Za tračkom nade 163

37. POGLAVLJE Tajanstveni moćnici

37. POGLAVLJE Tajanstveni moćnici
ILUSTRACIJA

Jonas je stajao u bogato urešenoj dvorani posred koje se nalazio veliki stol od masivnog crvenkasto-smeđeg drveta. Oko njega bijaše posloženo dvadesetak stolica napravljenih od istog materijala. I stol i stolice bili su bogato izrezbareni, a iako jako stari doimali su se posve novima i gotovo neupotrijebljenima. Točno iznad stola visio je golemi okrugli svijećnjak na kojem se sjajilo desetak jarkih svijeća. One začudo nisu sagorijevale, a nisu ni treperile. Svijetlile su stalno istom snagom šireći naokolo gotovo bijelo svjetlo.

Nekoliko metara od ovog svijećnjaka, prema ulaznim vratima, visio je još jedan, oblikom posve jednak onome nad stolom, ali dimenzijama nešto manji. I s druge strane, na jednakoj udaljenosti bijaše isti takav. Mladiću se činilo da su proizvodili svjetlo koje se jačinom moglo mjeriti s dnevnim. Cijeli strop bijaše savršeno bijel, čist i uredan, a isti bijahu i bočni zidovi. Na njima nije bilo niti jednog jedinog prozora, a niti bilo kakvog drugog otvora. Tek se na razmaku od po nekoliko metara nalazahu maleni nosači u koje su bile zataknute baklje.

One nisu bile upaljene pa se činilo da svjedoče o nekim drugim, davnim vremenima. Iznad svake baklje se nalazio živopisan grb. Jonas je znatiželjnim pogledom prelazio po grbovima zaključivši da su svi različiti. Pod ove bogate dvorane bijaše tako uglačan da se sjajio kao ogledalo. Glatke bijele kamene ploče bile su u pravilnim razmacima prošarane tamnijim čija se boja gotovo poklapala s bojom stola i stolica. Na zapadnom zidu isticahu se masivna ulazna vrata nad kojima se uzdizao bogato ukrašen polukrug.

Reljef na njemu prikazivao je zanimljive likove koji su vjerojatno bili akteri kakvog mitskog događaja. Ova vrata su se svakog časa trebala otvoriti i propustiti ljude o kojima je Nolan onako ogorčeno govorio. I doista, nisu prošle niti dvije-tri minute, a vrata se otvoriše. Unutra stupe dvije osobe, muškarac i žena, u sjajnim crnim ogrtačima s kapuljačom. Ogrtači su bili bar za nekoliko brojeva veći nego je bilo potrebno. Kapuljače im u ovom trenu nisu bile na glavi pa ih je mladić mogao dobro promotriti. Lica im bijahu posve bijela, kao da su nečim premazana, a oči gotovo nepokretne i bezizražajne.

Djelovale su prazno i posve bezosjećajno. Iako su izgledala pomalo sablasno, gotovo kao da je na njima bila maska, lica ovo dvoje nisu bila neprijatna. Čak bi se prije moglo kazati da su s obzirom na njihove godine, bila poprilično mladolika i uz to urešena pravilnim crtama. Na njima se nije nazirala ni jedna jedina bora. Ono što je u čovjeku moralo izazvati osjećaj nelagode kad pogleda to dvoje ljudi, uz onu nestvarnu bjelinu kože, bijaše njihova posve neprirodna ukočenost. Ma što radili i govorili, gotovo nijedan mišić na njihovom licu nije zatreperio, a umjetni smiješak niti jednog trena nije silazio s njega.

Smiješak je očito bio namješten, a takav detalj je u Jonasu izazivao popriličnu nelagodu. Odmah je pomislio kako je i sve drugo što je povezano s tim ljudima umjetno i neiskreno, baš kako je sugerirao njihov čudan izgled. Ovo dvoje bijahu tako različiti, a na neki čudan način gotovo identični. Čim su osobe ušle dodirnuše dvije baklje koje su bile na suprotnim stranama, otprilike po sredini prostorije. One se nakon njihovog dodira odmah upališe pa zasjaše crvenkastim sjajem. Jonasu se činilo da ni baklje, kao ni svijeće na svijećnjaku ne izgaraju. Svjetlo je dopiralo negdje iz njih, osvjetljavajući najprije zid iznad, a onda se odbijalo blago se prelijevajući po dobrom dijelu dvorane.

Pridošlice zatim pogasiše sva ostala svjetla pa prostorija ostade u crvenkastom polumraku u kojem se sve vidjelo, ali u kojem se štošta moglo i prikriti. Baš u tom trenu u dvoranu počeše ulaziti i drugi ljudi, ukupno njih dvadesetak. Svi su bili obučeni kao i ono dvoje, a na glavi su odreda imali kapuljače.

- Vjerojatno žele biti pomalo tajnoviti - pomisli Jonas, sa zanimanjem ih promatrajući.
Za to vrijeme zakukuljeni došljaci zauzimahu mjesta za stolom, a ono dvoje koji su prvi ušli stadoše pored ulaznih vrata. Zacijelo su oni bili neka vrsta posluge.

- Iznimna mi je čast pozdraviti vas i ujedno izraziti veliko zadovoljstvo što smo se ovdje okupili. Posebnu zahvalu po tom pitanju upućujem našem dragom domaćinu - začuje se hrapavi glas koji je pripadao čovjeku koji se smjestio na čelo stola. Osoba koja bijaše prva s njegove desne strane blago se nakloni.
- Molim vas da sjednete - zakukuljeni govornik pruži ruke prema ostalima pa nastavi:
- Započeo bih ovaj sastanak jednom posve običnom, ali jako važnom zamolbom: klonimo se u našem djelovanju velikih i učenih rasprava. One su neplodne i posve nepotrebne jer ne dopiru do ograničene svijesti običnih smrtnika. U svom promišljanju uvijek moramo imati na umu da se oni povode za beskorisnim spoznajama i površnim zadovoljstvima, za lakom zabavom i najnižim strastima. Očito je da ih argumenti i dokazi ne zanimaju.

