Za tračkom nade 964

31. POGLAVLJE Mučno napredovanje kroz podzemlje

31. POGLAVLJE Mučno napredovanje kroz podzemlje
ILUSTRACIJA

Jaki je opet počeo osjećati poteškoće. Vid mu se počeo mutiti, a glas gubiti. Pogledao je dvojicu prijatelja, pa kad vidje da se izobličuju brzo legne na tlo. Aretus i Jonas mu se pridruže. Očito su i oni osjetili slične probleme. Nakon kratkog vremena sva trojica se podignu i oprezno krenu dalje.

Ubrzo stigoše do kraja platoa i tu ugledaju stazu široku nekoliko metara, koja se u obliku mosta pružala preko dubokog ponora na kraju ove zaravni. Bila je obavijena maglom i dosta strmo se uspinjala prema velikom rubu koji je mogao biti početak nove visoravni, ali i štogod drugo. Iz ovog nižeg položaja to se još nije moglo vidjeti. Dolje u ponoru sve se jarko žarilo, kao da gori utroba zemlje.
- Morat ćemo biti posebno oprezni - tiho će Jonas.

Činilo mu se da se medaljon lagano počinje crvenjeti. Nije bio siguran je li doista tako ili je to samo crvenkasti odsjaj vatre iz dubine. Vatra je tu i tamo blago prosipala svjetlost ponegdje dotičući rubove ponora, no bila je tako duboko da od nje nije bilo velike koristi. Ipak se i ovdje ponešto vidjelo, najvećim dijelom zahvaljujući onoj sablasnoj magluštini. Kad su se uspeli na vrh staze pred njima se otvori visoravan. Bila je mnogo veća nego ona prijašnja. S nje se, lagano klizeći nad tlom, širila magla. Lelujala je stazom prema onom prvom platou. Činila se živom, kao da putuje s određenom namjerom i ciljem. Tiho je plovila, nijemo prolazeći pored trojice prijatelja koji su je s gađenjem promatrali.

- Izvire negdje na ovoj ravni - Aretus je pokazivao rukom naprijed pokušavajući pogledom odrediti mjesto.
- Ima li ona ikakve veze s onim čudnim bićima? - upita Jaki.
- Vjerujem da ćemo to uskoro saznati - opet će Aretus.

Jonas je slušao što govore pažljivo promatrajući medaljon. Bio je sve više uvjeren da se kamen doista blago crveni kao da počinje osjećati nazočnost demona. Protrne kad mu glavom prostruji pomisao da bi se pored onih ubojitih stvorenja mogli susresti i s nekim tko je bez sumnje još mnogo opasniji. Ako je demon s njima onda sve ovo dobiva sasvim novu dimenziju.

To bi istovremeno značilo da je Mardukov utjecaj ovdje mnogo veći i jači nego mogu i zamisliti. Naime, bilo bi jako teško zaključiti da bi tu moglo biti kakvo pakleno stvorenje koje nema veze s njim. Ima li uopće takvih, pitao se mladić. Već je mnogo puta požalio što njegov mač nije imao dovoljnu moć da u onom užasnom sukobu dokrajči zlo, mnogo je puta požalio što konačno ne može živjeti mirno i slobodno. Sad se ponovno prisjetio teškog poraza koji je izgledao kao zbiljski kraj svega onoga što je dobro i vrijedno, poraza koji se činio konačnom pobjedom Zla.

Bio je siguran da su onomad uspjeli pobijediti Marduka da sad ovdje ne bi stajao nikakav demon. Bio je također siguran da bi Daleke planine bile sasvim drugačije, vjerojatno slične pitomim brdima u njegovom rodnom kraju. Ovo podzemlje zacijelo ne bi ni postojalo, a sva ova grozna čuda koja odnekud hrani i potiče samo zlo, nestala bi zajedno s njim. Kad je s Aretusom tražio četvrti paretski mač, mislio je da su eridske ruševine predvorje pakla. Po svemu su tako i izgledale, a sasvim sigurno to nije bilo daleko od istine, no sad mu se čini da ovo mjesto nije nimalo bolje od onoga tamo.

Sve je bilo mračno, odasvud je vrebala nekakva nezemaljska opasnost, a svaki kutak ovih prostora bijaše ispunjen jezom i užasom. Zlo je vrebalo na svakom koraku. Je li mu se ikako moguće suprotstaviti, pitao se po tko zna koji put. Ne bi li bilo lakše da se poput Barusa i Uruka jednostavno prepusti jakoj struji, ma kakva ona bila i pusti da ga nosi kuda joj se prohtije? I oni su nekad bili na pravoj strani, i oni su se nekad svim svojim snagama borili protiv zla, a gdje su sad? Sad su glavni Mardukovi pomagači.

