Za tračkom nade 377

41. POGLAVLJE Užarena pustinja

41. POGLAVLJE  Užarena pustinja
ILUSTRACIJA

Jonas je upravo skočio prema portalu kad oko pojasa osjeti težinu demonskih šapa. Zamahnuo je paretskim mačem prema nemani, ali, baš kako je i slutio, nije bilo nikakvog učinka. Mač je prošao kroz demona ne dotakavši ga. Jonas opet zamahne, no iznenađen osjeti da mu je ruka prazna. Mač je nekom čarolijom nestao. Kad je to shvatio, panično krene rukama prema zvijeri želeći joj se otrgnuti. U tom se trenu zaprepasti još više. Demon je također nestao.

Sve se ovo dogodilo dok su još bili u zraku. Kad je trenutak kasnije tresnuo o tlo mladić shvati da se nalazi na užarenom pijesku. Osjetio je pravi toplotni udar. Pogledao je na brzinu oko sebe. Bio je na posve drugom mjestu, očito na drugoj strani portala, a strašna neman kao da je isparila. Nigdje joj ne bijaše ni traga. Dugo je pogledom sve pretraživao strahujući da se odnekud iznenada ne pojavi. Srećom, sve je bilo mirno i bar naizgled bezopasno. Mladić konačno na miru promotri kraj oko sebe. Bijaše potpuno jednoličan i negostoljubiv. Posvuda se prostirao žućkasti pijesak prošaran bezbrojnim komadićima omanjeg kamenja, kojega su godine i godine izloženosti ovoj surovo vreloj klimi mrvile i sitnile. Pijesak je tvorio malene brežuljke koji su se pružali prema svim horizontima. Nigdje se nije mogao nazrijeti ni trag bilo kakvom obliku života. Jonasu se učini da daleko na zapadu vidi nijanse nešto tamnije boje. Ponada se da su to obrisi zelenila. Nažalost, nije to mogao jasno vidjeti jer mu je zbog velike vrućine sve titralo pred očima.

Kad se osvrnuo prema portalu ugleda lelujavi, gotovo prozirni okvir prolaza. Činilo mu se da će portal svakog časa nestati. Uplašeno posegne prema njemu, ali zahvati samo usijani zrak. Vrtio se oko sebe glasno uzdišući od muke i strepnje koje ga iznenada obuzeše. Portal kao da je u zemlju propao. Protrne i nemoćno sjedne na tlo. U tom trenu se sjeti mača pa još jednom pretraži sve oko sebe. Nažalost ni njega nije bilo. Ruka mu poletje prema medaljonu. I on je nestao.

Što se dogodilo, što je ovo… što je ovo? - zaprepašteno je ponavljao.
Obuze ga panika i osjeti se posve izgubljenim, jer mu se činilo da su fizički prekinute sve veze s prijašnjim svijetom. U trenu mu svi prijatelji prođoše mislima, a srce mu se stegne kad se sjeti Anere. Hoće li je ikad više vidjeti? Žudio je za njenom blizinom kao nikad prije.

Ne smijem sad stati, pomisli i teškom mukom ustade. Obriše rukom znoj s čela pa, bacivši pogled prema vrućem nebu, krene ka zapadu. Nije znao kud će pa pođe prema horizontu koji mu se učinio drukčijim od ostalih. Posve ga je napustio onaj osjećaj sigurnosti koji je imao prije ulaska u portal. Pješačio je satima vukući se vrelim krajolikom. Sunce je nemilosrdno pržilo pa je jako brzo skoro sva tekućina napustila njegovo tijelo. Ako uskoro ne nađe vodu umrijet će, razmišljao je. Utroba mu bijaše užarena i suha. Peklo ga je izvana i iznutra. Bio je svjestan da ovako neće dugo izdržati.

