Za tračkom nade 1226

30. POGLAVLJE U utrobi neobične močvare

30. POGLAVLJE U utrobi neobične močvare
ILUSTRACIJA

Tharil je bio duboko zamišljen. Ove ogromne životinje i biljke zaista su ga zabrinjavale. Bio je sve više siguran da će se Petasova strahovanja vrlo brzo početi ostvarivati. Nije bez ikakvog temelja ova močvara smatrana najnepoželjnijim mjestom na jugu. Kako je moguće da su one obične životinjske vrste izrasle onako velike, pitao se. Veličinom su nekoliko puta nadilazile svoju vrstu, a to je bilo u najmanju ruku upozoravajuće.

Ovdje mora postojati nešto što je uzrok tome. Možda ova vruća i vlažna klima koja pogoduje ovako bujnoj vegetaciji i omogućuje iznimno bogatstvo faune. Možda je u pitanju i nešto drugo, mislio je Tharil, nadajući se da u ovo svoje prste nije umiješao prokletnik Marduk. No, možda je ipak on ili netko njegov nekad bio tu i začarao ovaj kraj. Ta mu se misao stalno vraćala. Ako on s ovim ima veze sve nevolje će biti višestruko veće.
- Bilo kako bilo, moramo ići naprijed - tiho je procijedio kroz zube.

Petas, koji je bio odmah do njega, upitno ga pogleda.
- Ništa, ništa. Samo glasno razmišljam.
- I ja cijelo vrijeme razmišljam. One tvoje riječi ne daju mi mira. Sve oko nas je predimenzionirano, a posebno me brine ova tropska klima. Gdje vlada tropska klima trebalo bi biti i tropskih životinja. Što misliš kolike će tek one biti?
- U svakom slučaju ogromne. Bojim se da…
- Što?
- Bojim se da zbog ovoga svega ne zavlada panika. Još nikome nisam govorio o tome… nikome osim izvidnicima. Naredio sam im da šute premda se pitam koliko to ima smisla…

Starac nije odgovarao. On je već razgovarao s El-marom i El-mokom. Malci su bili veoma zabrinuti. Odjednom do njih dopre galama. Stotinjak metara naprijed nastao je pravi metež. Jedan golem i izuzetno snažan ratnik, Henar se zvao, uhvatio je golim rukama veliku zmijurinu. Bila je dugačka skoro pet metara. Stisnuo ju je snažnom šakom oko vrata, a ona se uvijala oko njega očito sve više gubeći dah. Nakon nekog vremena Henar podigne svoj plijen pokazujući ga ostalima.

Zmija je visjela na njegovim rukama, vjerojatno udavljena, ako se lukava zvijer nije pritajila. Snagatoru se odmah pridruži nekoliko znatiželjnih revlonaca. Radoznalo su zagledali smeđu životinju u strahu da se ne probudi. Henar nekoliko puta zamahne prema njima grohotom se smijući. Bio je dobričina, no volio se šaliti, koji put nažalost bez mjere. Na svaki njegov trzaj maleni revlonci bi uplašeno skakali nazad. To je kod ljudeskare i onih oko njega izazivalo salve smijeha. U tom trenu pristupi mu Tharil. Pogleda zmiju i vidje iza glave veliku bijelu mrlju.

- Prokletstvo, obična vodena zmija.
Henar ga zbunjeno pogleda.
- Što si rekao? Nisam te razumio.
- Ništa, samo glasno razmišljam.
- Zapovjedniče izgledate mi zabrinuti. Volio bih znati o čemu se radi. Zar je u redu da nešto tajite od nas?
- Hmm, u pravu si. Dovedi mi deset najhrabrijih i najpouzdanijih ratnika. Bit ću otraga s Petasom.