Čemu onda trošiti vrijeme i rasipati energiju na nešto što je nekorisno i već u startu osuđeno na propast? Netko će se možda upitati što nam tada preostaje? Logičan zaključak se nameće sam po sebi: tamo gdje argumenti ništa ne znače, a gdje dokazi nemaju nikakvu vrijednost i težinu, ostaje nam samo sila. Ona je najefikasnije sredstvo za ostvarenje našeg plana. Sila i teror, licemjerje i lukavstvo glavna su sredstva kojima možemo ostvariti naše ciljeve, a svi znamo da nam je sveti cilj dobro.

Na žalost, do tog dobra možemo doći samo zlim sredstvima i metodama. Zato se nikada ne smijemo ustručavati da upotrijebimo varanje i korupciju, laž i izdaju, podmetanje i podlost svake vrste. Nipošto se ne smijemo zanositi moralnim predrasudama jer nam one postaju najveći teret. Ako držimo do morala i pravednosti, do poštenja i časti, sigurno ćemo propasti. Iskrenost i razvidnost u našem poslu postaju najvećim manama. Mi nipošto ne smijemo dopustiti da nas te mane zahvate, jer su to utezi koji će nas u trenu povući na dno.

Svjesni smo da se uspješna politika temelji prije svega na tajnosti, a to znači da se djela uspješnog diplomata koji drži do sebe i koji želi postići svoj cilj, nikada ne smiju podudarati s njegovim riječima. Na našem uzvišenom putu moramo iskoristiti sve što nam može pomoći. Ovdje bih posebno naglasio važnost ideja slobode i ljudskih prava, važnost za našu stvar, naravno.

Što je sloboda? Zar to nije ideja koja je neostvariva, zar to nije čista utopija umotana u slasnu kost koju bacamo pred neuku štenad? Govorimo o slobodi, a pripremamo ropstvo. Pažljivo razrađenim metodama koristimo osjetila za razaranje duha. Bacamo ga u mračnu tamnicu iz koje nema izlaza. Osuđen je na tapkanje u mraku, a najveći domet postaje mu ono što mu mi ponudimo-još jedan novi lanac. Isticanje ljudskih prava također je veoma bitno sredstvo za postizanje našega cilja.

Mi smo već tako osposobljeni i vješti da, propagirajući i naizgled se boreći za njihovo ostvarenje, možemo ta ista prava posve ograničiti. Slijepa masa neće niti primijetiti što se događa, a većina će ostati u uvjerenju da su dosegli maksimum istih. Masama je lako ovladati jer su, ogrezle u različitim vrstama ovisnosti, postale poput životinja. Povode se samo za izvanjskim, a to im onemogućuje spoznaju biti stvari. A kako bi i mogli kad i oni koji bi im trebali biti uzor, mislim, naravno, na njihove vođe, sanjaju samo o materijalnim užicima i društvenim povlasticama.

Velikim trudom i zalaganjem uspjeli smo preranom razvratnošću posve iskvariti njihovu mladež. Mladima, koji još nemaju razvijeno kritičko mišljenje niti dovoljno iskustva da bi mogli zaključiti što može negativno utjecati na njihov razvoj i budućnost, samo ponudite razvrat, a one koji ih pokušavaju od toga obraniti i odvratiti proglasite zaostalim i poluobrazovanim šarlatanima i uspjeh je zajamčen.

U ovo je uloženo mnogo vremena i truda, a mnogo toga bi bilo nemoguće postići da mase, a posebno mladež nije tako uspješno preodgojena. Znam da se velikom dijelu naše braće činilo da će ta misija biti nemoguća, ali sjetite se da sam tvrdio da će u roku od samo nekoliko godina, pod dobro odmjerenim pritiskom i s pravim sredstvima i najotporniji karakter biti promijenjen. I što imamo danas? Imamo potpuni trijumf naše politike i pobjedu naše ideje.

Da bismo naš sveti cilj do kraja ostvarili moramo sve staro porušiti. Na tome zdušno rade naši vrijedni agenti na čelu s gotovo svim vođama država koje vješto držimo na uzdi. Oni uklanjaju sve što može i pomisliti da nam zasmeta. Obitelj smo već uništili jer je to bila zajednica s tako čvrstim vezama koje je bilo nemoguće nadzirati. Stvaramo čovjeka bez korijena kojeg ćemo, kao glinu s početka, oblikovati točno kako želimo. Zahvaljujući dobrim dijelom tome velikom uspjehu, danas možemo posvuda vidjeti zadivljujuća dostignuća naše borbe. Mi vladamo i upravljamo, mi tužimo i sudimo.

Mi donosimo zakone, a po potrebi ih mijenjamo i prepravljamo. Mi oslobađamo i potpisujemo smrtne presude. Uvijek i svugdje podržavamo neograničene ambicije, bolesne pohote, mržnju i bespotrebne, a tako česte sukobe, jer nam to prije ili kasnije donosi korist. Što je veći nered, podjela i kaos to je lakše uspostaviti našu vlast. Zato potičemo žestoke konfrontacije i propagiramo sve ono što je do jučer bilo primjer nemorala i predmet gnušanja. Stvorili smo novi svijet, novo okružje u kojem se posve mirno možemo posvetiti glavnoj zadaći, a to je postizanje naše potpune vlasti na svim područjima života.

Posebno to vrijedi za nutarnje, prije svega duhovno područje. Taj smo cilj već gotovo ostvarili, no o tome će drugi nešto više reći. Molim vas da mi oprostite na širokom uvodu, ali uvijek osjećam potrebu da se na ovakvim sastancima dotaknem temelja naše politike. Kako mi nikada ne rasipamo dragocjeno vrijeme, počet ćemo odmah s izvješćima i to uobičajenim redoslijedom - zaključio je čovjek koji je po svemu sudeći držao glavnu riječ na ovome skupu.