Odnekud se pojaviše još i mračne ptičurine. Kružile su visoko nad njim nalikujući malenim, ali zlokobnim crnim točkicama. Vjerojatno čekaju da se posve iscrpim pa da započnu gozbu, pomisli stišćući zube od bijesa. Žestoko zamahne rukom prema njima čvrsto obećavši da će im trud biti uzaludan. Skupio je svu preostalu snagu i krenuo dalje. Nakon sati i sati pješačenja koje se sve češće pretvaralo u puzanje, teren se zaista počeo mijenjati. Katkad se mogao zamijetiti rijetki žbun, a ponegdje je škrta zemlja znala iznjedriti i kakvu travnatu površinu. Tu i tamo se moglo vidjeti poneko usamljeno kržljavo stablo.

Posve iznemogao, Jonas dopuza do vrha jedne male uzvišice. Zastao je pod starom maslinom koja je kvrgave ogranke pružila gotovo nad polovicom brežuljka. Vrelom nadlanicom obriše zamagljene oči pokušavajući zadnjom snagom izbistriti pogled. Tijekom ovog dana bar je deset puta pomislio da neće moći dalje. Međutim, svaki put bi ga nešto natjeralo da se uspravi i nastavi. Bilo je to nešto nejasno, nešto čemu se nije mogao oduprijeti. Dok bi stigao pomisliti kako je umoran i kako više ne može, već bi bio na nogama i hodao. Nerijetko mu se činilo da se udovi pokreću mimo njegove volje. Dobro je znao da današnji put ne bi mogao prijeći samo svojom snagom. Svakako, u ovom času je, stišćući krvavim prstima užarenu zemlju, ležao pod stoljetnim stablom na vrhu brežuljka i gledao prema zapadu. Srce mu zaigra kad ugleda zidine velikog grada. Još samo nekoliko kilometara, pomisli, a tada ga izda snaga.

……

Bjegunci su se okupili na dogovorenom mjestu.
Aretus i Jaki su ih požurivali ka portalu. Kad su vidjeli da je demon dohvatio Jonasa i da su potom nestali u svjetlucavom prolazu, bili su veoma zabrinuti za mladog prijatelja. Znali su da s onim čudovištem nema nikakve šanse, ali Jaki je kao kroz maglu vidio kako zvijer u portalu nestaje. Trenutak nakon toga ugleda mladića kako leži na tlu začuđeno kružeći pogledom oko sebe. Već u sljedećem času prizor pred njim zaigra, a nakon nekoliko sekundi posve se izgubi. Jaki je htio zakoračiti za Jonasom, no Aretus ga zadrži: - Krenut ćemo po ostale - reče mu.

Sad su stajali pred njima pozivajući ih da što prije krenu za Jonasom.

Prva je na mjesto okupljanja stigla skupina iz Skrivene doline koja se već prije spojila s Alaricovom grupicom i Jutama. Malo-pomalo dolazili su i ostali. Mnogi bijahu jako iznenađeni vidjevši neobične florine i još neobičnije revlonce.

Kad su se svi okupili i kad su vidjeli tko sve više nije s njima bijahu neizmjerno tužni. Snažni je ratnik, kojega svi znadoše po nadimku Jaki, stiskao zube pokušavajući zaustaviti plimu teških osjećaja. Izgubio je najvećeg prijatelja, spretnog dugonju, čovjeka s kojim bijaše skoro cijeli svoj život. Iako je to pokušao prikriti dobro se vidjelo da je neizmjerno žalostan.

Aretus je često pogledavao u njegovom smjeru. Znao je da taj hrabri momak nikad više neće biti isti. I njemu je bilo jako teško, no Jaki je morao biti posebno potresen. On i Visoki su mnogo toga prošli zajedno, a sad se morao pomiriti s nesretnom sudbinom koja ih je razdvojila. Ipak je snažni ratnik čvrsto stisnuo zube s mukom nastavljajući dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Anerino plemenito srce također je krvarilo za svima koji nisu bili te sreće da sad budu s njima. Uz veliku žalost, dobru djevojku je morila i ne manja briga. Otkad se rastala s Alaricovom grupicom sa strahom je očekivala vijesti o Marcusu. Taj mladić joj doista bijaše vrlo mio. Kad ih je prije nekoliko dana ova grupica dostigla, veoma se obradovala vidjevši ga. Ipak, čekala je sa strepnjom, jako se bojeći njegova raspoloženja i njegove reakcije. Bio joj je iznimno drag, a kad je upoznala njegovu plemenitost i hrabrost, njegovu požrtvovnost i samoprijegor, znala je da će dio njenog srca zauvijek biti rezerviran za njega. Ona će mu do kraja života biti zahvalna za sve što je napravio za nju. Zauvijek će mu biti odana i vjerna prijateljica.

