Za tračkom nade 1289

36. POGLAVLJE Smrt hrabrog prijatelja

36. POGLAVLJE  Smrt hrabrog prijatelja
ILUSTRACIJA

Zgrada pred kojom su se ubrzo našli bijaše u još gorem stanju od one u kojoj je stanovala starica. Jonas je skinuo medaljon pa su sad sva trojica stajali na ulici gledajući prljave i išarane zidove koji su izgledali kao da će se svakog trena srušiti na njih. Bijahu sivi, a u gornjem dijelu prepuni crnih tragova koje su ostavile kiša i vlaga. Zadnji, treći kat, bijaše napola porušen, a druga polovica je, činilo se, bila nastanjena. Kako su ljudi mogli tu stanovati, pitao se Jonas pretpostavljajući da je strop propuštao na sve strane.

Donji dio zgrade bijaše posve išaran sve do visine do koje je prosječan čovjek mogao dohvatiti rukom. Natpisi su bili jako prosti i užasno drečavi. Boli su oči, ali na to se nitko u ovom gradu nije obazirao. Niti dva metra od glavnog ulaza koji se nalazio podignut nekoliko stepenica iznad ulice, na nekakvim napola trulim metalnim cijevima zabodenim u fasadu, netko je objesio opranu odjeću. Ovo 'oprana' treba shvatiti zaista uvjetno jer je očito bila samo provučena kroz vodu. Nekad bijela tkanina sad bijaše žuto-smeđa sa ponekom velikom, gotovo crnom mrljom. Drvena ulazna vrata bila su jednim dijelom odlomljena tako da bi se kroz njih, i kad su zatvorena, moglo provući poveće dijete. Mračnu i jadnu sliku upotpunjavali su prozori na kojima gotovo sva stakla bijahu polupana. Neka su okna zjapila prazna, a neka su bila pokrpana svijetlosmeđim kartonima.

- Uhh, i ovdje izgleda jako veselo - nevoljko će Jaki.
- Baš tako - odvrati mu Aretus zakoračivši u zgradu. Uspeli su se škripavim stepenicama na kat. Lijevo od njih prostirao se dugačak hodnik u kojem se moglo nazrijeti nekoliko čvrstih vrata u različitim bojama.
- Gledajte - Jonas pokaza na druga od njih - ista su kao kod starice.
- Hmm, pokušajmo - Aretus je već podigao ruku. Pokucao je, a malo nakon toga začuje se zvonak glas.
- Tko je?
- Tražimo gospodina Nolana.

Vrata se samo malo odškrinuše pa prijatelji ugledahu debeli lanac koji je priječio da se otvore širom.
- Tko ste vi? - opet začuju isti glas.
- Šalje nas Ineta.
Iza odškrinutih vrata pojavi se dobroćudno lice starijeg čovjeka. Ispitivački ih je gledao živim očima, a onda polako skine onaj lanac i pusti ih unutra. Činilo se da imaju posla s mirnim i mudrim čovjekom.
- Uđite - prozbori tihim glasom.

Nađoše se u skučenoj prostoriji. Nasuprot vratima bijaše maleni skromni stol, a za njim stajahu dvije stolice, jedna uz zid, a druga s ove, bliže strane. Desno od ulaza, uz bočni zid, nalazile su se jedna do druge još četiri stolice. Posljednja je gotovo dodirivala uska vrata koja su vodila u susjednu prostoriju. Čovjek ih ponudi da sjednu. Prijatelji se udobno smjestiše. Kad su sjeli i domaćin se smjesti na stolicu koja je stajala između stola i zida, točno pod veliku sliku nekakvog idiličnog pejzaža.

- Kažete da vas šalje Ineta?
- Da, upravo smo bili kod nje.
- I, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje. Bojim se da će joj trebati vaša pomoć - odgovori mu Aretus, a zatim mu ispriča sve što se dogodilo.

- Zanimljivo, zanimljivo - činilo se da Nolan razmišlja o onome što su mu rekli. Nije izgledao baš previše iznenađen. Jonas je sa zanimanjem promatrao postarijeg čovjeka pred sobom. Bio je blage vanjštine. Njegovana prosijeda kosa padala mu je preko ušiju, a raščupana, iako nikako ne i neuredna brada, kao da je izrastala iz nje. Bijaše tako gusta i nekako pamučasta da bi čovjek naprosto poželio da je dohvati rukom.

Dobrodušne i inteligentne oči kao da nisu pripadale ovom svijetu. Bijahu svijetlo plave, a iz njih je zračila gotovo prava nježnost. Kako je ovaj očito dobar čovjek opstao u ovako okrutnom gradu, pitao se mladić. U tom trenu iza onih vrata začuju šum. Jaki je već bio na nogama čvrsto stišćući šake. Nolan problijedi očito jako preplašen reakcijom ogromnog ratnika.

- Smirite se, molim vas - zamoli ga, a zatim poviče - Linar, izađi! Pred začuđenim prijateljima pojavi se onaj mladić s ulice. Dok su još začuđeno gledali u dvojicu pred sobom, Nolan im reče:
- Ovo je moj sin - dok im je to govorio lice mu sjajilo od ponosa. - Vidite - nastavi - već mi je rekao za vas, a rekao mi je i da ste pomogli mojoj staroj prijateljici. Taman je izgovorio tih nekoliko rečenica kad ste pokucali na vrata. Potom je šmugnuo unutra, zacijelo duboko zabrinut za mene.

- Da... i moram priznati da sam još uvijek zabrinut - dobaci mu mladić, hrabro i pomalo drsko gledajući prema došljacima. - Vjerujte nam da nemate potrebe za bilo kakvom brigom - opet se javi Aretus - samo bismo vas htjeli nešto upitati. - Hmm, slušam - tiho će Nolan.
- Prvo, nešto mi je malo čudno. Kako to da je sin s vama? Zar vam ne uzimaju djecu?
- Uzimaju prokletnici, no ja sam imao neizmjernu sreću. Cijeli sam život potrošio tražeći Linara i na koncu sam, zahvaljujući jednom dobrom čovjeku, uspio u tome. Jadna Ineta nije bila te sreće. No, to vam je duga priča s kojom vas ne želim zamarati. Što ste htjeli pitati? Aretus ponovi sve što je rekao starici, a njegov sugovornik se nije mogao načuditi onome što je čuo. Nakon nekog vremena zamišljeno slegne ramenima.

- Zaista ne znam što bih vam rekao. Trebalo bi se dogoditi nešto veliko... hmm, ne znam, zaista ne znam. Prijatelji su izgledali prilično razočarani. Nadali su se da će konačno ova teška i opasna potraga doći kraju, no kraja se još nije naziralo. Nolan ustane i okrene sliku koja je visjela iza njegovih leđa. Zamišljeno ju je gledao pa nije primijetio da su Aretus i Jonas istovremeno razrogačili oči. S druge strane nalazila se još jedna slika koja je pokazivala čovjeka u klečećem položaju. Imao je sklopljene ruke, a njegov zamišljeni pogled bijaše upravljen prema jakom svjetlu na nebu.

- Warin!! Pa to je Warin. Kako je moguće? - obojici se otme uzvik.
- Zar vi poznajete Warina - pitao je začuđeni Jonas pokazujući na čovjeka koji je klečao. Nolan i Linar su ih gledali kao da su s nekog posve drugog planeta.
- Kako ste ga nazvali - mladić je pokazivao na sliku - Warin?
- Da. On nas je jednom spasio. Bez njega bismo već odavna bili mrtvi. Nakon toga je jednostavno nestao. Nestao bez riječi!

- Hoćete nam reći da ste sreli Hamiela, zaštitnika jadnih i nemoćnih, Božjeg ratnika?! Vjerojatno ste sanjali.
- Hmm, vidim da moramo razgovarati o mnogim stvarima - zamišljeno će Aretus - sjednite i vi mladiću - okrene se prema Linaru - ovo će potrajati. Hamiel kažete... hmm, tako znači. Nije li to samo slučajna podudarnost? Ne znam što bih mislio, zaista... sad sam posve zbunjen...

