Za tračkom nade 1133

39. POGLAVLJE Portal

39. POGLAVLJE Portal
ILUSTRACIJA

Petas začuđeno pogleda Okara. U tom je trenutku Tharil već trčao ka bjeguncima koji su sjedili posvuda naokolo. - Bježite u zaklon!! U zaklon!!! - vikao je iz svega glasa. Starac još uvijek nije razumio o čemu se radi, ali ovom reakcijom bijaše jako uplašen. Zato potraži prvi zaklon od kiše, a hvala dobrim duhovima, ovdje ih bijaše u pravom izobilju. Uletio je u jednu porušenu kuću na kojoj je krov bio dijelom sačuvan.

Čim je ušao zapuhne ga težak miris ustajalog zraka pomiješan sa smradom truleži. Ništa zato, pomisli stišćući se u jednom kutu koji bijaše prilično zaštićen polomljenim krovom. Ubrzo k njemu uleti još desetak bjegunaca. Tražio je pogledom El-mara i El-moka, ali nije ih vidio. Nažalost neki revlonci su još bili vani. Starac se jako poboja za njih. Brze sjene promicahu čas lijevo, čas desno. Činilo se da su jadnici u golemoj panici posve izgubili razum. Srećom vani je ostao tek još poneki. Ipak Petas odluči izaći i odvesti ih u zaklon. Počeo se gurati između natiskanih tjelesa kad se nebo otvori. Tako je pljuštalo da se ništa nije vidjelo. Činilo se da se uistinu spojilo nebo sa zemljom pa da svom žestinom pljušti i od gore i od dolje. S

tarac nikad u svom dugačkom životu nije vidio takvu kišu. Ne samo da je padala velikom silinom nego bijaše doista jako neobična. Kapi su bile žućkaste ili zelenkaste, a po zastrašujućoj reakciji onih koje bi pogađale, izgledalo je da bijahu i veoma opasne. Nesretnici koji nisu našli zaklon nađoše se na njihovu udaru, a on je bio poguban. Kako bi kap koga pogodila tako mu je na mjestu udara uništavala tkivo. Jadnici koji se nisu zaklonili brzo nastradaše u najgorim mukama, a ni oni koji bijahu u vanjskom dijelu grupe oko Petasa nisu prošli bez ozljeda. Dovoljno je bilo da ih dotakne i najmanja kapljica, bilo da pada s crnog neba bilo da se odbija od mračnog tla, da ti nesretnici zavape trpeći najgore boli.

Srećom, ova nepogoda prestade posve iznenada, baš kako je i počela. Prolom je trajao najviše desetak minuta, a onda se sve smiri kao da ga nije ni bilo. Posvuda po tlu ležahu zelene barice, a u zraku se osjećao slankasti miris koji je štipao nosnice. Neki neoprezno ugaziše u one barice, a to odmah izazove bolne i po život opasne posljedice. Jadnicima se koža topila naočigled užasnutih promatrača. Sva sreća da takvih bijaše mali broj. Petas je trčao na sve stane ispirući nesretnike zadnjim zalihama čudotvornog napitka. Na nesreću, dragocjene tekućine je već skoro ponestalo. Nikada u svom životu starac ne bijaše tako zabrinut i nemoćan kao u tom trenu. Sve, ama baš sve se urotilo protiv njih. Grozna, mračna i ispucala zemlja brzo je upila opasne bare koje je za sobom ostavila čudna kiša. Malo nakon toga uplašeni bjegunci počeše se okupljati.

Stajali su na jednoj nekoć širokoj ulici i nijemo gledali prema Petasu i Tharilu. Tražili su od njih bilo kakvu pomoć ili barem objašnjenje. Oni nisu znali što bi kazali. Tharil je gledao prema nebu, a kad malo kasnije ugleda Okara reče mu:

- Prijatelju dragi, bio si u pravu. Ono gore nisu oblaci. Doduše ima i oblaka, ali ono drugo...
- O čemu se radi? Kakvo je ovo prokletstvo? - čulo se sa svih strana. Tharil povika:
- Sad jedino možemo potražiti siguran zaklon. Jedva da se nešto vidi, a veoma skoro će biti mrkli mrak. Ujutro ćemo se dogovoriti o svemu. Rasporedio je svoje ljude po grupicama i dao im zadaću da se do jutra pobrinu za sve ostale. Onda se okrene Petasu, Okaru, El-maru i El-moku.
- Vi pođite za mnom. Tamo je jedan prilično siguran zaklon - pokaza im rukom dublje prema ruševinama.

Zatim se obrati Okaru: - Pošalji dvojicu natrag. Neka dobro izvide što nam se događa iza leđa. Ne bih želio da nas one spodobe zaskoče kad se najmanje nadamo. - Mislim da se to neće dogoditi. Zvijeri se jako plaše ovog mjesta, ali tko će ih znati. Svakako, bit ćemo na oprezu. Izvidnik pošalje dvojicu na zadatak, a ostale kolege rasporedi na pogodna mjesta pa krene za zapovjednikom koji je malenu grupicu već vodio u sklonište.

Petas je u ovom već skoro potpunom mraku jedva nazirao obrise ispred sebe. Upravo su se zaustavili pred gomilom kamenja koja nekoć bijaše velebna zgrada. Malo iza te gomile nazirahu se visoki tornjevi. Bilo ih je okruglih, a bilo je i pravokutnih. Stršali su uvis uzdižući se desetcima metara. I oni su u podnožju najvećim dijelom bili pretvoreni u bezličnu masu kamena i metala.

Nekad široka ulica bijaše gotovo posve zakrčena gomilama i gomilama kamenja, debelim naslagama smeća i velikim brojem nekakvih posve trulih metalnih kutija. Te kutije, u koje bi sigurno moglo stati i po nekoliko ljudi, stajahu na velikim kotačima. Na njihovom gornjem dijelu bijahu porazbijani prozori, a ulice su njima bile doslovno zakrčene. U nekima je pažljivo oko moglo vidjeti ljudske ostatke. Starac je odjednom osjetio snažan vjetar. Bio je veoma hladan, a ponekad bi sa sobom donio kakvu zaostalu kapljicu koja bi udarala kao najotrovnija strijela. Zato su svi panično tražili zaklone moleći se da dožive sutrašnji dan. Sve je naokolo škripalo i klaparalo, a hladni je sjeverac glasno zavijao sablasno pustim ulicama.

