Za tračkom nade 736

32. POGLAVLJE Mardukove smrtonosne zamke

32. POGLAVLJE Mardukove smrtonosne zamke
ILUSTRACIJA

Petas je u tom času bio bar jednako toliko zabrinut. Napeto je promatrao izvidnike koji su se kretali prema sumnjivom mjestu u baruštini. Gazili su stopu na stopu, bojeći se da ne naprave kakav suvišan pokret ili izazovu nepotreban šum. Okar, koji bijaše na čelu ove malene ali hrabre grupice, uoči da nigdje oko njih više nema velikih životinja.

Još uvijek je sve vrvjelo od života, no to mahom bijahu malene životinjice ili kukci. Kukci, doduše, bijahu za svoju vrstu ogromnih dimenzija, ali još uvijek maleni prema drugim stanovnicima ovog kraja. Zašto su veće životinje odjednom nestale, pitao se.

U tom trenu odluči poslati nazad sve izvidnike osim dvojice. Ionako znamo otkud nam prijeti opasnost, pa čemu onda riskirati da netko od preostalih ljudi izgubi glavu, razmišljao je.

On i još dvojica nastave napredovati. Izvidnik se koncentrirao na ono mjesto gdje su uočili opasnost, a pratitelji su promatrali područje malo lijevo i malo desno od toga predjela. Osim toga, svaki časak bi zastajali i napeto osluškivali šarajući pogledom naokolo. Još uvijek nisu vidjeli ništa sumnjivo.

- Možda smo ipak trebali pričekati jutro - prozbori tiho Okar gledajući prema ogromnoj crvenoj lopti koja je već skoro doticala visoku travu u daljini.
- Da, sunce samo što nije zašlo - odgovori mu jedan pratitelj.
- Kad bismo bar saznali o čemu…

Okar nije uspio dovršiti rečenicu, a na onom sumnjivom mjestu zaigraše veliki valovi. Odmah potom iz vode velikom brzinom izroni golema crna strava okrećući se prema njima. Trojica ratnika potrčaše natrag koliko ih noge nose, osjećajući da ih neman sustiže sa svakom sljedećom sekundom.
Nećemo pobjeći - vikao je Okar - prebrza je. Raziđimo se!

Znajući da je bijeg nemoguć, ustrašen i pomiren sa zlosretnom sudbinom, stane i okrene se. Dobro je pogledao neman koja kao da je odlučila dohvatiti najprije baš njega. Još je bila dobrih sedamdesetak metara daleko, no jasno je vidio strahotu koja ga je ganjala.

Bila je to golema vodena zvijer, slična krokodilu. Bijaše tamnosive boje, a iz ogromnih razjapljenih crveno-žutih čeljusti virili su oštri bijeli zubi dugački kao prosječna ljudska podlaktica. Ispunili su cijelu čeljust pa se Okaru učini da bi ta grozota mogla samljeti omanji brežuljak. Uplašeni ratnik u ovom jednom trenu nije mogao dobro vidjeti, no bio je posve siguran da je neman dugačka najmanje dvadeset metara. U vodi se odlično snalazila, a bilo je pravo čudo kako je hitra s onako glomaznim tijelom.

U tom času odmah pored nje primijeti još jednu. Virila je glavom tako blizu prvoj nemani da su se zacijelo dodirivale. Odjednom, ionako dokraja prestrašeni čovjek, još jednom do srži protrne. Dobro je vidio da nije bilo druge nemani. Čudovište je imalo dvije goleme glave koje su zastrašujuće mahale dok je zvijer velikom brzinom hitala ka njemu. U sljedećem trenu se pojavi još jedna glava.

Okar je kao hipnotiziran gledao čudovište koje već bijaše na nekih tridesetak metara udaljenosti. Još nekoliko sekundi i gotovo je, razmišljao je. Bio je posve izvan sebe pa mu se čak činilo da niti ne osjeća strah. Samo je nijemo čekao da se golemi zubi preklope preko njegova tijela.
Stala je. Što se događa? - misli su mu počele strelovito letjeti glavom.

Sve pred njim se uzburka, a u tom trenu ga dohvati nečija ruka. Jedan od dvojice prijatelja ga povuče i oni potrčaše kroz plićak, brzo koliko su god mogli.

Za to vrijeme, u nešto dubljoj vodi, zvijer je naišla na drugi plijen. U njeno područje je zalutala jedna golema zmijurina, a i ona je tamo došla za svojom lovinom. Upravo je gutala nekakvu životinju kad je dohvatiše tri goleme glave. U trenu bijaše rastrgana na nekoliko komada od kojih je svaki bio dugačak po dva-tri metra.

Troglava zvijer je zastala na nekoliko časaka, progutala obilan plijen, a potom krenula tragom dvojice bjegunaca. Očito još nije bila dovoljno sita. Prestrašeni su izvidnici već došli do mjesta gdje su bili Tharil, Petas i ostali. Sad su svi uplašeno gledali neman ne nadajući se nikakvom spasu. Već je bila blizu kad se trgnuše i brzo pokrenuše natrag prema šumi.

Trčali su vukući noge po plitkoj vodi, znajući da će im zvijer, kojoj je to bio domaći teren, već u sljedećem trenu biti za vratom. Veliki dio je već zašao u šumu, kad umorni Petas jako uspori uvjeren kako je konačno došao kraj njegovom čudesno dugačkom životu. Teško je podizao noge krećući se s velikim naporom.

Osjetivši da starac zaostaje Tharil krene po njega. Kad se okrenuo i on stade iznenađen. Dovikne nešto Petasu, no ovaj ga nije razumio. Mahao mu je rukom da požuri istovremeno pokazujući iza njega. Starac ga nije baš razumio, no jasno shvati da je začuđen. Umorno stane i okrene se.

Odmah osjeti vjetar koji mu je klizio licem strujeći ravno prema šumi, a onda zapazi da je sve prema nemani crveno. Baš u tom trenu sunce je uranjalo u vodu bojeći je jarkom bojom. Tek tada starac vidje neman. Golema crna sjena stajala je udaljena pedesetak metara od njega uopće se ne mičući.

Zašto je stala? - pitao se ne razumijući što se događa. Nije vjerovao da se uplašila ove silne svjetine. Ma koliko ih mnogo bilo, ako je zvijer još gladna sigurno ne bi stala. Neke bi dohvatila, a ostali bi, ako bi imali sreću, možda pobjegli.

U tom času pored njega stane Tharil, pa i njemu ponovi isto pitanje.
- Ne znam zašto je stala. Mislim da nije zbog nas - odgovori mu ovaj. Mozak mu je grozničavo radio pokušavajući se dosjetiti razloga. Znao je da je to od presudne važnosti, a on je bio odgovoran za sve ove ljude. U sljedećem trenu potrčaše opet prema šumi, a tada Tharilu sine jedna strašna misao. Pošalje najbrže ratnike da sve bjegunce vrate na rub šume.

Nadao se da nije već prekasno. Naime, stalno je osjećao da s ovom šumom nešto nije u redu, a sad kad je sunce zašlo taj osjećaj je postao još jači. Čak je i zvijer stala pred njom ne usuđujući se krenuti dalje. Tharil je naprosto letio okupljajući raspršene prijatelje. Vikao im je da napuste šumu, a tada vidje da se malo dublje među stablima podigla gotovo neprozirna magla.

Srećom ljudi se nisu pogubili. Izgledalo je da su svi već bili na rubu. Sad ih je s jedne strane promatrala nemilosrdna zvijer, a s druge je stajala već polumračna jeziva šuma. Tharil je opet gledao prema ogromnim gustim stablima. Činilo mu se da se ona magluština među njima kreće nastojeći se probiti do njih.
- Pa ona izgleda kao da je živa - prestravljeno će Petas. Očito je i on isto zaključio.

Hrabri ratnik je nijemo zurio. Veći strah mu je zadavala magla negoli ono čudovište. Kod njega je znao na čemu je, a koji bi ovo vrag mogao biti, pitao se sav naježen. Odjednom iz šume dopru grozni krici. Neki ljudi i revlonci ipak nisu stigli do ove tanke sigurne linije. Krici su jasno govorili da su upravo proživljavali užasne posljednje trenutke svog života. Starac je žalosno slušao nadajući se da ih tamo nije ostao veći broj.

Za to vrijeme magla se upinjala ne bi li došla do čistine, no vjetar, koji je neprestano puhao u istom smjeru, svaki put bi je iznova vraćao natrag u šumu.

Odjednom se, praćena svom silom paničnih krikova, troglava zvijer pokrene. Bila je uplašena, međutim, glad je, izgleda, bila jača od straha. Jurnula je ka jadnim bjeguncima koji pred njom pobjegoše na sve strane. Najveći dio je bježao desno i lijevo, rubom šume, a potom se jedan dio u luku vraćao prema močvari. Mali dio je nažalost, vjerojatno slijep od velikog straha, trčao prema šumi.

