Za tračkom nade 358

38. POGLAVLJE Susret s Čuvarom

38. POGLAVLJE Susret s Čuvarom
ILUSTRACIJA

Jonas je gledao prema čelu stola. Opet se podigao onaj prvi govornik, čovjek koji je očito bio voditelj skupa.

- Braćo, svima vam se najsrdačnije zahvaljujem. Ujedno izražavam iskreni ponos te iskazujem zadovoljstvo što sve ide baš kako smo zamislili. Znam da je to ponajvećim dijelom upravo vaša zasluga. Znam da ste vi prolili mnogo znoja i krvi da danas sve bude baš onako kako treba biti. Također znam da nije bilo lako, ali kako možemo vidjeti, isplatilo se. Još jednom, hvala vam svima, a sad mi dopustite da iznesem nekoliko završnih misli - na trenutak je zastao birajući riječi pa nastavi:

- Danas su naše Udružene pokrajine jedina istinski moćna država. Odavde se diktira sveopća politika, ali i sva glavna ekonomska i financijska kretanja. Imamo vlast koja na nevidljiv način upravlja cijelim svijetom. Nazovimo je vladom ili nadvladom, svejedno je, a mi, večeras ovdje okupljeni, jedan smo njen nimalo beznačajan dio. Naša vlada ima silu kojom sve postignuto možemo održavati, a to nam je već odavno svima jasno.

Međutim, još važnija od sile i novca jest, kako sam već ranije naglasio, vlast na duhovnom području. Zato smo uz veliki trud uspjeli od čovjeka napraviti jednodimenzionalno biće, koje je potpuno lišeno volje za izborom. Doduše, današnjem čovjeku i nije ostavljen nikakav izbor jer prima samo ono što mu mi nudimo. Postao je potpuno horizontalan. Vertikala koja nam je toliko smetala, konačno je prekinuta. Rekao bih gotovo posve. Zato uvijek naglašavamo da je čovjek mjerilo svih stvari, da je on početak i kraj svega, da je on sam svoj bog. Kažemo to jer u rukama držimo sve i kažemo to jer tada možemo sve. Kad smo čovjeka uvjerili u tu ideju tada postavljamo svoja mjerila. Umjesto vjere i Boga, umjesto nekadašnjih ideala, sviješću današnjeg čovjeka dominiraju idoli koje smo mu vješto usadili.

Danas je normalno biti bestidan i bogohulan jer kažemo da je to odraz dostignute slobode, normalno je razarati obitelj jer kažemo da je ona nepotrebni i davno nadiđeni relikt prošlosti, normalno je ubijati nerođene jer kažemo da je to pravo na izbor, normalno je izrugivati se duhovnoj dimenziji jer kažemo da je onaj tko to čini prosvijećen, normalno je živjeti sam i izoliran jer kažemo da je čovjek sam sebi sasvim dovoljan, normalno je pljuvati po nekadašnjim vrijednostima jer kažemo da je njihova autentičnost upitna i da su bile iz onog vremena i za ono vrijeme, normalno je mrziti svoju domovinu i svoj narod jer kažemo da je ljubav prema njima šovinizam ili čak rasizam, normalno je biti izdajnik i naš agent jer kažemo da je to u općem interesu, normalno je biti egoist, licemjer i mizantrop jer kažemo da je to put novog, velikog, prosvijetljenog i jakog čovjeka.

Naravno da sve ovo ima smisla samo ako služi nama, a ovakav čovjek jest idealan za našu stvar. Sve smo ovo već postigli, a moram vam reći da sam uvjeren da smo to ostvarili jer se klanjamo i služimo samo našem gospodaru. Zato je cijeli poredak zasnovan na principima sile i pohlepe, licemjerja i prevare, bešćutnosti i egoizma te zadovoljenja najnižih poriva pod svaku cijenu. Upravo to gospodar traži od nas, a duboko vjerujem da će našim djelom biti do kraja zadovoljan. Iznimna mi je čast i veliko zadovoljstvo kazati vam da je večeras k nama stigao njegov poseban izaslanik.

Rekavši to najavi glavnog gosta večeri:
- Gospodo, sada će nam se pridružiti časni gospodin Zebul.

Odjednom nastade pravi tajac. Nije se čuo pljesak kako je to dosad bilo uobičajeno, nego baš naprotiv, zavlada mrtvi muk. U sobu stupi spodoba u tamno plavom ogrtaču koji se pod ovim slabim svjetlom čudesno presijavao. I njemu na glavi bijaše kapuljača, a pod njom se nije vidjelo baš ništa. Kako je ulazio u dvoranu tako je temperatura padala. Odjednom se začuje slabašan pljesak jednog para ruku, a malo zatim se cijela prostorija orila. Atmosfera se odmah bitno popravila.

