeti u njemu. Previše toga bi ga ispunjavalo tugom, a to Aneri nije želio priuštiti.

Ejnar je izgradio kolibu na brdu iznad njihove farme. Konačno je našao mir. Posebno zadovoljstvo mu pričinjaše svaki pogled na sretnu obitelj u dolini. Svake nedjelje bi se spuštao do njih na ručak. Kad god je imao vremena poučavao je Jonasovu djecu držeći ih za svoje unučiće.
Stari Jarik se vratio na svoje imanje. Kažu da je taj kraj procvjetao i postao najljepšim u obje kraljevine.
Eric je otišao s Holdarom u Wilton. Holdar bijaše jedan od nekoliko visokih zapovjednika u tamošnjoj vojsci. Eric je kod njega započeo uspješnu vojničku karijeru.

Aretus se opet nekamo izgubio. Nitko nije znao gdje, ali svi bijahu sigurni da pozorno prati zbivanja u cijelom Ilinoru. Čuli su se čak glasovi da je završio u nekakvom samostanu visoko u planinama. Jaki je otišao s njim, a gdje je danas također se ne zna.
Emuna se vratio u obnovljeni Caras. Htjeli su da bude poglavar u tom malenom mjestu, ali on je to odmah odbio.
Tharil i Alaric također postadoše visoki vojni zapovjednici, a Okar bijaše desna ruka Tharilu.

Marcus i Alina su se vjenčali i neko vrijeme živjeli na svom imanju u blizini Jonasove farme. Marcus je osjećao da Alinu nešto izjeda. Njena jednostavna duša vukla ju je na jug, u prelijepe krajeve u kojima je provela toliko divnih godina. Kažu da su njih dvoje sada dolje, da lutaju tražeći preživjele članove njenog plemena.
Još jedan čovjek luta južnim prostranstvima.

Petas. Zdravlje ga još dobro služi. Dugo je bio u jednom samostanu liječeći brojne rane i odmarajući stare kosti. Neumorno je radio na novom napitku koji mu je izgleda dao snagu za posljednji pothvat. Jednog dana je nestao, a za njim ostade poruka da odlazi u podnožje Daleke planine tražiti malene prijatelje. Još napisa da mu srce govori da ih tamo još uvijek ima. Želio je pored njih naći svoj posljednji smiraj.

KRAJ