Za tračkom nade 1981

40. POGLAVLJE Spas u zadnji čas

40. POGLAVLJE Spas u zadnji čas
ILUSTRACIJA

Marduk je gledao golema stabla oko sebe. Močvara mu je bila draga, ali nije baš previše žudio za njom. Tolika količina vode nije mu baš prijala. Razmišljao je kako će ostati u šumi sve do noći, a tada malo uživati u strahotama koje će priuštiti dijelu svoje pratnje. Jučer je postavio jedan teleporter pa je pozvao Barusa i Uruka. Sad su njih dvojica jahala uz njega grozeći se svega oko sebe. Uživao je gledajući strah u njihovim očima. Bili su već odavna potpuno njegovi, a znao je da će mu ta dva sposobna i još više od toga nemilosrdna čovjeka biti itekako korisna.

Nekada veliki i časni ratnik, Barus, već odavna je shvatio da nije baš sve onako kako je u početku mislio. Izgleda da je čak i Uruk došao do istog zaključka.
- Zašto nas je pozvao? - tiho će mu Barus jednom zgodnom prilikom.
Ovaj slegne ramenima. Njemu inteligencija nikad nije bila jača strana. Bio je tu, gledao ove strašne spodobe oko sebe i jedva čekao da se vrati natrag.

Barus je bio zamišljen. Promatrao je Marduka, a onda sjene, utvare i demone oko njega. Ipak je on pakleno biće, pomisli naježivši se.
Bio sam zao, razmišljao je dalje, međutim nikad nisam ni pomislio da zlo ima ovakvo lice. Mislio sam da je to što uradim moja stvar, moja i eventualno onih oko mene, onih koji su bili sudionici u mojoj raboti… i možda, na svoj način, onih koji su bili oštećeni mojim postupcima. Nije mi bilo drago drugima nanositi bol i nepravdu, ali takav je život. A u njemu je ponajviše nepravde. Da im ja nisam nanosio zlo našao bi se netko drugi, pa bi im na kraju ionako bilo svejedno. S druge strane, tom malenom nepravdom sam sebi osigurao poštovanje, moć i što je najvažnije egzistenciju. A bezvrijedni kmečavci će ionako, prije ili kasnije, sve zaboraviti. Vrijeme liječi sve, mislio je.

- Međutim - izusti tihim glasom dok je pogledom kružio naokolo - ovo je stravično.
Znao je da se Marduk zna poslužiti ovim nemanima, ali što je ovo i kuda to vodi? Rekao je da će ih zauvijek protjerati, a njih je oko njega sve više i više, razmišljao je. Sumnja je Barusa već odavna nagrizala, a u zadnje vrijeme i žestoko proganjala. Sjetio se vremena kad je zakoračio u mrak. Dugo se u njemu gnijezdila ta odluka, dugo je lomio sam sebe dok jednom odlučno nije rekao da je dosta mučenja. Okupio je ljude s čvrstom namjerom da nipošto ne dopusti da na bilo koji način propadne. Pri tome neće ni od čega prezati.

Uslijedile su prve pljačke, a potom i ubijanja. Sa sve većom lakoćom je to činio, a polako je počeo i uživati u tome. Bio je nemilosrdan pa je morao sam sebi priznati da mu ne bi bilo čudno kad bi ga drugi smatrali pravim zločincem, pa čak i krvolokom. Naravno da je on držao da to nije istina. Doduše, učinio je mnoge stvari koje bi prosječnom čovjeku izgledale kao prava zlodjela, međutim, svi oni koji su ga osuđivali nisu mogli znati da je gotovo svaki put za to što je činio postojao dobar razlog. Doduše, ti razlozi su vremenom bivali sve manji, ali on zaista nije volio ubijati bez razloga. To mogu potvrditi svi koji ga znaju.