No, evo što se dogodilo. Kad vam sve ispričam valjda ćemo svi skupa biti bar malo pametniji. Aretus je započeo dugačku priču o događajima koji su se odigravali u njihovim krajevima, predivnim krajevima koji su im se sad činili tako dalekima. Dugo je govorio, a dvojica novih poznanika su ga bez daha slušali. Kad je završio još dugo nisu progovorili niti jednu jedinu riječ.

- Ne mogu vjerovati da je bilo tako - konačno progovori Nolan - zar postoji takvo zlo, mislim zlo u tako jasnom obliku? Kod nas je također prisutno. Rekao bih da je čak sveprisutno, ali je posve skriveno. Sve je prepustilo ljudima. Njih prevari i preko njih djeluje. Djeluje gadno i opako, ali neprimjetno. Ja sam oduvijek osjećao da je tako kako ste nam rekli, no i moja osjetila su otupjela. Kad cijeli život gledate zločeste i pokvarene ljude, onda vam se prije ili kasnije učini da je problem samo u njima. Izgubite osjećaj za onu drugu dimenziju koja vam postane nekako daleka i nestvarna. A sve je zapisano u knjigama... da-da. Ma što ja govorim, te knjige su uništene ili iskrivljene, a ako je koja i ostala zar to itko više čita?

- Čita, čita - ponosno će mladić - znaš da čita. Otac ga zabrinuto pogleda:
- Ma znam, naravno da znam. Nego sine, ti znaš da je čak i ovo strogo zabranjeno - pokaza mu na sliku - zabranjeno je imati ovakvu sliku, a o ovome da i ne govorim - okrene se prema Aretusu pokazujući mu maleni drveni predmet kakav su već vidjeli i na Inetinom ormariću.
- Sreli ste Hamiela, kažete - Nolan je još uvijek bio u laganom šoku - ne znam što bih rekao ni što bih mislio. I meni ste sad pružili veliku nadu. Mi smo već skoro posumnjali i u njega i u našu tradiciju i vjerovanja. Vidite kako živimo, vidite što su nam uradili, ali sad sam zadobio zaista veliku nadu. Nego, u vezi onog vašeg pitanja... on će sigurno znati odgovor - opet pokaza na sliku.

- On. A gdje je on? - upita ga Jonas.
Čovjek slegne ramenima pogledavši nemoćno prema nebu. Zatim zamišljeno nastavi:
- Vidite što su nam uradili? Napravili su od nas napola životinje. U ljudima gotovo da više i nema nikakva plemenita osjećaja.
- U ovom našem jadnom gradu cvjeta svakovrsni kriminal i to u svim slojevima i na svim razinama. Od vrha do dna. Baš na vrhu ga ima najviše iako je tu prikriven vještim lažima - nadoveže se na očevu misao Linar. - Stalno slušamo o nekim ljudima koji su doveli do ovog stanja. Tko su oni? - upita ih Jonas.

- Eh, o tome nije lako govoriti. Oni su pravi vladari svega. Problem je u tome što malo tko zna o kome se radi. Eh, šteta... - Nolan za trenutak zašuti. - Što? - nestrpljivo će Jaki.
- Ma ništa. Nepotrebno je i spominjati... saznao sam povjerljivim kanalima da će se sutra navečer kod Kratusa održati zanimljiv tajni sastanak. Doći će mnogi moćnici, baš oni koji na nevidljiv način povlače sve konce. No, kakva nam korist od toga?

- Tko je Kratus? Kakav sastanak? - nestrpljivo će Jonas.
- Kratus je najbogatiji i najmoćniji čovjek u cijelom kraju. Rekao bih da baš on upravlja svime. Njegova kuća, bolje kazano dvorac, nalazi se na jednom malenom brežuljku u gradu. Cijeli brežuljak je ograđen visokim zidom s bodljikavom žicom, a unutar zida su veliki krvoločni psi. Tamo bez dopuštenja nitko ne može ući. Taj čovjek, Kratus, gotovo se nikad nigdje ne pojavljuje. Većina naših sugrađana, a da ne govorim o ostalima u zemlji, drži da on uopće nije loš. Dapače, općenito se misli da je jako bogat, ali da je veliki dobrotvor.

U javnosti se gotovo nikad ne spominje, a ako se koji put i spomene uglavnom to bude u kontekstu kakve donacije nekoj humanitarnoj udruzi, ili pokretanja kakve organizacije za zaštitu ljudskih prava. Možete misliti o kakvoj se zaštiti ljudskih prava radi. To su, u biti, različite udruge koje malo-pomalo preuzimaju kontrolu nad svime što donatoru može smetati. To je njihov pravi cilj i smisao njihova postojanja.

Vidite, na prvi pogled bi se reklo da je on bogat čovjek koji se jednostavno izdigao iznad žalosnog prosjeka i kojega sav ovaj primitivizam i prljavština nimalo ne zanimaju. Reklo bi se, međutim, ja nisam siguran da je to baš tako. Dapače. Ne znam što bih dao da neki put mogu čuti što pričaju on i njegovi zagonetni prijatelji kad se tajno sastanu. Sigurno bi se moglo štošta zanimljivog čuti.

- Kod njega će se okupiti najmoćniji i najbogatiji ljudi iz cijele zemlje, a i šire, mislim... - zamišljeno nastavi. - Zanimljivo, zanimljivo.
- Jest zanimljivo, ali o tome se malo zna. Sastanak se drži u najstrožoj tajnosti. Podlaci ne žele da netko zna za njihove mutne poslove. - Sve mi izgleda tako crno. Pa zar nitko ne može ništa napraviti? Zar ste osuđeni na vječno ropstvo? - Aretus je nizao pitanja vrteći zamišljeno glavom.

- Toliko su moćni da u šakama drže baš sve. Svo bogatstvo i moć u njihovim su rukama. Neki od nas im se pokušavaju oduprijeti. Ne želimo prihvatiti ovakvo stanje, posebno ne ovakvo stanje duha. Duh nam ne mogu ubiti. Još uvijek smo slobodni i, životom garantiram, takvi ćemo i umrijeti - Nolan nakratko pogleda drveni predmet na stolu pa nastavi - nažalost mnoge ne zanima ovo o čemu govorim.

Njihov duh je već odavna skršen, a potrebe im svedene na tek nekoliko najnižih. Pognute glave bauljaju blatom, nesposobni podići pogled u visinu. Jednog će se dana samo srušiti, zabiti nos u kaljužu i tako ostati. Za Zajednicu više ne žele niti čuti. No, ionako je o njoj opasno govoriti. Veliki Sluga je već odavno... - ovdje Nolan prekine govor očito držeći da je zašao na jako opasno područje.

- Zajednicu? Kakvu Zajednicu?
- Mi smo članovi Zajednice - ponosno će Linar, a onda i on zašuti sluteći da ovo nije smio reći. Pogledao je oca. Ovaj mu nijemo dade znak da šuti. Nolan je naučio biti jako oprezan i nikome ne govoriti ono što baš ne mora. - Možete nam vjerovati. O kakvoj se Zajednici radi? Tko je taj Veliki Sluga? - Aretusove riječi su se odbijale od zida šutnje. Bilo je očito da su otac i sin uplašeni. Nije bilo nade da će odgovoriti na postavljena pitanja. Jedno vrijeme zavlada tišina. Jonas je zamišljeno sjedio, a onda se okrene prema dvojici prijatelja:

- Poći ću onamo.
- Gdje? - prene se Aretus.
- Na taj sastanak.
Sad se Aretus zabrinuo:
- Čini mi se da je preopasno. Sjeti se samo onih golemih pasa. Ako te osjete... Nolan ih je znatiželjno promatrao: - O čemu to razgovarate, ako smijem znati?

- Poći ću u Kratusov dvorac - odvrati mu ležerno Jonas, kao da se radi o posve običnoj stvari. Čovjek ga je još trenutak gledao, a onda se grohotom nasmije:
- Ha-ha-ha-ha! Dragi moj mladiću očito i ne znaš kakvu si glupost ovaj tren izrekao. Ma bit će ipak da se šališ, zar ne? Sutra navečer će to biti najčuvanije mjesto u svemiru. Možeš biti siguran da niti muha neće moći ući ako je oni ne puste. Doslovno će biti tako. Eh, što bih ja dao da mogu unutra? Jonas ga je vragolasto promatrao:

- Ja ću se ipak probiti unutra. Nolan je samo bezvoljno odmahnuo rukom niti ga ne saslušavši do kraja.
- Pokaži im - reče Aretus mladiću - zaslužili su da znaju. Ipak bi trebalo dobro razmisliti... Jonas je očito već odlučio. Uzme medaljon pa ga pokaže Nolanu i Linaru. Ovi su ga samo kratko i nezainteresirano okrznuli pogledom.