Neman je zacijelo bila posve obnevidjela od gladi jer je žurno grabila za onima koji su joj bili najbliži, a to bijahu ovi posljednji. Sunce je već zašlo i prvi mrak poče lagano plaviti zemlju. Iz šume se opet začuše neljudski krici. Nesretni bjegunci su skončavali u gadnim mukama. Urlali su kao da im netko dere kožu. Niti jedan od svih koji utrčaše u prokletu šumu nije preživio.

Trenutak kasnije poput vihora dojuri i troglava zvijer. Kad je zašla za prva stabla kao da se za trenutak upitala što to radi. Naglo uspori, no velika masa u onakvoj brzini nije mogla tek tako stati. Otklizala je, na njenu veliku nesreću, sve do magle koja se samo za tren rastvori, a onda svom žestinom udari po zvijeri.

Tharil, Petas, El-mar, El-mok, Okar i mnogi drugi začuše pakleno tuljenje. U prvi tren pomisliše da dolazi od napadnute zvijeri, no tada shvatiše da je to bilo glasanje bijelog monstruma. Čudovište, za koje još nisu znali niti kako izgleda, kidalo je opasnu neman tuleći od veselja. Tharil nije mogao izdržati pa potrči prema groznom bojištu. Htio je vidjeti što se događa i čega se moraju toliko paziti. U stopu ga je pratio Okar. Kad su se približili, u polumraku ugledaše orijaškog krokodila kako se svom snagom otima udarajući u svim smjerovima sa sve tri glave.

Grizao je zubima i grebao jakim nogama, no stravični neprijatelj je bio nepobjediv. Golemu mračnu tjelesinu obavila je bjeličasta magla, naizgled nježno, no bijaše to prije sve drugo negoli nježno i ugodno. Zvijer se silnom žestinom otimala, ali očito nije mogla pobjeći iz ovog smrtonosnog zagrljaja. Oko tri glave magla bijaše najgušća, a jadna zvijer je, kad bi joj to neprijatelj na tren dozvolio, ispuštala nevjerojatno bolne i uplašene krike. Znala je da joj je došao kraj, a to je njoj bila posve nepoznata situacija. Dosad je uvijek ona odlučivala o životu i smrti, no sad su se uloge iz temelja promijenile.
Užas, ona ga grize - povika Okar.

Sad je i Tharil ponešto vidio. Pakleno stvorenje je zaista grizlo nemoćnu zvijer. Grizlo ju je nemilice svugdje gdje bi ju dohvatilo, a najviše tamo gdje je bila najopasnija. Ratnici vidješe brojne malene bijele glavice sa šiljastim, kao britva oštrim zubima, kako s krokodila skidaju komad po komad kože i mesa. Stravične glavice su divljom brzinom i demonskim bijesom gulile nesretnu zvijer dok je ova još bila živa. Istovremeno su je povlačile sve dublje u šumu.

Neman se trzala, udarala i grizla koliko je mogla, međutim njena borba postajaše sve tišom i slabijom. Tu i tamo bi uspjela otkinuti zubima poneki komad čudovišnog protivnika, no odmah bi s tog istog mjesta doživjela još žešći napad. Nakon nekog vremena, dijelom zbog slabe vidljivosti, a dijelom jer je troglava neman već bila odvučena u dubinu sablasne šume, zamru i zadnji znaci borbe.

Dvojica hrabrih ratnika stajahu posve sleđeni od straha i nevjerice. Ovakvo što nisu mogli ni sanjati. Najgore od svega bijaše to što oni moraju krenuti dalje, a kud dalje? Kako dalje? Zahvaljivali su dobrim duhovima što ih noć nije zatekla u ovoj groznoj šumi. Bilo ih je strah i pomisliti kako bi se proveli. Sad im je bilo posve jasno otkud onoliki kosturi posvuda kuda su prolazili. Ovdje zaista ništa nije moglo preživjeti.

Nakon dužeg vremena okupiše se svi izbjegli točno pred šumom. Odlučili su čim prije doći do jednog malenog brežuljka koji se nalazio otprilike petstotinjak metara sjeverozapadno od ovog mjesta. Zapalit će velike vatre ne bi li uplašili nezvane goste i pokušati se malo odmoriti. A sutra? Što će sutra? Nastavit ćemo dalje, pomisli hrabri vođa umornih ratnika. Opet se okrene prema šumi. Još uvijek je mogao vidjeti prokletinju kako stalno iznova nastoji krenuti prema njima. Zahvaljivao je vjetru koji joj to nije dopuštao i Dobrom Duhu koji ga je usmjeravao prema šumi.

Vrlo brzo i bez ikakvih problema svi stigoše na brežuljak. Konačno osjetiše suho tlo pod nogama, pa odmah upališe velike vatre. Osigurali su logor koliko su to u ovim nemogućim uvjetima mogli, a onda se na vrhu brežuljka nađoše Petas, Tharil, dva znamenita revlonca i nekoliko iscrpljenih izvidnika.

- Još mi ništa nije jasno. Što li je bilo ono dolje? - mrmljao je jedan izvidnik.
- Dobri Duše gdje li smo ovo upali? - snebivao se nesretni Petas. Već se satima pitao jesu li baš morali dospjeti ovamo. Desetak puta je vrtio slike onoga progona i svaki put bi zaključio isto. Da nisu bježali preko mosta već bi odavna bili mrtvi. Gonio ih je demon i najmanje jedan morg, a bez paretskog mača protiv njih nisu imali ama baš nikakvih izgleda. Zato su morali bježati, a u onom trenu most je bio jedina mogućnost. Sve da među progoniteljima i nisu bili demon i morzi, neprijatelja je bilo toliko da bi i opet sigurno bili poraženi. Znači da je ovo bio jedini izbor. Nažalost.

- Ovo je zaista neviđeno - zamišljeno će Tharil - u glavi cijelo vrijeme pokušavam posložiti događaje, međutim, čini mi se da mi to jako slabo uspijeva.
- Koliko te ja poznajem, već si ti ponešto zaključio - osmjehne mu se Okar.
- Nisam baš siguran, no, evo što mislim… vjerujem da će vas zanimati ma koliko neobično zvučalo, kao što i mene, naravno, zanima vaše mišljenje.

- Govori. Jedva čekam da čujem tvoju teoriju.
- Odakle bih počeo… pa recimo ono troglavo čudovište, tako je slično krokodilu. Krokodil, ali opet, onoliki i troglavi, s nekim, vjerujem da ste primijetili, posve izobličenim dijelovima tijela? Ovdje se definitivno događaju misteriozne, a rekao bih i monstruozne stvari. Kako je moguće da takva životinja naraste preko dvadeset metara, a možda, nemojte paničariti, a možda naiđemo i na veće.

Slušatelji se preplašeno pogledaše, a Tharil nastavi.
- Kako je narastao, to ne znamo, kao što ne znamo kako obična vodena zmija može biti dugačka pet ili žaba visoka skoro jedan metar. No, već duže vrijeme nailazimo na takva stvorenja i ako ne budemo mudri, lukavi i nadasve oprezni nemamo baš nikakve šanse. Uz sve to trebat će nam mnogo sreće i izdašna pomoć svih svetaca i dobrih duhova.

Zacijelo je ovdje u pitanju kakvo demonsko prokletstvo, a to onda znači da u svemu tome prste opet ima prokletnik koji nas progoni. Marduk je već posvuda ostavio svoje tragove, pa ako ga trenutačno i nema u blizini, mi sad beremo gorke plodove čije je sjemenje zločinac ovuda davno posijao.
- A što je s maglom? - upita Petas - što misliš o tome? Meni se čini da je to također nekakvo prokletstvo.

- Da, to mi je, moram priznati, još čudnije. To je pravo pakleno stvorenje. Razmišljam kako smo cijeli dan proveli u šumi, a da nam se baš ništa nije dogodilo. Zaključak se nameće sam po sebi: čudovište se budi zalaskom sunca. Šuma bijaše gotovo posve mrtva, a odmah na izlazu iz nje opet je bujao život pa mi se čini da je magla na neki način zarobljena u šumi. Kao da su životinje već navikle da u šumu ne ulaze, a da su izvan nje sigurne.

Vjerujem da ste poslije podne osjetili prilično jak vjetar koji je puhao preko ravnice točno u smjeru šume. Mislim da je on svakako jedan od razloga zašto magla nije mogla do nas kad bijasmo na rubu šume. Je li i jedini razlog to već ne bih znao. Sad me je strah da slučajno ne bi stao ili, ne daj Bože, okrenuo smjer.

Tada bismo bili u gadnoj nevolji. Nadam se da ipak neće, jer da se to događa niti izvan šume ne bi bilo života. Prokletinja bi sve požderala… nego nešto drugo me sad muči. Opet mi nešto ne da mira…
- Što to? - povikaše svi gotovo uglas.
- Monstrum je, da tako kažem, zarobljen u šumi. S druge strane šuma je posve pusta. Zbog toga mi se nameće jedno pitanje - Tharil za trenutak zastane, a svi se s nestrpljenjem uzvrtiše.