Za Uruka, koliko je o njemu čuo, nije ni čudno da je postao ovo što je danas, no što se dogodilo Barusu? Kakva je to tanka linija koja dijeli dobro od zla, a koju je on očito morao prijeći i zna li čovjek uopće kad se nalazi pred tom linijom? Nismo li stalno pred tom nesretnom granicom koja određuje naše sudbine? Ne kockamo li se svaki dan s neizmjerivim ulozima?

Kako neki ljudi mogu upirati pogled u ljepotu i dobro, ljubav i svjetlo, istinu i vječnost pa onda izabirati smrt i propast? Koliko mora biti velika snaga laži i neprepoznatljiva podlost obmane da bi ih čovjek svojom voljom prihvatio? I je li to, i koliko, zaista njegova volja? Ne koračamo li svakodnevno po toj tankoj liniji ili posve blizu nje? Kad je jednom prijeđemo ima li povratka? Možemo li se odmaknuti od nje, toliko odmaknuti da smijemo kazati da smo posve mirni i sigurni? Zašto je uvijek ne mogu vidjeti posve jasno, zašto mi bar na taj način nije olakšano? Kako se nesretni Barus morao osjećati kad je prekoračio tu tako teško vidljivu granicu? Kako se osjeća danas kad je debelo, debelo s druge strane? Osjeća li se bar približno ovako jadno kao ja u ovom trenu? Što bi se dogodilo kad bih digao ruke od svega i poklonio se Marduku? Zar mi ne bi bilo lakše, zar ne bih bio bogat, moćan i bezbrižan? Ako bi me netko u tome priječio, zar mi Marduk ne bi pomogao?

Jonas se odjednom strese. Pitanja su mu navirala golemom brzinom, pitanja i misli koje su u njemu izazivale opasnu malodušnost. Zgrožen osjećajima koji su ga tako iznenada obuzeli, zaključi kako je nesretni Barus sigurno negdje duboko u sebi poznavao Marduka puno prije nego ga je stvarno sreo i da mu se malo-pomalo, sve više i više prepuštao. Taj dio tog nesretnika je na koncu prevagnuo, a mladić zadovoljno pomisli kako je kod njega takvo što nemoguće. On u sebi tako jasno osjeća nešto posve drugo, neku drugu silu koja mu jasno razotkriva sve ono što je Marduk.

Vidio je puno toga, vidio je njegove horde, vidio je njegove pomagače, vidio je njega i smrt koju sije kud god prođe. No sve to, činilo mu se, ne bi bilo dovoljno bez jasnog osjećaja u srcu koji mu je govorio da je sve ono što taj stvor čini, ma kako god ponekad drugačije izgledalo, jedna velika laž i prijevara, jedna neizmjerna strava i iskonski užas. Srce mu je svojim jednostavnim jezikom šaptalo da je ispravno ovo što sada čini.

Svaki korak koji ga je udaljavao od Marduka donosio mu je novu mrvicu nutarnjeg mira. Čak i sad, dok se gotovo tresao od sumnje koja ga je, ne prvi, a vjerovao je niti zadnji put, obuzela, čak i sad je to negdje u dubini svog bića jasno osjećao. Žalio je obične ljude koji nisu znali ono što on zna. Osjećao je kako im je teško shvatiti što se oko njih događa, kako im je gotovo nemoguće spoznati što se sve krije iza onoga što tek izvana vide. Kad im se osoba stalno laskavo nameće kao netko tko ih želi zaštititi i obraniti od - ni sam nije znao čega, mnogi će je kao takvu i doživljavati. A i kako bi drugačije? Teško im je znati što ta osoba zaista misli i kakav tajni plan ima. Zato je razumio obične, jadne i slabo informirane ljude koji su klicali paklenoj spodobi Mardukova kalibra.

Nažalost po Jonasa, ni on nije još ni približno poznavao Marduka i njegovu moć, pa u ovom trenu nije mogao niti slutiti što ga još sve čeka.
Ideš li - prene ga Jaki.