- Obratite pozornost - reče im Jonas. Kad se uvjerio da ga gledaju stavi medaljon oko vrata. Istog trena nestade. Otac i sin ostadoše otvorenih usta. Buljili su u mjesto gdje do malo prije bijaše Jonas, a zatim pogledaju jedan drugog. Na koncu se, još uvijek otvorenih usta, okrenuše prema Aretusu i Jakom očekujući od njih objašnjenje.
- Gdj... gdje je... - samo je Linar uspio promucati.
Jonas skine medaljon veselo se smijući. Prijatelji zaprepaštenim ljudima objasniše o čemu se radi.

......

Alaric je pažljivo slušao riječi koje su dolazile odnekud iz grupe iza njegovih leđa. Jedan mladi ratnik, a zvao se Feran, istupi pred njega i ponovi: - Znam čiji je to znak. - Čiji? - upita ga Alaric.
- Tim znakom su Jute označavale svoj teritorij. - Jute?
- Da, Jute. Ratničko pleme s juga.
- Hmm, sad kad si ih spomenuo čini mi se da sam negdje već čuo za njih. Vjerojatno nekad davno, hmm... - A gdje su Jute tu su negdje i Olmeki - nastavi onaj mladi ratnik. - Hmm?...

- Olmeki su drugo ratničko pleme. Oni i Jute nikad nisu bili u dobrim odnosima, ali su se uvijek veoma poštovali. Respektirali su jedni druge, no često su znali upriličiti manje čarke. Nitko ih nije mogao ujediniti...nažalost.
- Zašto nažalost?
- Zato što su i jedni i drugi ludo hrabri i neobično časni. Oni koji ih bolje poznaju kažu da im je čast važnija od života. - Vidim prijatelju da se dobro razumiješ u ono što govoriš.

- O tim slavnim ratničkim plemenima mnogo puta su pričali neki naši ratnici lutalice, koje bih ja prije nazvao avanturistima. Doduše, koji put su o njima ispredali prilično nevjerojatne priče - značajno će mladić - neki od njih su očito dospjeli do ovih krajeva i susreli ovdašnje stanovnike. Za ovaj simbol sam davno čuo, još kao dječak. Moram kazati da sam oduvijek želio susresti nekog od slavnih ratnika iz ovog plemena. - Govoriš o njima kao da su zbog nečega posebni.

- Pa, kad kao dijete često slušate priče o vještim i nadasve hrabrim, a uz to pomalo egzotičnim ratnicima, to na vas nužno ostavi dojam. A oni su nam opisivani baš takvima. - Hmm, vješti i nadasve hrabri ratnici?... Mene zanima što mi možemo očekivati od njih.
- Ovisi...
- Ovisi? O čemu ovisi?
- Ovisi o tome jesu li na ratnoj stazi, ovisi o tome kako će procijeniti naše namjere, ovisi o tome jesu li u kakvoj nevolji s kojom onda mogu nas povezati. - Nas je samo petnaestak. Misliš li da bismo im mogli predstavljati ikakvu opasnost?
- Ha-ha-ha.

- Vidim da je odgovor ne.
- Tako je. Hrabrost i čast je ono što ih najviše krasi. Druge dvije stvari su prijateljstvo i vjernost. Kad steknu prijatelje onda su im do kraja vjerni.
- A za prijateljstvo treba vremena. Dovraga, što li nas opet čeka?
- Tko bi to znao? Tko zna što se trenutačno događa na ovim nepreglednim prostorima. Nego, ne bi me čudilo ako bismo negdje u blizini pronašli crtež tigrove glave. To je znak Olmeka. Oni su uglavnom živjeli zapadno od rijeke, ali znali su, makar da napakoste Jutama, zaći i na ovu stranu. Naravno da se događalo i obratno - važno je mladić tumačio pokazujući kako ga se zaista dojmilo ono što je nekad davno čuo o ovim krajevima i ljudima koji su tu obitavali.

Alaric ga je zadivljeno gledao čudeći se kako toliko puno zna. Nakon kratkog odmora nastavili su dalje. Emuna je pokušavao zapaziti i najmanji znak koji bi ukazivao na bilo kakvu opasnost. Još nekoliko dana su se kretali ka jugu, a društvo su im činile samo divlje, ali zasad bezopasne životinje. Viđali su zečeve kako brzim bijegom spašavaju glavu, lisice koje su, vukući za sobom golemi smeđi rep, lijeno napuštale opasan prostor u blizini čudnih došljaka ili, pak, vukove, koji su sa sigurne udaljenosti pratili što se događa. Krajolik se mijenjao od travnjaka bogatih bujnom zelenom travom do gustih, manjih ili većih šumaraka.

Ponegdje je iz tla probijalo golemo kamenje prekriveno sivim lišajevima ili mahovinom. Uglavnom, kraj zasad bijaše prilično pitom i gostoljubiv. Srećom, ratnici još nisu sreli njegove najopasnije stanovnike-ljude, a Alaric se svim srcem nadao da i neće. Nekako je mislio da im mogu donijeti jedino probleme. Samo da ovih nekoliko dana prođe bez nevolje, zabrinuto je razmišljao. A onda se dogodilo. Ujahali su u još jedan oveći šumarak koji bijaše položen točno na njihovom putu.

Ovi šumarci im nisu bili dragi jer su mogli svašta skrivati, no ovaj bi trebali dugo zaobilaziti. Nadali su se da su Jute u nekom drugom dijelu ovog golemog prostranstva, a uzdali su se i u Emunina britka osjetila. Nažalost, Jute bijahu mnogo bliže negoli su i sanjali, a čak ni iznimni seljak to nije osjetio. Kad se nađoše usred šume odjednom ih, baš niotkud, zaskočiše spretni napadači. Svi u istom trenu bijahu oboreni s konja, a već u sljedećem času uz svakog Alaricovog ratnika stajahu najmanje dvojica ili trojica neprijatelja.

Malena oštra sječiva milovahu njihove vratove. Sve se odigralo gotovo u potpunoj tišini, tek su konji uplašeno frktali. Alaric je u sebi proklinjao i ovaj kraj i čas kad je popustio Marcusovu i Emuninu nagovaranju te se zaputio ovamo. I pod njegovim grlom bijahu dva sjajna sječiva pa je, vidjevši da je svaki otpor uzaludan, opreznim glasom to ljudima dao na znanje. Ubrzo svi bijahu zavezani i ponovno posađeni na konje. Ipak, ne baš svi, jer u tom času se začuje glasno njištanje.

Alaric ugleda Marcusa na snažnom doratu koji se silovito propinjao. Mladić je uspio gurnuti najbližeg protivnika i dohvatiti uzde konja. Već je žestoko grabio stoljetnom šumom nastojeći što bolje iskoristiti iznenađenje koje je izazvao ovaj njegov očajnički potez. Zapovjednik je protrnuo.
- Gotov je - preznojavao se od silne muke - mala budala, zbog ovoga će ga sigurno ubiti.

Napadači su mogli s lakoćom odapeti nekoliko strijela i mladić bi bio gotov, no nisu to uradili. Trojica su krenula za njim, a na čelu im bijaše vitak i veoma spretan ratnik od čije su se sjajne kacige odbijale škrte sunčeve zrake. Jahao je tako brzo i spretno da je razmak između njega i Marcusa iz trena u tren bivao značajno manji. Marcus je imao dobrog konja, a bio je odličan jahač, no njegov progonitelj bijaše čudesan. Već mu je disao za vratom.