- Nameće mi se jedno pitanje…
- Da?
- ...ako je šuma pusta kako zvijer dolazi do hrane? Kakav je mehanizam razvila da se domogne lovine.
Svi zamišljeno spustiše glave.

U tom času pored njih prođe Henar držeći u ruci divovsko koplje.
Što to imaš prijatelju - dobaci mu Okar.
Ovaj mu mahne kopljem: - Imam osjećaj da će mi ovo trebati. Okupio sam malenu jedinicu ratnika s divovskim kopljima. Nas desetak može baratati njima. Imam vraški osjećaj da će mi dobro doći.
Čim to kaza izgubi se negdje među ratnicima, a društvo na vrhu brežuljka se spremi na počinak.
Baš su sklopili umorne oči kad se zrakom zaori jeziv zvuk.

……

Alaric je oprezno krenuo prema klancu. Znao je da će uskoro gotovo sve ovisiti o njegovoj hladnokrvnosti, brzini i spretnosti. Uz njega je koračao Emuna. Iskusni ratnik se nadao da će osjetiti zvijeri možda čak i prije negoli one njih. Kad su došli blizu procjepa Emuna ga uhvati za ruku.
Čini mi se da ih čujem odmah iza one stijene.

Stijena je, u stvari, bila jedna strana uskog visokog kanjona koja je blago zavijala udesno.
Emuna stupi naprijed. Vidjelo se da je sav napet. Naćulio je uši i napregnuo oči ne bi li uočio i najmanji sumnjivi šum ili pokret. Kretao se naprijed milimetar po milimetar, a onda stane.

- Jasno ih osjećam. Čujem kako se miču i reže.
- Gdje su točno?
- Onamo - pokaže rukom iza stijene.
- U redu je. Ti sad pođi natrag.

Dok je Emuna išao prema šumarku, Alaric se oprezno približavao uskom klancu. Odjednom mu se učini da je vidio nekakvu sjenu. Napregne oči. Ništa. Sigurno mu se učinilo. Nastavi dalje mjereći svaki milimetar terena. Tijelo mu je bilo napeto kao struna, u svakom trenu spremno na strelovit skok. Sagne se i uzme oveći kamen pa ga baci prema kanjonu. Odmah se začuje glasno režanje.

Baci i drugi kamen, a u tom trenu se na izlazu iz kanjona pojavi gadna zvijer. Alaricu je sličila na onu koju je već vidio, koliko je to u onim lošim uvjetima bilo moguće. Nije bio siguran je li to ista neman, no sad to i nije bilo previše važno. Sad je bilo najvažnije da ga dobro posluže njegove brze i jake noge.

Okrene se natrag i potrči najbrže što je mogao. Za njim je u velikim skokovima trčalo čudovište koje je tijelom podsjećalo na golemog lava, a čija je glava sličila hijeninoj. Bilo je veoma brzo, gipko i snažno pa se udaljenost između njega i bjegunca smanjivala velikom brzinom.

Na golemu Alaricovu žalost neman je bila prebrza.
Neću stići - užasnuto pomisli ratnik stišćući zube dok je mahnito trčao uopće ne dišući.
Zvijer mu je već dahtala za vratom kad se ipak domogne gustog šumarka. Čim je došao do prvih stabala baci se na tlo, a u tom trenu je neman već skakala prema njemu. Zvijer je upravo izvodila završni skok koji je trebao biti koban za njen plijen kad se bjegunac ispruži u jedno maleno uleknuće iskopano usred zelenog tepiha. U taj čas iznad njega nešto proletje takvom silinom da mu se učini da će ga otpuhati.

Ogromno elastično deblo koje je bilo u vodoravnom položaju ukliješteno između nekoliko stabala, a zatim konopcima snažno savijeno u luk samo je čekalo da se puste spone. Na njemu bijahu dobro učvršćeni gusto postavljeni šiljci dugački preko jednog metra. Kad su konopci presječeni deblo je strašnom brzinom poletjelo iznad Alarica i dohvatilo svom silom zvijer koja je već bila u zraku.

Udarac je bio tako snažan da je proboo čudovište, a potom ga odbacio desetcima metara unazad. Bilo je posve polomljeno i mrtvo prije negoli je dodirnulo tlo. Nažalost, za hrabrog ratnika to nije bio kraj nevolja. Za prvom nemani trčala je i druga koja je bila nešto sporija, ali još uvijek znatno brža od čovjeka. Potpuno je sličila mrtvom čudovištu samo su joj bokovi bili prekriveni krljuštima što ju je ponešto usporavalo. Ratnik se u trenu podigne na noge i potrči dalje. Još malo pa će mu i ova neman biti za petama. Srećom već je bio blizu ruba iza kojeg je zjapila duboka provalija, a upinjao se da stigne baš onamo.

Alaric je u jednom času čak malo usporio dopuštajući da mu se zvijer posve približi. Plašio se da neman ne bi stala jer bi to opasno ugrozilo njegove ljude. I dalje je trčao, a onda u jednom trenu naprosto nestade. Strovalio se preko ruba u ambis, a zvijeri, koja ga je u tom trenu skoro dohvatila, dogodi se isto. Upravo je bila u skoku pa je i ne znajući što se događa skončala život na oštrim stijenama daleko u dubini.

Marcus je dršćući gledao taj prizor pa sav uplašen dotrči do ruba. Nagne se preko njega strepeći od onoga što će ugledati. Lice mu odjednom ozari sreća. Gledao je u nasmiješenog prijatelja koji je ležao na čvrstoj mreži koju su na dva metra ispod ruba razapeli njegovi ljudi. U trenu se nađe među radosnim drugarima.

- Eh, bile su samo dvije. Gospodo žao mi je, ovaj put niste imali puno sreće. Samo sam se ja zabavljao ha, ha - veselo im dobaci.
- Odlično, treća zamka nam neće ni trebati - javi se Emuna brišući dlanom znoj koji mu je dobrano orosio čelo - skinite je.

I on je bio veoma uplašen dok je gledao opasne Alaricove manevre, manevre kojima je naprosto mamio zvijeri da ga dohvate. Sad mu se činilo da ovaj čovjek, za kojeg je uvijek držao da je beskrajno pravedan, iznimno hrabar i nadasve racionalan, sad mu se, dakle, činilo da negdje duboko u njemu čuči skrivena opasna hazarderska crta.

Što mu je trebalo onako čekati ovu zastrašujuću, groznim krljuštima prekrivenu neman. Dobri Duše, ta skoro ga dohvati prokletinja, razmišljao je dok je gledao hrabrog vojnika.

Dobri Emuna očito nije znao da se Alaric nikad nije volio kockati, no u tom djeliću sekunde procijenio je da će sve moći izvesti kako je zamislio, a da bi najgore bilo ako bi zvijer stala ili toliko usporila da se ne sunovrati u bezdan. Bojao se za svoje prijatelje jer je neman bila iznimno jaka i zaštićena krljuštima baš na najosjetljivijim dijelovima tijela. Vjerojatno bi, u najboljem slučaju, ubila bar nekoliko ljudi prije nego bi je dokrajčili.

Na Emuninu zapovijed dvojica odmah donesoše čvrstu mrežu koja je bila skrivena ispod jednog velikog stabla. Postavili su je za slučaj da se pojavi još jedna zvijer. U nju bi je namamili i pokušali uhvatiti.
Za to vrijeme Marcus se nervozno okretao prema tajanstvenoj dolini.
Hoćemo li? - nestrpljivo je pokazivao rukom prema kanjonu.

Ubrzo bijahu u uskom prolazu između visokih litica na čijem se vrhu vidjelo golemo kamenje. Visjelo je kao da će se svaki čas obrušiti i zatvoriti klanac. Alaric je gledao taj prizor zamišljeno vrteći glavom. U klancu nije bilo više nikakve opasnosti. Brzo su ga prošli, a na izlazu ih iznenadi lijep prizor.

Pred njima se prostirala velika izdužena zelena dolina okružena visokim planinskim vrhovima i klisurama. Odavde je izgledala posve mirno i nevino.

Sjeverni rub doline bijaše obrastao gustom šumom, a ponešto je bijaše i na južnoj strani te na rubnim dijelovima cijelom njenom dužinom. Sredinom doline protezahu se livade koje su se na dalekom sjeverozapadu naslanjale na veliko jezero. Jezero se s ovog povišenog mjesta vidjelo između dva okrugla brežuljka posve obrasla u raslinje.