Petas se sav naježio, što od hladnoće, što od straha. Cijeloga ga obuze jad kakvog još nikad nije doživio, pa se osjeti puno gore nego onomad kad ga je dobri El-mar izvikao. Znao je da se ne mogu izvući iz ovoga pakla i ta ga je spoznaja razarala. Opet se po tko zna koji put pitao nije li sve ovo moglo biti drugačije. Tada osjeti kako ga netko vuče za ruku. Bijaše to plemeniti El-mar.

- Hajde čekamo te - reče mu dok ga je mjerio zabrinutim pogledom. Dobro je znao u kakvom je stanju njegov najveći prijatelj. Nažalost, i on je morao priznati da ga ovaj put odlično razumije. Uđoše pod onaj prvi red nagomilanog kamena. Tu je Tharil uočio vrata iza kojih se, pod onim kamenjem, nalazila jedna dosta dobro očuvana prostorija. Bila je velika svega petnaestak kvadratnih metara, a jako čvrsto izgrađena. U njoj se nalazilo nekoliko komada starog gnjilog namještaja koji je sad prilično zaudarao. Prostorija je godinama odolijevala teretu na sebi i svim nedaćama koje su je pogađale.

Sad je ovim ljudima pružala prilično sigurno sklonište koje je u njima izazvalo, bar onaj jedan dragocjeni trenutak, osjećaj blažene ugodnosti. To kao da je starcu dalo novu snagu. Priključio se prijateljima i sad je promatrao njihova lica obasjana treperavim svjetlom nekoliko baklji. Svi bijahu smrtno umorni i beskrajno bezvoljni. Kad je susreo El-marov pogled uplaši se. Je li moguće da je to El-mar, pitao se. Oduvijek je mislio da tog malenog revlonskog starca ništa ne može slomiti. Je li moguće da se i on predao? Petas je bio uvjeren da pod slabim, lelujavim svjetlom nije dobro vidio, no nije se usudio opet pogledati u prijateljevom smjeru.

Plašio se da ga oko nije prevarilo, a to bi mu bilo neizmjerno razočaranje. Teško bi se od njega oporavio jer mu je to stvorenje toliko puta dosad bilo podrška. Toliko puta ga je poticalo, guralo i posrnulog podizalo. Gdje će sad naći potporu bez koje dalje neće moći, žalosno se pitao. Opet je počeo gubiti svaku nadu pa ga iznova obuze maloprijašnje raspoloženje. 

- Je li ovo konačno naš kraj? - začuje se tihi Okarov glas koji kao da je pratio Petasove misli. Očito su svi bili na kraju snaga. Okarov hrapavi glas bijaše popraćen muklom tišinom. Nitko mu se nije usudio odgovoriti.
- Nemam više snage - nastavi izvidnik - mislio sam da ću moći, ali zaista osjećam da je ovdje negdje moja granica. Da bar vidim smisla... Teško je uzdisao pa se činilo da će zaplakati. Jadnom čovjeku koji je sve vrijeme bio pod ogromnim pritiskom, mnogo se toga nakupilo. Petas je vjerovao da je iznimno patio za herojem koji je prije samo nekoliko sati poginuo. Tek tada mu sine da izvidnik cijelo vrijeme nije progovorio ni jednu riječ o tome.

- Ne, nisi u pravu - odjednom se, gotovo vičući, uspravi Tharil - dragi moj prijatelju, malo sam upoznao takvih ljudi kakav si ti. Možda tek nekoliko u cijelom svom životu, a cijeli sam proveo družeći se s velikim, hrabrim i časnim ljudima. Ali opet ti moram reći da nisi u pravu. Ovo nije kraj. Sve da i jest nitko od nas nema pravo izgovoriti tu riječ i nitko nema pravo reći da jest dok u njemu ima i trunke života. Prije nekoliko dana čuo sam velike riječi koje je izgovorilo jedno hrabro stvorenje.

Reklo je da će nastaviti samo do kraja, posve samo ako treba. I ja to sad kažem. Sutra ću, ako moram, sam puzati kroz onu paklenu vodurinu. I puzat ću sve dok budem imao i jednog prsta, sve dok budem imao i jedne ruke ili noge, sve dok u meni bude i mrvice snage i trunka duha. A tebe ću, prijatelju moj, nositi na svojim leđima. Okar ga je posramljeno gledao, a u jednom trenu oči mu bljesnu. Uspravi glavu i vikne:

- Zapovjedniče sutra s tobom idem ravno u smrt! I neću onamo puzati, ne brini!! I trojica ratnika koji se s njima zatekoše u skloništu skočiše na noge čvrsto stišćući šake. Na njihovim licima se vidjela ista silna odlučnost da posao privedu kraju ili hrabro polože svoj život. Sva nemoć i malodušnost odjednom nestadoše. Ovaj prizor vrati snagu i Petasu i njegovim malenim prijateljima. Zaista je Tharil veliki vođa, zadovoljno pomisli starac. Opet je zavladala tišina. Nakon nekog vremena začuje se jasni zapovjednikov glas. Bio je posve miran i staložen, kao da sjede negdje na kakvoj zelenoj tratini i bezbrižno čavrljaju. - Ovo što se događa oko nas, posve mi je nevjerojatno. - Da, da... - potvrdi mu Okar.

- Imaš li kakvu ideju o čemu se radi? - Vidim ovo što svi vidimo, ali ništa pametno ne mogu kazati. - Hmm... - zamišljeno otpuhne Tharil.
- Reci - znatiželjno će mu Okar znajući da zapovjednik ima nešto na umu. - Hmm, ne znam ni sam... ali... znam da je ovo najčudnije mjesto na kojem sam ikad bio. Jeste li vidjeli koliko vani ima ruševina? Desetci i desetci kilometara na sve strane. Sve uništeno. Kakva li je to sila učinila? Jeste li vidjeli kolike su ove nastambe? Pa neke su bile visoke stotinama metara. Nikad nisam ni sanjao da je tako što moguće. Pa zatim one čudne limene kutije vani. Pitam se tko je to ovdje živio i što se to ovom gradu dogodilo.