Mladić se okrene razmišljajući da li nastaviti trku ili se odmah upustiti u borbu. Vidje da su druga dva progonitelja poprilično zaostala, pa već odluči trgnuti mač, kad se hitri protivnik obori na njega. Tako ga je zahvatio da je Marcus u trenu bio na tlu, zahvaljujući svim dobrim duhovima s neba što ga konj nije dohvatio svojim teškim kopitima. Napadač se uopće nije obazirao ni na kakvu opasnost. Gotovo preko njega protutnjaše dva konja, a da ovaj nije niti trepnuo.

Marcus se brzo nađe na nogama, a sjajni mač mu zaigra u ruci. Zadovoljno se osmjehne znajući da je sad u velikoj prednosti. U ovakvom položaju se nikoga nije bojao. Sad će stići i ostala dvojica, ali neka. Bar će ovaj platiti, a ako bude sreće možda... Zamahnuo je mačem, a da prokletnik nije stigao niti mrdnuti. Platit će, zadovoljno pomisli kad mu precizno upućen udarac pogodi u ništa. Ratnik koji je fizički bio znatno slabiji od Marcusa, bijaše nažalost iznimno brz i vješt.

Već se u sljedećem trenu mladić bolno uvjerio u to. Dok je mač još fijukao zrakom, napadač ga uhvati za ruku, naglo je zavrne i povuče preko svog ramena. Marcus krikne ispuštajući mač, a samo tren kasnije tresne svom snagom leđima o tlo. Sve mu se zamagli pred očima, a već u sljedećem trenu osjeti hladno sječivo oštrog noža pod bradom. Pogled mu se razbistri i on pogleda u sjenu kacige nad sobom.

Dva tamna oka su ga znatiželjno promatrala. Učini mu se da u njima nema ni bijesa ni mržnje. Tek znatiželja i nekakva, učini mu se, veselost. S obzirom na svoje stanje Marcus nije bio posve siguran da dobro vidi, no nekako je osjećao da nije u smrtnoj opasnosti. U tom trenu stigoše i ostala dvojica. Nešto progovore na nekom čudnom jeziku pa onaj prvi pusti mladića. Ovi ga dohvatiše i zavezaše, a potom krenuše po konje. Prvi napadač je ostao pored Marcusa i dalje ga znatiželjno promatrajući. Odjednom posegne za kacigom i povuče je preko glave. Kad vidje priliku pred sobom mladiću se otme zaprepašteni uzvik. Nije mogao vjerovati vlastitim očima...

......

Visoki je brzo koračao skoro i ne gledajući stazu pred sobom. Žurio je prema izlazu noseći u sebi samo jednu misao: zločinac Marduk mora platiti za sve što je uradio. Toliko je zla donio svugdje gdje se pojavio da ne zaslužuje ništa drugo doli smrt i vječnu propast, a on će se pobrinuti da to i dobije. Uradit će to za svog malog prijatelja. Srećom staza bijaše dosta široka i posve pogodna za hodanje pa se tužna družina hrabrih ratnika s lakoćom uspinjala. Brzo su se približavali otvoru koji im se svakim novim korakom činio sve bližim i većim.

Ejnar je sa zanimanjem gledao florine koji su iz časa u čas bivali svjetliji i življi. Pored njega je koračao Eric. I on je promatrao zanimljivi oblak koji se lagano valjao pred njima. Oblak u središtu već bijaše bijel, a sve oko središta je blještalo. Florini su upili toliko svjetla da su sasvim osvjetljavali dobar dio staze oko sebe.

- Gledaj - podvikne Eric pokazujući prema čudnom oblaku. Činilo mu se da se raspada na mnogo manjih oblačića. Malo kasnije oko njih zapleše dvadesetak svjetlećih bića. Bijahu, slično onom maloprijašnjem oblaku, u središtu bijeli, a oko središta svjetlucavi. Prijatelji u nevjerici zastadoše gledajući to novo čudo. Čak se i Visoki zaustavio.

- Ha-ha, dragi prijatelji, vidimo vaše golemo iznenađenje i 'čujemo' vaše misli. Još malo pa ćemo ugledati sunce, a ono nas hrani i daje nam život. Sad imamo dovoljno svjetla i energije pa više ne moramo biti na okupu. Kako su se približavali otvoru tako su se florini sve brže mijenjali.

- Još stotinjak metara i izaći ćemo vani - glasno je razmišljao Eric i dalje prateći promjene na čudesnim prijateljima. Oni su već lagano zelenjeli, ali samo onaj dio koji bismo mi nazvali odjećom. Mladić se čudio njihovim brzim transformacijama. Sad su mu oblikom već sličili na ljude pa je s nestrpljenjem čekao da uhvate poneku sunčevu zraku. Bio je siguran da će nakon toga dohvatiti svoj pravi oblik, ako se o takvom uopće moglo govoriti. Uskoro se dogodi i to.

Stupili su pred sam izlaz, a kad se nađoše na onom mjestu koje bijaše izvana poprilično osvijetljeno, florini dobiše posve neprozirnu formu. Bijahu zaista gotovo posve slični ljudima. Lice i tijelo, ruke i noge, kosa i stas - sve bijaše kao kod ljudi. Samo im koža bijaše bljeđa negoli ljudska, a odjeća u svih zelena. Eric je gledao u tu odjeću pitajući se radi li se uopće o tome. Činilo mu se da je ona dio njihova tijela, da na neki čudan način izrasta iz njih kao što lišće izrasta iz grančice stabla. Bio je posve siguran da ta odjeća ili bolje kazano florinski pokrov, ima funkciju kakvu ima lišće.

Florini izgledahu blaženo. Nemoguće je opisati osjećaj sreće koji se tako jasno ocrtavao na njihovim simpatičnim licima čim stupiše na ovaj osvijetljeni teren. Ejnar i ostali su neprestano primali valove najugodnijih osjećaja i misli koje su im plemenita stvorenja odašiljala. Svi su uživali u ovom novom stanju i konačno, nakon dugog vremena, ugodnim trenucima. Iz prijatnog sanjarenja trgne ih Holdarov duboki glas:

- Vani se nalazi bezbroj ptičurina. Bijahu to iste one koje su vidjeli čim su došli pod planinu.
Nekadašnji wiltonski general stajaše u zaklonu na samom izlazu na zaravan koja se prostirala pred ovom golemom planinskom utrobom. Gledao je u nepregledno more mračnih oblaka kroz koje se sunce jedva probijalo. I tako nemoćno sunce bijaše najljepše, najsvjetlije i najtoplije koje su u životu vidjeli i osjetili. Posebno se to jasno vidjelo na florinima. Što bi tek bilo da nema ovih nemani pred pećinom? 

- Tamo u onom jatu - dopre do njih poruka - tamo je glavna opasnost.
Jedan florin bijaše točno pored Holdara. Rukom je pokazivao prema središtu jata pred njima. Holdar se zagleda u tom smjeru, ali ništa posebno nije vidio.
- Tamo ima još nešto - ponovi florin - pogledaj u dubinu jata. Sad su već svi stajali na izlazu i gledali u naznačenom pravcu. Ejnar pogleda prema Visokom. Ovaj se malo primirio od kad su se približili ovom mjestu, ali još uvijek bijaše bijesan i nervozan. I sad je stiskao šake napeto gledajući prema ptičurinama.

- Što to vidite? - začuje mu glas kao da je znao da o njemu razmišlja.
- Ondje... - florini zastadoše u pola misli jer se baš u tom času jato pokrenulo prema njima.
Instinktivno se povukoše dublje u sjenu, a Ejnar vidje kako se jato razmiče. Iz njegova tamnog središta nešto se pomaljalo. Od brojnih ptičurina nije mogao jasno razabrati o čemu se radi, ali dobro je vidio da bijaše mračno i ogromno. Zapuhnuo ga je pravi val hladnoće ovijen stravom pa je zateturao natrag. Ostali se osjetiše slično kao on pa se i oni u strahu povukoše u mrak. Čak su se i florini, sa svjetla koje im je toliko značilo, povukli duboko u sjenu.

......