Aretus je već dobrano odmakao kloneći se magle koja je negdje iz daljine dolazila plaveći dobar dio terena prema onoj stazi iza njih. Kretao se lijevom stranom od mjesta gdje su stajali i oprezno napredovao. Ubrzo ga Jonas i Jaki stigoše. Kad su se približili sredini ove ogromne zaravni ugledaju neke čudne nastambe. Pred njima se, dijelom kroz maglu, a dijelom mimo nje, naziralo najmanje pedesetak čudnih šatora.

Stražnji dio im je bio, činilo se, zatrpan velikim kamenjem, a prednji bijaše pod razapetom smrdljivom kožom. Trojica prijatelja zalegoše iza jedne gomile stijena koja je stršila iz bljuzgavog sivog tla. Oprezno su promatrali čudno naselje. Pretpostavljali su da pripada onim opasnim spodobama. Ovdje ih je moglo biti najmanje stotinjak, a možda čak i dvostruko više.

Zašto su ta opasna bića tu, pitao se Jonas? Pogleda prema prijateljima i vidje da su posve koncentrirani na zbivanja pred sobom. U sredini naselja jedva su nazirali gibanje nekakvih sjena što ih iznova ponuka na pojačan oprez. Tada Jonasov pogled sklizne na medaljon. Kamen se već dobro crvenio, a ovdje to nikako nije moglo biti zbog one vatre iz dubine.

- Gledajte - šapne prijateljima. Oni se trgoše pa vidjevši medaljon još jače zabiše nos u vlažnu sivu zemljurinu.
- Znači tu je demonska prokletinja - tiho procijedi Jaki -sve je ovo Mardukovo maslo, a mi, naivne budale, mislimo kako ćemo mu pobjeći. Prokletnik je uvijek korak ispred nas. Rekao bih da je baš svugdje naokolo i da nam sasvim sigurno nema spasa. Sad nas po svoj prilici odnekud promatra i slatko se smije ovoj našoj prokletoj nemoći.

Aretus je šutio. I on je bio veoma umoran od stalnih borbi i sukoba, od neprestanog bijega i skrivanja, no čuvao je energiju za kasnije. Znao je da će mu itekako biti potrebna i da bi bilo ludo da je sad prosipa kad već ne mora. Jaki je očito morao jer je nastavio: -Vama govorim. Čini mi se da imate čelične živce, ili da ste negdje posve izvan ovog sranja. Vi ste posebni i nedodirljivi, ha! Ja si to nažalost ne mogu priuštiti. Dosta mi je svega! - opasno je gubio živce.

Aretus ga je samo blago gledao. Neizmjerno je volio svog hrabrog prijatelja pa ga uopće nije osuđivao. Znao je da će za dvije ili najviše tri minute, Jaki biti onaj stari, onaj na kojega se posve i u svemu može osloniti. On i Jonas su prošli gadnu školu u eridskim ruševinama pa ih ovdje teško bilo što može izbaciti iz takta, no Jaki nije pa mu se ne treba čuditi.

I zaista, nakon nekoliko minuta Jaki se opet oglasi: - Čini mi se da ih dolje pleše najmanje tridesetak. Ako budemo oprezni možemo ih zaobići.
- Zar bi to bilo rješenje? Što će biti s ljudima koji će doći za nama? Ovdje bi ih sigurno pola izginulo od onih prokletih kugli, a da i ne spominjem demona - odvrati mu Aretus.
Jonas je i dalje bio zamišljen. Odjednom se sjeti midjanskih mrežica. Lagano izvuče svoju govoreći: - Možda s ovim nešto uspijemo.

Gledajte tamo - gotovo u isti tren procijedi Jaki.
Dvadesetak spodoba je klizilo zajedno s maglom prema onom prvom platou. S ove udaljenosti se nije moglo dobro razabrati, no, koliko se to moglo, činili su se posve isti onima od prije.

Prijatelji se pomaknu još dalje od dijela s maglom u strahu da ne budu primijećeni. Ako ih ugledaju to će im vjerojatno značiti kraj. Kad su se približili sredini naselja, stalno izbjegavajući maglu, vidješe da ona dolazi iz jedne velike rupe u tlu. Pored nje se vrtjelo dvadesetak spodoba, a jedna je izgledala drukčije od svih ostalih. Vjerojatno demon, pomisliše prijatelji promatrajući kamenčić na Jonasovu lancu koji je posve pocrvenio.