Nakon ovih riječi sjedne, a svi nazočni ga pozdraviše oduševljenim pljeskom. Jonas se ježio obuzet osjećajem nelagode koja bijaše dodatno pojačana ovim slabim osvjetljenjem. Odmah ga je podsjetilo na crvenkaste pejzaže koje su on i Aretus prolazili u eridskom podzemlju. Pokušao je izbliza zaviriti pod ogromne kapuljače, no pod njima je tek ponešto nejasno razabirao. Činilo mu se da su sva lica, koliko je to mogao vidjeti, jako slična kao kod ono dvoje pored vrata. Jedino na njima nije mogao uočiti onaj grozni smiješak. Tek što se stišao pljesak ustade prvi čovjek s lijeve strane dotadašnjeg govornika.

- Zahvaljujem se na ukazanoj časti - okrene se prema čovjeku sa svoje desne strane.
Potom nastavi pomalo promuklim glasom:
- Vjerujem da će vas zanimati kakvo je u ovom trenutku stanje na jednom od naših glavnih bojišta. Zajednicu, s njenim učenjem, ustrojem i utjecajem koji je imala, već odavna proglasismo našim glavnim neprijateljem. Ona nam je bila jedina istinska smetnja. Jedina je znala za nas i naše namjere. Čak se ponekad usuđivala o tome javno govoriti. Potpuno smo svjesni da imamo toliku moć da svaku izjavu koja nam ne odgovara možemo učiniti smiješnom ili je bar ublažiti. Tako smo činili i sa svim štetnim što je dolazilo od Zajednice, pripremajući polako teren i čekajući pogodan trenutak da joj jednom zauvijek presudimo.

Moćnim sredstvima koja imamo na raspolaganju prikazujemo je kao najvećeg neprijatelja napretka i modernog čovjeka. Znamo da bi čovjekova sloboda mogla biti nepovrediva i trajna kad bi se temeljila na vjeri u Boga. U takvom društvu postoji jasan red i postoje vrednote koje su nedodirljive, a takvi ljudi su posebno opasni jer su nam gotovo pa nedostupni. Teško je na njih na bilo koji način utjecati, teško im je zaprijetiti, teško ih je ucijeniti, a sve zbog proklete ideje o nekakvom budućem životu. Ti ljudi su bili zaštićeni i na fizičkoj i na metafizičkoj razini. Zato smo najveći svoj trud upregnuli na potkopavanje vjere.

Trsili smo se dok im iz grudi nismo iščupali ideju o Bogu i misao o duši, a njih zamijenili apsolutom spoznatljivog jer se Boga ne može strpati u tu kategoriju, te pohlepom i bespoštednom borbom za materijalnim dobrima. Nismo im dali da razmišljaju stalno im hraneći strasti i potičući najniže porive. Ljuta borba za egzistenciju prožeta zavišću i mržnjom, natjecanjem u stjecanju i posvemašnjom nesigurnošću, stvorila je društvo razočarano i sebično, bez srca i hladno, nehumano i odbojno prema svemu što je nekada vrijedilo. To društvo je odbacilo religiju i prezrelo politiku. Religiju su, dakle, napustili, a politiku nama prepustili.

Dogodilo se točno onako kako smo planirali. Tako su bezumne mase potpuno pale u naše ropstvo, a da svog glavnog neprijatelja - nas, nisu ni vidjele. Glavnom nam preprekom bijahu vođe Zajednice koje smo iz tog razloga temeljito diskreditirali. Njihov utjecaj je svakog dana opadao, a danas je nikakav iz jednostavnog razloga što smo ih gotovo sve uklonili. Ostali su još, tu i tamo, beznačajni repovi koje ćemo uskoro potpuno zatrti i ono nešto malo očajnika oko Velikog Sluge. Njegova Zajednica se nalazi pred konačnim porazom.

Toliko smo vođama te opskurne i zaostale sekte sužavali polje rada da smo u jednom trenutku zabranili sve što ima ikakve veze s njom i njenim učenjem o svrhovitom budućem životu. Ako o tome treba govoriti, govorit ćemo mi. Još samo čekamo pogodan trenutak da obezglavljenu rulju nahuškamo na samog Velikog Slugu. Tako ćemo privesti kraju jednu od naših najvažnijih misija.

Govornik se zahvalio na strpljenju i pažnji, blago se naklonio pa sjeo. Pratio ga je frenetičan pljesak. Činilo se da su svi s posebnim užitkom pratili njegovo izlaganje.

Malo kasnije ustade čovjek koji je sjedio po sredini stola.
- Braćo, mislim da je nužno uvijek iznova naglašavati golemo značenje onoga o čemu smo oduvijek vodili ponajviše brige. To su naravno mediji, pisani kao i svi drugi. Oni su danas najvažniji odgojni čimbenici, pa smo se mi potrudili da ih prisvojimo. Danas možemo reći da od deset važnijih medija, devet, ili najmanje osam pripada nama. Onaj jedan ili dva koji nam ne pripadaju, korumpirali smo različitim potporama. Javnost ne zna da su svi mediji u našim rukama jer smo lukavo uredili da se u njima iznose različita mišljenja. Tako smo privukli čak i naše protivnike, od kojih onda možemo doznati jako korisne informacije.

Naš je tisak oduvijek besramno otkrivao najveće tajne ako nam je to bilo u interesu i nemilosrdno prokazivao nesposobnost onih koji nisu s nama. Takve smo častili najgorim izrazima. Imali smo toliki utjecaj da smo putem naših medija mogli mijenjati zakone. Mogli smo ih prikazivati manjkavima ili zaostalima, mogli smo ih činiti liberalnijima ili onakvima kako nam je u danom trenutku trebalo.

Na koncu smo stalnom kritikom i izmjenama, zakone po kojima se ravnala ova bezvrijedna i beskorisna masa, učinili posve nevjerodostojnima. Sudili su po načelima koja smo im mi nametnuli. Davno smo, srećom, spoznali moć koja se krije u medijima. Njihova funkcija je da do bjesnila razbuktaju strasti koje ćemo mi usmjeriti i iskoristiti. Mogli smo dizati buru ili stišavati oluju, mogli smo svjedočiti ili demantirati, mogli smo pisati istinu ili laž, već prema potrebi i zahtjevu trenutka.