- Vidim da niste baš raspoloženi. Što nije u redu? - dočeka ih starac.
- A što ovdje valja? - mrzovoljno će Tharil.
Nakon kraće šutnje ispričaju Petasu što su vidjeli. Starac je dugo šutio. I njemu se činilo da bi bilo najbolje da ta bića pošto-poto zaobiđu. Bio je gotovo siguran da su u pitanju nekakvi Mardukovi prijatelji ili sljedbenici. Ako je tako, a vrlo vjerojatno jest, jer tko bi inače ovdje preživio, tko zna što su takvi sposobni učiniti. Malo kasnije postaviše pojačane straže i legnu na počinak. Počivali su u potpunom mraku bojeći se da čudna bića ne ugledaju njihove vatre. Okar se prije počinka još jednom približio onim porušenim kućama. Na malenoj čistini između njih je gorjela vatra, a oko nje je ugledao dvadesetak prilika.

- Zapalili su vatru - reče kasnije Tharilu.
- Možda su to zaista nekakvi ljudi. Što misliš?
- I dalje mislim posve isto. Jedva čekam da se maknemo što dalje odavde.
Nekoliko sati poslije probudiše umorne bjegunce. Brzo su se spremili pa pod okriljem noći nastavili dalje. Izvidnici su pomnim pogledom pretraživali okolni teren. Ubrzo su vidjeli da ona vatra u porušenom naselju nije i jedina. Ugledali su ih bar desetak, a sve se nalazahu pred njima.

- Hmm, ulazimo u opasno područje - vratio se Okar do Tharila - to je stanište ovih dvonožaca, a nemamo pojma dokle se proteže. Što nam je činiti?
- Bojim se da ćemo ući na njihov teren i upasti u zamku. Hoćemo li se moći provući?
- Tko zna. Tko zna hoćemo li se moći i povući ako krenemo dalje.

- Vratit ćemo se natrag, a onda vi uzmite nekoliko dana i dobro sve izvidite. Mi ćemo vas čekati. Preopasno je ovako nastaviti dalje.
Umorni i isprepadani ljudi krenuše natrag. Sklonili su se potpuno izvan ovog područja čekajući da stignu vijesti od Okarove skupine. Vrijeme je sporo protjecalo. Lijeno se provukoše dva dana, a onda se izvidnici pojaviše. Tharil jedva dočeka da se nađe s Okarom. Poveo je i Petasa, dvojicu časnih revlonaca te Henara koji se baš u tom času zatekao u blizini.

- Prokletstvo, ne znam što bih vam rekao. Zaista ne znam...
- O kome se radi? Jesu li to ljudi ili utvare? Nisu valjda demoni? - najnestrpljiviji izgleda bijaše Petas.
- Hmm, upravo o tome i govorim. Ne znam što bih vam rekao. Samo znam da smo pogodili što smo se vratili.
- Zašto? Govori, prokletstvo!

- Tamo naprijed - pokaže u smjeru u kojem su bili krenuli - sve je puno tih čudnih bića. Nekoliko puta su se međusobno tako žestoko sukobili da je mrtvih bilo posvuda. Sve je grmjelo i odjekivalo od siline sukoba. Zaista su pakleno opasni, a sad znam da su i veoma čudni.
- Čudni? - upita Tharil.
- Da, da. Izgledaju grozno. Dobro sam i prvi put zaključio, koža im je zelenkasta, a kod nekih zelenkasto-siva. Na sebi imaju čudnu odjeću koja mi više sliči na nekakav čvrsti oklop. Nisam vidio da nose mačeve, a nisu imali niti lukove sa strijelama. Zato vjerujem da pripadaju nekoj vrsti čarobnjaka jer ih većina ima štapove i nešto slično toljagama.

- To nikako nije dobro. Prokletstvo, tko zna kakvom magijom vladaju? - zapovjedniku se ova priča nije sviđala. Nikad se nije plašio borbe prsa o prsa, no kad su čarobnjaci u pitanju...
- Što možemo napraviti? Da se pokušamo probiti dalje?
- Previše ih je pa mislim da nikako ne bismo uspjeli. Bilo bi bolje da ih pokušamo zaobići?
- Hmm...

- Sjevernije ih gotovo i nema, a i tamo daleko na zapadu, koliko smo mogli vidjeti, je slično.
- Znači da bismo mogli oprezno krenuti prema sjeveru.
- Mislim da bismo trebali. Naravno, uz najveću moguću pozornost, ali to je naš posao.
- Hhmm, sad se dobro odmorite pa ćemo odlučiti.

Sutradan su krenuli zaobilaziti ovaj, kako bijahu uvjereni, krajnje negostoljubivi kraj. Tharil se nalazio odmah iza izvidnika jer je htio u svakom trenutku imati informaciju iz prve ruke. Još uvijek se plašio da ne upadnu u kakvu zasjedu, a motala mu se po glavi i misao da pošalje jednu delegaciju koja bi pokušala stupiti u kontakt s ovim stvorenjima. Nikako nije bio načistu bi li to bilo pametno.

Dva dana su kročili put sjevera, a da nisu naišli na opasnost. Trećeg dana, nešto prije podneva, Tharil ugleda Okara kako mu maše. Pokazivao je da sjaši s konja i da mu oprezno priđe. Malo kasnije bijaše kod izvidnika. Pogledao je kamo mu je ovaj pokazao i ugleda tri čudne prilike. Čučale se pored neke mrtve životinje niti pedesetak metara daleko od njih. Činilo se da su posve zauzete poslom pa su im izvidnici s lakoćom prilazili. Izgleda da su ova trojica odlutala daleko na sjever, vjerojatno prateći lovinu koja je sad ležala pred njima.

Tharil je bio začuđen njihovim izgledom. Bijahu to iznimno visoki i jaki dvonošci obučeni u nekoliko kožnih krpica. Na nogama su imali čvrste čizme, a ramena-dvojici samo lijevo, a trećem oba-bijahu zaštićena nekakvim metalnim štitnikom. Štitnik je bio povezan sa komadom metalnog oklopa na prsima, a njega su nosila sva trojica. Bili su naoružani samo noževima i to, činilo se, jako oštrima. Drugog oružja nisu imali, osim što su imali o pojasu zakačene malene toljagice s čudnom drškom, a pored onog s dva štitnika na ramenima bijaše položen dugačak štap.

Vjerojatno je on glavni čarobnjak, pomisli Tharil, pažljivo promatrajući njegove snažne mišice. Nekako je uvijek mislio da su čarobnjaci vitki i kržljavi, a ovaj bijaše prava suprotnost tome. Izgledao je tako da bi zacijelo i Henar teško s njim izišao na kraj. Ostala dvojica snagom nisu nimalo zaostajala za vođom.

Ono što je Tharila posebno začudilo, iako je to već u nekoliko navrata čuo od Okara, bijaše boja ovih zanimljivih stvorova. Jedan bijaše gotovo svijetlozelen, a druga dvojica sivi s malo primjesa zelene boje. Koža im se presijavala na svjetlu tako da su djelovali još snažnije i opasnije. Malena ćelava glava bijaše im nasađena na debeli bikovski vrat. Golema okrugla i mišićava ramena izbijala su iz njega, a na njih se nastavljale snažne ruke.

Ovako mišićave i sivo-zelene zaista djelovahu kao da su od čelika. Široke i okrugle podlaktice potvrđivale su opći dojam iznimne tjelesne moći kojom su bića bila obdarena, a za njima krupne i kvrgave šake nimalo ne zaostajahu. Zapovjednik je bio impresioniran njihovom snagom, no i prilično zaplašen općim izgledom. Dobro je Okar kazao, ovi stvorovi su sigurno jako opaki. Mišicama bi u trenu slomili šiju odraslom biku, u to Tharil nije nimalo sumnjao, no, nešto mu je nažalost govorilo da bi svoju silu teško upotrijebili za postizanje dobrog cilja.

- Jesu li to ljudi? - upita ga jedan izvidnik koji je ležao pored njega.
- Hmm, tko zna - odgovori mu, a onda se sjeti svih onih nakaznih bića na koja su nailazili pa dometne - bit će da su nekad bili.
Ovaj ga je začuđeno gledao očito ne razumjevši posve što je htio reći. U tom se času uspravi prilika za koju je Tharil držao da je vođa ove malene grupice. Bio je visok gotovo dva i pol metra, a zaista sazdan od samih žila i golemih mišića. Ispustio je glas koji je najviše podsjećao na muklo režanje iako je, u stvari, nešto govorio. Odozdo dopre sličan zvuk. Činilo se da se bića odlično razumiju, jer su zacijelo baš razgovarali nekim čudnim jezikom. Vjerojatno su bili inteligentniji i napredniji nego što su prijatelji mogli i naslutiti. 

