Za tračkom nade 280

34. POGLAVLJE Borba s nemani

34. POGLAVLJE  Borba s nemani
ILUSTRACIJA

Svi se naglo okrenuše prema ostacima zvijeri. Napeto su osluškivali promatrajući prigušeno svjetlo koje se probijalo iz njenog smjera. Sad se ništa nije čulo. Samo je svjetlo, koje je u većem svom dijelu bilo crvenkasto, a u samom središtu gotovo bijelo, nekako čudno lelujalo. Odjednom se jedan kameni komad, koji je još maloprije bio dio demona, počne uspravljati. Podizao se, istovremeno se šireći i izrastajući.

Zaprepašteni prijatelji u čudu promatrahu kako do maloprije beživotni komad kamena oživljava i brzo raste. To je bilo praćeno praskavim zvukom koji je ovom prizoru davao posebno sablastan začin. Istovremeno se nešto posve slično događalo na mnogo drugih mjesta. Gdje god je ostao kakav kameni komad sad je praskajući i krckajući rastao. Uskoro se iz ostataka demona pojavi prava mala vojska opakih kamenih ratnika. Bili su čovjekove visine, a u rukama su držali mračna sječiva kojima su mahali prema grupici zaprepaštenih ljudi.

- Povucimo se - dopre misao do njih - povucimo se ima ih mnogo.
- Bilo ih mnogo ili ne, osjetit će oštricu moga mača - uzvikne Visoki. Podigao je paretski mač mašući njime prema oživjelim čudovištima. Sjurio se ka njima udarajući svom silom lijevo i desno. Kameni ratnici su pokušavali uzvratiti, no bili su prespori. Padali su jedan za drugim raspadajući se. Visoki je uživao mašući moćnim mačem koji je ponekad znao oboriti i po dva-tri neprijatelja odjednom. Uhvati se kako mu se ovo čini strašno zabavnim. Spore kreature su se samo slagale po tlu, proizvodeći praskajuće, u ovoj situaciji uhu veoma ugodne zvukove.

Ejnar se brzo probijao ka razmahalom prijatelju. I njegov mač je djelovao jednako ubojito. Trenutak kasnije priskoče im Eric i Holdar. Njih dvojica su bili iznimno vješti s mačem, no brzo su se morali povući. Obično oružje, ma kakvom vještinom i snagom bilo upravljano, uopće nije imalo efekta. Lupalo je po kamenim čudovištima bez ikakva učinka, a jedino što se moglo postići jest da se vrijedno oružje polomi. Kako su ih neprijatelji počeli opkoljavati, dvojica hrabrih prijatelja se povukoše. Sad su odmicali od bojišnice na kojoj ostadoše samo Ejnar i Visoki.

Ipak, činilo se da neće biti nikakvih problema. Dvojici nositelja paretskih mačeva sve je išlo baš kako su zamislili. Teške i glomazne spodobe su padale jedna za drugom prekrivajući tlo svojim mračnim tjelesinama.

Ostalo ih je još samo pet šest, a kako su Ejnar i Visoki bili iznimno vješti i snažni, borba je trebala potrajati tek još koju sekundu. Ejnar se nalazio negdje po sredini platoa, a Visokog je žar borbe odvukao sve do ruba ambisa. Čudovišta su se samo rušila slažući se po tamnom tlu. U jednom trenu, dvojica hrabrih ratnika kao po dogovoru snažno zamahnuše i zadnje se dvije spodobe raspuknuše u stotinu komadića. Prijatelji radosno pogledaše jedan prema drugom.
- Ovo je bilo lakše nego sam mislio - dovikne Visoki.