S lakoćom smo se obračunali sa svim neistomišljenicima, pa su na koncu i oni bez ikakve mrlje, a koji bijahu hrabri i uporni, ipak odustajali od borbe. Mi smo mogli opovrći sve njihove tvrdnje, bile one istinite ili lažne, a oni nisu imali gdje iznijeti svoju misao. Nismo im davali prostora za obranu, a kad bismo im i dopustili da se brane, odmah bismo to sa svih strana ismijali. U svakom slučaju mi smo uvijek imali zadnju riječ. A naša riječ je teška i ubojita, pogađa uvijek tamo gdje najviše boli. Vijest koju plasiramo najčešće je prazna i beznačajna.

Najbolje su nam koristile poluistine koje su, umotane u senzacionalizam, uvijek uspijevale raspaliti maštu naivnih konzumenata. Oni veoma brzo postaju pravi ovisnici pa traže uvijek još i stalno više. Hrane se smećem pa nakon kratkog vremena ne mogu prepoznati ono što zaista vrijedi. Doduše, to ih više niti ne zanima. Dobro smo pazili da se u medije ne probije neka nama neugodna vijest. Zbog toga sve informacije prima mali broj agencija koje su pod našom kontrolom i koje ih pažljivo cenzuriraju. One u javnost šalju samo ono što im mi naredimo.

Na samom kraju, moram vam s velikim zadovoljstvom kazati, da smo uspjeli izvrsno ustrojiti našu novinarsku svitu. Svi su poslušni i svi plešu točno onako kako mi sviramo. Osobno su mi najsimpatičniji oni koji su toliko, da tako kažem, naivni ili čak ograničeni da misle da su neovisni ili štogod slično, ha-ha-ha!... Svakako, nijedan od njih neće nikada ući u više društvo ako nam nije do kraja odan. Bijeda i ispraznost, oholost i sebičnost, prevrtljivost te jagma za materijalnim dobrima i društvenim ugledom, eto to su najbolji jamci da će nam biti poslušni i puzavo pokorni. Upravo to su ključevi koji im otvaraju vrata u novinarsku elitu i sve ono što taj status sa sobom donosi.

Ovo područje ostaje zatvoreno mnogim velikanima pera i duha koji su nam tvrdoglavo neposlušni. Oni ne samo da nikada neće postati dio novinarske elite, nego nigdje ne mogu ništa objaviti. Osim možda u nekim marginalnim novinama koje ionako nitko ne čita, ali koga briga za to.

I on je završio praćen gromoglasnim pljeskom. Govornici su se redali kao na traci. Govorili su o obrazovanju, o financijama, o iznudama i prevarama koje su donosile velike zarade, o izazivanju i financiranju krvavih ratova, o ucjenama i pritiscima kojima su se porobljavali cijeli mali narodi i preuzimalo njihovo nacionalno blago dok se istovremeno gradila globalna strahovlada i o mnogočemu drugom.

Jonas ih je pažljivo slušao. Ponešto nije razumio, no ipak je dobio jasnu potvrdu da su Ineta i Nolan u svemu bili u pravu. Savršeno su shvaćali sve što se događa, ali nažalost, nisu bili u mogućnosti ništa uraditi. Potpuna vlast i posvemašnja moć bijaše u rukama ovih ljudi, a oni su bili tako dobro organizirani i tako monstruozno bešćutni i zli da je mladić bio uvjeren da itekako imaju veze s njihovim najvećim neprijateljem. U svemu ovome prepoznavao je, po tko zna koji već put, Mardukov demonski potpis. Na koncu još jednom ustane čovjek s čela stola.

......

Marcus je začuđeno gledao u priliku koja se nalazila tek nekoliko metara od njega. Stiskao je i otvarao oči, šireći ih koliko god je mogao kao da im nikako ne vjeruje. Pred njim je stajala mlada djevojka čija se raspuštena kosa zanosno poigravala na blagom povjetarcu. Polako je prilazila mladiću gledajući ga otvoreno i veselo. Na kraju ne izdrži nego se slatko nasmije vidjevši njegovo zaprepašteno lice. On spusti pogled posramljen svim onim što se malo prije dogodilo.

Sva sreća da nitko od njegovih ne bijaše blizu i ne vidje sramotu koju je doživio. Nikad ga nitko nije tako brzo i tako vješto porazio kao ova ženska prokletinja. Nije se usuđivao pogledati njene oči očekujući u njima porugu i prijezir. Ona se polako odšeta prema obližnjem stablu i sjedne na mekanu zelenu travu. Motrila ga je ispod oka praveći se da gleda na drugu stranu. I mladić konačno smogne snage pa neprimjetno podigne pogled.

Sad je i on promatrao djevojku. Što ju je duže gledao sve više se čudio kako mu se ono dogodilo. Bila je tako zgodna, tako nježna i ženstvena. Strašno se ljutio na to stvorenje pred sobom, no morao je priznati da ne može odvojiti pogled od njenog lica. Veoma lijepo i privlačno, bijaše ovijeno pravim buketom guste smeđocrvene kose, za koju se čudio kako je sva stala pod onu kacigu.

Kosa se u dugačkim valovima preplitala i padala po oblim ramenima koja su bila oklopljena gotovo neprimjetnim kožnim štitnicima. Štitnici su virili ispod sivog ogrtača koji je napola skliznuo s njih kad je djevojka sjela. Pod tijesnom kožnom odjećom naziralo se veoma privlačno tijelo koje je počivalo na dugim vretenastim nogama. Lice joj bijaše tako neobično lijepo da je Marcus nevoljko morao priznati da se može mjeriti s Anerinim. Bilo je ženstveno oblo s glatkim rumenim obrazima. Velike tamnozelene oči sjajile su predivnim, a istovremeno tajanstvenim sjajem.