- Mislim da je vrijeme da se povučemo - Okar je postao jako nestrpljiv.
Ovdje su bili on, Tharil i još jedan izvidnik, a tridesetak metara desno od njih ležala su još dva ratnika. Okar im u zgodnom trenutku mahne i svi se počeše povlačiti natrag. Nažalost, jedan od one dvojice bijaše neoprezan. Napola se uspravi i poče se kroz travu lagano kretati držeći da je dovoljno zaklonjen. Možda je bio preumoran, a možda i uplašen, no svakako, brzo je otkriven.

Odjednom se začuje užasan urlik. Sve je grmjelo i odjekivalo kad se siva grdosija oglasila. Jadni izvidnik se refleksno uspravio i tako ostade. Onaj drugi je hitao kroz travurinu ne bi li se što više udaljio s tog mjesta, no činilo se da neće uspjeti u svojoj nakani. Za to su vrijeme Tharil, Okar i treći izvidnik žurili na drugu stranu. Imali su sreću da su sva tri stvora bila okrenuta prema nesretnom dvojcu. Onaj glavni se u trenu nađe kod od straha sleđenog čovjeka. Jedan od preostale dvojice ogromnih bića već je trčao za drugim izvidnikom.

Za nekoliko sekundi ga je dostigao i dohvatio jednom rukom. Bez imalo naprezanja ga podiže s tla i baci prema mjestu gdje je stajao njegov zapovjednik. Nesretni čovjek se dobro ugruvao pa jedno vrijeme ostade ležati. Zato je dobio takav udarac u rebra da je vjerojatno nakon njega štošta bilo polomljeno. Tharil je čuo kako jadnik bespomoćno zapomaže. Onaj monstrum ga još jednom podiže, a zatim baci točno pred noge druge grdosije. Ovaj se smijao jezivim muklim grohotom.

Cijelo vrijeme je u ruci držao maleni predmet za koji je Tharil mislio da je neka vrsta nepoznatog alata, upravljajući ga prema dvojici jadnika kao da im na neki neobičan način prijeti. Kad je izvidnik pao pred njega, zlotvor ga dočeka novim udarcem. Jadnik ostade onesviješten, a u tom trenu je valjda i drugom nesretniku došlo do svijesti što se događa. Vidjevši da su monstrumi nekoliko sekundi skinuli pogled s njega, odluči pokušati pobjeći. Skočio je kao gepard, a zatim brzo jurnuo kroz travurinu. Sad su sva trojica gledala za njim.

Glasno su se smijali, ali ga nisu niti pokušali dostići. U jednom trenu glavni podiže ruku s čudnim predmetom i upravi je prema bjeguncu. Prolomi se snažan prasak i jadnik poleti nekoliko metara naprijed pa lupi svom snagom o tlo. Tharil je zaprepašteno sve promatrao. Ovo su zaista bile nemilosrdne ubojice najgore vrste. Ono što je sad vidio, onaj prasak i pogibiju izvidnika koji je bježeći bio već dobrano odmakao, nije sebi nikako mogao objasniti.

Okar je već bio daleko, pa i on požuri za njim. Bježali su znajući da im o brzini ovisi život kao nikad do sad. Tharil je trčao moleći Boga da se monstrumi ne okrenu prema njima jer su zacijelo bili iznimno brzi. Jedva je disao, a činilo mu se da će mu se srce svaki tren raspući od napora i straha. Začuo je još jedan prasak, a gotovo u istom trenu očajnički krik. Gotov je i drugi izviđač, pomisli zapovjednik spazivši iza jednog žbuna konje.

- Uhh, dobro je, ovo je bilo za dlaku - s olakšanjem je protisnuo kroz zube, istovremeno osjetivši jaku bol u plućima.
Ovaj brzi trk skoro ga je pokosio. Nekad bi to bilo lako, no sad... sve ga je boljelo i pritiskalo u grudima. Da je trebalo još malo trčati tko zna što bi bilo. Trojica hrabrih ratnika skoro dohvatiše konje kad iza njih poče praskati. Uznemirene životinje se počeše panično propinjati udarajući žestoko nogama naokolo. Gospodari ih jedva dohvatiše za uzde, no ni to nije mnogo pomoglo. Konji bijahu tako nemirni da se činilo da će im pobjeći.

Opet se začuje praskanje, ovaj put dosta bliže. Tharil začuje nekakvo zujanje, a potom kao da je nešto udarilo u tlo pored njega. Pogleda onamo, ali ne vidje ništa. Prokletnici su ih ugledali i sad već skoro dostigli. Srećom, u sljedećem trenu se već nađoše na leđima životinja. Pojuriše kao vihor brazdajući kroz sivu travu, a za njima opet zaprašti. Srećom već bijahu dosta daleko pa čudovišta nisu mogla do njih, bar zasad. * Prokletstvo, pa oni ne odustaju.

- Prokletstvo!! - začuje se bijesni Okarov glas.
Zaista, dvonožne nemani su ih slijedile. Čak se činilo da im ne odmiču. Nesreća je bila što su već iza sljedećeg povišenja bili svi ostali bjegunci. Ubrzo ujahaše u improvizirani logor. Digoše odmah veliku buku, pa isti tren započe bježanje. Tharil povede ratnike natrag prema uzvišenju. Nadao se da će na vrijeme stići zauzeti dobar položaj. Uspjeli su.

Dvjestotinjak metara niže ugledaše tri opasne prilike. Ipak su znatno usporili ne mogavši pratiti brzi životinjski trk. Tharil je izdavao kratke i oštre zapovijedi. Strijelci pograbiše lukove i napeše ih čekajući da zlotvori dospiju u domašaj. Kao da znaju što im se sprema progonitelji zastanu. Okar je napregnuto promatrao što se događa.

- Nešto se dogovaraju. Hmm, sad se razilaze. Onaj glavni podiže štap prema nama... - nije dovršio rečenicu kad se jedan ratnik sruši snažno kričeći.
Gotovo u istom trenu začuju jak prasak. Okar se zaprepasti vidjevši ogromnu ranu na jadnikovoj glavi. Onaj štap bijaše pakleno ubojit. Kakva li je to magija, pomisli hrabri izvidnik zabivši nos duboko u smrdljivu travu. Za to vrijeme je trajao lagani uspon monstruma prema položajima na kojima bijahu ratnici. Tharil svojim ljudima nije dao niti da podignu glavu dok se prokletnici ne približe.

Kasnije će ih zasuti strijelama, a nadao se da će to biti učinkovito. Moraju ih zaustaviti jer su inače svi osuđeni na propast. Spodobe su se približavale očito se nimalo ne plašeći, a tek bi se tu i tamo začuo poneki glasan prasak. Srećom ljudi nisu podizali nos iz prljave travurine pa više nitko nije bio pogođen neprijateljskom magijom.

- Sad! - povika Tharil, a u istom trenu nizbrdo poleti kiša strelica.
Mnoge pogodiše cilj. Nažalost, većina se odbijala od metalnih dijelova neprijateljske opreme. Nekoliko njih je pronašlo put do zelene mišićne mase, ali su zvijeri svejedno nastavljale kao da se ništa nije dogodilo. Začuje se snažno praskanje, a odmah potom pet-šest strijelaca pade kao pokošeno. Opet su ih monstrumi na neki način dohvatili. Što li ih tako goni naprijed? Pa ovi se ničega ne boje, zaprepašteno je Tharil gledao tri čudovišta.

Odjednom najstrašniji među njima zamahne rukom izbacivši nešto prema zaklonjenim ljudima. Bijaše to nekakav maleni okrugli predmet, koji dodirnuvši tlo puče kao grom. Tamo gdje je eksplodirao u tlu nastade maleni krater, a dva ratnika na mjestu poginuše. Ostali se u panici podigoše. Strah im je oduzeo razum pa okrenuše bježati. Tada se zaori strašan borbeni krik koji bi svakome utjerao strah u kosti. Bio je to Henar.