Spodoba je bila u dugačkom i širokom sivom ogrtaču koji je lepršao na laganom vjetru. Sivo zelena, posve gola glava donekle je podsjećala na glave ostalih kreatura, no bijaše još ružnija i strašnija. Trojica hrabrih prijatelja kao opsjednuti gledaše demona pa i ne primijetiše da im je s leđa prišlo jedno od onih bića. Već je bilo na nekoliko metara od njih očito želeći stići do centralnog dijela s rupom u tlu. Nije postojala ni najmanja mogućnost da mu se sakriju pa ostadoše kao prikovani za tlo. Spodoba je lagano klizila točno ka mjestu na kojem je ležao Jonas.

Mladić je čvrsto stisnuo mač čudeći se kako odvratna prilika već nije digla uzbunu. Sad je bila na samo dva metra od njega. Zadnjim se naporom suzdržao da ne skoči i posiječe je paretskim mačem. U taj tren pakleno biće klizne pored njega i produži dalje. Mladić je otirao znoj s čela, lagano podrhtavajući i napeto otpuhujući zrak. Kako ga čudovište nije vidjelo? Ta skoro ga je dotaklo.

- Groma mi, pa on ne vidi - prošapta Jaki.
- Točno, on zaista ne vidi - javi se tiho i Aretus.
- Znači li to da ta bića vide samo u onoj magli? - upita nesigurno Jonas.
- Možda, ako samo ovaj nije bio slijep. Odmah ću to provjeriti.

Nedaleko ugledaju još jednu spodobu kako ide u istom smjeru. Aretus hitro stane na mjesto na kojem ga je morala vidjeti. Znao je da tim potezom mnogo riskira, no bio je uvjeren da se ništa neće dogoditi. Tako je i bilo. Spodoba je samo produžila dalje.
- Sad znamo da im osjetila djeluju samo u onoj magli, inače bi te bar namirisali - Jaki će s osmijehom Aretusu - moramo to nekako iskoristiti.
- Ne možemo znati koliko je snažan demon. Pitanje je hoće li ga naši mačevi moći dohvatiti. Ti se u svakom slučaju drži po strani - odgovori mu Aretus.

- Mogli bismo ga pokušati povući na drugu stranu one rupe, onamo gdje nema magle - razmišljao je Jonas.
- To znači da nam treba mamac, zar ne? - opet će Aretus - a pretpostavljam da držite da sam najbolji u tome.
- Rekao bih da jesi - opet će Jaki.
- Eh, ako me ne ubije on vi sigurno hoćete - Aretus još nije ni izgovorio zadnje riječi, a već je ogrnut midjanskom mrežom trčao prema demonu, ali onamo gdje nije bilo magle. Stao je blizu jedne nastambe i skinuo mrežicu sa sebe. Kako je bio blizu demona, ovaj ga isti tren osjeti pa tako bijesno zaurliče da se još dugo poput grmljavine orilo cijelim podzemljem.

Odmah skoči prema Aretusu, a ovaj šmugne iza one nastambe. Baci se licem prema tlu sklanjajući se iza kamenih gromada, kad u istom trenu iznad njega sukne takav plameni udar da sve nastambe u njegovoj blizini postadoše tek obična zgarišta. Aretus prebaci preko sebe mrežicu pa potrči prema drugoj nastambi.

Opet skine mrežicu i opet se ponovi ista stvar. Sad su već i Jonas i Jaki bili blizu demona, srećom u dobrom zaklonu jer bi ovaj udar inače i njih ubio. Demon je već bio iza one nastambe iza koje je trebao biti Aretus, no Aretusu nije bilo ni traga. Pakleni stvor je divljao ne razumijevajući što se događa. Bijesno se vrtio oko sebe trzajući čudnim udovima, režeći i divlje strižući prodornim pogledom. Aretus je već snažno udarao mačem, no demon niti ne osjeti udarac. Samo se bijesno okrene u smjeru iz kojeg je došao udarac. Sad je i on držao u ruci oštri crveni mač. Zamahnuo je njime pretpostavljajući gdje se nalazi Aretus kad ga stiže Jonasov udarac.

Ni ovo mu nije nimalo naškodilo. Divlje se zavrtio na drugu stranu, a to opet iskoristi Aretus koji je brzinom mačke još jednom udario. I treći put se ponovi isto. Zvijer se jedno vrijeme vrtjela ne znajući što bi ni gdje bi napala. Nije vidjela svoje protivnike pa je čekala njihov udar koji bi joj naznačio gdje se nalaze.

Za to je vrijeme u naselju nastala prava zbrka. Nakaradna bića u čijim su se kandžama plavile svjetleće kugle bezglavo su jurcala s jednog na drugo mjesto, uvijek se zadržavajući na maglovitom dijelu platoa. Ćutila su da se nešto događa, no to je bilo izvan njihovog domašaja. Osjetila su im savršeno funkcionirala u maglovitom dijelu, međutim izvan njega su zlotvori bili posve slijepi i gluhi.