Sličan sjaj se vidio čak i na punim crvenim usnama nad kojima bijaše privlačan nježni nosić kojeg nikakav umjetnik ne bi bolje oblikovao. Djevojčin pogled bijaše veseo, ali u isto vrijeme i nekako zamišljen. U tom času Marcus shvati da su im se oči susrele pa pocrvenjevši, prijezirno okrene glavu na drugu stranu. Nije dugo izdržao. Nešto ga je vuklo da krišom još jednom pogleda djevojku. Ona je ovaj put je gledala negdje mimo njega pa se opet utopio u njenom predivnom licu. Bio je kao začaran.

Gledao ju je želeći je mrziti, ili bar prezirati, no sve manje bijaše siguran da će to moći. Ona je znala da je promatra, ali se pravila da to ne primjećuje. Nakon nekog vremena začuje se konjski topot. Marcus se trgne i vrati u stvarnost, a ona ne bijaše baš ugodna. Svi njegovi prijatelji su pohvatani i zavezani, prepušteni na milost i nemilost ovim nepoznatim ljudima. Nadao se da će ih ovo opasno ratničko pleme poštedjeti.

Prema Feranovim riječima oni su jako sposobni i izvježbani, ali nisu ubojice. Malo kasnije već su jahali u nepoznatom pravcu probijajući se vješto kroz gustu šumu. Marcus je stalno pogledavao djevojku sve više joj se diveći. Činilo mu se da je posve srasla s konjem koji je reagirao na svaki njen i najmanji pokret. Opet je na glavi imala kacigu, no ovog puta je mladić ispod laganog ogrtača mogao nazrijeti privlačne djevojačke obline.

Stalno se hvatao kako mu misli bježe ka tom tako neobičnom biću. Nekoliko sati kasnije izbiše na malenu čistinu na kojoj se nalazilo na brzinu podignuto naselje. U samom središtu ugledaše sve zarobljenike. Bijahu vezani i ostavljeni pred velikim bijelim šatorom. Kad stigoše do tog mjesta, jedan od one dvojice priđe Marcusovu konju i gurne mladića s njega.

Pao je na rame i samo je velikoj spretnosti i ne manjoj količini sreće mogao zahvaliti da, onako vezan, nešto nije polomio. Zavrtio se na tlu okrenuvši se tako da je na koncu ostao sjediti. Sve ovo bijaše popraćeno glasnim smijehom one dvojice. Marcusa to nije posebno zanimalo. Pogledom je tražio sjenu pod onom trećom kacigom. Vidjevši velike oči u sjeni, učini mu se da su i one nasmijane. Prokune u sebi, obećavši da će ovu djevojku prvom prilikom naučiti pameti. Kad su se ratnici udaljili pogledom je potražio Alarica. Sjedio je malo dalje jasno mu dajući do znanja koliko je sretan što ga vidi.

- Budalo mala, mislio sam da si gotov - radosno će mu zapovjednik.
Marcus samo spusti glavu. Srećom ne zna što se dogodilo, pomisli. Ispod oka je promotrio i ostale zarobljenike kao da se plašio da netko ne sluti da ono bijaše djevojka i da ga je onako grozno potukla. Dugo su sjedili na suncu koje je snažno udaralo u gola tjemena. Već im je situacija postajala nepodnošljiva, kad se kod stražara koji je stalno stajao pored njih pojavi još nekoliko ratnika. Odmah je počeo razgovor na čudnom jeziku. Nitko ništa nije razumio, a iz smjera ljudi koji su razgovarali povremeno je dopirao zvonak smijeh.

Nakon još jedne ture razgovora, odjednom se na iznenađenje svih nazočnih iz središta grupe zarobljenika začuje jutanski jezik. Svi se, koliko su mogli, okrenuše prema izvoru glasa. Govorio je onaj mladić koji je onako mnogo znao o Jutama. Bio je to, naravno, Feran. U tom času je čak i Alaric izgledao zaprepašten. Jedan ratnik pristupi zavezanom mladiću. Uhvati ga za odjeću i uspravi na noge. Malo kasnije uđoše u veliki obližnji šator. Ubrzo se mladić pojavi na izlazu. Nije više bio vezan. Išao je prema prijateljima, dok mu je na licu igrao veliki osmijeh. Svi su ga još uvijek u čudu gledali.

- Zaista se isplatilo. Sad kad vam vidim lica. Da, zaista se isplatilo.
- Dovraga, hoćeš li nam konačno reći što se ovdje događa - pomalo ljutito će Alaric.
- Ja sam ovdje odrastao. Čini mi se na vašu veliku sreću - mladić se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh.

Za njim iziđe snažan ratnik koji je stasom dobrano podsjećao na Jakog.
- Sve do malo prije nisam znao što bih s vama. Sad vidim da ste i vi u gadnoj nevolji. Sad se začuđeni pogledi usmjere u njegovom pravcu. Čovjek je govorio njihovim jezikom.
- Ja sam Torin. Vodim ovaj dio naših ratnika u veoma teškim, možda čak presudnim vremenima.
- Presudnim vremenima. Kako to mislite... i vi govorite naš jezik? - radoznalo će Alaric.

Čovjek mahne rukom i u trenu svi bijahu odvezani.
- Svi poznajemo vaš jezik, ali više volimo govoriti našim. Volimo ga jednako kao i našu zemlju. No, najprije ćete mi kazati tko ste vi i što vam se to dogodilo. Već sam ponešto čuo od Ferana - okrene se prema mladiću do sebe - no htio bih čuti i vašu priču.

Alaric mu je, trljajući utrnule ruke, u najkraćim crtama ispričao zašto bježe prema Dalekim planinama. Poglavica mu nakon kraćeg razmišljanja odvrati:
- Vidite, u zadnje vrijeme se i ovdje dogodiše gadne stvari. Naše pleme donedavno bijaše mnogo veće. Sad je doslovno prepolovljeno, a za jedan dio braće uopće ne znamo gdje su. Daleko na zapadu, u onim golemim planinama iza olmečkih teritorija, nešto se dogodilo. U početku smo mislili da su to obične izmišljotine, ili da nas Olmeci na neki način žele izigrati, no ubrzo smo vidjeli da je vrag odnio šalu. Možda će vam biti malo jasnije kakva je strahota na djelu ako vam kažem da vjerujem da Olmeci više ne postoje.