Sve u svemu, Barus je držao da je on možda tek malo gori od običnog seljaka. U tim seljacima bijaše toliko zloće i zavisti, toliko podmetanja, a ponekad i otvorene mržnje da je to zbilja odvratno. A oko čega se tuku i svađaju?! Oko krpice livade, ili oko jedne zalutale kokoši. Zbilja jadno. Kod mene je bar uvijek sve bilo jasno, a utoliko i iskrenije, zaključio je. Kad se sjetio prvog susreta s Mardukom preplavi ga sjeta i razočaranje. Nadao se da će konačno pobjeći od starog načina života, jer je u dubini duše ipak dobro znao, ma koliko se u sebi opravdavao, da je postao ubojica i zločinac najgore vrste. Nadao se da će napraviti nešto veliko i korisno. Valjda se u njemu probudila malena iskrica koja je nagovijestila da još nije bio posve izgubljen.

Bio je očaran Mardukovim riječima, nastupom, sposobnošću i osobnošću. Odlučio ga je slijediti do kraja, ma kud ovaj pošao. Morao je priznati da nikad nije vidio tako plemenitog, pametnog i vještog čovjeka kakav bijaše Marduk. Malo kasnije su zaredala iznenađenja, čuđenja i velike sumnje. Koliko je samo prljavih poslova za njega obavio? Vremenom je uviđao da je Marduk nešto drugo od onoga za što se prikazuje, ali nešto ga je stalno tjeralo da ostane s njim. Bijaše to neka čudna sila, a bijahu to, morao je i to priznati, bogate, velike i brojne privilegije koje mu je takav život donosio. I veliki strah.

Sad mu je sumnja porasla do neba. Bojao se da Marduk neće svijet učiniti boljim i ljepšim mjestom kako je svima obećavao, nego baš suprotno tome. Ma koga briga za svijetom, važno je jedino da sam ja miran i da imam sve što mi treba, pomisli razvlačeći usne u kiseo osmijeh.
– Što se mene tiče sve može sutra ići dovraga - promrmlja zabrinuto sebi u bradu - ali ovo...
Nikad s toliko nepovjerenja nije pogledavao prema svom donedavnom idolu. Bojao se, strašno se bojao.
- Da sam bar glup kao Uruk pa da se ne moram brinuti - nevoljko otpuhne.

Mrak se brzo spustio. Marduk je gledao prema maglici koja se lagano počela podizati. Postajala je sve veća i gušća, a to mu je izmamilo širok osmijeh. Poveo je veći dio svojih snaga izvan šume, a manjem dijelu zapovjedio da ga čekaju tu među stablima. Već unaprijed je uživao u prizoru koji je trebao za koji čas uslijediti. Ugleda pored sebe Enodusa pa se još jednom zločesto nasmiješi.
- Idi onamo - pokaže mu prema šumi.

Ovaj ga uplašeno pogleda, no odmah krene. Čim je stupio među stabla započe urnebes. Kao puštena s lanca, zvijer iz šume je napadala, grizla i komadala sjene i utvare odvlačeći ih sve dublje i dublje. Paklena bića su urlala od bijesa, boli i očaja znajući da su upravo suočena s neumoljivom sudbinom. Enodus je pokušao pobjeći, ali dohvatiše ga bijeli pipci. Nikako im se nije mogao oteti. Svom svojom demonskom snagom se borio, no čudovište bijaše jače od njega. Nekoliko puta je jakom magijom udario po zvijeri, međutim sve mu bijaše uzalud. Uskoro je skončavao urlajući izbezumljen od užasa.

Marduk se grohotom smijao. I sva ona nakazna bića oko njega urlahu od veselja. Očito su im patnje njihovih dojučerašnjih drugova bile jako zabavne. Barus i Uruk stajahu sa strane. Čak se i Uruk tresao od straha.
- Ovo čeka i nas, ovo čeka i nas… - ponavljao je dršćući kao prut.
Barus je gledao pred sebe ne usuđujući se gotovo niti disati. Tko zna što prokletniku može pasti na um, mislio je, a oni su posve nemoćni.