- Da, da, a sve je tako pusto - pratio ga je Petas. - A vidjeli ste onu paklenu kišu. I ona sasvim sigurno mora biti povezana s ovom katastrofom. Štoviše, mislim da je sav onaj pakao koji smo dosad prošli povezan s uništenjem ovog grada. - Ono gore nisu oblaci, rekao sam već - javi se opet Okar - gore je jako otrovna prašina. - I zrak je otrovan - gledao je Petas crvene izranjavane ruke.

Ustao je i napravio nekoliko koraka po sobici. Pogled mu odluta u kut nasuprot ulazu. Učini mu se da iza jednog velikog i skoro potpuno trulog ormara vidi nekakva vrata. Bila su siva i nekim čudom dobro očuvana, a kako im je boja bila skoro ista kao zid nitko na njih nije obratio pozornost. Doduše, Okaru nikako ne bi promakla da malo prije nije bio u onakvom stanju. Svakako, Petas priđe vratima i lagano ih pritisne. Uz veliku škripu ova se otvoriše, a iza njih se ukaza još jedna mračna prostorija. Starac zgrabi baklju i stupi unutra.

Prostorija bijaše nešto manja od one u kojoj bijahu ostali bjegunci. Brzo je pogledom preletio po njoj. U jednom kutu ležaše gotovo raspadnuti krevet. Bio je malen pa zaključi da je pripadao nekom djetetu. Nasuprot krevetu bijaše noćni ormarić, a na njemu nekakva velika kutija na čijem se prednjem dijelu presijavalo tamno staklo. Petas se začudi kad je vidio tu neobičnu kutiju, a tada priđe naslonjaču koji se nalazio na sredini sobe. Naslonjač je bio okrenut prema onoj kutiji. Kad mu se približio starcu se otme krik.

Ugledao je sićušni kostur koji bijaše posve utonuo u trulu tkaninu. Pripadao djetetu koje nije moglo imati više od deset godina. Očito je dijete, u času kad ga je dostigla smrt, sjedilo u naslonjaču i gledalo u onu staklenu kutiju. Starac se zgrožen približio ostacima malenog tijela. Spazio je da sićušni prsti stišću nekakvu knjižicu. Kad ju je uzeo vidje da to nije knjižica nego kutijica od čudnog, dijelom crnog, a dijelom prozirnog materijala. Na njoj bijahu nekakvi crteži pa ih Petas znatiželjno promotri.

Kad je vidio crteže, kutija mu ispade iz ruke, a on je zgrožen gurne nogom ispod poluraspadnutog naslonjača. Nadao se da je nijedan od njegovih prijatelja nikad neće opaziti. Na njoj bijahu bestidne slike golih muškaraca i žena. Starac nije mogao vjerovati vlastitim očima. Tiho se izvuče iz sobička i lagano zatvori vrata za sobom. Nije imao hrabrosti nikome kazati ni slova o onome što je vidio. Kad ga je Tharil upitao što ima onamo, reče mu da je to tek beznačajan mali sobičak. Nadao se da zapovjednik neće provjeravati. Ovome to nije padalo na pamet jer je bio i odveć umoran. Samo je još, kad se Petas vratio, tihim glasom prevalio preko usana:

- Sad nam ne ostaje ništa drugo nego da se odmorimo za sutrašnji dan. Nadajmo se da su ove ruševine puste kao što izgledaju i da ćemo provesti mirnu noć - dok je ovo izgovarao duboko u sebi je osjećao da iznenađenjima još nema kraja. Svanulo je mračno jutro nad mrtvim gradom. Sunce se uopće nije moglo nazrijeti, a da je jutro znalo se samo po tome što bijaše nešto svjetlije nego sinoć. Ipak se za ovakve uvjete moglo dosta dobro vidjeti.

Umorni, bolesni i nadasve za svoju sudbinu uplašeni bjegunci, polagano otvarahu snene oči. Povratak u groznu stvarnost bijaše veoma bolan. Kad shvatiše gdje se nalaze sve ih odmah obuze beznađe. To je bio logičan početak novog dana i to točno na mjestu gdje je jučerašnji završio. Najradije bi nastavili spavati sve do kraja života. Grozna pustoš koja ih je okruživala otvaraše im svoju stravičnu utrobu, a ona je bivala sve užasnija. Petas je pratio Tharila i Okara.
- Sinoć je više puta padalo - čuo je Okarov glas.

Je li bilo kakvih posljedica? - upita ga Tharil. - Ništa posebno. Svi su bili u zaklonima, a najbolji ljudi su pazili da ne bude problema. - Je li se dogodilo štogod drugo? Nisi me budio, pa se nadam... što je s onim gadovima? - Hmm, oni se nisu pojavljivali. Čini se da su odustali od nas. Ali... hmm... - Kaži! - Nisam siguran što bih kazao. Ljudi koji su stražarili na mjestima koja su dublje u ruševinama kažu da su čuli neke čudne zvuke. Kunu se da nismo sami ovdje.

- Prokletstvo, a što su to čuli? Jesu li išta vidjeli? - Vidjeli nisu ništa, a čuli su nekakvo gacanje... nekakve korake. Kao da netko hoda po onoj groznoj vodurini. Tharil se čudio. Kako je moguće da netko ugazi u ono? Zamišljeno se zagledao u ruševine pokušavajući pogledom prodrijeti kroz njih. Gledao je rijetka jata čudnih ptica koja su kružila točno pod sivim nebeskim oklopom. Zatim je opet pogledom prelazio po ruševinama. - Ako nas kiša opet iznenadi... mislim, hoće li biti problema sa skloništima?

- Prema onome što smo vidjeli ne bi trebalo biti. Posvuda su ruševine u koje se možemo zavući. - Hmm, ali... sad je pitanje jesu li puste. Ako nisu, kakva su to bića koja mogu izdržati ove grozne uvjete? Koga se to boje one ubojice koje su nas potjerale ovamo? - Bojim se da ćemo i to uskoro saznati. Malo kasnije strašno zatutnji. Počelo je bljeskati sa svih strana. Svi odmah potrčaše u najbliže zaklone. Već za minutu ili dvije poče lijevati. Opet se dogodio prolom oblaka. Srećom ovdje su još uvijek mogli pronaći solidna skrovišta, pa su posljedice bile neznatne. Iznenada kako poče, pljusak tako i prestade.