Još nije ni dovršio rečenicu kad se posvud oko njega začuje krckanje. Iz raspadnutih ostataka desetaka potučenih kamenih spodoba upravo izrastahu novi neprijatelji. Sad ih je bilo mnogo više nego prvi put, a veličinom nisu nimalo zaostajali za onima otprije. Hrabri dvojac protrne od straha. Što će sad? Bili su posve okruženi nemanima koje su stupale ka njima teškim ukočenim korakom pod kojim je sve zvonilo. U posebno teškoj situaciji bijaše Visoki koji se nalazio točno pred rubom dubokog ponora. Obadvojica pokušaše žestoki proboj prema ostalima, no, nažalost, ne bijaše baš uspješan. Iznova su svom žestinom udarali na sve strane. Srećom se zbog sporosti kamenih protivnika njihov broj opet brzo smanjivao.

Međutim, ovog puta su hrabri ratnici, izgleda, ipak bili osuđeni na poraz. Umor ih je počeo obuzimati pa su im udarci bili sve sporiji i sve manje ubojiti. Ejnar je već zadobio nekoliko lakših ogrebotina, a ni Visoki nije bio toga pošteđen. Eric, Holdar, Al-mar i florini su im pokušavali olakšati krajnje težak položaj u kojem se tako iznenada nađoše. Brzim napadima, koji doduše nisu previše škodili paklenim spodobama, pokušavali su ih odvući na drugu stranu. Dobrim dijelom su u tome uspjeli, pa je Ejnar sad bio u dosta boljoj situaciji. Visoki je još uvijek bio posve okružen bijesnim protivnicima.

- Mrežica. Uzmimo mrežice - dovikne Ejnar. U žaru žestoke borbe posve je zaboravio na tu vrijednu stvar. U sljedećem trenu obadvojica spodobama postadoše nevidljivi. To je Ejnara zacijelo spasilo. Dobro se vidjelo kako nemani odjednom postadoše posve zbunjene. Bijesno su se vrtjele oko sebe šarajući posvuda crvenim snopovima. To im nije previše pomoglo, pa su se polako počeli okretati ka ostalima. Sad su se razvukli po gotovo cijeloj polovici platoa prema ostatku hrabre grupe.

Nažalost, Visoki se nije uspio probiti iz obruča koji bijaše čvrsto stegnut oko njega. Iako ga nisu vidjele, nemani su nekako osjećale da je tu. Svaki čas bi ih dostigao poneki gadan udarac pa su naslijepo uzvraćale. Na nesreću, Visoki je bio na kraju snaga. Ruke su mu od umora već padale niz tijelo. Bio mu je nužan makar kratak predah, no nikako ga nije dobivao. Još malo pa će i mrežica prestati djelovati. Zajedno sa snagom napuštala ga je i nada.

Za to vrijeme Eric je trčao platoom vješto izbjegavajući kamene neprijatelje. Stigao je do grupe kod Visokog i počeo bijesno udarati po njima. Nekoliko ih je odvukao od prijatelja, no to bijaše sve što je uspio postići. Sad mu je nešto drugo palo na um. Naprosto je letio po platou grabeći raspuknute ostatke neprijatelja. S njima je opet trčao do ruba ponora i bacao ih dolje. Vidjevši ga, to isto uradiše i ostali. Ubrzo su svi kameni ostaci završili u dubini mračnog ambisa. Nažalost, Visokom ni to nije moglo pomoći.

Ejnar, koji se u međuvremenu posve izvukao iz obruča, udarao je po monstrumima oko Visokog. Nemilice ih je sjekao. On je prikupio nešto snage jer je uspio nakratko doći do daha. Spodobe su opet padale na sve strane, a hrabri borci su njihove ostatke bacali preko ruba. Na nesreću, djelovanje mrežice naglo prestade pa Ejnar i Visoki postadoše potpuno vidljivi. Sad se zvijeri s novim žarom oboriše na njih. To je bilo pogubno za hrabrog dugonju. Dok je bio nevidljiv još je nekako izbjegavao udarce koji su naslijepo letjeli ka njemu.