Vidjevši začuđene poglede, čovjek nastavi priču:
- Pod onim planinama se nešto probudilo. Ovim krajem su kružile legende o zlu koje je tamo negdje bilo zarobljeno. Na nesreću, uvijek smo mislili da to i jesu samo legende. Na žalost, nisu bile. Zlo je krenulo u svoj krvavi pohod uništavajući sve pred sobom. Nesretni Olmeci, ratnici hrabri skoro kao i Jute, borci koji nikad ni pred kim nisu odstupili, pokušaše mu se suprotstaviti. To bijaše pogubno za njih. Rijetki su preživjeli stravičan sukob koji je uslijedio. Pobjegli su pa su nekako uspjeli doći do nas i ispričati nam dio strahota koje su doživjeli. U to vrijeme se dio našeg plemena nalazio s druge strane rijeke, što je u običnim vremenima bio znak naše trenutačne nadmoći nad Olmecima.

Usijane glave, momci koji nikada nisu izgubili nijednu bitku, krenuše protjerati te nove neprijatelje. Većina njih je mislila da su Olmeci doživjeli napad kakvog čudnog plemena koje se odnekud probilo na ovo područje, pa ih je na svom pljačkaškom pohodu iznenadilo. Vjerovali su da su ovi jadnici najveći dio svoje priče izmislili zbog sramotnog poraza, a sama priča bijaše i više nego nevjerojatna. Nažalost, ništa nije bilo izmišljeno. Nijedan naš ratnik nije se vratio s tog tragičnog pohoda. Malo kasnije je napadnuto i naše naselje koje bijaše s one strane rijeke. Svi su pobijeni... skoro svi. Grozno. Kakav užas. Crni dim je danima sukljao ravno u nebo.

Oni preživjeli Olmeci su znali što će se dogoditi pa su već bili prebjegli ovamo k nama. Moram vam kazati da im ni ja nisam tako lako povjerovao, međutim nakon nekog vremena pojavi se nekoliko naših ratnika koji su čudom preživjeli sukob. Kazali su nam sve isto kao i Olmeci. Sada više nije bilo nikakve sumnje. Odmah smo pobjegli iz naselja, a obavijestili smo i sve druge da učine isto. Okupili smo su u onim brdovitim krajevima - pokaže im rukom prema udaljenim brdima na istoku - gdje će nam biti lakše postaviti obranu.

Za neke, kako već rekoh, uopće ne znamo gdje su. Možda se još uvijek okupljaju gore. Mi smo se vratili ovamo. Organizirat ćemo ophodnje koje će pokušati pratiti što se događa. Znamo da je to opasno, no ne znam što bih drugo uradio. Sad kad sam čuo vašu priču, sve mi je puno jasnije. Vjerujem da su naše nevolje povezane.

Alaric je zamišljeno gledao prema zapadu. Što li se točno dogodilo, pitao se. Očito je da su ova plemena imala nekoliko žestokih okršaja s mnogo moćnijim neprijateljem.
- Ovuda izviđamo već danima. Uvjereni smo da rijeka na neki tajanstven način priječi zlu da prijeđe na ovu stranu. Nekoliko smo puta vidjeli čudno gibanje s druge strane, gibanje nekakvih zastrašujućih bića koja se nikako se nisu usuđivala doći ovamo. Nije nam jasno zašto, no čini nam se da je zaista tako.
- Zanimljivo, zanimljivo - zamišljeno će Alaric - koliko je rijeka udaljena? Pošao bih onamo... i ti ideš? - okrene se ka Emuni.
Ovaj samo klimne glavom. Malo poslije desetak ratnika jahalo je prema tajanstvenoj rijeci.

......

Florini su se brzo povlačili u mrak. Oko njih se širio jeziv osjećaj. Bili su uplašeni pa su zaboravili da su s njima njihovi novi prijatelji. Ovi su, primivši grozne vibracije koje su florini ovaj put nesvjesno širili, bili sleđeni od straha. Još nisu mogli vidjeti što se to vani događa, no znali su da mora biti nešto užasno. Šumski ljudi, da tako nazovemo florine, zbijahu se iza jedne stijene u pećini. U tom se trenu sve zamrači. Vani, na platou, ne bijaše više ni traga suncu. To potraja nekoliko minuta, a potom se opet pojavi slabašna svjetlost. Nakon kratkog vremena svjetlost postade ista kao i kad su stigli ovdje. Polako svi dopuzaše do izlaza na plato.

Gledali su vani, međutim, osim nepreglednih jata crnih ptičurina nisu ništa vidjeli. Iznenađeno su pogledavali čas vani, čas jedni druge. Što se ono maloprije dogodilo, pitali su se. I florini su se uspjeli malo pribrati. - Odjednom smo uhvatili val zastrašujuće energije. Oprostite nam na neugodnosti koju smo vam priuštili. Još ne znamo što se tamo događa, ali znamo da nije ništa dobro.

- Hmm, i da nije tog nečeg, kako bismo se riješili ovih prokletih ptica - zamišljeno će Ejnar.
Promatrao je Visokog. Što ga je duže gledao to je bio uvjereniji da će napraviti nekakav očajnički potez. Morat ću pripaziti na njega, zabrinuto pomisli. Svi se opet povukoše dublje u sjenu. Tu su se osjećali mnogo sigurnije. Odjednom osjetiše kako ih preplavljuje osjećaj zadovoljstva. Florini su nešto znali, nešto što ih je učinilo iznimno sretnima. Cijelim podzemljem odjekne glasno kliktanje. Svi se ustrašiše pa dohvate oružje očekujući napad velike ptice, onakve kakva je otela Holdara. Zrak oko njih poče jako strujati. Ptica je bila sasvim blizu, ali još je nisu vidjeli.