Tlo je upilo opasne lokvice zelene tekućine, pa su ubrzo nastavili dalje. Kasno poslije podne dođoše do nekakve rijeke. Bila je široka tridesetak, a protjecala na dubini od desetak metara. Oko nje bijahu gotovo okomiti zidovi koje su sagradili nakadašnji stanovnici ovog grada, a koji su tvorili čvrsti usjek. Preko rijeke su nekad vodili brojni mostovi. Nekoliko njih bijaše gadno oštećeno, ali srećom još uvijek prohodno. Okar je gledao u dubinu. Voda bijaše svijetlo zelena i potpuno neprozirna. Izvidnik se zgrozi pri pomisli što bi se dogodilo da netko upadne u nju. Kad su pronašli most preko kojeg su mogli prijeći na drugu stranu, opet poče grmjeti. Svi brzo potrčaše u zaklone, a kad je sve prestalo prijeđoše preko opasne rijeke.

Ambijent se nije nimalo promijenio. Opet posvuda gledahu otpad i smeće, olupine i ruševine. Mrak se spustio vrlo brzo. - Čini mi se da ovdje češće kiši - zamišljeno će Petas. - U pravu si - tiho će mu Okar. Bio je vidljivo zabrinut. - Što ti je? - upita ga Tharil. - Sad sam siguran da nismo sami. Ušli smo u područje koje nije pusto. Zapovjednik protrne: - Možemo li nazad?

- Mislim da je prekasno. Već sam dobio signal da smo od rijeke zatvoreni. Tharil nemoćno pogleda oko sebe. Nije mogao niti zamisliti što ih čeka za koji trenutak. Sve više se mračilo. Bjegunci se okupe na jednom ravnom platou koji bijaše gotovo posve prazan i čist, a koji nekad zacijelo bijaše trg. Kako je mrak sve brže padao, upališe baklje. Sad je sve oko njih bilo treperavo crveno. Vrlo brzo se pročula vijest da su opkoljeni, pa su sa strahom gledali čas mrak oko sebe, a čas crno nebo. Zbili su se u veliki krug na platou.

Dok su bili na okupu nekako su lakše podnosili mučninu koju je izazivalo ovo užasno stanje. Činilo im se da iz tame zaista vreba neka mračna sila, a činilo im se, također, da im se iz trena u tren sve više približava. Mučni osjećaj su pojačavali sablasni zvuci koji su do njih povremeno dopirali. Nitko nije mogao sa sigurnošću kazati je li sve to uistinu tako ili im se u strahu i stalnoj brizi počelo pričinjati. Svakako, u tom času sa zebnjom napeto gledahu u mrak, osjećajući da se nešto gadno mora dogoditi. Ratnici hitnuše nekoliko baklji daleko u tamu, a one ondje pronađoše desetke prijetećih svjetlećih točkica. Nešto im se približavalo.

......

Brzo su grabili prema jugu. Jonas je imao čvrst osjećaj da moraju poći baš u tom smjeru. Kad je prije tri dana ispričao Nolanu što je sve vidio i čuo ovaj ga je gledao širom otvorenih očiju. Sve dok nije došao do onog zadnjeg dijela samo je klimao glavom, a onda zine od iznenađenja. Dobri domaćin je tek sad uistinu spoznao svu težinu njihove borbe i shvatio da će zaista biti potrebne iznimne žrtve da bi ustrajali na svom putu. Bojao se da će popustiti svi oni koji u sebi nemaju dovoljno snage i, prije svega, vjere.

- Sad ste se u sve i sami uvjerili - na koncu se začuje njegov glas - vidite u kakvom društvu mi živimo... hmm... da... sad to mogu slobodno kazati... ja, Linar i Ineta pripadamo Zajednici. I mnogi drugi su s nama, a Veliki Sluga je naš poglavar. Varaju se kad misle da će nas tek tako uništiti... Mi koji smo usprkos svemu ostali vjerni znali smo otkud sve to dolazi, ali s ovim što si rekao to postaje posve razvidno.

- Da, očito je da je Marduk već posvuda stigao. - Slažem se, bez njega ovo ne bi moglo funkcionirati na ovakav način. - Sigurno će nas ona spodoba tražiti - uključi se Aretus u razgovor - noćas je doživjela nevjerojatno iznenađenje. Možda bismo čak morali napustiti ovaj grad. Hrabri vitez je, kao i obično, bio posve u pravu. Nakon nekog vremena Linar je opazio sumnjive sjene koje su stajale na ulici pozorno promatrajući što se događa oko njihove i okolnih zgrada. Htjeli su biti neprimjetni, ali iskusnom oku ljudi koji su stalno bili u opasnosti, ni u ovom mraku loše osvijetljene ulice nisu mogli promaći.

- Već su tu prokletnici - začuje se mladićev bijesni glas. Nije bio nimalo uplašen, ali bijaše beskrajno ljut na zlotvore. Jonas priđe zakrpanom oknu pa kroz rupicu na zaštitnom kartonu pogleda vani. - U pravu si, to su zaista oni. Motre li inače na ovaj dio grada? - Gotovo nikad - začuje se Nolan - vjerojatno nešto znaju. Čovjek je već pakirao najnužnije stvari spremajući se za bijeg. - Možda zvijer osjeća gdje si - zamišljeno će Jaki Jonasu. - Da, vjerojatno je na neki način osjetila onaj medaljon, a zacijelo ga još uvijek osjeća - Jonas opet pogleda kroz onu rupicu - rekao bih da da je ovaj demon opasniji od svih koje smo dosad susreli. Osjeća me, ali ne sasvim jasno. Kao da ga nešto priječi - upitno je gledao u Nolana.