Sad je bio toliko umoran da na napade uopće nije uzvraćao. Samo je skakutao lijevo-desno, manevrirajući sve užim prostorom koji mu je ostao. Kad je postao vidljiv skoro svi monstrumi jurnuše ka njemu. Pogodi ga nekoliko teških udaraca i on za čas gotovo izgubi svijest. U zadnjem trenu primijeti mračno oružje kako mu se svom silinom spušta ka glavi. Teškom mukom podiže ruku u kojoj bijaše paretski mač. Dvije oštrice se velikom snagom sudariše, a neman koja ga je napala od žestine udara raspadne se na sitne komadiće.

Nažalost, ovaj udarac odbaci Visokog preko ruba ambisa. Napola onesviješten, ratnik poleti u dubinu. Tek je krajičkom oka i svijesti, negdje daleko dolje, ugledao crvenkasti odsjaj gladne vatre koja ga je željno očekivala radosno šireći plamteće jezike. Zrakom se prolomi stravičan krik. Maleni Al-mar je užasnuto gledao što se događa. Kad vidje da mu prijatelj leti u ponor strmoglavi se za njim ne oklijevajući ni trena. Bio je veoma vješt penjač po stablima, a moglo bi se kazati i 'letač'.

Odnekud se pojaviše malena krilca koja su revlonci tko zna gdje skrivali, a koja su sami radili i koja su im bila od velike koristi u njihovoj šumi. Vještim manevrom maleno stvorenje dostigne Visokog istovremeno ga svom snagom udarajući. Udarac je uspio ponešto promijeniti smjer njegova padanja. To bijaše dovoljno da onesviješteni ratnik završi na jednoj izbočini koja je stršila iz mračne litice. Nažalost, sudar koji je bar privremeno spasio njegovog prijatelja bio je poguban za odvažnog Al-mara. Odbio se od teškog ratnikova tijela i nastavio brzo propadati ka dalekom crvenkastom dnu.

Ejnar i Eric promatrahu cijeli ovaj žalosni prizor. Pratili su pogledom hrabrog revlonca sve dok nije propao tako daleko da ga nisu mogli vidjeti. Tada su se prenuli opazivši da je desetak preostalih spodoba krenulo prema njima. Ejnar je bio strašno žalostan. Osjećao je kako ga obuzima slijepi bijes. Slični osjećaji preplaviše i Erica pa skočiše prema čudovištima. Eric je bijesno udarao iako je znao da monstrumima neće puno naškoditi, no Ejnarov bijes i razorna energija koju je proizveo bijahu toliki da su neprijatelji u trenu poraženi. Nakon kratkog vremena plato bijaše potpuno čist.

……

Okar je dugo gledao prema zapadu osjećajući da je sve ovo što se upravo prostiraše pred njim već negdje vidio. Ta slika, iako još nedoživljena, bijaše mu tako poznata. Ogromno crveno sunce polako se spuštalo nad nepreglednu baruštinu, a visoka je trava izvirala iz vode oblikujući goleme grmove. Odavde se činilo da je voda sve dublja, a trava sve veća i gušća. Jedina novost prema terenu koji ostaviše iza sebe, a koji bijaše stanište troglave nemani, bijahu jako visoka, napola trula stabla koja su tu i tamo izrastala na ponekom malo suvljem komadu zemlje.

Okaru se činilo da baš ona daju jednu novu, još sablasniju crtu ovom jezovitom krajoliku. Kad ih je čovjek promatrao nije se mogao oteti dojmu da s onim svojim dugačkim i rijetkim, a gotovo posve golim granama, podsjećaju na golema polumrtva strašila. Stajala su tu i tamo kao nijemi svjedoci tko zna kakvih sve događaja koji su se tijekom stotina i tisuća godina odigravali u njihovom podnožju.

- Eh, da mi je znati što su sve ona vidjela i proživjela. Sigurno znaju što nas čeka kad zamaknemo onamo - teško uzdahne hrabri izvidnik.