Nažalost, znala je da nikako ne može više od toga. Zato se radovala kad je vidjela da je Marcus živ i zdrav, ali se u isto vrijeme, znajući što je osjećao prema njoj, plašila susreta s tim naočitim mladićem. Kad je uz njega zapazila predivnu djevojku cijela joj utroba zaigra od radosti. Nadala se da je mladićeva plemenita duša bila samo zaslijepljena njome i da će ga ta zaslijepljenost proći. Nadala se također, da je u toj prekrasnoj djevojci pronašao puno više od prijateljstva koje mu je ona mogla ponuditi. Kad je razabrala nutarnji glas koji joj je govorio da je zaista tako, bijaše presretna. Pao joj je veliki kamen sa srca. O kako joj je bilo teško čekati ovaj trenutak. Bilo joj je to veliko breme svih ovih dana, drugo veliko breme. Srećom, ili na nesreću, ostalo je samo još jedno, ali nažalost, najteže: sa zebnjom je čekala da se pojavi Jonas. Brinula se za njega stalno se pitajući kako će podnijeti toliki teret odgovornosti koji se tako nemilosrdno sručio na njegova nejaka pleća.

……

Umorni i izmučeni junaci sa zanimanjem su promatrali portal s kojeg su se odbijale zrake popodnevnog sunca. S ove je strane još uvijek bio otvoren.
Moramo unutra. Tamo nas čeka Jonas - orio se Aretusov glas.

Ljudi počeše oprezno ulaziti. Svjetlucavi objekt kao da ih je gutao. Nekoliko sekundi bi titrali unutar njega, a potom nestajali. Nažalost, ni ovo nije moglo proći bez problema. Kad su se prvi revlonci približili portalu htjedoše i oni zakoračiti unutra, no to im nikako nije polazilo za rukom. Svaki put bi se našli na polaznoj točki. Bili su izvan sebe od čuđenja, a ono se vrlo brzo pretvorilo u brigu. Sad su pored portala stajali Petas, Aretus, Jaki i El-mar. Ubrzo im se pridruže Tharil i El-mok.

Ostavio sam Okara i neke njegove tamo iza. Hmm, nikad se ne zna. Ne bih volio da nas sad pred ciljem nešto iznenadi - zabrinuto će Tharil gledajući uznemirena malena bića.
Tijekom opasne avanture kroz koju su zajedno prošli jako ih je zavolio. Sad se grozio i same pomisli da bi im se na samom kraju moglo nešto dogoditi. Malo kasnije stigoše florini. Njima se dogodilo isto što i revloncima.
Što je sad ovo? - snebivao se Petas. Stajao je molećivo gledajući portal, pa nebo iznad sebe, a onda malene prijatelje.

Već se dobrano plašio znajući da svaki čas mogu naići nemilosrdne Mardukove ubojice.
Pokušaj ti - dovikne El-maru.
Ovaj ga posluša, no ni on nije uspio. Sad su svi gledali Aretusa.
- Je li Jonas o ovome štogod rekao? - upita ga starac.
- Prokletstvo, ne.
- Hmm, ako nešto ne smislimo svi će propasti. Uvjeren sam da zvijer samo što nije stigla.
Cijelo vrijeme ljudi prolažahu iznenađeno gledajući malena stvorenja. Ovi su ih ispraćali tužnim pogledom.
Nama valjda nije suđeno. Svi ćemo skončat ovdje kao i onomad ar-bešati - tiho će stari revlonac.
Petas je šutio. Što god da kaže ne bi pomoglo.
Već su gotovo svi ljudi ušli kad se začuje prodoran glas. Više je to sličilo na uplašeno kričanje: - Dolaze zvijeri!!!