Taj čas se zamrači cijeli ulaz. Neman se već nalazila pred njim. Snažno je mahala krilima što je proizvodilo zanimljivu igru svjetla i sjene. Ptica kao da je htjela da je jasno vide. U tom trenu svi razabraše da nešto drži u golemim kandžama. Kad je shvatio o čemu se radi, Visoki ispusti luk i strijelu i doslovno poleti prema nemani. Za to vrijeme ona je već nježno ispustila svoj teret na tlo. Sad je mala čupkasta vrećica sjedila na mračnom kamenu ozareno gledajući dugonju kako golemim koracima grabi prema njemu. Podiže se i on pa potrči ka dragom prijatelju. Kad se dohvatiše čupko, a radilo se naravno o Al-maru, pomisli da će mu popucati sve kosti. Visoki ga je tako jako stisnuo da je mislio da mu nema spasa.

- Mislio sam da si gotov - smijao se dugonja.
- Zamalo. Dugo sam ležal na jedna kamen posvim blizu vatra. Bila je otak blizu da sam napolak izgorila, a otak vruće da sam mislil da ćem se za kakvu minutu posvim istanjiti. Gotovo je, gotovo je... to biše jedan jedini misao koji mi se neprestanski vrotil po moja glava. I bilo bi bilo tako da se nije doletila naša prijatelj. Svaki mu čast, skoro je isplanuo spaseći me.

Visoki nije mogao zadržati smijeh dok je slušao simpatičan govor malenog revlonca, a golema ptica, kao da je znala da se priča o njoj, nježno je kliktala. Spustila je krila i glavu do tla te gledala u njihovom smjeru.

Odjednom se diže, a cijelim podzemljem zaori njen snažan pjev. U trenu nestade, na najljepši mogući način zahvalivši što joj je onomad pošteđen život. Za njom osta tek miris vatrom osmuđenih krila. Radosti malobrojne grupice prijatelja nije bilo kraja. Ne treba posebno govoriti da je Visoki u tom času bio najsretnije biće na svijetu, ali ni florini nisu bili daleko od toga. Plemenita bića koja su bila tako jako pritisnuta osjećajem krivnje zbog malenog revlonca, sad su bila naprosto preporođena. Svi se brzo vratiše u stvarnost. Još jednom pogledaju vani u opasni mračni roj, no ni to im više nije izgledalo strašno kao samo časak prije.

Ležali su pozorno prateći što se događa kad se još jednom 'začuje':
- Opet je tamo u onom najcrnjem dijelu oblaka.
- O čemu se radi? Možete li makar naslutiti? - začuje se Ejnarov glas.
- Ne, ali opet primamo strašne valove. Najradije bismo pobjegli odavde.

Nakon nekoliko minuta jato se opet počne rastvarati, a nešto iznutra kretati prema njima. Svi se instinktivno povukoše u mrak, ali ovog puta, premda dokraja zaplašeni, ostadoše na mjestu s kojeg su mogli pratiti što se događa. Vani se sve više mračilo, a iz tisuća crnih grla dopiraše takvo kričanje da su mislili da će posve oglušiti. Nekakva se ogromna sjena brzo primicala platou. Kako se približavala tako se spuštao sve veći mrak, a postajalo je i sve hladnije. Bar se tako prijateljima činilo premda je osjećaj hladnoće bio prouzročen ponajviše njihovim strahom. Sjena se strelovito približavala. Sad su već vidjeli da je to golema crna neman.

Bijaše dugačka stotinama metara, a podsjećala je na zastrašujuće veliku krilatu zmiju. U ovom je času upravo otvarala ogromna crna usta pa se činilo da ih želi progutati zajedno s cijelim platoom i pećinom na njemu. Zavlada gotovo potpuni mrak. Jedva su uspjeli vidjeti kako zvijer iznova zakreće prema središtu onog oblaka. Kad je najvećim dijelom prošla postade nešto malo svjetlije i tada ugledaše nešto što ih je ostavilo bez daha. Neman bijaše sastavljena od bezbroja crnih ptičurina. One su izgrađivale svaki njen dio kao što atomi stoje u strukturi tijela. Ovo grozno stvorenje bijaše pravo srce nepreglednog jata koje se nastanilo nad dalekim planinama čuvajući prilaze zabranjenim mjestima.

Bijaše to pouzdani Mardukov čuvar, čuvar kojemu zacijelo nitko nije mogao doskočiti.
- Zvijer je sastavljena od bezbroja ovih užasnih ptičurina - uzvikivao je začuđeno Visoki.
- Nije li ona samo dio nekog većeg čudovišta. Možda cijelo jato predstavlja jednu cjelinu, jedan organizam - zamišljeno će Ejnar.
- Hmm, ja sam vojnik koji je prošao brojne bitke - začuje se Holdarov glas - izišao sam mnogo puta iz teških, rekao bih čak nemogućih situacija, ali... ali stvarno ne znam što bih sad uradio. Ne znam niti što bih mislio, a kamoli... Stajali su tako, nemoćno gledajući u smjeru neprijatelja, kad neman opet krene prema njima.
- Bježimo, bježimo!! Osjetila nas je - 'povikaše' florini.
Zvijer se približavala strahovitom brzinom.

......

Tharil je užasnut promatrao zadnje Henarove trenutke. Zbog daljine je nejasno razabirao što se događa, ali kad je začuo prasak kao da je njega pogodilo ravno u srce. Znao je da je u tom času hrabri ratnik bio mrtav. Osjeti kako mu, vjerojatno prvi put u životu, suze klize niz ogrubjele obraze. Žestoko krikne glasom u kojem se miješala bol s golemim bijesom pa snažnim korakom potrči daleko među mračne ruševine. Oduzet od tuge, trčao bi tko zna koliko dugo da ga netko nije uhvatio za ruku. Bio je to jedan od Okarovih ljudi.