Ovaj samo slegne ramenima, a onda rukom pokaže prema slici: - Možda on. Sljedećeg trena opet se začuje domaćinov glas: - Krenimo, nemamo više što čekati. Svi su u trenu izletjeli na hodnik, a potom se spustili u podrum zgrade. Podrum je jednim uskim, gotovo urušenim prolazom bio spojen s gradskom kanalizacijom. U sljedećem trenu već su grabili kroz mrak sotanskog podzemlja. Linar je išao na čelu grupe osvjetljujući bakljom teren pred sobom. Očito se dobro snalazio jer je nimalo ne razmišljajući skretao čas desno, čas lijevo, a koji put bi na spojevima različitih podzemnih kanala produžavao pravo. Sasvim sigurno mladić ovuda nije prolazio prvi put.

- Još malo pa smo na cilju. Bojim se da se više nećemo smjeti vratiti u onaj stan - začuje se Linarov glas. - Nećemo biti jedine izbjeglice. Ionako je boravak ondje postao preopasan. Ubrzo stigoše do nekakvog metalnog poklopca koji se nalazio u jednoj udaljenoj sporednoj uličici. Ovo bijaše jako daleko od mjesta s kojeg su pobjegli. Mladić podigne poklopac pa, kad se uvjeri da je ulica prazna, dobaci prijateljima:

- Ovdje ćemo se rastati. Mi ćemo sad do jednog od naših skrovišta, a vi oprezno napustite grad. Za vas je previše opasno boraviti u njemu, a mislim da bi tako bilo čak i kad biste se riješili tog medaljona. Prijatelji su tužno gledali dvojicu pred sobom. Bili su u strašnoj situaciji, ali se nipošto nisu htjeli predati. Iz njih je strujala tako velika snaga da se i oni u tom trenu osjetiše jačima. Znali su da ih čeka važna zadaća i da moraju poći, a isto tako su znali da ovdje ne mogu mnogo učiniti. Jonas je nekako osjećao da onom demonu kojeg je vidio kod Kratusa neće moći ništa.

Osjećao je da je taj demon gotovo na Mardukovoj razini, a osjećaj bijaše tako jasan da nimalo nije sumnjao da je istinit. Zato je bilo najvažnije napustiti ovaj uništeni i u svakom pogledu srozani grad i zemlju te otkriti tajnu o kojoj je govorilo proročanstvo. Znao je da će to pomoći i njihovim novim prijateljima u Soti. Zasad će se morati boriti sami, a bit će im sve teže i teže. Na rastanku im je Nolan objasnio kuda će moći sigurno pobjeći. Jonas ga zamoli da što prije posjeti Inetu i da joj prenese njihove pozdrave. Nolan mu to obeća, a potom se rastadoše. Prijatelji su pokupili svoje mačeve i krenuli dalje. Išli su prema jugu jer je Jonas bio uvjeren da moraju ići u tom pravcu.

Putovali su danima, a da ništa posebno nisu vidjeli niti doživjeli. Aretus i Jaki su već postali pomalo sumnjičavi, međutim svaki put kad bi pogledali u Jonasa vidjeli bi da je posve odlučan i siguran. Zato su ga slijedili bez riječi. Već su putovali desetak dana. Koji put bi spretno izbjegavali poneku vojnu ophodnju na koju bi nailazili ili kakvu grupicu slučajnih putnika. Aretus je često zastajao pažljivo gledajući u smjeru iz kojeg su došli. Tako je uradio i sad. Stalno je imao osjećaj da ih netko slijedi.

Srećom ni ovaj put, kao ni više puta dosad, nije bio u pravu. Ipak je često provjeravao jer su mu u ušima stalno zvonile Jonasove riječi o onome demonu. Ako ih pronađe protiv njega neće imati nikakve šanse. Nasuprot njemu, Jonas je stalno žurio naprijed. Bio je prilično nestrpljiv, a to je i za njegove prijatelje značilo bjesomučnu jurnjavu. Nakon još nekoliko napornih dana zađoše u krajeve koji su bili nekakva mješavina onog mraka i strave od prije i ovoga zelenog krajolika. Što su više napredovali to su više prevladavali mračni tonovi.

Vremenom postade jako slično onome otprije samo što je sad vidljivost bila puno bolja. Prijatelji opet postadoše jako zabrinuti. Očito su ponovno, ovaj put postupno, prešli iz jednog u drugi svijet. Jonas stavi medaljon oko vrata. Ništa se nije promijenilo. Postali su jako oprezni tim više što je Aretusov osjećaj da nisu sami bio sve jači. - Moramo dobro paziti - vikao je Jonasu. Ovaj je i dalje grabio naprijed: - Znam da smo blizu, još samo malo. Mladić je odjednom usporio. Stane.

- Tamo iza onog crnog brda. Tamo nešto mora biti. Prošli su kroz jedan uzak kanjon, a onda se polako počeše uspinjati očekujući iza vrha pravo čudo. Istovremeno su se negdje u dubini duše bojali razočaranja. Kad stigoše na vrh pogledaše dolje. Nisu vidjeli ništa. -Kako... kako je moguće? - vrtio se Jonas. Veliko razočaranje zbog neostvarene nade jasno mu se ocrtavalo na licu. Ni Aretus ni Jaki nisu bili boljeg raspoloženja. Tražili su pogledom bilo što, što bi odudaralo od ovog sivila i crnila, ali nažalost ne vidješe ništa. Razočarano su buljili pred sebe. Jaki se odjednom prene:

- Dolje ima nekoga! Pokazivao je točno prema mjestu prema kojem ih je Jonas vodio. Nekakva prilika je izlazila pokazujući se iza jednog velikog kamena. - To je on. To je prokletnik - zaviče mladić gledajući posve crveni medaljon. Okrenuo se na drugu stranu i potrčao iako je znao da će demonu ovog puta teško pobjeći. Čekao ih je na ovom mjestu znajući da će doći baš tu. Zašto onda ničeg nema, pitao se uplašeni mladić. Žurili su prema onom uskom kanjonu u podnožju brda. Cijelim podzemljem orio se strašan demonski smijeh.

Nakaza se nije nimalo uznemirila jer se posve pouzdavala u svoju paklenu moć. Mahnula je rukom i gomila kamenja u trenu zatrpa uski prolaz pred bjeguncima. Sad su bili potpuno blokirani, prepušteni zvijeri na milost i nemilost. Morali su se suočiti s njom, a znali su da nemaju nikakve šanse. Demon im se polako približavao. Cijelo vrijeme su čuli grohotan smijeh, ponekad prekidan jezivim režanjem. Strašniji od obadvoga bijaše pogled u demonske oči koje su ih pržile plamenom. Prijatelji dohvatiše mačeve i pripremiše se za obranu. Pružit će otpor kako god i koliko god mogu.