Okarovi su izvidnici trčali znajući da moraju biti brži nego ikad prije. Okar ih je pratio vičući da odmah ulaze u portal. Jedva su se probili od uznemirenih i ustrčalih revlonaca i florina, koji su po zadnji put pokušali prodrijeti unutra. Nažalost, nesretnici ni ovog puta nisu uspjeli. Uplašeno posjedaše po tlu, gledajući strašnu sjenu koja im se približavala.

Sjena prekrije gotovo cijelo područje sjeveroistočno od njih. Aretus primi mač pogledavajući prema Petasu. Jaki je svoj već odavna držao u ruci. Odlučili su pasti skupa s ovim malenim bićima. Neće ih bez borbe predati nemilosrdnoj nemani. Znali su da su nemoćni u sukobu sa zvijeri, ali nisu imali snage kročiti u portal i ostaviti malene prijatelje. Isto se događalo i s Petasom, Tharilom i Okarom, koji je također ostao s njima. Revlonci su ih molili da bježe da se spase bar oni. Nisu željeli. Stajali su spremni na posve uzaludan otpor.
- Gledajte - odjednom se zaori Okarov iznenađeni uzvik. Pokazivao je prema nebu. Gore su se skupili oblaci, a točno kroz njihovo središte probijala se bliješteća zraka. Zaustavila se baš na jednom malenom čupavcu.

On kao da bijaše zahvaćen tajanstvenom silom, lagano zaplovi prema rastvorenim oblacima. Istog trena drugi krenuše za njim, a skupa s njima i florini. Petas pogleda gore. Činilo mu se da na rubu oblaka vidi nasmijane Visokog i Al-mara. Odmah potom pogled mu se zamuti pa ne bijaše siguran je li zaista nešto vidio ili je to bila tek žarka želja. I on je pokušao poći s malenim prijateljima, no prolazio je ispod zrake ne uspijevajući stupiti na nju. Očito mu je to iz nekog razloga bilo nemoguće.

- Krenimo prema portalu - vikne Aretus nekolicini ljudi koji su još uvijek zadivljeno promatrali prizor pred sobom. Bilo je krajnje vrijeme da to naprave, jer se Marduk brzo približavao.
U tom trenu se zaori strašan zvuk. Demon je urlikao shvativši što se događa. Na kraju je ipak zakasnio, a ta ga je spoznaja pogodila poput groma. Žurio je koliko god je mogao, ali bijaše nedovoljno. Znao je to, a to ga je ispunilo užasom kakav nije osjetio nikad prije.

Kao da ništa ne vidi i ne čuje El-mar je gledao put zrake. Svi njegovi sunarodnjaci i florini već bijahu gore. Zatim pogleda starog prijatelja. Koliko su samo vremena proveli zajedno, pitao se. Stupi u zraku pa istog trena započe njegov polagani uspon. Na tlu ostade tužni starac gledajući ga kako polako nestaje u visini.
Zbogom, vidimo se uskoro… valjda… - još jednom je Petas teškom mukom zaustavljao suze. Revlonac mu je mahnuo. I on je plakao. Eto, i naš rastanak je jednom morao doći, pomisli pa još jednom mahne.

U tom trenu Aretus Petasa povuče u portal. Bijaše to u zadnji čas, jer je strašan vatreni udar pogodio cijelo područje. Zadnje što je hrabri ratnik uspio vidjeti jest kako se vatra, ne ozlijedivši nikoga, odbija od one zrake i kako demon opet poprima obličje u kojem su ga prije susretali. Bijesno je mahao rukama prema nebu izgovarajući užasne psovke. U tom trenu vatrena stihija pogodi portal, ali svi su, srećom, već bili na drugoj strani.

Ako sam u pravu - pomisli Aretus - Marduk ovamo neće moći.
Portal kroz koji su upravo prošli postajao je sve slabije vidljiv. Nakon nekoliko trenutaka je nestao.

nastavlja se

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.