Podigao se na noge zatežući ogromni luk. Oko njega je neprekidno praštalo i zujalo. Čudom hrabri ratnik ostade nepovrijeđen, a ogromna čvrsta strijela poletje ravno u grudi jednom monstrumu. Pogodi ga svom silinom, a kad ga je pogodila tako se zavrtio da su dobro vidjeli kako mu je prošla na drugu stranu. Monstrum bijaše smrtno ranjen, a to svima ulije nevjerojatnu dozu hrabrosti. Ponovno se prema sivim spodobama obore stotine strelica pa su sad nemani stale bježati.

Ratnici krenuše za njima, a Tharil ih na jedvite jade zaustavi znajući da bi mnogi izginuli u toj nesretnoj potjeri. Nemani su bile tako opasne da potjera vjerojatno ne bi niti uspjela. Dovoljno je bilo vidjeti zastrašujuću sliku njihovih ogromnih tijela iz kojih viri po desetak ubojitih strelica, a oni trče kao da ih uopće nema. Naredio je povlačenje i brzo napuštanje ovog područja. Zatim se spustio do mrtvog neprijatelja. Bijaše to onaj zeleni.

Pored njega je ležao položen čudan predmet koji je onako nemilosrdno sijao smrt. Zapovjednik ga je promatrao osjećajući istovremeno i znatiželju i strah. Bio je od nekakvog sjajnog metala kakvog još nikad nije vidio. Na jednoj strani bijaše rukohvat, a na drugoj šuplja cijev. Tharil s gađenjem pljune na predmet i krene za prijateljima. Morat će što prije napustiti ovaj kraj. Ako se monstrumi vrate, a tada će sigurno doći mnogo veća grupa, sve će ih pobiti. Grabili su prema sjeveru namjeravajući bježati i cijelu noć koja je već polako mrakom okivala ovaj sablasni kraj. Trčat će sve dok u njima bude i trunka snage.

Ovi protivnici, uz sve opasnosti i strahote kojima obiluju, posjeduju i onu koja je, kad se zlorabi, vjerojatno razornija od svih drugih-inteligenciju. Dva dana je trajala jurnjava ka sjeveru. Okoliš se mijenjao iz časa u čas. Nekad zelena trava već se odavna pretvorila u sivo-plavkastu, da bi zadnjih nekoliko dana bila posve siva. Čovjeku se činilo gledajući je da je takva zbog neke anomalije ili bolesti kojom je zaražena i ona i cijeli ovaj kraj. Sad je i ta gnjusno odvratna travurina postala još odvratnija.

U onom nepreglednom sivilu od jučer, danas su se već počeli nazirati posve spaljeni žuto-smeđi otočići, kao da je ionako nesretno bilje nešto još dodatno pržilo. Prije nekoliko sati, trava se naglo prorijedila pa su bjegunci češće hodali po suhom sivom tlu negoli po njoj. Životinja gotovo da i nije bilo. Tek bi se tu i tamo pojavila kakva omanja, posve prilagođena životu u ovom sumornom ambijentu. Jedinu opasnost, a to nažalost ne znači da je bila mala, predstavljale su otrovne zmije koje je bilo jako teško uočiti te isto tako nečujni i neprimjetni štipavci. Srećom Petas je uvijek bio u blizini, a njegovi napitci su činili prava čuda.

Druga opasnost, a ona od trenutka kad se pojavila nikako nije ni prestala, bijaše onaj grozni napad na kožu i dišne organe jadnih bjegunaca. Čak se činilo da je po tom pitanju situacija bivala stalno sve gora i gora.
Trčimo i trčimo. Kolona nam se poprilično razvukla. Bojim se da smo potrošili previše energije za ovaj bijeg u posve nepoznat kraj.

- Mislim da su one ubojice već daleko za nama - hroptao je jedan snažan ratnik pokušavajući držati korak s Tharilom. On je zajedno s Okarom bio na čelu kolone. Na začelju, koje je ostalo prilično daleko za njima, bijaše Henar s većom grupom iskusnih boraca.
- Okar je dosad uvijek bio u pravu. Ako on kaže da moramo žuriti ja nemam razloga da mu ne vjerujem. Uostalom već smo nekoliko puta čekali zaostale dijelove kolone i, vjerujem, ponešto se odmorili.
- Odmorili? Huh, nakon svega ovoga trebat će mi dvije godine plandovanja da bar malo dođem sebi.

Okar nas čeka. Da vidimo što hoće. Izvidnik je stajao kao i toliko puta dosad, pogleda uperenog prema horizontu ka kojem su hitali. Tharil je već zamišljao kako ga čuje da govori kako će morati biti oprezni jer je nešto onamo itd., itd... kao što je to obično činio. A bio je tako umoran od svega!!

- Mislim da ćemo se moći malo odmoriti. Rekao bih da smo daleko od njihovog teritorija - začuje prijateljev glas.
Hvala nebu, pomisli Tharil jer je zaista bio na kraju snaga. Nemilice se čudio otkud im svima skupa ovolika izdržljivost. Još više se čudio s obzirom na malaksalost koju su danima osjećali. Srećom je onaj novi Petasov napitak zaista u svakom smislu bio djelotvoran.

- Uh, konačno. Sačekat ćemo da se svi okupe pa ćemo opet krenuti u izviđanje. Nadajmo se da smo zaista izvan njihovog domašaja.
Ubrzo dođoše i ostali jer su ovi naprijed pazili da ne odmaknu previše. Kad su čuli da će moći malo duže predahnuti ljudi oduševljeno povikaše pozdravljajući Tharila i Okara. Odmah su se izvalili po sivom tlu prikupljajući dragocjenu energiju za nove napore i stradanja koji će bez sumnje vrlo skoro uslijediti. Na okupu se opet nađoše vođe ove sve manje grupe nevoljnika.

- Ovaj napor će nas na kraju ubiti. Čudim se što smo sve do sada izdržali - teško je izgovarao Petas.
- Da, da. Nažalost, ona močvara, a sad i ovo iza nje... mnogo je gore nego što smo mogli i zamisliti - nadoveže se El-mar.
- Eh da bar nismo nikada morali kročiti u ovaj nesretni kraj. Bojim se da ćemo negdje svi zaglaviti - ni El-mok nije bio nimalo optimističan.

Tharil je slušao, ali nije imao volje progovoriti niti jedne jedine riječi. Tek sad, kad je minula neposredna opasnost, osjetio je koliko je umoran. Činilo mu se da bi trebao uložiti nevjerojatan napor da bi samo pokrenuo jezik. Zato je šutio kao zaliven.

- Hmm... - oglasi se Okar. Tharil je znao da ovo znači nevolju. Nemoćno stisne kapke pitajući se je li moguće da već stiže nova.
- Što?! - s velikim naporom istisne iz sebe.
- Sunce...
- Što sunce, prokletstvo?!!
- Nema ga.

Tharil pogleda prema nebu. Zaista, gore nije bilo sunca. Tek se na posve sivom, ali sad znatno tamnijem nebu, vidio jedan nešto svjetliji dio. Tamo iza njega vjerojatno bijaše žarka svjetleća lopta. Ma tko bi se u ovakvoj situaciji i s tim zamarao.
- Sunce je iza oblaka...
- ...Koji su uvijek isti - nastavi na njegovu rečenicu Okar.

Petas ih je pozorno slušao. Bio je jako umoran, ali uvijek je znao izvući neku mrvicu skrivene energije.
- Očito imaš nešto na umu - okrene se izvidniku.
- Hmm, možda...
- Vi vojnici kao da ste obučeni i za čupanje živaca svojim prijateljima. Što ti se mota po glavi? - ljutito će starac.
- Mislim da ono nisu oblaci. Već dugo vremena kad god ih pogledam imam osjećaj da ću se ugušiti. Svi su ga gledali znatiželjno iščekujući sljedeće riječi.

- A što bi onda moglo biti?
- Mislim da je to nekakva prašina koja je gore već godinama.
- Dovraga, što bi to moglo značiti?! - začudi se Tharil.