Kad su malo kasnije došli Tharil im kaza sve svoje sumnje i strahove. Svi su bili začuđeni. Zapovjednik im naredi da dobro otvore oči i da o svemu šute. U ovom opasnom kraju ponajmanje im je trebala panika. Kasnije će paniku teško izbjeći, razmišljao je zapovjednik, no o tom potom.
- Vidiš, dragi moj - okrene se Henaru - onaj tvoj plijen, ona zmijurina u normalnim uvjetima naraste do metar, metar i pol. A ova je imala barem pet metara, zar ne?
- Mislim da je imala i osam - Henar veselo namigujući pogleda ljude oko sebe. Činilo se da je jedva čekao akciju. Tharilu to nije bilo nimalo mrsko, no morat će prije svega biti oprezni. Još jednom naloži ratnicima da šute i da otvore četvore oči, a zatim ih otpusti.

Petas je gledao za njima pitajući se koliko će ih i tako hrabri i sposobni ljudi moći zaštititi od onoga što ih čeka.
- Eh, kad bih bar znao što nas čeka - procijedi zlovoljno.
Duboko uronjen u misli, gotovo nije ni primijetio da su odjednom zašli u golemu šumu. Posvuda naokolo nalazahu se kvrgava debla koja su korijenje uronila u mutnu močvarnu vodurinu. Tu i tamo bi se iz plitke vode probijala poneka vlat zelene trave boreći se u ovoj debeloj sjeni svim silama za koju sunčevu zraku. One su, pak, jedva probijale razgranate krošnje koje su stoljetna stabla negdje daleko gore raširila.
- Uh, kako je divna ova hladovina - zadovoljno uzdahne starac.
- Prava blagodat nakon one sparine - potvrdi El-mar.

Kružili su pogledom naokolo, pažljivo sve motreći. Svugdje oko njih bijaše šuma i svugdje po tlu prostiraše se voda. Bila je jako plitka i lako prohodna, no vjerojatno će se i to promijeniti.
- Kako ćemo se ovdje orijentirati - upita El-mok Tharila.
- Prepusti to našim iskusnim izvidnicima. To je njihov posao, ništa se ne brini.
Nastavili su dalje, a golema stabla vremenom postadoše još viša i deblja. Bila su visoka po stotinu metara, a vjerojatno čak i više. Deblo je na desetak metara nad tlom imalo veliki opseg, no između tog dijela i vode se naglo još više zadebljavalo tako da mu je na samom mjestu dodira s vodom obujam bio četiri-pet puta veći. U tom najdonjem dijelu već se radilo o korijenju koje se s visine od desetak metara počelo formirati i u različitim smjerovima zabijati u muljevito tlo.

Voda je ovdje već bila duboka bar jedan metar, a iz nje su tu i tamo stršili kvrgavi panjevi. Sve je smrdjelo po truleži što nije bilo čudno jer je u baruštini plivala sva sila opalog lišća, a nerijetko su nailazili i na kosture različitih životinja. Tu i tamo su primjećivali tragove magle koja je gotovo neprimjetno lebdjela nad vodom. Ovakav teren bijaše jako nezgodan za revlonce jer je močvara za njih već odavno bila preduboka. Sad su svi ljudi hodali, a oni su jahali na konjima, ponekad čak i po trojica na jednoj životinji.

Dugo vremena su se probijali kroz šumu, a onda naiđoše na teren na kojem su se smjenjivali vodom natopljeni proplanci prošarani rijetkim brežuljcima i goleme smrdljive baruštine. Prolazeći šumom primijetili su da je živost posve opala. Dok je prije sve igralo, zujalo, kretalo se, raslo i bujalo, sad je bilo sasvim drukčije. Moglo bi se reći da je šuma prema onome vani bila sablasno mrtva. Nigdje nisu vidjeli niti jednu veću životinju, a i manje su se mogle izbrojiti na prste jedne ruke. Ako bi se ponešto i pokrenulo bijaše to uglavnom visoko gore u zraku, gdje su rijetke ptičice tako brzo prolijetale da se činilo da jedva čekaju stići na odredište izvan ove šume.

U zraku se naprosto osjećala sablasna težina i tajanstvena napetost, kao da negdje među onim golemim stablima nešto čuči i vreba. Tharil se više puta uhvatio kako gotovo nesvjesno baca pogled lijevo ili desno, a ponajčešće natrag jer je bio uvjeren da ih netko cijelo vrijeme promatra. Sve vrijeme dok su prolazili kroz šumu bijaše jako uznemiren.