Brežuljci su međusobno bili razmaknuti oko jedan kilometar. Nalazili su se unutar doline, a neposredno iza njih uzdizahu se goleme neprohodne klisure. U daljini iza jezera nazirali su se vrhovi planina koji bijahu pod debelim slojem čistog blještavog snijega. S mjesta odakle su sve to promatrali, prema dolini se spuštala uzana pregledna stazica koja se nakon nekoliko stotina metara utapala u zelenu livadu.

Dolina se protezala desetak kilometara u dužinu, a širina joj nigdje nije prelazila tri kilometra. Livada je u svom najširem dijelu bila široka oko kilometra i koju stotinu metara. Ostatak do klisura skrivale su gotovo neprohodne lisnate šume, posebno guste i velike na sjeveru gdje se naslanjahu na brežuljak i jezero.

Došljaci bi ponekad začuli kakav zastrašujući urlik koji bi ih podsjetio što ih sve očekuje na ovom naizgled mirnom mjestu. Nakon jednog jezivog krika, javi se uplašeni Belmar: - Tamo… tamo su - jedva je od straha promucao pokazujući rukom prema šumi na sjevernoj strani. Jadnik se tresao kao prut.

Alaricu se učini da će od njega, s obzirom na stanje u kojem se nalazi, biti više štete nego koristi. Svi njegovi sunarodnjaci su se osjećali jako slično. Očito su prokleti vrač i paklena vještica do krajnjih granica isprepadali ove jadne ljude.

- Moramo im svakako pomoći. Jadnici ne mogu pobjeći, a ovdje ovako ne mogu živjeti - tiho će Marcus Alaricu.
- Znam to. Nisam ih mogao ostaviti u ovoj užasnoj situaciji. Ako budu pametni krenut će za nama.

Mladić je ushićeno pogledao dragog čovjeka pred sobom. Još dok su bili u onoj pećini znao je da će sve biti upravo ovako. Jednostavno nije mogao zamisliti da bi ovaj čovjek kojeg je on s ponosom držao za svog oca, postupio drugačije. Alaric se mogao praviti grubim čovjekom, mogao je ponekad u nekim svojim razmišljanjima biti previše tvrd i nepopustljiv, no, Marcus je dobro znao da u njegovim grudima kuca dobro i blago srce.

Čim je čuo strašnu Belmarovu priču znao je da će Alaric naći načina da mu bar pokuša pomoći. Ovo pred njima je strašan izazov, međutim patnja stanovnika ovog kraja ne može se s ničim mjeriti. Mladić je, jednako kao i njegov prijatelj, svim srcem želio pomoći nesretnim ljudima. A nakon toga će se možda i obračunati s Belmarom zbog velike nepravde koju je nanio osobi koju je najviše volio.

Kad se sjetio Anere osjeti radost jer je bila na sigurnom, no taj lijepi osjećaj odmah zamijeni duboka tuga. Ljubio je beskrajno tu djevojku, a činilo mu se, sad još jasnije nego prije, da mu ona nikad neće uzvratiti. Sad kad je opasnost za nju prošla bilo mu je teško o tome i misliti. Tjerao se da u glavu ugura misli o opasnim nemanima kojima su obilovale ove šume ne bi li potisnuo grozan osjećaj gubitka tog dragog bića. Na njegovu žalost nije u tome uspijevao.

Bol mu je nagrizala srce što se lako moglo primijetiti i na njegovom licu. Nije znao otkud se odjednom pojavilo tako veliko beznađe. Možda je bilo prouzročeno time što djevojka više nije bila u njegovoj blizini, a on je žudio za njom pa je njezino odsustvo doživljavao kao pravu nesreću. Kad bi bar bila pored njega. Makar to. Samo da je tu makar joj ne značio ništa.

Činilo mu se da bi mu i to bilo sasvim dovoljno. Ovako, kad nije u njegovoj blizini, srce mu je bilo posve prazno i žalosno, a grozan osjećaj da pripada drugom mnogostruko pojačan.
Eh, nema tu sreće - žalosno uzdahne - ona ionako voli drugog.
Ne trebam se zanositi jer će mi biti samo još gore.

Alaric ga je sa strane promatrao. Dobro je znao što mu se vrti u mislima. Bojao se da postane neoprezan ili da, nedaj Bože, umisli da mu je život zbog neuzvraćene ljubavi promašen pa da napravi kakvu pogibeljnu glupost. To bi u ovim uvjetima moglo biti kobno. Viđao je i prije ljude koje je nesretna ljubav gotovo uništila. Znao je da tu riječi ne pomažu.

Kažu da vrijeme liječi sve, a Alaric se više puta uvjerio da je zaista tako. No, tko to može reći Marcusu? Mladić je baš sad prolazio fazu velike zaljubljenosti, a to znači da je za sve druge osjećaje bio slijep. Ni najljepše i najrazumnije riječi sad ne bi čuo jer je sposoban osjetiti samo impulse koji dolaze iz srca. A oni su mogli biti lijepi ili ružni, ugodni ili neugodni.

Samo su oni nešto značili, samo su oni imali određenu težinu. Sve drugo su bile puste priče koje su se mogle samo odbijati od zida koju zaljubljena osoba izgradi oko sebe. On je sad vidio samo Aneru i njen odnos prema njemu. Alaric je znao da je od časa kad ih je djevojka napustila mladić stotinu puta promišljao svaku svoju riječ i vagao svaki svoj čin koje je izgovorio ili uradio u njenoj nazočnosti.

Zacijelo je ponajveću količinu energije trošio razmišljajući o tome kako je ona reagirala na sve to. Bez sumnje je pomamno tražio i najmanji znak da ga na onaj poseban način primjećuje i da joj je stalo do njega.

Nažalost, hrabri zapovjednik je morao zaključiti da je njegov štićenik prilično tužan. Žalosno pomisli da posve sigurno nije naišao na potvrdu svojih nadanja. Međutim, tko zna što se sve još može dogoditi. Na ljubavnom polju čovjek nikad ni u što nije mogao biti posve siguran. Ljudsko srce je beskrajno čudno i nepredvidivo, nikad se na njega ne možeš u potpunosti osloniti, a tako često radi protiv razuma.

Kad bi samo htjelo slušati, ali vraga, kao za inat baš to neće. Hoće ljubiti mimo svake logike. Dapače, što manje logike ima, to jače ljubi. Da se pita samo razum koliki nikad ne bi ljubili. Koliki bi odbacili ljubav kao nepotrebni višak koji čovjeku, u konačnici, samo smeta? Zar ne bi lakše živjeli kad ne bi ljubili? No, što bi čovjek tada bio? Što bi bio bez tog predivnog osjećaja?

Zapovjednik se odjednom smrači. Marcusova nevolja ga je vratila u daleku prošlost. Sjetio se djevojke kojoj je on jednom davno poklonio svoje srce. Nažalost, ona je tragično završila svoj životni put, a njemu je trebalo mnogo vremena da sve to zaboravi. Lutao je posvuda tražeći nevolje i izazove, a kad je vrijeme konačno uradilo svoje shvatio je da ga je život dobrano zaobišao.

Uhvatio se u nekim godinama koje su već bile nezgodne za započinjanje nečeg tako velikog i odgovornog kao što je zasnivanje obitelji. A ako mu je sad nešto nedostajalo onda je to bila baš obitelj. Bio je svugdje i proživio sve i svašta, no ono što je tako jednostavno i tako divno, nikad nije imao.

Nije imao jedno toplo gnijezdo, mjesto koje će biti samo njegovo i osobe koju voli, mjesto s kojeg će pažljivo promatrati kako rastu njihovi sinovi i kćeri, mjesto na koje će se uvijek, ma kako nesretan, zabrinut i nevoljan bio, moći vratiti znajući da će biti rado dočekan.

Navikne se čovjek na život bez toga, međutim, nije lako, razmišljao je tužno Alaric. Srce mu je svaki put krvarilo kad bi gledao mladiće i djevojke kako izrastaju bez kontrole i odgoja. Smatrao je da je to jedan od najvećih zločina koje čovjek može zamisliti. Zločin je to prema tim mladim ljudima, ali i prema novim naraštajima. Zločin je to prema budućnosti. Ti mladi ljudi su trebali vodstvo i usmjerenje, a njihovi, nekim čudom uvijek prezauzeti roditelji imali su vremena za sve osim za njih.

Kasnije se čude što se događa i zašto baš njima, čude se kako su njihova vlastita djeca neodgojena i nezahvalna. A za što bi trebala biti zahvalna? Možda za ono vrijeme koje im nisu htjeli posvetiti, za ono vrijeme koje su nemilice prosipali na najgore zamislive gluposti. Ali zašto ja razmišljam o tome? Otkud mi pravo kad nemam ni obitelj ni djecu, pitao se žalosno.

O kako je Alaric žudio za potomkom. U zadnje vrijeme sve više i više. Kad je pokupio Marcusa bijaše to zbog velike žalosti koju je osjetio gledajući to maleno biće kako pati. Tada nije ni pomišljao da će danas biti u ovakvoj situaciji. Nije mnogo razmišljao o obitelji, a i rana je bila još prilično svježa.