Okar je šutio. O tome nije imao pojma, a vidio je da je siva prašina prekrila i sve oko njih. Jedno vrijeme nastade tišina. Pokušavalo se ipak, koliko je moguće, uživati u ovim blaženim trenucima odmora. Odjednom se zrakom prolomi krik:
- Dolaze!! Prokletnici, dolaze!

Gotovo svi se trenutačno nađoše na nogama. Odmah su zaboravili na umor, jer su strah i nagon za preživljavanjem bili jači od njega. Uistinu, daleko dolje na jugu ugledaše dvadesetak, a vjerojatno i više visokih snažnih prilika. Bijahu to, nije bilo ni najmanje sumnje, nemilosrdni progonitelji.
- Stigli su nas! - poviče iz sveg glasa Tharil - bojim se da nam nema spasa - procijedi potom samo za sebe.

Bjegunci prikupiše zadnje atome snage i jurnuše ka sjeveru. Sretnici koji su se dočepali konja još su i imali kakvu takvu šansu, a ostali su beznadno trčali spotičući se i padajući. Ustajali su i kao opijeni nastavljali dalje. Nažalost, nisu svi bjegunci bježali, iako su neprijatelji svakim časkom bili sve bliži. Neki nesretnici bijahu toliko iscrpljeni da se jednostavno više nisu mogli pokrenuti.

Čekali su monstrume prepustivši se nesretnoj sudbini, a ona ih vrlo brzo dostiže. Desetci nesretnih života skončaše na smrdljivoj sivoj prašini, pod čelično-sivim nebeskim oklopom koji je odozgo silovito pritiskao. Nemani su ih izmasakrirale čim stigoše do njih. Pobiše jadnike golim rukama, a tu i tamo bi se čuo i poneki prasak za koji su svi već dobro znali što znači. Henar je jedva mogao podnijeti ovo što se otraga događalo.

Zažalio je što se nije vratio i makar pokušao suprotstaviti nemilosrdnim zvijerima. Znao je da bi to značilo njegov kraj, ali ovako jadnici pomriješe, a da im nitko nije niti pokušao pomoći. A ionako nećemo daleko stići, razmišljao je dok su se u njemu miješali žalost i bijes. Okrenuo se natrag. Progonitelji su trčali takvom silinom kao da njima život ovisi o tome koliko će biti brzi. Oni hitriji već se približiše nekolicini sporijih bjegunaca. Još malo i počet će novi masakr, pomisli Henar sav užasnut..

- Gotovo je, gotovo je - brojao je sam sebi hrabri ratnik - nikako im ne možemo pobjeći... gotovo je...
Upravo u tom trenutku jedan zeleni div ispruži svoje zastrašujuće šape za malim revloncem koji je jedva vukao ozlijeđenu desnu nogu. Bilo je to dosta blizu Henaru. On je već odavna dobrano usporio namjeravajući bilo kako uzvratiti nemilosrdnim gadovima. Tog časa je u zlim napadačevim očima vidio nevjerojatni užitak koji je proizvelo ono što je zvijer upravo činila.

Plijen je bio tu pred njom, a trebalo je samo pružiti ruke, dohvatiti ga i rastrgati. Već je ručerda skoro zgrabila nemoćno malo biće, kad se veliko koplje zabije ravno posred odvratnih zelenih grudi. Stravičan krik odjekne cijelom ravnicom odbijajući se čak i od olovnog, već gotovo potpuno mračnog neba. Revlonac odšepa dalje zahvalno okrznuvši Henara uplašenim pogledom, a ovaj iščupa koplje i potrči naprijed. Ljepljivi znoj, pojačan vrućinom koja ga iznenada obuze, cijedio se s njega dok je krajičkom oka pratio hoće li još negdje biti potreban.

Malo iza mjesta na kojem se nalazio ponovi se slična slika. Siva grdosija je oštrim nožem već parala zrak nišaneći jako okrvavljenog i onemoćalog ratnika. Jadnik se nije niti pokušao braniti. Valjda su sve zalihe energije odavna napustile njegovo izmučeno tijelo. Nož je čovjeka već skoro dohvatio kad snažno izbačeno koplje probode vrat nemani. Malo je ljudi imalo snagu koja bi proizvela učinak koji je uslijedio. Monstrum usred snažnog pokreta za trenutak zastade kao da visi u zraku, a odmah potom se bez riječi stropošta na tlo.

Henar munjevito pogleda oko sebe. Blizu njega ne bijaše više nikog. Onaj revlonac je polako odmicao, a za njim se vukao malaksali ratnik. Ostale zvijeri bijahu udaljene skoro dvjestotinjak metara. Opet pograbi koplje i skoči naprijed. Trčao je začuđujuće brzo kad osjeti strašan udarac u lijevo rame. Nije niti shvatio o čemu se radi, a već se nosom zabio duboko u smrdljivi pijesak. Pred očima mu se sve zacrni pa na trenutak izgubi svijest.

Brzo je došao sebi. S mukom podigne glavu i kroz maglu ugleda bjegunce. Upravo su bili pred nekim mračnim ruševinama, ali ono što nikako nije valjalo bilo je na posve drugoj strani: udaljeno samo nekoliko metara već se uspravilo golemo sivo čudovište. Podiglo je ruku prema njemu, a odmah potom je spustilo. Zaletjelo se bijesno urlajući želeći ga dokrajčiti sirovom snagom. Sve je škripalo i prašilo dok je zvijer trčala mlatarajući golemim ručerdama.

Na veliku žalost i zaprepaštenje ogromnog paklenog diva i on završi naboden na koplje. Nadaleko ne bijaše tako vještog i snažnog, tako plemenitog i hrabrog borca kakav je bio Henar. Gad skonča točno pred njegovim nogama. Ratnik se u međuvremenu pridigao sjetno gledajući prema bjeguncima. Ponešto su odmakli i još uvijek u žurbi zamicahu za ruševine. Pratio ih je pogledom u kojem su se miješali tuga, ponos i radost. Nevoljko okrene glavu na drugu stranu. Oko njega su se već okupljali mračni orijaši. Iznenada su posve usporili, a malo kasnije i stali bijesno bacajući zlokobne poglede prema odjednom iskrslim ruševinama. Iz nekog razloga se nisu usuđivali poći dalje pa su svu svoju jarost usmjerili na ratnika koji iscrpljen i teško ranjen stajaše pred njima.

Nekoliko zlotvora podigoše ruke prema njemu. U očima im se lako mogao iščitati divlji bijes koji ih je iznutra palio kao živa vatra. Gledao je čudne predmete u rukama nemani, predmete koji su onakvom strahotom donosili pogibelj. Samo je čekao da zaprašti, moleći nebesa da smrt bude brza. Zvijeri kao po dogovoru spustiše ruke, a potom jedna od njih, valjda kao i ona malo prije, želeći dokazati svoju hrabrost i vještinu, jurne na neustrašivog viteza. Ovaj je stajao posve mirno.

Kad je monstrum došao na pravu udaljenost koplje se munjevito podigne i poneseno snažnim kratkim trzajem odnese još jedan zločinački život. Strašan bijes ovlada nemanima. Krenuše prema ratniku, koji nažalost ostade bez koplja, spremni da ga zubima rastrgaju. Iscrpljenom je Henaru već igralo pred očima. Sve mu se ljuljalo, a noge naglo postadoše klimave i nemoćne. Rana i napor učinili su svoje, no golemi ratnik zadnjom snagom ipak trgne teški mač.

Zamahnuo je njime i oštro sječivo udari u metalni štitnik najbliže spodobe odbivši se točno u golu zelenu lubanju. Dobro je zasjeklo po njoj pa zvijer krikne i snažno odskoči natrag hvatajući se za ranjenu glavu. Henar je od siline zamaha izgubio ravnotežu pa se nađe na koljenima. Vid mu se mutio, no opazi da je u tom trenu pred njega stupio najveći i najjači zlotvor.

Zadnje što je ovaj hrabri čovjek vidio bijaše žućkasti bljesak iz monstrumove ruke. Osjetio je snažan udarac i u istom se trenu srušio mrtav. Henarovo ogromno tijelo ležalo je pred nogama okrutnih ubojica, dok je crvena tekućina iz njegovih probodenih grudi polako natapala tamno pogano tlo.

NASTAVLJA SE...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.