Kad su konačno iz duboke sjene zakoračili na vodom natopljenu čistinu osjetili su golemu promjenu. Mnoštvo letećih insekata odmah pojuri ka njima, a kako u vodi tako i na rijetkim suhim dijelovima primijetiše brzo gibanje. Veliki broj različitih, poprilično krupnih životinja sklanjao im se s puta. Bježale su glavom bez obzira čuvajući se opasne kolone. Vrućina je opet bila nesnosna, a vlažnost tolika da im je ubrzo postalo neizdrživo.

Zbog toga su jedva čekali da prođu ovu čistinu koja se protezala kilometrima pred njima i opet se domognu, koliko su to mogli odavde procijeniti, sjenovitog terena iza nje. Prohodni dio čistine išao je točno njenom sredinom dok se s obje strane nalazila dosta duboka baruština.

Petas je umorno gledao naprijed svaki čas otirući znoj. Nije mogao vjerovati da se u njemu nalazi toliko tekućine. Cijedila se nizbrdo u golemim količinama i u svim pravcima. Kako li je tek drugima, pitao se koštunjavi starac. U tom trenu do njega dojaše Tharil.
- Imamo problem - dobaci mu.
- O čemu se radi?
- Izvidnici su dolje u vodi nešto primijetili.
- Znaju li o čemu se radi?
- Ne.

- I što još? - nestrpljivo ga upita starac uvjeren da ratnik još nešto ima na umu.
- Ništa, ništa - odgovori mu Tharil - nije mu htio govoriti o lošem predosjećaju koji je u njemu izazvala šuma kroz koju su upravo prošli. Cijelo vrijeme dok su kročili njome osjećao je pravu jezu. Njegovo oštro oko je odmah zapazilo da je gotovo beživotna. Nije mu bilo jasno kako je to moguće kad sve naokolo vrvi od života i energije. Posebno su ga brinuli brojni kosturi koji su bili posvud razasuti, no odluči zasad o tome šutjeti.

Pojahaše naprijed do izvidnika koji su oprezno motrili baruštinu pred sobom. Sve naokolo je vrvjelo od brzog i živog kretanja. Svakojake životinje, koji put nimalo bezopasne, gmizale su, skakale ili trčale, no izvidnike to nije nimalo zanimalo. Gledali su daleko naprijed, upravo prema mjestu koje se činilo najmirnijim i najmanje opasnim.
- Jeste li što uspjeli saznati? - Tharil se obrati jednom od ljudi koji su nijemo stajali pozorno motreći.
- Još ne.
- Što bi to moglo biti. Ja odavde ne vidim ništa.
- Hmm, odavde je jako teško bilo što vidjeti. Međutim, neki drugi pokazatelji nam govore da je nešto ipak tamo. Osim toga Okar kaže da povremeno, kad se svjetlost povoljno odbije od površine vode, vidi u njoj ogromnu sjenu. Njega vid još nikad nije prevario… skoro će se sunce spustiti ka zalazu, no u njega se možete sasvim pouzdati. Da-da, taj se sasvim sigurno ne vara.

- Što nam je raditi - upita ih Petas odjednom osjetivši topao vjetar koji je preko čistine puhao u smjeru šume.
- Moramo otkriti o čemu se radi - odvrati mu izvidnik.
- Budite oprezni - zabrinuto će Tharil - premalo nas je ostalo da bismo si dozvolili luksuz da netko pogine.
- Ne brini, mi se znamo paziti. Ako je u pitanju kakva neman brzo ćemo se i na vrijeme povući. Vi ovdje morate biti pripravni za bespoštednu obranu.
Izvidnici polagano krenuše naprijed mjereći pažljivo svaki sljedeći korak.

……

Marduk je u zadnje vrijeme stalno bio ljut. Doduše i inače je rijetko kad bio dobro raspoložen, ali ova zadnja događanja su ga još više tjerala u tmurno raspoloženje. Sav poznati svijet je bio pod njegovom vlašću, a sad mu se nevolje pojaviše na jugu, u kraju u kojem je već odavna, čak stoljećima, manje-više onako kako on želi. Ako nešto i nije tako to je gotovo posve beznačajno, čak toliko da bi se u kratkom vremenu moglo dovesti u red. Nekoliko njegovih prilično pouzdanih poznanika, bolje rečeno podanika, već dugo djeluju na tom području.