Polako se spuštala večer. Zrak je postao mnogo ugodniji nego prije samo koji časak. Lagani dašak svježine zamijenio je gotovo neizdrživu dnevnu temperaturu, koja je u kombinaciji s velikom vlažnošću, tvorila pravi pakao. Još bi se na to nekako i navikli da se odjednom nije pojavilo ono tajanstveno crvenilo i peckanje u grlu. Petas reče da bi to moglo biti iznimno opasno, a da nema veze s jakim suncem koje je nemilosrdno pržilo.

Hmm, da nema veze sa suncem?? Stvarno čudno… čudno, čudno, razmišljao je Okar.
- Ma hajdemo dok se ne pojave krvožedne beštije, oni prokleti i nezasitni komarci, bar pola sata uživati u ovoj predivnoj svježini. A onda na odmor za sutrašnji naporan dan - tiho prozbori.
Neizdrživi uvjeti, čudno crvenilo i plikovi, golemo opasno područje pred njima i oko njih - sve to izvidniku nije bilo nimalo drago. Posebno ga je brinuo teren na koji su ujutro morali kročiti. On će, kao i uvijek, ići prvi, a tko zna što se tu sve krije.

Glava mu je u takvim situacijama sa svakim novim korakom bila u sve većoj opasnosti. Često je bio tužan osjećajući kako obični ljudi iz ovog zbjega i ne samo ljudi, to uopće ne primjećuju. Činilo mu se da misle da je sve što on čini tako lako i tako jednostavno.
Ha, pa i nije baš tako - duboko uzdahne bacivši još jedan pogled prema zapadu. Velike sjene već prekrivahu dobar dio terena pred njim.

Noć je prošla u trenu, a ujutro se oprezno zaputiše dalje. Dugo su hodali središnjim dijelom močvare, koji je, srećom, bio prohodan. Činilo se da je nekad sredinom ove doline, koja zacijelo nije oduvijek bila potopljena vodom, vodio dobro utaban put. To se, na radost velike kolone izbjeglica, još uvijek moglo dobro osjetiti.

Dakle, središnji dio močvare bijaše dobro prohodan, a naokolo su vrebale mnoge opasnosti. Nekoliko puta su ljudi upadali u živo blato, a za to je koji put bilo dovoljno napraviti samo jedan krivi korak. Zasad nije bilo žrtava jer su takve uspijevali izvući, no pitali su se što će biti ako ih odnekud pogodi kakva opasnost. Što će biti ako se ljudi prepadnu i počnu bježati?

Okar je opet bio na čelu kolone. Pažljivo je pratio što se naprijed događa, čitajući i po najmanjim znacima oko sebe otvorenu knjigu prirode. Ono što je piscu riječ, to njemu bijaše uzlijetanje ptice, a njegova rečenica bijaše nekoliko nevezanih pokreta koje su proizvodili čudni stanovnici ovoga kraja. Mogao je Okar od malo više podataka začas složiti pravu priču, a nema sumnje da je od trenutka ulaska u ovu smrdljivu baruštinu na taj način već mogla nastati podeblja knjiga.

Tako je izvidnik i u ovom trenu dobro znao da će s onog brežuljka koji je virio iznad trave pred njima, moći mnogo toga korisnoga vidjeti, a zahvaljujući tome i zaključiti. Znao je i to da će ih tamo, nešto malo dalje, čekati još jedan veliki izazov. Razmišljao je što bi to moglo biti, ali nije želio nagađati. Jedino je bio siguran da neće biti dobro i da neće biti lako.

Ubrzo su, bez većih problema, došli do brežuljka na kojemu se uspravilo nekoliko visokih stabala. S njega je pucao pogled na sve strane.
- Gledajte onamo. Tu bi mogao biti problem - Okar im je pokazivao prema jednom mjestu udaljenom nekoliko stotina metara. Odavde se činilo da se radi o prilično dubokoj i mutnoj vodurini. Slično kao i prvi put, izgledalo je da je baš tamo najmirnije. Nigdje naokolo ne bijaše većih životinja, a i ta činjenica je podsjećala na slično stanje kao i na mjestu gdje naiđoše na krokodila.
- Imam osjećaj da se tamo nešto nalazi, a osjećaji me rijetko varaju - mrmljao je Okar.