Jonas se pokušao približiti ovom tajanstvenom došljaku. Kad je od njega bio udaljen svega nešto više od metra ugleda ispod one kapuljače dvije crvene žerave. Učini mu se da gledaju ravno u njega, a da ga vatra iz njih nemilosrdno prži. Odjednom zadrhti. Vidio me je, sa strahom pomisli i odmah se počne povlačiti prema vratima. Medaljon postade crven kao krv. Pred njim je stajao opasan demon.

Nije napravio niti dva koraka kad spodoba rikne poput ranjenog lava. Odmah potom potrči za mladićem koji je žestoko grabio nastojeći se probiti do ulice. Srećom, na sve drugo medaljon je još uvijek djelovao. Ubrzo je uletio u uličnu vrevu koja još uvijek nije prestala. Tako je brzo izletio da nije mogao vidjeti nevjerojatnu gužvu koja nastade u onoj vijećnici.

Uplašeni zakukuljeni zlotvori galamili su optužujući jedan drugog, a da ni sami nisu znali za što. Na mladićevu nesreću demon ga je slijedio u stopu. Zato uleti usred najgušće rijeke ljudi. Odlučio je skinuti medaljon pa što bude. Tako je i napravio. Nekoliko se prolaznika skoro onesvijestilo kad se pojavio pred njima, no činilo se da je postigao cilj. Demon odjednom nije bio siguran gdje se bjegunac nalazi. Više ga u onom mnoštvu nije prepoznavao. Jonas se oprezno udalji s tog mjesta.

......

Dugo su putovali ka zapadu čas se probijajući kroz guste šume, a čas grabeći zelenim livadama. Torin bijaše na čelu male kolone. Vodio je ovu grupicu ljudi stazama koje nitko nije poznavao bolje od njega. U jednom trenu zastane. Nijemo je gledao veliki kamen na kojem se vidjela vučja glava. Bila je pomalo nejasna jer je očito bila uklesana preko nekog drugog crteža. Zacijelo je ispod tigrova glava, odmah pomisli Alaric. Poglavica je zamišljeno stajao teško uzdišući.

- Tek sad vidim kakvim smo se glupostima bavili. Što nam je ovo trebalo? A pravi neprijatelj je na sasvim drugoj strani... uhh - još jednom žalosno uzdahne pa potjera konja.

Alaric je ispod oka stalno pogledavao svoje suputnike. Uvijek je mislio kako je on odličan jahač, a da njegovim ljudima u tome nema premca. Sad je morao priznati da nije bio u pravu. Ovi spretni ljudi kao da su bili dijelom životinje pod njima. Gledajući ih morao je priznati da im se iskreno divi.

- Još malo pa smo na mjestu gdje se rijeka može prijeći. Tu su naši promatrači - javi se opet poglavica.
Malo kasnije začuje se kliktanje. Nitko ne bi mogao kazati da to nije bilo glasanje tetrijeba. Iz nedalekog šumarka odjekne isti zvuk. Odmah nakon toga pojavi se jedan vitak čovjek zamaskiran pokidanim grančicama. Nešto dobaci Torinu, a potom krenuše u gusto grmlje. Cijela grupa oprezno pođe za njima.

Probijali su se kroz raslinje, a onda se pred njima pojavi red sivkastih stijena. Posve ovijen u pokidane grane, jedan čovjek ležaše za njima oprezno vireći prijeko. Torin dopuže do njega:
- Vidiš li što?
- Sad više ne. Međutim, malo prije se tamo nešto micalo.

Torin pažljivo proviri. Sve je bilo mirno i tiho. Nigdje ništa ne bijaše ni najmanje sumnjivo. Alaric dopuže do njih.
- Ništa se ne vidi - tiho će mu poglavica.
Alaric pogleda prijeko. Ni on nije ništa vidio. Okrene se i mahne Emuni. Kad je ovaj promotrio teren s druge strane, Alaric ga upitno pogleda. Emuna zavrti glavom:

- Nisam siguran. Čini mi se da nema nikoga, međutim osjećam da nije tako. Nakon toga opet se podigne, tek da malo proviri preko stijene.
- Hmm, tamo ipak ima nekoga. Ne može se vidjeti, ali čuti, hmm... i osjetiti... uhh - seljak se odjednom strese.