S obzirom na njegov vojnički život tada mu nije bila strana pomisao da će jednog dana, u poznijim godinama, ostati sam, no, u to vrijeme mu je to izgledalo kao nešto posve normalno. Tim prije što mu nakon pogibije voljene osobe nije ni na kraj pameti padalo upuštanje u bilo kakvu avanturu.

Voljena je zauvijek otišla, a s njom i sva njegova očekivanja i nadanja te vrste. Danas mu mnogo toga izgleda prilično drugačije. Morao je sam sebi priznati da je na nesreću tako. Volio bi imati nekoga svoga, baš svoga. Zato mu je Marcus bio toliko drag da bi istog trena dao život za njega.

Eh, sad imam još jednu veliku brigu - zabrinuto je promatrao mladića bojeći se da ne napravi kakvu glupost. Kako je pogriješio što ga nije poslao natrag s djevojkom. No, sad, što je tu je.

Grupa hrabrih ratnika oprezno se kretala prema drugoj strani doline. Alaric je cijelo vrijeme bio blizu Emune, a ovaj je stalno pogledavao prema onom sjevernom brežuljku. Činilo mu se da pod njim nešto nazire, ali zbog šume to nikako nije mogao jasno vidjeti.

Mislim da su tamo neke barake - pokaže rukom u tom smjeru - ne vidim dobro jer su skrivene u šumi, no čini mi se da je tamo, točno pod brežuljkom, maleni proplanak i na njemu dvije ili tri drvene kućice.
Alaric i Marcus napregnuše oči. Nisu ništa vidjeli osim guste šume koja se kupala u prozirnoj izmaglici. Mjesto koje je Emuna pokazivao bilo je točno ispod okruglog brežuljka i točno na rubu šumovitog sjevernog dijela.

- Bojim se da će sjeverni dio šume biti pun zvijeri. Što je s južnim? - pitao se Marcus.
- Zar će biti kakve razlike? Dolina nije velika i vjerojatno su nemani posvuda - zamišljeno će zapovjednik.
- I ja tako mislim. Evo na primjer, pogledajte dolje na sredinu livade. Upravo su iz malene udoline izmiljele dvije smeđe prilike. Odavde bih rekao da su veličine ogromnog bika - Emuna im je pokazivao točno nasred doline.

- I ja ih vidim - dobaci mu Marcus - što ćemo uraditi? Ovo je zaista veoma opasno područje.
- Pokušat ćemo se probiti do dvoje prokletnika. Ako njih sredimo napravili smo dobar posao. Kasnije što bude.
- Bojim se da ćemo svi postati slasnim obrocima ovih zvijeri. Što ako ubijemo zločince, a onda zaglavimo? Belmarov narod neće niti znati da je slobodan.

- U pravu si. Zato ćemo ovdje ostaviti nekoliko ljudi koji će čekati naš znak. Ako vide znak znat će da su vrač i vještica mrtvi, a onda neka pohitaju natrag i obavijeste svoje da su slobodni. Neka krenu za našima jer će ih ovdje, ionako, prije ili kasnije stići zlo - zaključi Alaric.

Dvojica hrabrih ratnika se vratiše u zaklon pred klanac, a svi ostali nastaviše dalje. Više puta su čuli zastrašujuće glasanje, činilo im se iz sve veće blizine. Strepili su što će ugledati iza svakog sljedećeg stabla ili žbuna kad odjednom Emuna krene ka litici na sjevernoj strani. Žurio je pa su ga jedva pratili. Odjednom se nađoše pred dubokim procjepom koji je dijelio šumu od litice.

Imao sam osjećaj da ćemo baš ovo ugledati. Čini mi se da imamo sreće - radosno će spretni seljak - na onoj strani ima mnogo zvijeri. Čujem ih - rukom je pokazivao prema šumi, baš u smjeru u kojem su dotada išli.
Marcus ga je upitno gledao.

- Imamo sreće? Kako to misliš?
- Nadam se da dolje nema nikakve opasnosti. Ovo je preduboko da bi neka neman eventualno mogla upasti i preživjeti.
Mladiću i dalje nije bilo jasno što Emuna ima na umu. Alaric je gledao procjep pokušavajući odgonetnuti kuda vodi.
- Mislim da ide točno do onog brežuljka pod kojim su barake. Ako nas posluži sreća doći ćemo do zlotvora bez potrebe da se probijamo kroz ovu opasnu šumu.

- Kakav je ovo zvuk - upita mladić pokušavajući odgonetnuti šum iz dubine - čini se da čujem žuborenje vode.
- U pravu si. Vjerujem da se ovuda odlijeva voda iz jezera pa da ide do one rječice vani. Ako dobro napneš uši čut ćeš da je negdje gore vodopad. Nadam se da je sad količina vode mala i da struja nije prejaka.
- Vodopad, hmm?
- Čuješ li?
- Ne baš. Čujem ovo dolje, a i to jedva.
- Ipak će biti negdje gore. Bilo bi dobro da se netko spusti i provjeri što je dolje na dnu.

Uskoro su se dva ratnika već spuštala na dno procjepa. Tri puta su zatresli konopac, a to je bio znak da im se ostali mogu pridružiti. Za tren se svi nađoše dolje. Procjep je bio dubok pedesetak, a širok pet-šest metara. S obje strane su se uzdizale oštre sive stijene koje su dobrano izranjavale ruke i noge spretnih boraca. S vanjske strane su stijene išle daleko gore u visinu.

Svi su se spustili pa stajahu uronjeni do gležnja u hladnu planinsku vodu. Na sredini vododerine potočić bijaše znatno dublji.
- Ako teren bude ovakav, stići ćemo začas na odredište - razmišljao je Alaric.
- Nadam se da neće biti problema. Čini se da vodostaj nije posebno velik. Najviše se plašim brzaca - odgovori mu Emuna.

Srećom, mogli su napredovati brzo i bez većih zastoja. Nigdje u dnu vododerine nisu naišli na bilo kakvu prijetnju. Nije bilo ni traga kakvoj nemani. Poslije nekog vremena nađoše se pod samim brežuljkom. Sad ih je čekao opasan uspon, a nakon toga vjerojatno kakav zastrašujući susret.

……

Jonas je brzim korakom grabio širokom stazom. Aretus ga je u stopu pratio, a na nekoliko koraka iza njih bijaše Jaki. Žurili su da što prije napuste ovu grozotu koja im je polako ostajala za leđima.

Što li sve krije ovo nesretno podzemlje? Što li nas još čeka? - pitao se zabrinuti mladić - ma na što god naišli ne smijemo se zaustavljati, ne smijemo klonuti duhom i odustati. Mnoge su oči uprte u nas.

Prijatelji su hitro kročili stazom koja se stalno uspinjala. Hodali su satima kad odjednom zastadoše posve iznenađeni. Točno nad njima plavilo se otvoreno nebo. Blagi se vjetar igrao rijetkim bjeličastim oblacima, a tako željno očekivano sunce nesebično je prosipalo nježne zrake.

Po njegovom položaju zaključiše da je upravo podne. Trojica začuđenih prijatelja nijemo se pogledavahu. Već nekoliko koraka unazad nije bilo nikakve naznake da će ugledati ovakav prizor. Tamo bijaše onaj neugodni polumrak, a ovdje pravi dan i posve otvoreni prostor.

Kako ni tračak ovog snažnog svjetla nije dopirao dalje od mjesta na kojem su upravo stajali? Kako ničim nisu primijetili da su blizu izlaza iz stravičnog podzemlja? Što se to opet dogodilo?

Pitanja su sustizala jedno drugo dok su prijatelji zbunjeno stajali gledajući čas naprijed, a čas iza sebe. Jonas još jednom pogleda natrag. Mrak, odnosno polumrak. Baš svugdje naokolo, čak i gore nad njima. Zatim pogleda naprijed. Plavo nebo i vruće sunce iznad njih, a svud pred njima prostiraše se prelijepa zelena dolina. Bila je zaista golema.

Nigdje se nije vidio nikakav prolaz, nikakav izlaz. Upravo su stajali na crti, zamišljenoj crti, koja je dijelila mrak i tamu od svjetla.
Zaprepašteni su prijatelji nekoliko minuta šutjeli. Čudili su se ovom prizoru istovremeno uživajući u ljepoti pred sobom.

Kako je ovo moguće? - konačno prozbori Jaki.
Aretus i Jonas su i dalje nijemo stajali.
Ovo mora biti još jedna prokletnikova smicalica - opet će Jaki - kad vidiš nešto lijepo moraš biti posebno oprezan.

Aretus ga pogleda: - Bojim se da si u pravu. Ovo ne može biti stvarno. Morat ćemo biti jako oprezni.
Polako zakoračiše na svjetlo. Odjednom osjetiše kako su mnogo bolje raspoloženi pa naprave još nekoliko koraka.
I ako je Mardukovo djelo, izgleda predivno - Jonas je s užitkom udisao čisti zrak - je li moguće da onaj zlotvor ima veze s nečim ovako lijepim?