Odjednom mu se učini da pod vodom vidi kretanje. Nešto krupno im se približavalo. Očito se radilo o velikoj nemani, a činilo se da ih je osjetila. Izvidnike zahvati panika, a kad ostali vidješe da su oni u panici nastade pravi kaos. Bježalo se na sve strane. Neki ljudi i revlonci, nažalost završiše u dubokoj, mutnoj i nepreglednoj baruštini. Bauljali su pokušavajući pobjeći što dalje od mjesta gdje se imala pojaviti nepoznata neman.

Dio njih je zaglavio u živom blatu pa su se sad teškom mukom pokušavali spasiti. Na nesreću, nije to svima polazilo za rukom. Neki se popeše na rijetka stabla nadajući se da će im ona pružiti kakvu takvu zaštitu. Na stablo se popeše i izvidnici, a također i Henar sa svojim kopljanicima. Hrabri snagator se gore popeo nadajući se da će s njega moći napasti zvijer. S tla bi to bilo jako teško izvedivo.

Uskoro se iz vode pojavi ogromna glava. Nije sličila krokodilskoj, ali nije bila ništa manje strašna od nje. Bijaše to golema zmijurina. Zvijer je osjetila plijen koji joj je sam došetao i sad ga je trebala samo pokupiti. Glava bijaše tako velika da se moglo zaključiti da je neman zacijelo mnogo duža od onog krokodila. Zmija je pripadala porodici ogromnih vodenih zmija, onih koje su u normalnim uvjetima mogle narasti do desetak metara. Ova je sasvim sigurno bila nekoliko puta duža. Njihala je glavom naprijed nazad kao da odmjerava koga će prvog zgrabiti.

Rijetki bjegunci koji su ostali na tom dijelu brežuljka bijahu potpuno skamenjeni od straha. Neman gotovo lijeno krene prema jednom krupnom ratniku. Stražnji dio joj bijaše daleko u vodi, a glava već desetak metara na suhom. Nesretni ratnik se doslovno gušio od panike koja ga je obuzela. Kad ga je neman zgrabila već je bio napola mrtav. Odmah potom krene prema drugom čovjeku koji se nalazio točno pod stablom. Ovaj je pokušavao pobjeći, ali na nesreću, obuzet strahom, a trčeći koliko je god brzo mogao, svom žestinom lupi u stablo. Srušio se na tlo kad se nad njim razjapiše mračne ralje.

Začas nestade, a užasan krik je još dugo odjekivao okolicom. Jezovito pitanje se nadvilo nad sve bjegunce: tko će biti sljedeća žrtva grozne nemani? Zvijer se sad okrenula stablu. Osjetila je da se gore netko nalazi i počela se lijeno pripremati za uspinjanje. Ljudi i njihovi maleni prijatelji nisu vidjeli načina kako bi se spasili. Gađali su neman strijelama i kopljima, no to kao da joj nimalo nije škodilo.

Henar je cijelo vrijeme pozorno pratio što se događa. Taj iznimno snažni i jednako tako hrabri ratnik nikad nije gubio glavu. Pred njim su se mogle događati najstravičnije stvari, što uostalom upravo i bijaše slučaj, ali on bi ostajao posve hladnokrvan. Možda bi i osjetio nešto malo straha, ali to bi uglavnom bilo u vrijeme dok je iščekivao da se dogodi što se ima dogoditi.