Neman je već bila blizu. Odjednom iz njene ruke sine munja. Pogodila je Jakog oborivši ga odmah na tlo. Jadnik je kriknuo ispustivši mač. Jonas i Aretus očajnički skočiše na neman. Istovremeno su je udarali paretskim mačevima nadajući se da će postići učinak kao kod onog prijašnjeg demona. Nažalost, s druge strane ih dočeka samo sablastan smijeh. Opet sine munja i Aretus ostade na tlu. Jonas se prestraši vidjevši prijatelje kako nepomično leže. Iz njih je nešto isparavalo svjedočeći o jačini udara koji su pretrpjeli. Zvijer se zabavljala igrajući se s njima. Mladić opet snažno zamahne, no ne dogodi se ništa.

Demon se i dalje smijao: - Ti si bio tamo, znam to. Što to imaš? - prišavši, rastrga mu košulju. Kad je ugledao medaljon dvije žerave još jače bljesnuše ispod one kapuljače. Dohvati ga rukom, ali odmah bolno odskoči. Medaljon je na njega pogubno djelovao. - Prokletstvo, ovo je sigurno artansko maslo. Ili možda rovatansko. Prokletnici! - bolno je stiskao opečenu ruku. - A vi ćete gospodo platiti. Zažalit ćete što ste se rodili, to vam jamčim. Sad ću njih dokrajčiti, a ti me tu čekaj - zareža pa se okrene ka dvojici na tlu.

U tom se trenu sve oko njih počne tresti. Cijela dolina se ljuljala i podrhtavala pogođena snažnim potresom. Tlo se na mnogim mjestima počelo otvarati prijeteći da će ih progutati. Pucalo je snažno praskajući, još jednom pokazujući strahotnu paklenu dubinu. Golema crna brda, cijeli dijelovi planina koje su se vidjele iza njih, mračno tlo, sve se to kidalo i letjelo u dubinu. Samo je dio na kojem su stajali kao nekim čudom ostao nedirnut. Aretus i Jaki dođoše sebi pa su i oni zaprepašteno gledali što se događa. Neman bijaše začuđena više nego oni. Vrtjela se oko sebe ne shvaćajući što se to zbiva.

Uhvatio ju je paničan strah od dubine koja se otvarala pod njima. Ovo bijaše upravo onaj trenutak kad je uništena leteća neman nad Dalekim planinama. Taj događaj je potresao i preobrazio cijelo podzemlje. Odjednom se sve smirilo. Nestadoše raspukline i rasjedi, a prijatelji se nađoše pred jednim svjetlećim portalom. Sve oko njih opet bijaše čisto i zeleno, ugodno i tako neobično lijepo. Daleka planina je očito dobila svoj pravi izgled, izgled koji nije bio nagrđen demonskim utjecajem. Stali su na trenutak gledajući ljepotu oko sebe. Jasno osjetiše kako je divna sloboda kad nestanu demonske opsjene.

- Moram unutra - vikne Jonas pratiteljima trčeći prema portalu - vi pođite dolje i dovedite sve ostale. Tek u tom trenu demon je došao sebi. Zagrabi za Jonasom, valjda od straha zaboravivši da ga može u trenu ubiti. Činilo se da ga je dodatna panika uhvatila kad je shvatio da bi mladić mogao dospjeti do portala. Skoči za njim i dohvati ga kad je ovaj već bio u zraku želeći se domoći neobičnog objekta. Snažan zamah ponese ih obojicu unutra.

......

Marcus je nastojao što je moguće više biti u blizini Aline. Njeno ime je na jutanskom jeziku značilo Plaha Srna. Kad je prvi put čuo što znači morao se nasmijati. To ime je mogla dobiti kao mala djevojčica, ali sad joj nikako ne odgovara. Kako je često bio u njenom društvu, a redovito su s njima bili i još neki ratnici i ratnice, vidio je da njeno ime nije baš potpuno promašeno. Koliko god je bila hrabra i vješta, toliko je bila plaha kad je on bio u blizini. Marcus je u početku strepio da će ga ismijati, ako ne ona onda bar ona dvojica koja su bila s njom kad ga je uhvatila.

Međutim, nikad mu ni najmanjim znakom nije dala na znanje da ga zbog onoga što se dogodilo manje cijeni ili da mu bilo što zamjeri. Zato je mladić bio jako zadovoljan, a žarko je žudio da joj se još više približi. Ponekad bi se uhvatio kako razmišlja o Aneri. Međutim, bilo je to drukčije nego prije. O njoj je sad mislio samo kao o prijateljici, a morao je priznati, sve manje i na taj način. Čudio se kako bijaše posve uvjeren da prema njoj osjeća pravu i vječnu ljubav. Sad kad je njegovo srce kucalo za drugu djevojku učini mu se da iznova čuje Alaricove savjete koji su mu nekoć tako smetali.

Dobri Alaric je znao da se mlado srce lako može zanijeti i pogriješiti, znao je da mora biti pažljivo i jako oprezno, znao je da, iako ga ne treba strogo suditi jer ljubi ili misli da ljubi, onako zaslijepljeno zna nanijeti puno boli pa čak dovesti i do tragedije. Brzo ga napustiše ove misli jer mu je prekrasna jutanska djevojka zauzimala gotovo sve snove i maštanja. Želio je biti s njom, a opet, kad je bio u njenoj blizini uvijek ga je nešto kočilo u namjeri da joj se posve približi. Nekad je htio da su sami, a drugi put bi zahvaljivao dobrom duhu što gotovo nikad nije bilo tako. Bojao se takve situacije. Zato mu je bilo ugodnije kad je društvo bilo brojnije.