Nakon kraće stanke, promatrajući umirujući krajolik, doda: - Možda baš ovdje pronađemo ono što tražimo.
Izgovarajući ove posljednje riječi okrene se prema suputnicima. I oni su bili dobro raspoloženi. Mladić pogleda mimo njih, a s usana mu se istog trena otme uzvik. Iza prijatelja, iako su ovamo ugazili tek nekoliko koraka, nigdje ne bijaše one tame.

Svugdje, ali baš svugdje oko njih bijaše dan, zelenilo i nebesko plavetnilo. Uplašeno, kao da ih goni sam vrag, potrčaše natrag. Trčali su dobrih petnaestak minuta, no ono grozno podzemlje je jednostavno nestalo. Tamo gdje se trebalo nalaziti sad bijaše zelena tratina koja se protezala sve dokle je pogled sezao. Zabrinuto sjedoše na travu, a nakon nekoliko trenutaka Aretus progovori: - Da mi je netko rekao da ću zažaliti za onom stravom rekao bih mu da je lud.

- Ja baš i ne žalim, ali ovo mi zaista nije jasno - odgovori mu Jonas.
- Ma ni ja ne žalim, međutim, ovo mi je potpuno nelogično. Htio bih jednostavno znati da je ono što smo ostavili za sobom baš tamo gdje bi trebalo biti.
- Zaista čudno - priključi se Jaki - ako nas ovdje nešto zadesi kamo ćemo pobjeći. Tamo smo bar znali što je iza nas.
- Tako je - opet će Aretus - a što da radimo ovdje? Eh,… hmm…
- Reci - upitno će Jaki.

- Mislim,… nisam siguran, ali… - Aretus je glasno razmišljao dok su ga prijatelji znatiželjno gledali - mislim da smo upravo prošli kroz neobičan portal koji dijeli podzemlje od nečeg posve drugačijeg. Naravno, to se vidi na prvi pogled… no, bojim se da... da ćemo ovdje naići na neočekivane stvari. Ovo mi nije nimalo drago…
Prijatelji se zamisliše. Portal ih je uveo u nešto, a što bi to moglo biti mogli su samo nagađati. Uostalom, ionako će kasnije vidjeti o čemu se radi.

Ubrzo su hodali prema jednom brežuljku koji se nazirao u daljini. Nakon nekoliko sati uspeše se na njega. Gledali su naokolo i dalje zadivljeni krajolikom koji je naprosto plijenio njihovu pažnju. Jonasu se učini da u daljini vidi veliku kuću. Pokaže im u tom smjeru. I oni je ugledaše.

Krenuli su prema njoj. Kad su se približili vidješe da je kuća zbilja ogromna. Bijaše posve bijela, a njen prednji dio sav ostakljen. Nekoliko katova se uspinjalo jedan nad drugi, a brojni balkoni su visjeli sa svih strana. Takvih kuća nije bilo u njihovom kraju.
Uh, što je čudna i velika… i lijepa - promrmlja mladić.

Upravo su prolazili pored drvene ograde koja je kružnicom velikog polumjera opasivala kuću i prostor oko nje. Malo kasnije nađoše se pred velikim zdanjem. Dok su još uvijek sa zanimanjem promatrali ostakljeni bijeli objekt pred njima se stvori jedan simpatičan, čudno obučen stariji čovjek.
Tko ste vas dvojica? Što radite tu? - progovori zvonkim glasom.

Trojica prijatelja se iznenađeno pogledaše. Ovaj je čovjek već na prvi pogled bio čudan, a najčudnije bijaše što je oslovio samo dvojicu. Je li s njim sve u redu, pitali su se. Izgledao je prilično uplašen.

Malo kasnije, gledajući njihovo oružje, čovjek doda drhtavim glasom: - Mačevi? Otkud vam? Ta gdje ćete s njima? Što se to ovdje događa? Nadam se da niste opasni i da nemate loše namjere. Ako je tako uvjeravam vas… - čovjek ih je gledao kao da su duhovi.

- Ne trebate brinuti. Ovdje smo samo u prolazu i sve što želimo jest da nam date nekoliko informacija i jednu posudu svježe vode.
- Hmm, u tom slučaju neće biti problema.
- Ja sam Aretus, ovo je Jaki, a ono tamo je Jonas. Dugo smo putovali pa nas je put sasvim slučajno doveo ovamo. Možete li nam reći gdje se točno nalazimo?

Čovjek ga je gledao otvorenih usta. Činilo se da uopće nije čuo njegovo pitanje.
Aretus i Jaki. Hmm, zanimljiva imena. Vi ste momci baš neki čudni svati... ne reče li ti da je još netko s vama dvojicom? - upitno podigne obrvu.
Jonas ga je u čudu gledao. Nema sumnje da je ovaj čudni svat zaista ćaknut.
Da, kao što vidiš i ja sam s njima. Ja sam Jonas.

S druge strane nije bilo nikakve reakcije. Čovjek se nije niti pomakao. Jonasu se učini da ga uopće nije čuo. Zato još jednom sve ponovi, ovaj put malo glasnije. Čovjek ostade posve nijem.

- Prokletstvo, nije valjda još i oglušio. Morao me je čuti.
- Što se događa? - začuje se u tom trenu ženski glas.
- Draga imamo goste. Predlažem da ih počastimo ručkom.

- Eh, bar su se mogli najaviti. Sad moram smisliti čime ću ih pogostiti. Zaboga, kako to izgledate? Zar je bio kakav maskenbal? Što se to događa? - čudila se žena koja je u međuvremenu izašla pred zgradu. I ona je izgledala jako uplašeno.
Prijatelji su šutjeli.

- Dođite ovamo. Nemojte stajati pred kućom - domaćica smogne snage pa ih pozove unutra.
- Možda da sačekamo još trenutak. Malo prije rekoše da je još jedan s njima.
- Zar? Neka on uđe kasnije.

Jonas nije mogao vjerovati svojim ušima. Ni ona ga nije vidjela. Gledao je Aretusa i Jakog. I oni su u čudu gledali njega.

Malo kasnije njih dvojica su sjedili za stolom, a trenutak prije toga domaćica je Jonasu točno pred nosom zatvorila vrata. Stajao je vani razmišljajući da li da ih otvori. Nekako se nije usuđivao jer se ipak radilo o tuđem posjedu. Zamišljen prošeta do one ograde. Htjede se rukama nasloniti, ali one prođoše kroz nju. Bio je tako iznenađen da je skoro pao. Zaprepašteno je gledao čas ruke, čas ogradu. Okrene se prema kući i ugleda Aretusa koji je upravo izlazio. Mahao mu je hodajući prema njemu.

- Prijatelju, ništa mi nije jasno. Ovima kao da nedostaje poneka daska u glavi. Upravo im rekoh da ću pogledati da nisi stigao. I kuća im je čudna. Prepuna je stvari koje nikad nisam vidio.
- Pogledaj ovo - Jonas kao da ga nije čuo. Rukama prođe kroz ogradu - dovraga, što se ovdje događa?

Aretus je u čudu zinuo. Dodirnuo je ogradu. Nije se dogodilo ništa neobično. Držeći ruku na njoj okrene se mladiću:
- Slušaj, očito je da nas vide, a tebe ne. Tome mora postojati neki razlog. Mislio sam da je stari lud, ali ni žena te ne vidi. A sad ova ograda… čudno… zaista čudno… a i ovo oko nas. Kao da nas je portal prebacio u neko drugo vrijeme??!!

- Drugo vrijeme, kažeš. Prokletstvo!! - začudi se Mladić. Potom mu se misli vratiše njihovim neobičnim domaćinima - čudni su, čudni. Kao da ne vidim. Da možda nisu… hvala nebesima, ipak nisu - Jonas je gledao medaljon koji nije mijenjao boju.
- Ha, možda je baš on razlog - Aretus mu je pokazivao na medaljon - a da ga pokušaš skinuti?

Mladić skine medaljon. Spremi ga u džep pa nakon toga pođe rukom ka ogradi. Ruka se zadrži na njoj. Gledao je Aretusa.
Ipak jest - reče ovaj - dobro je to znati. Krenimo unutra.
Ubrzo uđoše u kuću.
Ah stigao je, zar ne? - veselo će domaćica - morat ćete ovo probati.

Stavila je pred njih komad sušenog mesa u crijevu, mekani, upravo prikupljeni sir i okrugli crni kruh.
Ovo su vam moji specijaliteti - nastavila je stara gospođa.
Kad su probali jelo, moradoše iskreno priznati da je bilo iznimno ukusno. Kazaše to vrijednoj ženi koja je na njihove riječi procvjetala od ponosa.