- Zapovjedniče, zapovjedniče... - kao da je do njega dopiralo iz velike daljine.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se osvijesti. Sad je tupo gledao zadihanog čovjeka pored sebe.
- Zapovjedniče, zovu te Okar i starac. Vraćao se natrag za čovjekom kao u nekakvom transu.

Ona dvojica bijahu na samom ulazu u ruševine. Tek sad je Tharil vidio o kolikoj se porušenoj površini radi. Svuda dokle je pogled sezao, osim naravno prema onim zločincima od kojih su bježali, svuda se prostirahu nepregledni nizovi porušenih nastambi. Okar i Petas su stajali na mjestu s kojeg se to moglo dobro vidjeti.

- Nevjerojatno - konačno se Tharil malo pribrao - ne mogu vjerovati.
- Da, i mi smo isto pomislili - odvrati mu Petas - legenda kaže da je ovaj zaboravljeni i uništeni kraj bio daleko najnapredniji dio svijeta. Bili su stotinama godina ispred drugih, ali izgleda da ih je stiglo nekakvo prokletstvo.

Ovo je strašno. Pred njima su se protezali desetci kilometara porušenih mračnih građevina najrazličitijih veličina i oblika. Tamna zgarišta su se vidjela na sve strane, a sve bijaše zakrčeno nagorenim kamenom, metalom i drvetom. Tek su neke veoma široke ulice bile donekle prohodne. Sve bijaše sivo-crno, jezivo i sablasno. Nigdje se nije mogao primijetiti niti najmanji znak života. Golemi grad bio je mrtav kao sama smrt.

Daleko naprijed Tharil vidje jednu razorenu zgradu na kojoj je još stajao urušeni kupolasti krov. Zgrada je bila ogromna, a nekad zacijelo i jako važna. Nalazila se sama na ovećem gotovo čistom platou. Pred njom bijaše desetak golemih kamenih stupova koji su nekoć bili bijeli i visoki. Sad su bili sivi, a u gornjem dijelu posve crni. Gotovo svi bijahu bar dopola porušeni. Nekoliko stotina metara lijevo od te sablasne zgrade stršio je cijeli kompleks ruševina koje su gornjim dijelom dodirivale tamnosivo nebo. Bijahu visoke bar dvije stotine metara, a nekad vjerojatno i znatno više.

Tharil nije znao da su ikada igdje postojale tako visoke ljudske nastambe. Između ovih zgrada bijaše još mnogo ruševina, a dalje prema zapadu nije im se vidio kraj. Ovaj mrtvi grad nekad bijaše veći nego gotovo svi gradovi koje je Tharil poznavao zajedno. Stajao je gledajući čudo pred sobom, grozno čudo koje se slobodno može nazvati neviđenim užasom i najgorom stravom. Što li se ovdje dogodilo, prolazilo mu je kroz glavu. Koliko li je ljudi ovdje u trenu izginulo?

- Jadni Henar - trgne ga Petasov glas.
Tharila nešto probode u grudima. Bijesno se okrene prema čudovištima koja su u daljini već zapalila vatru.
- Prokletinje, ubiše ga - glas mu je drhtao.
Zašuti jer se uplašio da će zaplakati. Stiskao je zube pokušavajući misliti na nešto drugo. Nažalost, bol ga nije puštala.
- Vidjeli smo tu žalost. Žrtvovao se kao pravi heroj. Veliki ratnik... - tužno će starac.
- Na nesreću, mi moramo naprijed. Moramo skupiti snage ma kako to bilo teško - nastavio je dalje.
- Da, moramo - teško uzdahne Okar - a bojim se da...

Opet sve počinje, nemoćno pomisli Tharil. Što li sad Okar ima na umu? Što li je sad primijetio i zaključio? Ma što bilo, čvrsto odluči da mora skupiti snagu i povesti ljude.
- Što vas muči? Pretpostavljam oni zlotvori - mahne prema vatri u daljini.
- Hmm...
- Govori, dovraga - brecne se na Okara. - Gadovi zbog nekog razloga ne smiju dalje - začuje se ipak Petasov glas.
- To i mene brine - zamišljeno će mu Tharil.
I on je to negdje u podsvijesti već registrirao. Žalost za izgubljenim prijateljem nije ga potpuno onesposobila i otupila.
- Ako oni ne smiju ovamo, hmm... a mi smo već tu. Je li to pametno? Ako se oni nečega boje, kako bismo tek mi trebali reagirati? Tharil je zamišljeno šutio.

- Ovdje se vrlo brzo mrači - Okar je promijenio temu gledajući prema neprijateljskoj vatri.
Nikad tek tako ne mijenja temu, pomisli zapovjednik, sigurno opet ima nešto na umu. Jedno vrijeme zavlada tišina.
- Kao da nas čekaju - opet će Okar - kao da znaju da ćemo se vratiti.
- Poslali smo izvidnike da ovdje okupe sve bjegunce - doveže se Petas.

Tharil je osjećao da se u ovoj dvojici skupilo toliko jada, strepnje i straha da su pričali tek da čuju jedan drugog. S mrakom se spuštala jeza u njihove duše. Bilo je to gotovo fizički opipljivo.
- Sve je tako mrtvo - začuje Tharil svoj glas.
- Pa i ne baš - Okar mu pokaže nekoliko jata ptica koja su kružila daleko među ruševinama.
Jedva su se još vidjela. Nijemo su sjedili nekoliko trenutaka ne znajući što bi. Odjednom sve zabliješti. Trenutak nakon toga začuju potmulu grmljavinu. Spremao se pravi prolom oblaka.

- Neka nas bar malo osvježi - starac umorno upre pogled u nebo.
Okar se iznenada trgne. Gledao je prema uznemirenom jatu ptica, a potom prema mjestu gdje su bili zlotvori. Ptice kao da su podivljale, a njihovi su progonitelji užurbano napuštali ovaj kraj. Izvidnika obuze strah:
- Brzo, brzo!! Moramo biti brzi - vikao je iz sveg glasa.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.