Stalno je mislio kako je sljedeći dan onaj pravi dan, dan kad će joj prići i reći što osjeća. A taj dan nikako da dođe. Navečer bi razmišljao o svemu i bio bi jako nezadovoljan svojom neodlučnošću. Držao bi da mu je još jedan dan prošao uludo, a srce je sve više i više patilo. S druge strane, činilo mu se da je i djevojka zainteresirana za njega pa mu je bilo još teže. Nadao se da ovo ne umišlja. Te je večeri sam sebi prisegao da sutra zaista mora napraviti odlučan korak. Zaspao je s čvrstom namjerom da svoju zamisao provede u djelo.

Alaric je zadnjih dana imao mnogo posla. Sad se broj izbjeglica znatno povećao, a on je morao voditi brigu o svima. Jute su zbilja izniman narod, razmišljao je. Stari ratnik se uhvati kako je pomalo zavidan Feranu koji se može podičiti da je pripadnik tog plemena. Bili su zbilja vješti i hrabri, a kako onomad reče Feran, nadasve časni. Po tome među njima nije bilo iznimke. Poštenje i čast su vrijedili nemjerljivo mnogo, a oni su izgleda ponajbolje znali da se to ničim ne može platiti i da to nikome ne pada s neba. Može se samo steći. A steći se može hrabrim, poštenim i vrijednim životom, pravednim ponašanjem prema sebi i drugima, odgovornim odnosom prema svojoj obitelji i plemenu, poštivanjem prijatelja, ali i svih drugih ljudi.

Teško se to stjecalo, a vrlo lako se moglo izgubiti. Zato se ovi neiskvareni ljudi s tim nikad nisu kockali. Alaric je pokušavao držati Marcusa na oku, međutim, to bijaše nemoguće. Nije mu htio dosađivati i opterećivati ga svojom nazočnošću jer je mladić već bio odrastao i sposoban brinuti o sebi, ali nikako nije mogao otjerati brigu. Znao je da je u dobrom društvu, no vidio je da nije zadovoljan. Odmah pomisli da nešto nije u redu u njegovom odnosu s Alinom. Kiselo se nasmiješi ponavljajući po tko zna koji put svoju pjesmicu o srcu i ljubavi.

Znao je da mladiću nije lako, no tko bar jednom nije osjetio gorak okus ljubavnih jada, pitao se. Zora je zarudjela jako brzo. Alaricu se činilo da nije spavao niti dva sata. Ustao je umoran, osjećajući da mu mnoge kosti nisu na svom mjestu. Odmah je dao zapovijed da se počnu pripremati za put. Za to vrijeme Marcus se nemirno prevrtao ispod laganog pokrivača. Očito je i njemu nedostajalo sna. Kad konačno ustade sjeti se sinoćnje odluke. Istog trena osjeti težinu u želucu, a njegova odlučnost nestade kao rukom odnesena. Ma što mi je trebalo obećavati samome sebi, ljutio se. Ako se što dogodi dogodit će se, ako ne, pa što onda?

Kad su krenuli nije imao volje biti s uobičajenim društvom. Sad ga je sinoćnja odluka pritiskala. Zbog nje mu se činilo da je dužan popričati s djevojkom, a noge su mu se već tresle. Drukčije je bilo ovih dana. Uvijek ih je bio veći broj pa su se šalili i pričali kojekakve gluposti. Ovo sad je nešto posve drugo. Negdje ispred sebe začuje razdragane povike. Zvali su ga. Gotovo nesvjesno krene ka zaigranom društvu. Alini oči zablistaju kad ga ugleda, ali se odmah okrene na drugu stranu praveći se da ga nije primijetila.

Naizgled posve zaokupljena, čavrljala je s jednom prijateljicom, također vještom mladom ratnicom. U živahnom društvu bijaše još nekoliko jutanskih mladića te dvojica Marcusovih prijatelja. Veselo su tjerali konje u kas, ponekad se utrkujući, a ponekad izvodeći kakvu akrobaciju. Nisu to bile bezazlene stvari, ali ovi mladi ljudi bijahu iznimno vješti. Odjednom Marcus ostade sam s djevojkom. Svi se negdje izgubiše, a njih dvoje ostadoše na pustoj stazi lagano tjerajući životinje. I prijašnjih dana su već nekoliko puta bili u sličnoj situaciji i svaki put bi se Marcus lomio da joj prizna svoje osjećaje. Međutim, nekakva sila ga je priječila u tome. Na kraju bi svaki put s olakšanjem dočekao da im se netko pridruži.

Ovog puta sve bijaše posve isto. Stalno je razmišljao što bi kazao, a vrijeme je letjelo. Nakon duge i napete šutnje jedva uspije pročistiti grlo. Alina ga upitno pogleda. Bio je i previše zaokupljen sobom pa nije u njenom pogledu znao razabrati razočaranje. Nošen neizdrživom napetošću, odjednom skrene u sjenu razgranate krošnje nekoliko stoljetnih stabala. Srce mu je gorjelo. I cijela utroba. Nije mogao kazati je li ta vatra slatka ili gorka, je li ugodna ili puna boli. Mogao je saznati samo na jedan način. Gotovo se gušio osjećajući pritisak pod grlom. Djevojka ga još jednom pogleda, a onda krene za njim.

Marcus siđe s konja i sjedne na mekanu travu. Ona sjedne do njega. Šutjeli su. Sad je jadnik opet bio u nevolji. Preznojavao se ne usuđujući se ni pogledati biće pored sebe. Na koncu upotrijebi svu svoju snagu i svu gotovo posve skršenu volju te pokrene ruku prema njenoj. Malena ručica se potpuno izgubi u njegovoj golemoj šapi. Djevojci se otme uzdah na što se on uplašeno trgne. Odmah je shvatio da je sve u redu pa je oprezno pogleda u oči. Ovog puta je jasno razabrao ono što bijaše u njima. Bila je to ljubav.

- Ja... ovaj... - mladić se skoro zagrcne. Ona mu se nježno nasmiješi. Polako ju je privukao sebi i nespretno naslonio svoje usne na njene. Dok ju je ljubio nježno dodirujući pramenove njene duge kose, bijaše sretan kao nikad dotad. Srce mu je lupalo namjeravajući iskočiti iz usplamtjelih grudi. Utopio se u beskraju najljepšeg ikad doživljenog osjećaja, u mislima hvatajući i nebo i zvijezde, i sunce i mjesec, koji su se, učini mu se, čudesno zrcalili u njenim očima, ali su na neki tajanstven način morali ustuknuti pred veličanstvom ovog trenutka jer svi zajedno nisu bili dostojni ni trunka njihove sreće.