Alaric i poglavica ga uplašeno pogledaše.
- Što je, što si vidio?
- Još ništa ne znam. Treba mi vremena. Vid i sluh su u ovom trenu nemoćni, no... nešto jest tamo. Mogu to... - odjednom se umiri i posve isključi od svega oko sebe. S
jedio je zadubljen u nekakve svoje misli. Potrajalo je to bar pola sata. Svi su ga u tišini promatrali, a on se odjednom 'probudi'.

- Da, netko je ipak tamo s druge strane - tiho će dok se znoj cijedio s njega.
- Tko? - nije mogao izdržati nestrpljivi poglavica.
- To ne znam. Znam samo da se radi o nekoj strašnoj sili.
- Kakvoj prokletoj sili?
- Prokletoj svakako, ali kakvoj točno, ne znam. Međutim ima dolje još nešto. Svi ga iznenađeno pogledaše.

- Dolje, nasred rijeke netko stoji. Netko toj sili priječi prijelaz ovamo.
- ????
- Da-da, gospodo. Imate moćnog zaštitnika. Ni njega ne mogu jasno vidjeti, ali dobro znam da je dolje.
- Gdje - začuje se odjednom više glasova. Emuna im pokaže rukom prema prijelazu znajući da neće ništa vidjeti. Oni su naprezali oči, ali uzalud.

- Mislim da ga nećete vidjeti. Najvažnije je da ga vidi ono prijeko. Gospodo, zahvalite se Dobrom Duhu jer imate veliku sreću.
- Što ćemo sad? - pitao se poglavica gledajući prema Emuni i Alaricu.

U glavi mu je sve brujalo. Zadnjih dana bijaše silno napet stalno očekujući napad. To je na njega itekako ostavilo traga. A sad još i ovo o zaštitniku. Za jadnika je to bilo previše.
- Odlučite sami - odgovori mu Alaric - mi nastavljamo dalje. Sad i vi imate priliku da nam se pridružite. Mislim da ovdje nemate više što raditi. Teško je to kazati jer je ovo vaš zavičaj, međutim, ako se zlo nekako probije ovamo...
- A ti - okrene se zapovjednik veselo ka Emuni - prokletstvo, što je ono bilo? Tko si ti uopće?
- Eh, nisam ti ja oduvijek bio seljak. Odlučio sam postati seljakom kad sam došao do zaključka da je to najbolji način za proživljavanje ovo malo vremena koje nam je dano - zagonetno mu odgovori prijatelj.

Više su dana jahali prema skloništu u dalekim brdima na istoku. Jute su odlučile krenuti s njima. Vidjeli su kako je zlo moćno, a to još uvijek nije bilo ono najgore. Njima je najgore tek trebalo stići, a oni mu nisu bili spremni prodati dušu. Sad su gledali kako će spasiti tijelo.

Alaric utone u malo vedrije misli. Vidio je da se s Marcusom nešto čudno događa. Mladić više nije imao vremena za njega. Stalno se gubio negdje s jutanskim ratnicima. Ubrzo je spoznao uzrok tome, a morao je priznati da je mladić imao dobar ukus. Nimalo mu nije bilo žao jer je i on osjećao da je Anerina ljubav zauvijek usmjerena prema nekom drugom. Čudno je srce i putovi njegovi, radosno se nasmije.

......

Neman se približavala velikom brzinom. Opet je otvarala golema usta kao da ih želi usisati u demonsku tamu svoje paklene utrobe. Mrak je naglo obavio cijeli plato. Orilo se bijesno kliktanje tisuća i tisuća ptičurina. Od tog kaotičnog glasanja ništa se drugo nije čulo. Potpuno ih je zaglušilo, a kako se zvijer približavala tako se sve više pojačavalo. Očito je neman bila mnogo bliže nego prvi put jer je buka bila neizdrživa.

Prijatelji su se povukli u dubinu pećine već razmišljajući kako će krenuti natrag i pokušati pronaći neki drugi izlaz. Znali su da ga nema, no ovo vani bijaše previše i za tako iskusnu družinu. Stiskali su se u mraku već pomalo izbezumljeni od goleme buke, čekajući da nemani ulete u pećinu. Činilo se da su bili sve odlučniji da se vrate na stazu i krenu natrag.

U tom se trenu buka još pojača, a cijelo podzemlje se počne tresti. Sa svih strana počeše padati goleme stijene. Lomio se i strop i zidovi, a počelo je pucati i tlo pod njima.
- Ovo je strašno - poviče Ejnar - izginut ćemo.

Florini su ovom groznom polumraku davali još ponešto svjetla, no, činilo se da ni oni nisu ništa bolje raspoloženi. I oko njih se širio osjećaj straha i nemoći. Srećom ptičurine još nisu počele prodirati u podzemlje. Ejnar se podigne i počne trčati natrag pazeći da ga ne dohvati kakav kamen.
- Vratimo se dolje - vikao je pokušavajući se probiti do staze.