Marduk je već zlurado pogledavao u smjeru kojim su pred njim bježali oni bijednici. Vjerojatno su daleko odmakli, ali njemu se nije žurilo. Tamo naprijed je nekoć sve tako savršeno uredio. O tome su sad svjedočile samo goleme nijeme ruševine koje jadne budale, ako nekako i stignu do njih, nikako ne mogu proći...
Kako se tada krasno treslo i rušilo, misli mu na tren odlutaju. Posvud se orilo i prašilo, a na sve strane čuli jauk, plač i kričanje.

Treperio je od zadovoljstva prisjećajući se neviđene boli kako para sivo prašnjavo nebo koje ju nije htjelo primiti pa se od njega, kao od čvrstog oklopa, odbijala prema ruševinama u plamenu vraćajući se još živim bijednicima uhvaćenima u njegovu klopku koju su sami sebi izgradili. Nevjerica i očaj velikom brzinom, znajući valjda da nemaju puno vremena, natapahu gusti smrdljivi zrak hraneći Marduka kao nikad dotad, dok stotine tisuća nemoćnih ljudi umirahu u trenu.

- A bio je dovoljan samo jedan jedini udar, samo jedan veliki buum… he-he, budale ohole i umišljene. He-he-he - zadovoljno se oblizne neizmjerno uživajući.

U tom času velika crna ptica doleti do njega. Prenijela mu je nekakvu poruku, a zatim brzo odleti. Ono što je uslijedilo nikad nijedno ljudsko biće nije vidjelo. Marduk je bio bijesan kao nikada u životu, a zaista mnogo puta bijaše bijesan. Tijelo mu se potpuno iskrivilo, zatim se počelo izduživati, a nakon toga poče posvuda pucati. Cijelo vrijeme je tako urlao i zavijao da se sve orilo. Čak je i šumska neman zastala, a potom panično potražila sigurno skrovište. Ubrzo Marduk postade golema paklena sjena koja zahvati cijelo područje na kojem se nalazahu. Sve nazočne obuze strah kakav nikad nisu osjetili.

Demon je urlao, kričao, propinjao se i strelovito prelijetao iznad njihovih glava. Hvatao je sjene i utvare razbijajući ih o tlo, a jednom zamalo uhvati i Uruka. Uletio je u šumu pa dohvati ono čudovište. Podiže ga stotinama metara uvis, a potom se strmoglavi brže od munje. Čudovište se raspade na tisuću komadića. Nakon nekoliko minuta neviđenog divljanja Marduk poče poprimati prijašnji oblik. Tresao se od bijesa. Zgrabi crveni mač i poče njime sjeći sve što je dohvatio. Odjednom ga čvrsto stisne i udari svom snagom o tlo.

Oko njega bljesne takav vatreni udar da ništa u krugu od nekoliko kilometara ne ostade čitavo. Sva voda iz šume nestade, stabla pougljeniše, a baruštine s druge strane isušiše. Šumska neman koja se u međuvremenu malo oporavila, primi takav udarac da i ona u trenu nestade. Vatreni val zateče Barusa i Uruka lica zarivenog u visoku travu. Nisu ni vidjeli od čega su poginuli. Tako se i njima punom mjerom vratilo zlo s kojim su živjeli i koje su tako marljivo opsluživali.

- Prokletnici, prokletnici!!!! - urlao je demon - prokletnici!! Uništili su letača, prokletnici! Kako… kako???
Nitko osim nekoliko preživjelih demona nije mogao čuti njegov glas.
- Sad bijednici mogu do portala. Prokletstvo!! Moram odmah tamo!

……

Posvuda oko njih bijahu nepoznata bića. Još su bila u mraku pa uplašeni bjegunci nisu znali o čemu se radi, ali iskustvo ih je naučilo da neće biti dobro. Tharil je izdao naredbu pa se najbolji ratnici odmah postaviše u prve redove. Držali su u jednoj ruci mačeve, a u drugoj baklje. Iza njih stajahu strijelci već polako napinjući precizne lukove. Unutar ovog kruga ratnika bijahu bolesni i ranjeni, a među njima se skupiše i maleni revlonci. Svi su napeto gledali u mrak. Zrak je bio tako ispunjen strahom da se mogao, štono kažu, nožem rezati.