Osim toga, a i neovisno od toga, mnogi dijelovi tih teritorija su ionako dobrano skrenuli u njegovom smjeru. S posebnim zadovoljstvom se sjetio velike zelene šume u kojoj su živjela odvratna bića koja je na svoju veliku radost već odavna uspio do temelja uništiti. Uživao je prisjećajući se kako im je uz pomoć nekih naivnih i uvijek lakomih ljudi uspio dobrano zagorčati život.
- Kako ih je samo sredio… eh, dobra stara vremena.

Pa ni sad nije drukčije, pomisli zadovoljno.
- Da zagorčati… ha-ha-ha, - smijao se sjetivši se opet jadnika koje je gotovo potpuno istrijebio.
Spodobe oko njega u čudu ga pogledaše. Smijeh je brzo prestao i on opet uroni u tmurne oblake. Prokletnici, opet su se izvukli, zlovoljno pomisli razmišljajući kako je Petasova grupa pobjegla preko onog mosta. Odavna su mu stigle vijesti o tome, a sad je već i on bio jako blizu porušenog mosta. Jurio je brzinom kakvom samo demon može, proklinjući vlastitu glupost zbog koje nije i u ovo područje postavio teleportere.

Dobro je znao izvorišta svom stalnom nezadovoljstvu. Jedan, čak mu se činilo ne glavni razlog, bijahu problemi koje su mu uvijek iznova zadavali ovi prokleti bjegunci. S nestrpljenjem je čekao trenutak kad će im svima zakrenuti vratom. Opet mu na licu zaigra podao smiješak jer se na tren prisjeti Zorasovog i Pinasovog tragičnog kraja.

Drugi razlog, a činilo mu se da je zbog njega ponajviše nestrpljiv i nervozan, jest da je jedva čekao da počne uređivati svijet onako kako je zamislio. Jedva je čekao da počne sijati podlo sjeme po velikim kraljevinama, nekad slobodnim teritorijima i svim drugim krajevima. Sve je njegovo, znali to budalasti ljudi ili ne, a sad mu je već pomalo bilo dosadno. Već predugo ništa nije poduzeo, a krivi su opet ovi koji mu se ovako ludo i drsko suprotstavljaju.

- Oh, što volim gledati jadne bijednike, umišljene i oholice, pune sebe i svoje veličine, kako s mržnjom i zavišću gledaju jedni druge. Kako je lako ljudima upravljati, kako ih je lako namamiti da me slijede, a kakav to tek užitak predstavlja? A budale misle da nešto vrijede, svi drže da su baš oni posebni i nadareni. Takvi su mi najdraži, puni sebe, uvijek drže da su veći od drugih, a jedan moj pokret rukom i njih nema. Ha-ha-ha…

A ako nešto i vrijedi, kako to oni kažu, ja to začas pretvorim u njegovu suprotnost. Na toliko lijepih načina to mogu izvesti da je prava milina. Jedva čekam, jedva čekam… jedva čekam - ove zadnje riječi izgovarao je gotovo stisnutih zuba zbog bijesa koji ga je po tko zna koji put obuzeo. Srećom po njegove pratitelje nijedan od njih u tom trenu ne bijaše blizu, inače bi se loše proveo.

Marduku nije bilo posve jasno što se na jugu događa. Dolazile su mu oprečne vijesti. S Daleke planine je dobivao signale da se tamo nešto zbiva, a za bitku kod visećeg mosta je znao sasvim pouzdano. Čak su mu njegovi leteći špijuni javili da se nešto događa i na području koje nastavaju Kanibari. Doznat će o tome na vrijeme jer i tamo ima svoje pouzdane sljedbenike.