Kad bi akcija započela, njemu strah bijaše potpuno stran. I sad je bilo upravo tako. Ispod sebe je vidio stravičnu neman, no nije se bojao. Jedino što je imao na umu bila je misao kako će i kada napasti. On se već odavna pomirio s činjenicom da će iz ove opasne močvare jako teško svoju veliku i tvrdu glavu izvući čitavu. Što bi se tada još i bojao? Uostalom, još malo i on će skočiti, a najgore što mu se može dogoditi jest da ga zvijer nečim dohvati i ubije. A na pogibiju, bilo gdje i bilo kad, spreman je bar zadnjih desetak godina.

Pozorno je pratio zvijer vrebajući povoljan trenutak, a onda se u trenu odluči za napad. Vjerovao je, dakle, da će izgubiti glavu, ali ako bude dovoljno vješt i snažan možda i neman nastrada. Baš u času kad je odlučio skočiti jedno koplje pogodi zvijer ravno u ždrijelo. Ona se žestoko strese urličući toliko glasno da se sve orilo.

Posve je pobješnjela pa poče golemom tjelesinom lupati po stablu. Nekoliko osoba pade dolje i nakon toga ostadoše nepomično ležati. Strelice su i dalje lupale po nemani, uglavnom se odbijajući od njezine debele kože. Odjednom zvijer poče uspon na stablo. Već je dužinom od petnaestak metara bila izvan vode, a činilo se da iz nje nije izašla niti dopola. Bilo je stravično promatrati tu grozotu kako vijugajući polako klizi, a potom se ovija oko stabla. Gore nastade takvo kričanje i panika da je to za tren zbunilo i neman.

U tom trenu Henar skoči prema njoj. U rukama je držao ogromno koplje koje je od susreta s onim troglavim čudovištem posvuda nosio. Zamahnuo je svom snagom svojih čeličnih mišića i koplje silovito pogodi zvijer ravno u lubanju. Pogodak je bio točan i pravovremen. Oštro oružje probije tvrde kosti i kroz mozak izbije s donje strane glave. Strašan grč potrese cijelu neman, ali nažalost zahvati i hrabrog ratnika.

Snažno odbačen tresnuo je velikom silinom posred nedaleke travurine. Za to vrijeme zvijer se tresla i trzala. Voda u kojoj bijaše njen ostatak tako se zapjenila da se činilo da vrije. Na čuđenje ustrašenih promatrača probodena glavurina ne ostade tu pred njima, nego se zadnjim snagama odvuče u vodu. Zvijer se još neko vrijeme grčila i uvijala, a onda se posve smirila. Činilo se da je skončala, a što su duže promatrali manji njen dio koji je ostao na suhom, bijahu u to sve više uvjereni. Oba kraja zvijeri bijahu u dubokoj vodurini, a kako se već duže vrijeme posve umirila, znatiželjni revlonci, a i neki ljudi se počeše okupljati pored nje.

- Trebalo bi je izmjeriti od glave do repa - poviče jedan ratnik - ovakvo čudovište ljudske oči još nisu vidjele.
Nije ni dovršio rečenicu kad se iz smjera potopljenog repa pojave maleni krugovi na vodi. Uskoro to postadoše pravi valovi. Činilo se da se rep kreće strašnom brzinom prema njima.

Opet nastade panika, a bjegunci potrčaše na sve strane svaki čas očekujući silovit udar. Onaj kraj na kome bijaše glava nemani sve brže se izvlačio iz vode, da bi odmah potom jednako tako brzo nestajao u vodi. U jednom trenu ugledaše probodenu lubanju. Činilo se da u njoj nema života, međutim čudovište još uvijek bijaše živo. Itekako živo. Nakon samo jednog časka iz vode izroni još jedna glava. Bila je gotovo posve jednaka onoj prvoj. Strelovito je krenula prema uspaničenim bjeguncima. U trenu ih nekoliko dostigne, a to je za njih značilo grozan kraj.