Zato su sad, osjećajući veliku i neposrednu opasnost, gađali kuglama nasumce, a to je počesto značilo njihov međusobni pokolj. Nerijetko su blješteće lopte, izbačene panično i u prevelikoj žurbi, udarale u one koji su bili najbliže onome koji je bacao kuglu. Ubrzo su desetci stvorenja dimeći se beživotno ležali po tlu, a to je preostale, činilo se, tjeralo u još veći strah.

Demon je također bio izvan sebe od bijesa i čuda. Nije vidio neprijatelje što ga je bacalo u očaj koji je kod takvih bića uvijek bio pomiješan s jakom potrebom za nemilosrdnom destrukcijom. Lomio je sve pred sobom tako da je trojici prijatelja bilo teško izbjeći njegove ubilačke izljeve bijesa. Još uvijek su mu bili nevidljivi, no bilo je samo pitanje vremena kad će mrežica prestati djelovati. Zvijer je u jednom trenu krenula prema rupi iz koje je navirala magla. Kad se približila nekoliko puta zamahne rukama, a dim se poče širiti po cijelom naselju.

Očito je neman htjela u borbu uključiti i svoje slijepe sluge. U sljedećem trenu demon je htio zamaći u magloviti dio, a to bi trojici hrabrih junaka znatno otežalo zadaću, kad ga sustiže istovremeni udarac Jonasov i Aretusov. Jaki je bio nekoliko koraka dalje zabrinuto promatrajući širenje magle i na ovaj, dosad čisti dio.

Dok su zamahivali mačevima, Aretus i Jonas su razmišljali kako će se već u sljedećem trenu morati povlačiti u okrilje čistog dijela. Taj dio platoa se prostirao u smjeru u kojem su ionako morali nastaviti svoju potragu, no nikako im se nije sviđala pomisao bijega ka posve nepoznatom teritoriju. Dosadašnje iskustvo im je govorilo da će ih tamo čekati nova opasnost, vjerojatno još gora od ove ovdje. U tom slučaju će biti ukliješteni između dvije velike nevolje.

Ovo čudovište je očito moglo upravljati magluštinom, a tada će za leđima imati stotine neprijatelja, a pred sobom novu i nepoznatu opasnost. Nažalost, činilo se da nemaju mnogo izbora jer je demon očito bio imun na njihove udarce, a opasni oblak se lagano širio cijelim ovim platoom.

Baš u tom trenutku spustiše se u isti čas Aretusov i Jonasov udarac na demona. Paklena zvijer se odjednom cijela strese. Činilo se da istovremena snaga dva paretska mača ipak dopire do nje. I te kako!! Demon se grčio kričeći, očito jako iznenađen i još više uplašen. Sad je već gledao kako bi šmugnuo među nastambe u magluštini, no opet ga dvojica prijatelja snažno udare. Zvijer je posrnula, no uspjela se ponešto uspraviti, a u tom trenu ih posve obavije magla. Sad su one slijepe spodobe dobro vidjele što se događa.

U kandžama su im plamtjele svjetleće lopte kao da samo čekaju katapultiranje. I doista, u sljedećem trenu nekoliko lopti poletje prema Jonasu koji je bio potpuno zauzet borbom s demonom. Mladić je bio bliži nakaznim bićima pa su njega gađala, a u tom trenu to nikako nije mogao vidjeti. Izgledalo je da će izgubiti glavu, no u zadnji čas se odnekud pojavi Jaki. Bacio se na njega i u trenu oba bijahu na tlu.

Tada se dogodilo ono što je vjerojatno presudilo ovu čudnu borbu. Plamteće kugle preletješe dvojicu prijatelja i svom snagom se zabiju demonu ravno u prsa. Vjerojatno je zvijer bila prilično imuna i na ovakvu vrstu napada, no u ovom trenu, ozbiljno načeta udarcima Aretusa i Jonasa, primi takav udar da se od njega više nije uspjela oporaviti. Trojica prijatelja su u trenu bili u zaklonu iza jedne nastambe, a malo kasnije su već udarali demona. Kugle opet poletješe no kasno. Već su bili zaklonjeni. Demon je bio skoro gotov, no sad su ih počele opkoljavati ostale nakaze.