Po svim tim glasinama, a još nije znao koliko su pojedine vjerodostojne, izgledalo je da su se bjegunci razdvojili na nekoliko grupa. Ako jesu, zašto su to napravili, pitao se. Kad bi bio posve siguran da je netko zaista u utrobi Daleke planine, onda bi znao da je i ono proročanstvo koje mu se u prvi čas učinilo tako naivnim i lažnim, uistinu vjerodostojno. Tamo sigurno nitko ne bi išao ako baš ne mora. A u proročanstvu je stajalo da se negdje dolje mora dogoditi ono nešto. Teško se zamislio razbijajući glavu svim mogućim kombinacijama.

Pitao se nisu li možda lukavci sve to tako dobro smislili da njega zavaraju. No, u tom slučaju ne bi toliko riskirali jer im je tamo na svakom koraku glava u torbi. S druge strane, već su se toliko puta izvukli da mu se činilo da od njih može očekivati baš svašta. Možda ta grupa koja se dolje nalazi ima zadaću odvratiti pozornost od ostatka koji je očito mnogo brojniji. Možda se žrtvuju za većinu, budale. Samo su ljudi sposobni biti okrutni poput demona, ali samo se oni znaju i žrtvovati za druge. Kao da se ne radi o istoj vrsti.

Koliko li je samo puta pomislio da je sve onako kako je zamislio, a onda ga neki prokletnik, neki bijednik kojega nije uspio potpuno obraditi, posve razuvjeri. A više bi volio pod svoju vlast staviti jednog takvog negoli cijelu vojsku onih bezglavih i bezdušnih budala koje ga bez ikakva razmišljanja slijede. Neki su neslomljivi, a neki ga prate bez pogovora, zdvojno je razmišljao.

- Što tu šačicu jadnika drži na suprotnoj strani, što im daje snagu? - mrmljao je sebi u bradu - doskočit ću ja i njima, prije ili kasnije. Što teža zadaća to će biti slađa pobjeda. Na kraju ćemo zbrojiti sve rezultate he-he-he… mislim da će oni ići poprilično meni u prilog ha-ha!! Bježite, bježite prokletnici, ali znajte da sam vam stalno za vratom.

Misli mu se opet vrate podzemlju Daleke planine. Bio je ondje više puta, imao je tamo svoje vjerne agente, ostavio mnogo tragova na različite načine, ali ipak nekako ne bijaše posve miran. Tada ga nešto poput mača probode. Protrnu kad mu stravična misao prostruji paklenom glavom.
- A što ako se to ima zbiti iza portala? - ova ideja ga jako uznemiri.
- Ma ionako do njega ne mogu stići. S mojim slugama neće izaći na kraj, a Letač je sasvim sigurno nepobjediv. Dovršit ću ove prokletnike ovdje, a onda ću srediti i njih. I to sve bez žurbe, ha-ha!!
U daljini se već mogao nazrijeti ponor koji je dijelio ovaj kraj od velike močvare.

……

Marcus je s užitkom udisao svježi noćni zrak. Nije mogao vjerovati da se čovjek može osjećati ovako dobro tek gledajući oblačno noćno nebo. Posvud naokolo bijaše gotovo mrkli mrak u kojem se tek ponešto naziralo, no osjećaj koji ga je preplavio bijaše ugodan kao da su dotakli sam raj. Skučeni podzemni labirinti ostadoše iza njih, a za to mogu zahvaliti ovom bijedniku koji je još uvijek tu pred njima drhturio. Marcus ga je promatrao ne znajući bi li ga žalio ili prezirao. Po svemu je trebao biti hrabar ratnik, a ponašao se kao najgora hulja.

Posebno je to pokazao onim kukavičkim činom prema Aneri. Pogledao je ispod oka ka djevojci. Ona je konačno malo došla sebi. Cijelo vrijeme je jednim dijelom duha bila odsutna pa se mladić bojao za nju. Vidjelo se da je šok koji je pretrpjela bio prevelik za njeno krhko tijelo i nježnu djevojačku dušu.
- Gdje smo sad? - Alaricov glas je grmio u mraku.
- Vi na slobodi, a ja u velikim problemima.
- Ne zanimaju nas tvoji problemi i problemi tvog kukavičkog naroda. Da ste imali imalo pameti i odvažnosti odavna biste već bili slobodni i ne biste druge dovodili u ovakve neprilike.
- Lako je vama o tome govoriti. Da ste proživjeli ono što smo mi, ni vi ne biste bili drugačiji.
- Šuti bijedniče. Nemoj me uspoređivati sa sobom. Prije bih se sto puta ubio nego učinio ono što si ti učinio.
Belmar je šutio gledajući u pod.