Henarovi kopljonoše udare golemim oružjem, no teško su mogli doprijeti do nekog osjetljivog mjesta na nemani. Jedini spas bijaše brzi bijeg, mislili su uspaničeni ljudi, međutim niti to nije bilo izvedivo jer je neman bila mnogo brža od njih. Strelice i koplja su opet udarale po zvijeri, ali bez ikakva rezultata. Srećom jedno veliko koplje pogodi čudovište ravno u oko. Gadno ranjena neman tako je burno reagirala da se činilo da će sravniti cijeli brežuljak.

Tharil se nalazio jako blizu, tužno promatrajući neravnopravnu borbu nemoćnih jadnika i raspomamljene zvijeri. Zgrabio je s tla veliko koplje i uspeo se na najbliže stablo. Kao i malo prije Henar, čekao je svoj čas. Kad je zvijer u slijepom bijesu doprla do tog stabla, Tharil skoči i zada joj smrtonosni udarac. Čvrsto koplje probije i ovu glavu, što kod goleme zvijeri prouzroči još jedan nalet strašnih grčeva. Grčila se i previjala, izvrtala i uvijala obarajući sve oko sebe.

Tharil, srećom, prođe puno bolje nego malo prije Henar. Pao je dobro se ugruvavši, no u trenu bijaše na nogama. Trčao je prema drugoj strani brežuljka, nadajući se da je ovog puta neman zaista gotova.

Kad se dovoljno udaljio okrene se. Ogromna zvijer je ležala još se pomalo trzajući. Golema nepomična glavurda bijaše točno pod onim stablom. Hrabri ratnik odluči krenuti natrag prema njoj. Nije mogao sebi objasniti što se upravo dogodilo. Nesretni Henar je ubio jednu zvijer, a onda se odnekud pojavila druga koja je strpljivo čekala svoj trenutak.

No gdje je nestala ona prva. Ako je bila mrtva kako se pomakla s mjesta na kojem je ležala. Još neki ljudi dođoše do čudovišne zmijurine. Mjerili su je pogledom čudeći se njenoj veličini, stalno jednim okom motreći baruštinu u strahu da se iz nje još štogod ne pojavi. Prođe dosta vremena, a ništa se ne dogodi.
- Želim vidjeti kolika je - Tharil začuje poznati grubi glas.
- Henar!!!

Zapovjednik osjeti veliku radost. Mislio je da je nesretnik nakon onog udarca poginuo.
- Ha, vidim da si mislio da sam gotov. E da je mene tako lako onesposobiti, he-he.
- Mislio sam da doista…
- Moram priznati da sam imao veliku sreću. Uletio sam ravno u travurinu koja je izbijala iz malene barice. Tako se nisam imao vremena niti onesvijestiti. Dobro sam vidio što si uradio. Sad vidim da si i ti lud... hm, skoro kao ja.

Tharil se, usprkos teškoj situaciji, morao nasmijati. Henar mu se pridruži, a zatim će ozbiljnim glasom:
- Zaista je želim izmjeriti. Kad se jednom budem hvalio unucima da sam ubio zmijurinu dugačku pedeset metara, želim znati koliko sam pretjerao.

Tharil se još jednom nasmije, a zatim zapovijedi da se neman zaveže konopcima i cijela izvuče na suho. Dugo su je povlačili kao da joj nema kraja, a onda kad se trebao pojaviti rep, iz vode izroni još jedna glava. Bijaše to ona druga, bolje kazano prva probodena. Zaprepašteni promatrači se nisu mogli načuditi. Neman je imala dvije glave, po jednu na svakom kraju dugačke tjelesine.

Petas je sve zamišljeno gledao. Bio je i zaprepašten i uplašen.
- Kakve se to grozote događaju u ovom kraju? Kakva je to strašna magija? - pitao se - nije li sve ovo još jedno Mardukovo nedjelo?
Pogledao je prema nebu na kojem se žarilo vrelo sunce, a onda mu pogled padne na crvenilo na koži.
- Pitam se nisu li ove dvije stvari na neki način povezane?!

NASTAVLJA SE...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.