Starac stajaše u centru ove grupe iznemoglih bića. Molio je Dobrog Duha koji u ovom trenu očito bijaše daleko, daleko od njih, da se sad bar nebo ne otvori. Savršeno dobro je znao da im u ovom trenutku život visi o najtanjoj niti.

U titravom krugu svjetla daleko bačenih baklji, iz mraka se pojaviše gadne nemani. Imale su potpuno crna vretenasta tijela koja bijahu duga četiri-pet metara. Nemani su po svemu sudeći pripadale nekakvoj vrsti opasnih gmazova. Najviše su sličile golemim crnim gušterima. Osim ružne zubate glave i kratkih debelih nogu, sve im bijaše zaštićeno čvrstim vretenastim oklopom koji se lijeno vukao po tlu. Čudovišta bijahu veoma spora, pa su bjegunci imali sasvim dovoljno vremena za pravu paniku. Začudo, mirno su sjedili ili stajali stišćući svoje oružje, valjda posve svjesni da su stigli na kraj puta. Reklo bi se da sad, kad su se ove nemani pojavile, više nisu imali snage niti za strah.

Tharil je kružio pogledom po ljudima u prvim redovima. Plašio se ovog stanja. Znao je da će, ako samo netko pođe naprijed, svi kao jedan jurnuti u smrt. Ovi su ljudi već bili mrtvi samo se to još trebalo dogoditi. Nažalost, zapovjednik nije znao kako ih može vratiti u život.

Čekao je da se zvijeri još malo približe, a onda će ih zasuti strijelama.
- Sad - povika i prava kiša strelica poleti prema čudovištima. Dobro su vidjeli kako se većina odbija od oklopa nemani. Jedan mali dio pogodio ih je u nezaštićene dijelove tijela, a tada zaprepašteni ratnici vidješe kako se te strijele tope. Na nemanima nije ostajao nikakav trag. Nije bilo ni najmanje rane i ni najmanjeg znaka ozljede. Tek bi, tu i tamo, za njima ostajale kapljice zelenkaste tekućine.

Odmah poleti i drugi plotun. Sad su još jasnije vidjeli kako se zabodene strijele tope kao da su od voska. Nemani su već potpuno stisnule obruč. Hrabri ratnici, već odavna pomireni sa sudbinom, neustrašivo gledahu put mračnih gmazova. Odlučno skočiše prema zvijerima, a njihovi oštri mačevi bljesnuše. Zaparaše kožu nemanima, ali drugi put to nisu mogli uraditi. I moćna sječiva su se topila naočigled zaprepaštenih ljudi.

Gotovo je, pomisliše svi redom. Nije bilo bića kojem ta misao nije prostrujala glavom. Ovim čudovištima ništa nije moglo naškoditi i nikako im se nisu mogli suprotstaviti, a već su razjapila odvratne čeljusti nastojeći ugrabiti najbliže nesretnike.

U tom trenu jak bljesak obasja cijeli plato. Tharil podigne glavu prema nebu pitajući se hoće li ga prije ubiti kiša ili dohvatiti koja neman. Kiša nije padala, a on začuje čudne zvukove, kao da netko snažno pljuska dlanom po vodi. Zaprepasti se kad vidje da se crne nemani raspadaju točno pred prvim nizom ratnika. Po nesretnim je ljudima prskala zelenkasta tekućina, a to je moralo biti pogubno. Ovi su se hitro brisali, međutim, ništa im se nije dogodilo.

Tharil je gledao ne vjerujući očima. Osvrne se oko sebe, a zatim pogleda u nebo. Bljesak očito nije došao od gore. Do prije nekoliko sekundi bijahu opkoljeni stotinama zvijeri, a sad nijedna od njih ne bijaše živa. Kakvo li se čudo dogodilo?

Svi su bjegunci oduševljeno vriskali. Nitko nije znao što se događa, no, zvijeri su od nečega nastradale, a opasna zelena tekućina nije nikome naškodila. Konačno se i ovim nesretnicima osmjehnula sreća.