- Gdje smo sad? - ponovi ljutito Alaric svoje pitanje.
- Sad smo nešto niže od pećine u kojoj je žrtvenik. Ako nastavite prema jugu stići ćete svoje sunarodnjake.
- Bijedniče, ostali smo bez konja. No, svakako prije odlaska moramo još nešto obaviti.
Belmar ga je nezainteresirano gledao.

- Ne volim za sobom ostavljati nedovršen posao, a ona zvijer nam se gadno zamjerila. I ne samo ona.
Zlotvoru bljesnuše oči. Bio je tako iznenađen da je otvorenih usta buljio u Alarica. Da je znao koliko je smiješan sigurno bi nešto poduzeo, ovako je njegov izgled izazvao smijuljenje svih nazočnih. Čak je i Anera gledajući ga razvukla usne u osmijeh.
- Što… što si to… rekao. Zar nakon… nakon svega…

Alaric je šutio gledajući u mračne oblake koje je mjesec povremeno nakratko probijao. Nije znao kamo će s Anerom. Ono što je imao na umu nije bilo za nježnu i pitomu djevojku kakva je ona. Posebno nakon svih strahota kroz koje je upravo prošla.
- Ujutro ćemo krenuti prema prilazu onoj dolini. Nadam se da se gadovi osjećaju toliko sigurnima da neće posebno paziti na taj puteljak.
- Ali opake zvijeri ga uvijek čuvaju - uplašeno će Belmar.
- Prokletstvo, zašto su te zvijeri tako strašne?
- Ti kao da nisi vidio onu gore. Ono su monstrumi koji su u stanju jednim udarcem usmrtiti odraslog bika ili, usudio bih se reći, čak tigra ili lava.
- Sve da mogu i slona, baš me briga.

Belmar je opet u čudu gledao ne shvaćajući ga. Zar je toliko lud da se ne plaši onih čudovišta, pitao se. Ako je tako onda su njegove nade uzaludne. Zgromit će ga čim ga ugledaju.
Očito ni Emuni nije sve bilo jasno jer upita: - Zar se ti zaista ne bojiš onih spodoba?
- Nisam rekao da se ne bojim niti da ih podcjenjujem. Zar si to čuo od mene?
- Nisam ali…
- Nikad nikoga nisam podcjenjivao, a kamoli one čudovišne životinje. No, mislim da protiv njih imamo šanse.

Druga je stvar ono dvoje pravih monstruma, ono dvoje koji su stvorili te nesretne životinje. S njima ne znam na čemu sam. Hmm…
- Pitam se kakve su nam šanse protiv tih životinja. Mi smo s njima imali užasna iskustva - javi se opet Belmar.
- Vidiš dragi moj prijatelju, već smo susreli jednu od njih. I što se dogodilo, pitam te. Svi smo ovdje živi i zdravi.

Ti ćeš reći da je to slučajno, a ja ću ti kazati da smo možda i imali malo sreće, ali da smo ipak tu. Sad mi ti kaži što je najopasnije kod tih životinja?
- Neviđena snaga, krvoločnost... slijepa bezobzirnost.
- Što misliš je li moja snaga dovoljna da ubije, primjerice, ono gore čudovište?
- Nipošto… ne bih htio… mislim…
- Polako, polako. Samo si kazao ono što misliš, a kad si s nama to smiješ.
- Nisam te mislio… podcijeniti, ali…
- Polako rekoh. Vidiš, ni ja nisam toliko lud da bih mislio drugačije, ali ipak ću ti dokazati da podcjenjuješ moju, odnosno našu snagu - lupi se zgrčenim prstima po glavi - ovdje, da-da, upravo ovdje se nalazi i snaga i moć… i strah i poraz - zamišljeno doda.