A tek kad ovo probate - domaćin pred njih stavi posudu crnog vina.
I vino bijaše odlično pa ni starac nije bio pošteđen brojnih komplimenata. Vidjelo se da je i on bio jako ponosan na proizvod u koji je uložio tako mnogo truda i ljubavi.

Kad su se najeli i napili domaćin započe razgovor.
Još mi niste rekli zašto tako izgledate. Sličite na eksponate iz kakvog muzeja.
Nisu znali što bi mu kazali. Činilo se da bi najbolje bilo šutjeti. Bar dok ne shvate što se događa.
Duga vam je to priča - konačno se odvaži Jonas.

Starac je shvatio da im se ne priča pa je i on zašutio.
- Kažite nam gdje se točno nalazimo - Aretus probije već pomalo neugodnu tišinu.
- Nalazite sa na Hortovu imanju. A taj sam ja ha-ha - starac je naglo promijenio raspoloženje.
- Mislim, gdje se nalazi neko veće mjesto - tiho će opet Aretus.
- Ha-ha-ha vidim da ste se izgubili. Odlično, a stara kaže da sam ja senilan i nesposoban ha-ha-ha!

- Moram priznati da ste opet u pravu, zaista smo se izgubili.
- E, dragi moj prijatelju, desetak kilometara odavde prema zapadu nalazi se Sota. To je najveći grad u pokrajini. Ali što vam govorim, to valjda već znate… eh. Sota, eh… pobjegao sam odonud, nadam se na vrijeme. Da, da…

- Pobjegli ste otuda? Zar je tamo tako loša situacija?
- Vi ste baš posve izgubljeni - reče starac pokazujući vragolasto prstom prema sljepoočnici - vidite, ja i moja žena smo stekli veliko bogatstvo i samo zahvaljujući njemu sad nas nitko ne dira. Prokletnici, koliko im je samo za to trebalo platiti. Mi smo zajedno, već je i to mnogo… imamo svoj mir i to je dobro. Ali stalno nas je strah… da, da, baš strah. Kad smo vas vidjeli, uhh… A i mnoge druge stvari su užasne… ali ne smijem baš o tome. Čak ni mi ne možemo… ah svejedno, što je tu je - starac naglo prekine misao, a prijateljima se učini kako mu u krajičku oka ugledaše suzu.

- Znam da nije naša stvar, ali pomalo mi je čudno da u ovolikoj i tako prekrasnoj kući živi samo vas dvoje. Očekivali smo ovdje puno veću živost. Vjerojatno su vaša djeca i unuci u gradu? - upita ga Aretus.

Kad je čuo te riječi starac se posve snuždi. Spustio je glavu ubrzano dišući, a stara gospođa naglo napusti prostoriju. Tren poslije nje uradi to i domaćin. Jakom se učinilo da su obadvoje na rubu plača. Malo kasnije pojaviše se pred njima hineći da ništa nije bilo. Prijatelji su se ispod oka još jednom u čudu pogledali.

- Hvala vam na gostoprimstvu. Ne znam kako bismo vam se mogli odužiti. Nažalost, sad bismo već morali poći dalje - javi se opet Aretus, iznenađen i zbunjen onim što se upravo dogodilo.
- Ne morate se zahvaljivati. Zadovoljstvo nam je kad nas netko posjeti, makar i ovako iznenada.
- Još jednom hvala i doviđenja.

- Doviđenja i vama. Ako vas put opet ovuda nanese posjetite nas. Bit će nam drago.
Ljubazni domaćini ostadoše za njima, a oni nisu ni slutili da ulaze u područje gdje je svaka ljubaznost već odavna zaboravljena. Za dva sata se nađoše pred velikim gradom.

……

Ejnar i Visoki su krenuli prema mjestu gdje se nalazio Mardukov stražar. Al-mar se držao Visokog, a Eric i Holdar bijahu na začelju. Pred svima je tiho klizio prozračni svjetlucavi oblak trudeći se probiti mrak. To mu je donekle uspijevalo pa su prijatelji zahvaljujući florinima mogli ponešto vidjeti.

Napredovali su dosta brzo prilično neugodnim okružjem, kad nakon nekog vremena osjete misao: - Sad smo već blizu. Moramo biti jako oprezni.
Ejnar se zaustavi, a odmah stadoše i svi ostali.

- Odavde ne mogu vidjeti ništa. Tamo dalje je sve sam mrak - reče gledajući prema oblaku.
- Mi smo upravo zaklonjeni velikim kamenim brežuljkom. Iza njega je okrugli plato na kojem se nalazi stražar. S druge strane platoa je staza koja usječena u zid ove podzemne rupetine vodi gore prema izlazu. Plato se naslanja na duboki ambis, a i cijela staza visi nad njime. U dnu ambisa gori vječna vatra, a nalazi se na takvoj dubini da se jedva nazire. S druge strane, izlaz je na takvoj visini da se i on jedva nazire.

- Je li nas paklena zvijer već mogla primijetiti?
- Vjerujem da nije. Mi već dugo vrijeme nismo ništa pokušavali pa se nadam da se demon malo uspavao.
- Nadajmo se da će biti manje oprezan nego što to inače prokletnici znaju biti. Uvijek su tu u najnezgodnijem trenutku, baš kad vam najmanje trebaju. Kao da namjerno čekaju da se nađete u teškoj situaciji ili iskušenju.
Oprezno su došli do ruba ogromne stijene koja ih je zaklanjala od demonova pogleda.

Ejnar polako proviri. Ništa nije vidio. Nejasno je nazirao okruglu ravan široku nekoliko stotina metara, ali na njoj nije bilo ničeg. Ako je zvijer bila tu negdje, a s obzirom da je u mraku zacijelo odlično vidjela, ovuda joj ni muha nije mogla promaći.

- Groma mi, tamo nema ničega - zausti Ejnar. U istom trenu Eric zakorači prema platou, a on ga uhvati i zakloni za stijenu.
- Budi tu i ne miči se. Već sam se jednom gadno pokajao što sam te poveo sa sobom.
Mladić se priljubi uz stijenu i skoro prestane disati. Shvatio je da je umalo počinio veliku glupost.
- Tamo je, točno nasred platoa - stigne im misao - jasno ga vidimo. Vama je to u ovom mraku znatno teže, no mi smo se već donekle priviknuli. Miran je. Zacijelo ne zna da smo tu, međutim čim stupite na ovaj plato morat ćete biti iznimno oprezni. Čini se da je posebno osjetljiv na sve što ugazi na njega.

- Hm, vjerujem da imamo rješenje za to - Ejnar lagano rukom potapša torbu u kojoj se nalazila midjanska mreža - napast ćemo ga paretskim mačevima. Nadajmo se da će djelovati. Nažalost, nikad ne možemo biti sigurni jesu li prokletinje otporne na njih - tiho će Visokom.

- A ako ne djeluju? Što ćemo tada?
- Ja i ti imamo mrežice, a ostali će biti na sigurnoj udaljenosti.
- Na sigurnoj udaljenosti, hm… a koja je ta? Ako demon krene na njih, a kažu florini da je jako opasan…
- Ne vjerujem da će se usuditi napustiti ovaj plato. Njegova prvotna i jedina zadaća je florinima zapriječiti prolazak. Ako u tome ne uspije Marduk će ga vjerojatno uništiti. Ne, zaista ne vjerujem da će se usuditi napustiti plato. Neće riskirati da se iskradu oni na koje mora budno paziti.
- Hm, mislim da si u pravu. Krenimo.

Dva prijatelja izvukoše mreže iz torbice te ih prebaciše preko sebe. Potom oprezno krenuše preko platoa. Mreža ih je potpuno štitila od demonova pogleda. Tek kad su prevalili jedan dio puta ugledaše monstruma.

Bio je ogroman, a sve što su u tom trenu razaznavali bijaše tek golema crna sjena. Sjena je nepomično stajala, a činilo im se da je visoka bar deset metara. Kad su to vidjeli obojica protrnuše. Ako paretski mačevi i budu djelovali, hoće li biti ikakve koristi? Ta ovo je čudovište visoko poput stabla. Zastadoše pitajući se što će uraditi. Na koncu Visoki klimne glavom: - Moramo dalje.

Približavali su se korak po korak moleći nebesa da djelovanje midjanske mreže potraje što duže. Ako brzo izgubi svoje dragocjeno svojstvo nitko ih neće spasiti. Već su bili na desetak koraka od zvijeri kad se ona pomakne. Obojica se u istom trenu baciše na tlo što proizvede ne baš tihi zvuk. Odmah su prokleli svoju glupost i brzopletost. Ta zar pod mrežicom nisu zvijeri nevidljivi? Sad ih je vjerojatno čula. Prokletstvo!!

Kao potvrda njihovih zlih slutnji, iz smjera monstruma bljesne crvena svjetlost. Šarala je platoom pretražujući ga metar po metar. Očito je čula kad su prijatelji lupili o tlo, no sad ništa nije mogla vidjeti. Ejnar pogleda u pravcu demona. Svjetlost je dopirala iz jednog otvora na čelu, koji je podsjećao na divovsko crveno oko.