Za to vrijeme Okar je pogledom grozničavo pretraživao okolinu. Nešto ili netko je morao ovo učiniti. Pogled mu pade na skupinu ljudi s njegove desne strane. Svi su kao u transu gledali prema zapadnom kraju trga. Ondje je stajao visok čovjek u sivkastoj odjeći. Izvidnik ga je nejasno vidio u svjetlu ogromnog bliještećeg mača na kojeg bijaše naslonjen. Okar najednom primijeti da se osjeća puno bolje. Sav umor i bol, ukočenost, crvenilo i peckanje, pa čak i bezvoljnost posve su nestali. Kakav li je to čudan čovjek, pitao se hrabri izvidnik gledajući prema kraju trga.

Odjednom se prolomiše oblaci. Bjegunci počeše trčati na sve strane očekujući sigurnu pogibelj. Na njihovo veliko čudo ne dogodi se ništa. Kapi su udarale po njima, odbijale se i klizile, a oni od toga nisu trpjeli ni najmanje štete. Stajali su u zelenim baricama, opet bez posljedica.
- Warin - tiho prozbori Petas zaneseno gledajući priliku pred njima.

Čovjek se pokrene. Klizio je između naslaga svega i svačega, a preporođeni ljudi su ga u stopu slijedili. Osjećali su da ih njegova blizina od svega štiti, a osjećali su također da on nije tek običan čovjek. Zahvaljujući neobičnom neznancu nestalo je čak i onog groznog crvenila s kože.

Putovali su tako nekoliko dana. Sablasni grad bijaše prepun groznih čudovišta, sve gorih i gorih, sve opakijih i strašnijih. Međutim, sve su prolazili bez ikakvih problema. Bili su pod potpunom zaštitom ovog čudesnog stvorenja.

Jednoga dana, u samom srcu ruševina, baš na mjestu gdje su bile najstrašnije i gdje se, u stvari, nalazio ogroman krater ispunjen crno-sivim dijelovima svega i svačega, ugledaše posve zelenu travnatu površinu. Zauzela je svoje mjesto u centru kratera, na ovoj, u najmanju ruku, zastrašujućoj lokaciji. Nitko nije znao kako se mogla ovako zelenjeti, a da pravog sunca nikad nije osjetila. Površina bijaše dugačka i široka oko stotinjak metara, a u njenom središtu se razgranalo prekrasno stablo. S njega su visjeli zamamni zreli plodovi naprosto pozivajući iscrpljene bjegunce da ih uberu i utaže višednevnu glad. Mnogi potrčaše prema stablu nadajući se konačno slasnom zalogaju. U tom trenu zaori snažan glas.

- Ne dirajte te plodove. Svijet nije upoznao ništa otrovnije od njih. To stablo je uništilo sve ovo oko nas.
Glas je pripadao njihovom novom prijatelju. Zbunjeno su se gledali ne shvaćajući što im je htio reći. Nikako nisu mogli shvatiti kako je jedna jabuka sve ovo uništila.
Te čudne riječi bijahu jedino što su za sve vrijeme čuli od ove zagonetne osobe. Razočarani, praznih ruku, nastaviše dalje.

Nakon još nekoliko dana nađoše se na kraju ruševina. Radosno su gledali sivkasto zelene predjele pred sobom, nadajući se da je ono najgore već prošlo. Još neko vrijeme prolažahu kroz opasne krajeve, a onda konačno odahnuše. Bilo im je jasno da je pogibelj ostala u dalekim mračnim predjelima kroz koje su se čudom uspjeli probiti. Petas je pogledom tražio osobu koja ih je spasila, no nigdje je nije mogao vidjeti. Jednostavno je nestala.

- Hmm, sad sam siguran da je to bio Warin - nasmije se radosno u sebi.
Činilo se da je zloglasna močvara konačno postala strašnim dijelom njihove prošlosti. Ostala je negdje daleko, daleko za njima.

NASTAVLJA SE...