Emuna je izgledao jako zabrinut. Marcus također. Na koncu se mladić obrati Alaricu: - Znaš da je tamo sva sila tih životinja. Kako misliš s njima izaći na kraj? Čini mi se da je to nemoguće, ili sam možda nešto propustio.
- Zar i ti sumnjaš u mene. Ovim dvjema protuhama se ne čudim, ha-ha… ali ti?
- Znaš da ne sumnjam u tebe, nikada to i nisam, ali…
- Tko ti je rekao da ćemo potući sve zvijeri. Nešto drugo imam na umu, pa ako sam u pravu možda uspijemo, a ako nisam neka nam nebesa pomognu. Sve ću ti kasnije objasniti, ali sad me najviše muči što ćemo s djevojkom - Alaric je ovo izgovorio gotovo u jednom dahu. Bio je ipak prilično zabrinut jer, morao je to priznati bar sebi, nije imao neki osobit plan. Odlučio je udariti direktno na ono dvoje prokletnika nadajući se da će se na taj način i zvijeri obezglaviti. Ako se to ne dogodi… neka im se nebo smiluje?

Jutro je brzo došlo. Alaric, Emuna i Marcus pažljivo su motrili stazu koja je od žrtvenika vodila prema dolini u kojoj su bili smješteni vrač i vještica. Pored Emune je ležao Belmar, a nekoliko koraka iza njih, zaklonjena gustim žbunjem, sjedila je Anera. Alaric je bio zadovoljan onim što je vidio, a nakon nekog vremena krenuše izvidjeti drugu stazu. Kad su stigli sunce se već dobrano nagnulo na zapadnu stranu.

Dugo su motrili dobro skriveni puteljak, a kad se počeo spuštati mrak napustiše to mjesto. Sljedeće jutro je donijelo rješenje problema koji je Alarica najviše mučio. Baš kad su opet dospjeli pod lubanju vidješe dvadesetak dobro naoružanih konjanika. Bili su to ratnici iz Skrivene doline koji su se dali u potragu za njima. Upravo su ulazili u pusto naselje kad ih Alaric srdačno pozdravi. Nakon nekog vremena petorica su već grabila natrag, a s njima bijaše i Anera. Ostalih petnaest se pridružiše Alaricu, Marcusu i Emuni.

Belmar je, usprkos golemom strahu od monstruma iz doline, shvatio da mora pomoći ovim hrabrim ljudima pa je okupio desetak svojih ratnika. Sad ih je već bilo tridesetak, a bijahu iznimno hrabri i vješti. Nesretni Kanibar je morao priznati da se sve više stidi sebe i svojih postupaka. Gledao je Alarica osjećajući prema njemu golemo poštovanje. Tako je hrabar i inteligentan, a tako plemenit i dobar. Zar nakon svega što je doživio od ovog bijednog plemena ne bi bilo najlogičnije da poduzme kakvu odmazdu, a za to je Alaric imao dovoljno moći i hrabrosti, ili bar da ih bez imalo samilosti ostavi da pate u svojoj nevolji, pitao se.

- Čudno mi je da iz doline još nema reakcije na bijeg žrtve. Koliko ja poznajem zlotvore moji jadni sunarodnjaci bi uskoro trebali gadno nastradati... Hmm, bit će da su zločinci trenutačno zaokupljeni nečim drugim, nečim što im je jako važno - bojažljivo je bijednik nizao svoje misli.

Ove riječi su bile upućene Alaricu, no on je šutio. Ubrzo ratnici krenuše prema prolazu iza žrtvenika. Nakon kratkog vremena su izašli na puteljak koji je vodio kroz oveći gusti šumarak. Nešto niže širina se sužavala u maleni kanjon.

U tom kanjonu su uvijek drijemale dvije-tri ogromne zvijeri. Iza onog šumarka, na drugu stranu od kanjona, bijaše duboki ponor koji se južnom stranom doticao brda na kojem se s vanjske strane nalazila Lubanja. Brdo se uzdizalo visoko iznad ovog područja, a ponor je bio dubok stotinjak metara. Na dnu bijaše nekakva brza rječica koja se razbijala o tvrde stjenovite obale.

Alaric ljudima tiho izda nekoliko naredbi, pa kad provjeri rade li kako je zamislio, krene prema klancu.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.