U tom času negdje daleko, daleko, kao da dopire s posve drugog, nevidljivim zastorom odvojenog svijeta, začuju topot dolazećih konja. Prenuše se, zaneseno se gledajući pa, nasmijavši se radosno, krenuše prema svojim životinjama. Odjednom sve oko njih bijaše kao iz bajke. Zrak je mirisao, a blagi vjetrić im nježno milovao lica. Naokolo su zujali šareni kukci, a raspjevane ptičice ih uveseljavahu bogatstvom svojih tonova. - Oh, što je život lijep - veselo klikne Marcus tjerajući životinju u trk. Za to vrijeme Alaric bijaše na čelu velike kolone. Za dan dva spojit će se s ostalima iz Skrivene doline. Ako kasnije nastave ovim tempom brzo će biti na odredištu. Vjerovao je da će tamo čekati još samo njih.

......

Ejnar je zaprepašteno gledao oko sebe. Eric, Holdar i florini također bijahu začuđeni i zadivljeni. Sav onaj mrak, sva tama i jezive sjene nestadoše. S njima nestade i crnih ptičurina, a nestala je i strašna neman koja bijaše samo srce zla Daleke planine. Mračni čuvar nestade odnoseći sa sobom sve demonsko i ružno. Prijatelji punim plućima udisahu čisti planinski zrak istovremeno se diveći prekrasnom krajoliku. Točno ispod njih se spuštala velika zelena livada na kojoj su se bjelasale rijetke umivene stijene.

Livadom su šarali leptiri, a posvuda se čuo pjev ptica i zuj marljivih pčela. Stotinjak metara niže ugledaše srnu kako mirno pase. Malo dalje od nje uzdizala se velika crnogorična šuma koja se protezala veoma daleko. Pratila je livadu istočnom padinom brda koje se naslanjalo na nju. Gotovo na horizontu opaziše svjelucavu srebrnu površinu. Vjerojatno to bijaše kakvo planinsko jezero. Iza njega su se plavili golemi i oštri vrhovi koji udarahu u rijetke bijele oblake. Stajali su tako jedno vrijeme ne mogavši, nakon svih proživljenih užasa, nikako doći sebi.

Ejnar se prvi trgne. Uznemireni pogled mu krene ka mjestu gdje do prije neku minutu bijaše izlaz iz mračnog podzemlja. Na zelenoj travi spazi dva nepomična tijela. Obuze ga strah pa se, pun zebnje, lagano uputi ka njima. Što im je bio bliži strah u njemu bijaše veći. Sad su i drugi zabrinuto gledali u tom pravcu. Ejnar se nakon, činilo mu se, čitave vječnosti približi tijelima. Bijahu to Visoki i njegov maleni prijatelj. Ležali su neobično iskrenuti kao da žele zaštititi jedan drugog.

Lice Visokog bijaše zabijeno u travu, a maleni revlonac ležaše pored njega dijelom mu prekrivajući glavu. Lijeva ruka mu je bila prebačena preko visokog prijatelja. Visoki je desnom rukom pritiskao revlončevu glavu, a u lijevoj je još uvijek čvrsto stiskao moćni luk. Nisu se micali. Ejnar čučne pored njih blago ih gurkajući. I dalje su nepomično ležali. Ejnaru se stegne grlo. Stajao je ne mogavši se više pomaknuti. Tek sad primijeti krv kojom su dva neobična prijatelja bila poprskana.

- Tvoja radost nije dugo trajala, prijatelju moj dragi - tiho procijedi, brišući dlanom suze. Kad to vidje, Ericu se otme snažan krik. Glasno je plakao ne mogavši suspregnuti osjećaje. Po drugi put u kratko vrijeme oplakivao je dvojicu prijatelja. Ovog puta nije bilo ni najmanje sumnje da više nikad neće čuti njihov glas niti pored sebe osjetiti njihov korak. Stajali su tako, skrhani tugom, dok je vrijeme neumoljivo protjecalo. Prvi se pokrene Holdar.

- Ovo su dva najplemenitija bića koja sam u svom životu upoznao. Dali su život za nas i za spas svih naših prijatelja. Više se od čovjeka ne može tražiti jer nitko više ne može dati. Oni u našim srcima nikada neće umrijeti. Nakon dugog vremena krenuli su dalje. Dvojica najneobičnijih prijatelja koje je svijet ikada upoznao ostadoše za njima. Ostadoše pokopani na planini kojoj su svojim životima donijeli slobodu. Prošle su još mnoge i mnoge mučne minute kad tužni florini pronesu misao:

- Vidjeli smo što se dogodilo. Kad je zvijer krenula na nas Visoki je zgrabio luk. Nije htio bježati, a kroz onu zaglušujuću buku jedva uhvatismo njegovu misao. Znao je da smo blizu cilja i čvrsto odlučio pokušati nemani doći glave. Nismo znali na što misli, ali njegova misao bijaše da jedino on može nešto napraviti. Osjetismo kako razmišlja o postavljanju velikog broja nekakvih privjesaka na strijelu. Maleni prijatelj ga je slijedio. Čuli smo kako se trese od straha, ali nije se povlačio. Volio je više onog dugonju nego sebe.

Visoki ga je nekoliko puta pokušao potjerati natrag, ali nije uspio. Kad su došli do ulaza više nikakvu misao nismo mogli uloviti. Prejaka bijaše jeza koju je neman širila, a ni naš strah ne bijaše manji. Zvijer je cijelo vrijeme uživala u užasu koji je izazvala, naslađujući se našoj nemoći. Baš je htjela pustiti ptičurine s lanca kad smo u onom mraku nazrijeli kako se Visoki uspravlja zatežući luk.

Malo nakon toga začula se eksplozija, a Al-mar je skočio na prijatelja namjeravajući ga zaštititi. Nažalost nije uspio u tome. Tužno je društvo bez riječi nastavilo povratak na mjesto gdje su dogovorili sastanak. Iako se sve izmijenilo, vjerovali su da će ga lako pronaći.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.