Jaki se već povlačio dobro pazeći da ga ne okruže, a Aretus odluči pokušati dokrajčiti neman. Bio je siguran da će mu još jedan udarac biti i više nego dovoljan. Jonas ga je u stopu pratio čvrsto stišćući oštri mač. Znali su da ih ovaj zadnji potez može skupo stajati. Neman je nemoćno ležala na tlu, pokušavajući zadnjim silama prikupiti nešto snage.

Prijatelji skočiše točno pred nju. Istovremeno zamahnu, a u tom trenu prema njima poletje najmanje deset smrtonosnih lopti. Udarci lupe po demonu, a Aretus i Jonas u istom trenu legoše na tlo. Čudovište ispusti grozan krik koji je bio očigledan znak da ga je napustio i zadnji atom paklenskoga daha. Život je nestao iz njega, a velika svjetlost obasja cijelo područje. Demon se skupa sa svom njegovom opremom poče topiti.

Rupa iz koje je navirala magla odjednom se posve prazna razjapi u svoj svojoj dubini, dok su kugle koje su već bile nad Jonasom i Aretusom istog trena nestale. Jaki je, žureći s opasnog poprišta, osjetio da se nešto dogodilo. Zastao je, okrenuo se i tako iznenadio da je dugo stajao otvorenih usta. Magla je posve iščezla, a pored njegovih prijatelja bijahu neprepoznatljivi ostaci strašnog demona. Ona grozna bića su se jedno za drugim pretvarala u prah.

- Uh, čovječe, uspjeli smo… uspjeli smo!!! - vikao je Jonas - pobijedili smo ih!!
- Imali smo veliku sreću, no čini se da je stvarno gotovo - i Aretus je bio izvan sebe od radosti.

Jaki ih je gledao. Još mu do svijesti nije dopirala spoznaja da je sve svršeno. Ono užasno ozračje mu se uvuklo duboko pod kožu. Dugo će pamtiti prokletu magluštinu i osjećaje koje mu je priuštila. Okrene se polako oko sebe. Vidjelo se bolje i jasnije nego kroz onu prijašnju dimnu zavjesu. Doduše, bijaše to još uvijek polumrak, no činilo se da podzemlje u ovom dijelu zaista ima nekakav nepoznat izvor svjetla. Nisu znali gdje je niti kako se ovdje, gdje bi trebao biti mrkli mrak, ipak nešto vidi, ali bijaše tako.

- Ne bi bilo loše da pretražimo ove smrdljive nastambe. Možda pronađemo štogod korisno - glasno je razmišljao Jaki.
Složili su se i pregledali desetak najbližih, međutim nisu našli ništa što bi na bilo koji način bilo upotrebljivo.

……


Vidjelo se da čudno biće teško govori o onome što ih je nekoć tako strašno pogodilo. Nakon groznog rata, podlih igara i izdaje koja je uslijedila nakon toga, očito se dogodilo i nešto još puno gore. Prijatelji su znali da neće čuti ništa lijepo, no ipak ih je živo zanimalo o čemu se radi. Zanimalo ih je i kako su se florini našli na ovom užasnom mjestu. Svjetleće biće se skoro posve spustilo na tlo. Izgledalo je tako jadno i snuždeno.

Doduše, prije bi se moglo reći da se po njegovu izgledu, koji je i dalje podsjećao na poprilično spljošteni oblačić i nije moglo bogzna što zaključiti, no prijatelji su živo osjećali sav njegov jad koji se telepatijom prenosio na njih. Prema vibracijama koje je nesretno biće širilo činilo im se da će već u sljedećem trenu doći do propasti cijelog svijeta. Florini su bili neizmjerno žalosni, pateći to više što su više bili uvjereni da za njih nema nikakvog izlaza iz ovog neizdrživog stanja.

- Zločinac nas je posve uništio. Kasnije smo shvatili da je većina zla koje nas je zadesilo i prije ovih zadnjih događaja bila pod njegovom kontrolom. Ljudi su prema nama bili užasni, međutim iza svega je, duboko u pozadini, stajala jedna mračna sila - biće je jako teško pronalazilo izričaje kojima bi oslikalo svoje misli.

- Kada su nas napali i desetkovali bili smo užasnuti - nastavilo je 'pričati' - kada su nas sudili i širili nevjerojatne neistine o nama, bili smo iznenađeni i razočarani. Kad su naši najveći i najplemenitiji, najhrabriji i najzaslužniji suplemenici prikazani u očima cijelog svijeta najvećim ubojicama, lopovima i razbojnicima, bili smo očajni i beskrajno ogorčeni. Međutim, iako nismo mogli puno učiniti, naučili smo živjeti s tim. Stisnuli smo zube vjerujući da će istina jednom morati izaći na vidjelo i da će se zlo, prije ili kasnije, svima morati očitovati u svoj svojoj podlosti.