Kamenje koje je padalo prijetilo je da će ga svaki čas poklopiti. Odjednom velika stijena udari u stazu niti pedesetak metara od njega. Ejnar je to pri ovako slaboj vidljivosti jedva nazirao. Ipak je kroz prašinu i gotovo mrkli mrak uspio više naslutiti negoli vidjeti golemu rupetinu koja je zjapila na velikom dijelu staze. Više se nisu mogli povući. Samo da ga sad ne dohvati kakva gromada, mislio je.

Požuri prema prijateljima koji su bili u kakvom takvom zaklonu pod jednom plitkom kamenom nadstrešnicom.
- Gdje je Visoki? - odmah upita vidjevši da ovoga nema.

Eric mu pokaže prema izlazu. Uspio je nazrijeti mračnu sjenu. Bijaše to njegov hrabri prijatelj. Odmah iza njega kotrljala se još jedna manja. Mali hrabri čupavac ga je opet pratio. Visoki je očito nešto imao na umu. Ejnar nije znao što je zamislio, no nije se nadao nikakvom uspjehu. Samo je pitanje kad će nemani nahrupiti ovamo i žive ih pojesti, mislio je čudeći se kako to već nisu napravile.

U tom trenu pukne tlo točno pred njegovim nogama. Praskalo je otvarajući velikom brzinom mračnu utrobu ovog zastrašujućeg podzemlja. Beskonačni bezdan razjapi se na tek nekoliko centimetara od njega. Raspuklina se brzo širila duž mjesta na kojem stajahu.

- Zahvatit će florine - poviče užasnut.
Nije to dokraja ni izgovorio kad dvojica plemenitih šumskih ljudi polete u dubinu. Neopisiv je bio užas koji svi nazočni osjetiše. Stisnuli su se uz samu stijenu moleći nebeske sile za milost. Nažalost, milosti u ovome paklu nije bilo. Stijene su i dalje padale lupajući svuda naokolo, bijesno kliktanje je odjekivalo cijelim podzemljem, a brojni rascjepi parahu tlo oko njih.

- Ovo je zaista kraj - začuje se hrapavi Holdarov glas.
- Nažalost, nećemo se izvući - dopre florinska misao.
Čak su i ti nesretnici, koji su izdržali godine i godine najgore tamnice, izgubili svaku nadu.

Eric je sjedio pored Holdara nijemo buljeći pred sebe. Nije ništa govorio, ali njegov je izgled kazivao više nego bilo kakve riječi. Svi su bili pomireni sa sudbinom.

- Valjda će Aretus, Jonas i Jaki biti bolje sreće - već gotovo odsutno procijedi Ejnar.
Baš u tom trenu odjekne snažna eksplozija. Sva ona buka dosada ne bijaše ništa spram ovog. Čitavo podzemlje je zaigralo. Počelo se ljuljati i tresti, a posvuda naokolo počeše se odlamati golemi dijelovi planine.

Događala se prava kataklizma. Cijela planina se urušavala. Crne gromade su se spuštale neviđenom silinom u otvoreno crveno grotlo. Sve se komadalo, orilo i rušilo. Trajalo je to dugo, dugo - možda sat, možda tri sata, a možda pola sata ili manje. Tu vrijeme nije značilo ništa. Na Dalekoj planini je ionako protjecalo u nekom čudnom, drugačijem i posebnom ritmu.

Kad se sve smirilo prijatelji ostadoše netaknuti. Ležali su na malenom platou gledajući zaprepašteno oko sebe. Nad njima se plavilo predivno čisto nebo, a s njega ih je blago milovalo toplo sunce. Zrakama je probijalo svježi planinski zrak koji su prijatelji žedno udisali. Posvuda oko njih prostirahu se zelene šume i proplanci. Daleka planina pokaza se odjednom u posve drukčijem svjetlu. Bila je predivna i pitoma.

Crne gromade, rasjekline i mrak posve se izgubiše, a crvena se utroba nekadašnje mračne grozote zatvorila. Više nije bilo ni traga Mardukovim zločincima jer zajedno sa svim užasom nestadoše i odvratne crne ptičurine. Jesu li ikad i postojale, pitao se Ejnar zapanjeno gledajući oko sebe. Odjednom se uplašeno okrene prema mjestu gdje još malo prije bijaše izlaz iz podzemlja. Tamo, sad na mekanoj zelenoj travi, ugleda dva nepomična tijela. Zadrhta pa potrči k njima.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.