Zvijer je sličila na golemog debelog majmuna koji je bio posložen od kamenih gromada. Noge mu bijahu poput stupova od valjkastog kamenja posloženog jedno na drugo, a trup poput novog golemog kamena, sličnijeg kugli nego valjku, postavljenog na noge. Glava je, opet, sličila na veliki komad zaobljene tvrde stijene na kojoj ne bijaše ničeg doli onog plamenog svjetla.

A ono je neumorno kružilo terenom oko njih. Prijatelji ipak nastaviše približavanje monstrumu. Posve su mu se primakli, a on ih nije primijetio. Bijaše zaista golem, visok bar sedam-osam metara. Sa strahom su stiskali mačeve pitajući se kakve bi koristi moglo biti od njih. Na koncu ipak svom snagom zamahnu. Teški udarci spustiše se na noge nemani koja tako zaurla da se zatrese sve oko njih.

Mačevi su opako zasjekli zvijer očito joj nanoseći gadnu bol. Crveni snop udari po njima, no demon ih još uvijek nije mogao vidjeti. Osjećao je da je nešto u njegovoj blizini, na koncu, to nešto ga je žestoko napalo, međutim ništa nije vidio. Ejnaru i Visokom se učini da je zvijer izvan sebe od bijesa, ali i straha.

Udariše još jednom. Neman opet strahovito zaurliče. Mahala je rukama i nogama pokušavajući se obraniti, a spretni prijatelji njene kretnje s lakoćom izbjegoše. Već su pomislili kako će s ovom ogromnom, ali prilično sporom zvijeri lako izaći na kraj, kad ih presiječe visoki piskavi zvuk.

Odnekud je dopirao, a bijaše tako glasan da je parao uši. I ne samo uši nego je probijao u dubinu lubanje, činilo se ravno u mozak. Probijao je i probijao, udarajući tako dugo da je na koncu i Ejnara i Visokog jako zaboljela glava. Da su mogli vidjeti ostale svoje prijatelje znali bi da su i oni u istoj situaciji. Svi su rukama prekrivali uši čvrsto ih stišćući, no to im ništa nije pomoglo.

Zvuk je bivao sve jači i sve nepodnošljiviji. Čak je i svijetleći florinski oblak trpio bolno se previjajući. Ejnar i Visoki ispustiše mačeve jer ih više nisu mogli držati u ruci. Stiskali su glavu, no uzlaud. Boljela je i boljela, i to tako jako da im se činilo da će se raspući.

Odjednom Visokom pred očima zabljesne nekakvo svjetlo. Počelo mu se vrtjeti u glavi pa mu najedanput nije bilo jasno zašto je uopće tu. Odmah potom mu nije bilo jasno gdje se nalazi. Pogledao je čovjeka pored sebe i upita se tko je taj. Nije mu prepoznao lice. Na tren se prisjeti da ga odnekud poznaje, a onda ta misao u trenu nestade. Kad ju je pokušao uloviti već nije znao što lovi.

Čas kasnije pokuša se dosjetiti svog imena. To mu nikako nije polazilo za rukom. Oblio ga je hladan znoj. Osjećao je da polako ludi, a tada se upita što to uopće znači. Opet ga presječe strašna bol, a sljedeći čas mu se sve zacrni pred očima.

Zatvori ih, a kad ih je ponovno otvorio sa užasom primijeti da mu je veliki dio vidnog polja gotovo izbrisan. Gubim vid, pomisli očajno, a odmah potom zaboravi što je mislio. Nije mogao govoriti, nije mogao misliti, nije gotovo ništa vidio, a glava ga je užasno boljela. Misli su mu bile posve poremećene, a bol sve nepodnošljivija.

Odjednom je jasno spoznao tko je za sve ovo kriv. Bijaše to ovaj bijednik koji je tu pored njega pritiskao svoju glavu. Tako ju je jako stiskao da je Visokog njegova nepodnošljivo boljela.

On je kriv, on je kriv - mumljao je, a iz usta su mu izlazili samo tragovi riječi. Skočio je na prokletnika s namjerom da mu u trenu presudi. Istovremeno je do istog zaključka došao i Ejnar. I on je skočio na Visokog hvatajući ga za čvrsto vrat. Htio mu je odmah doći glave osjećajući da će u tom času njegove patnje prestati.

Dva snažna čovjeka su se pograbila daveći i udarajući jedan drugoga. Slična scena se odvijala i iza one kamene gromade. Tamo su se borili Holdar i Eric, a ovijao ih je manji svjetleći oblak. Jedino je Al-mar bio nekako izvan sve ove gužve. Upravo je, dok mu je glava pucala od bola, bježao od platoa. On je imao još donekle bistru svijest pa se nije upustio u sukob.

Ejnar i Visoki su, srećom, bili podjednake snage. Borili su se već neko vrijeme bez naznaka da bi netko skoro mogao izići kao pobjednik. U međuvremenu se izgubilo djelovanje midjanske mreže pa su oba borca postala vidljiva. Demona to kao da uopće nije zanimalo.

S užitkom je pratio borbu dvojca pod sobom, očito ih želeći prepustiti njihovoj zlosretnoj sudbini. Bijaše to doslovno borba na život i smrt, a monstrum je toliko uživao u njoj da nije niti primijetio svjetleći oblak koji se lagano približavao. Oblak, mnogo manji od onog prije, lagano je klizio neprestano se uvijajući. Očito su nesretni florini trpjeli užasnu bol, no još uvijek nije bilo jasno je li im i um pomračen.

U sljedećem trenu oblak obavije dvojicu boraca. Još jedno vrijeme žestoko su se tukli, no malo kasnije kao da ih je minuo borbeni žar. Tu i tamo pokušavahu zadati kakav slabašan udarac, a onda i to prestade. Cijelo to vrijeme bijahu usred svjetlucavog oblaka koji ih je na neki način zaštitio od demonskog utjecaja.

Demon je vidio da se ne odvija baš sve onako kako je zamislio pa bijesno zaurliče. Sad se obrušio na florine sipajući na njih velike količine ubojite energije. Oblak se odmah nešto smanjio, a Visoki i Ejnar u tom času osjetiše kako je glavobolja prestala i kako im se vraća razum. Zvijer je u svom beskrajnom bijesu, koji je bio praćen obrušavanjem na jadna svjetleća bića, prestala proizvoditi onaj stravični zvuk.

Ejnar odmah pograbi mač, a Visoki luk i Deutinu strijelu na kojoj se njihala ubojita kesica. Kad je Ejnar vidio na što mu se prijatelj sprema potrčao je dalje od demona, a to je uradio i Visoki. I florini su nastojali izbjeći bijes nemani pa su se povlačili što su brže mogli.

Visoki se u jednom trenu okrene i procjeni da su svi dovoljno odmakli od zvijeri. Ona je srećom bila preteška i prilično spora. Odapeo je strijelu moleći dobre duhove da postigne željeni efekt. U sljedećem djeliću sekunde zasljepljujući bljesak obasja cijelo podzemlje, a sve se tako potrese da su posvuda počeli padati veliki komadi trošnog kamenja.

Pogodak je bio savršen. Strijela je udarila točno posred crvenog oka, zabila se u njega i grunula tako da se glava nemani raspala na stotinu komadića. Trup je stajao još cijelu minutu, činilo se posve netaknut, a tada se na njemu pojaviše raspukline. To je bilo praćeno glasnim krckanjem i na koncu se cijela neman raspade. S mjesta na kojem ležahu njeni ostaci dopiralo je prigušeno svjetlo.

Umorni prijatelji se začuđeno pogledaše. Boljela ih je svaka koščica, a u glavi im se još dobrano vrtjelo. Gledali su prema Holdaru i Ericu. I oni su bili začuđeni, a Eric i dobro ugruvan. Malo dalje, florini su se opet spojili u jednu cjelinu. Visokom se učini da je oblak manji nego prije. Osjeti žalost zbog toga jer je znao da su se nesretnici izložili pogibelji da bi se oni spasili. To ih je skupo koštalo.

Tužno ih je gledao kad začuje veselo skičanje. Iza jedne se stijene pojavio Al-mar. Trčao je prema njemu pa ga na koncu uhvati za ruku. Visoki ga nježno zagrli i podigne na ramena.

Mališan je sa sigurne udaljenosti ljutito promatrao ostatke nemani. Jednom se rukom držao za prijateljev ogrtač, a drugom prijetio nepokretnoj kamenoj gomili.

Što li nas je sve pogodilo u ovih pola sata, pomisli Visoki. Jedva je čekao da se svi okupe i podijele iskustvo s florinima. Krenuli su jedni prema drugima kad iz pravca polomljenog demona dopru čudni zvuci.

NASTAVLJA SE...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.