Nažalost, nakon brojnih nevolja koje nas tako nemilosrdno pohodiše, došla je još jedna. A ova bijaše najgora od svih. Kad se pojavio taj monstrum, to čudovište, to… nemam riječi kojima bih ga nazvao, u trenu nam je bilo jasno što nas čeka. Bio je posve drukčiji od nas. Odmah smo osjetili da taj s lažju na ustima ustaje, s prijevarom u srcu živi, a sa zločinom na umu liježe. Vidjeli smo to jasno i ta nas spoznaja uplaši više negoli sve što smo prije proživjeli.

Pojavio se u obliku čovjeka, prema vašim mjerilima jako zgodnog, vještog i pametnog čovjeka, ali mi smo odmah znali da to nije njegov pravi lik. Vidjeli smo ga u njemu, a kad smo ga ugledali znali smo da nam više nema spasa. On se zove smrt i destrukcija, mrak i zločin, zlo i uništenje. Da, da, bijaše to zlo u njegovom izvornom obliku. Bijaše to Zlo. Odmah smo ga prepoznali i spremili se na najgore. Nismo mogli pobjeći.

A gdje bismo i pobjegli? Znali smo samo za našu šumu, a ona će nam uskoro postati pretijesna. Kamo ćemo pobjeći, kome ćemo doći? Bili smo mu prepušteni na milost i nemilost, a taj milosti nikad nije imao. Nije niti pokušao skriti da nas želi do zadnjega istrijebiti i da će to s lakoćom postići. Vjerujem da se mi nikako nismo uklapali u njegovu sliku svijeta, u sliku koju je htio učiniti užasno stvarnom. On je otac laži, a nas nije mogao lagati, majka obmane, a nas nije mogao prevariti. Zato nas je morao uništiti.

Odmah je krenuo u krvavi pohod. Pomagali su mu brojni ljudi koji su, i to smo jasno vidjeli, bili posve obezglavljeni. Čudno je kako ta nesretna bića učas postaju slijepa i gluha pored zdravih očiju i otvorenih ušiju. Slijepo su slušali sve što im je nalagao, veličajući ga kao najvećeg stratega, kao heroja i, što je posebno bolno, kao dobročinitelja. S njim se nismo mogli boriti pa smo ubrzo bili dokraja potučeni. Pokušali smo se oduprijeti no to bijaše zaista nemoguće.

Zavidjeli smo svima onima koji padoše od oružja neprijatelja jer znamo da su sad na jednom ljepšem mjestu. Mi, nažalost, upadosmo u zločinačke ruke. Našu voljenu domovinu je posve razorio, a nas doveo na ovo užasno mjesto. Da nas je bar ubio, no ni to nam nije htio priuštiti. Sad smo ovdje u ovom groznom stanju… jedva još nekako pri sebi. Jedina veza sa životom jest onaj tračak svjetla, ona mrvica koja nas iz visine tako strpljivo hrani.

Kad bismo se pomakli samo malo dublje u mrak, jednostavno bismo se ugasili. Kad bi tada bar umrli… međutim ne. Tada bismo postali polumrtvi, bića ni živa ni mrtva bez i trunke svijesti. Postali bismo spodobe kojima bi zlotvor ovladao. To bi mu bila najslađa pobjeda, a mi smo, nažalost, već odavna na granici izdržljivosti.

- Nije mi jasno zašto vas odmah nije stavio dublje u mrak ove sablasne planine. Tada bi već davno postigao ono što sad tako željno čeka da se dogodi? - upita ga Visoki.
- Nije mu to baš tako jednostavno. Da je tako napravio mi bismo već odavna bili mrtvi, a to znači njemu posve nedostupni. Drugim riječima monstrum bi nas ubio, riješio nas se, ali nas na neki način i izgubio. A čudovište čeka da posve padnemo, da do kraja propadnemo.

Monstrum želi da još patimo, kao da nas jad i nevolja nisu dovoljno pratili. On nas, dakle, može ubiti, međutim, ako se mi sami, u svom očaju ili kakvoj drugoj ludosti, odlučimo na taj čin tada ćemo pasti pod njegovu vlast. Gad je uvjeren da je samo pitanje trenutka kad će se to zbiti. Mi se borimo, no odavno smo, kao rekoh, na granici izdržljivosti. Nalazimo se u stanju iz kojeg ne možemo pobjeći… ne, nikako ne možemo pobjeći. Ako padnemo postat ćemo monstrumi, a ostanak u ovom položaju ne vodi ničemu. Drži nas donekle onaj tračak svjetla - mislima pokaže sićušnu točku na vrhu - a i njega iz dana u dan sve slabije vidimo. Što nas više obuzima očaj to nam se više mrači i um i pogled. Ipak, svjetlo kao da nam svaki dan poručuje: ne gubite nadu, ne gubite nadu, strpite se...

No, kako da ustrajemo u tome, kako da ne padnemo pitali smo se sve do danas kad nam se, evo, dogodi nešto o čemu nismo mogli ni sanjati. Pojavili ste se vi! Vi ste nam, teško nam je to i pomisliti, a kamoli reći, jedini izlaz iz ovog beznađa. Zato se nadamo da ćete nam pokušati pomoći, ali odmah vam moramo reći da će to biti teška zadaća.

- Mnogo što nam još nije jasno - javi se Ejnar - tko je bio taj zlotvor koji vas je uništio i kako to da ste zarobljeni baš ovdje? Mi ćemo krenuti prema onom otvoru. Zar to niste mogli i vi? Na koncu, ako bismo se odlučili pomoći vam, što bi to, u stvari, značilo?

- Da-da, čini mi se da bi to mogao biti Marduk. Vidim ga jasno u tvojoj glavi… mogao bi to biti isti zlotvor. Vidim da je i vas natjerao da spašavate živu glavu. Zlo najžešće napada one koji su mu nedostupni. Na njih je bijesno i zbog njih je očajno. Ostali su ionako već njegovi. Jadnici, često i ne znaju što ih je snašlo. Samim tim što ste ovdje i što bježite od njega, samim tim mi znamo da ste prave osobe. Vjerujemo da ćete nam možda moći pomoći. Hmm, krenut ćete prema otvoru, kažeš.

E u tome i jest stvar. Zar misliš da mi nismo mnogo puta pokušali? Itekako jesmo, međutim uvijek bi pred nas stao stražar, a protiv njega u ovakvim uvjetima ne možemo ništa. Bez svjetla smo mrtvi, a ovdje ga ima toliko malo da smo zaista na granici života. Moramo se držati ovako zajedno da što više energije uštedimo. Ovdje nemamo snage niti uzeti svoj nekadašnji oblik, a kamoli se boriti protiv monstruma koji nas čuva. Eh, hvala ti Ejnar, hvala i svima vama ostalima. Hvala vam, vidim da nam svi želite pomoći. Hvala, hvala, pojma nemate koliko nam to znači.

- Spomenuo si stražara. Uh, nedavno sam s jednim prijateljem imao posla s gadnim čuvarem podno Mokasa. Nadam se da ovaj neće biti tako opak - zabrinuto će Visoki.
- O tome ne znamo ništa… brrr stvarno je bio užasan, sad ga dobro vidimo. Strašno! Nažalost i ovaj je zaista gadan. Postavio ga je zlotvor, ubuduće ću ga i ja zvati Marduk, postavio ga je, dakle, na jedini postojeći put prema onome izlazu. Postavio ga je s jednom jedinom zadaćom: da čuva nas.

Čuvar je monstrum koji posjeduje golemu energiju neke čudne vrste. U nekoliko navrata smo mu se pokušali približiti, ali svaki put bismo se brzo morali vratiti na ovo sumorno mjesto. Koliko god se opirali nismo mu ništa mogli. Na nas djeluje veoma snažno, rekao bih čak pogubno, no možda ćete vi biti u drukčijoj situaciji. Vidite, dok vam ovo pričam trudim se iz misli posve izbaciti grozotu koju nam je to nemilo biće prouzročilo da je i vi već ovdje ne osjetite. Samo ćemo vam reći da je veoma bolno i da mrači um.

- Hvala vam na brizi. Vidite mi svakako moramo krenuti naprijed. I da vi niste tu morali bismo se suočiti s monstrumom. Ovako imamo još jedan razlog više - Ejnar je gotovo odsutno govorio prateći zabrinutim pogledom zamišljenu liniju prema bijeloj točki na visokom stropu. Brinula ga je i sama pomisao na čudovište pred njima, tim više što mu ni florini nisu mogli prići.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.