Za tračkom nade 1017

28. POGLAVLJE Zarobljeni u podzemlju

28. POGLAVLJE Zarobljeni u podzemlju
ILUSTRACIJA

Petas je nijemo gledao u mračnu dubinu golemog procjepa. Jedno mlado biće dolje je upravo skončalo svoj ničim okaljani život. Ne samo Nanuk, nego svi preostali ar-bešati padoše od zločinačke ruke. Opet je za to bio kriv demon koji ih već dugo vremena nemilosrdno progoni. Prokleti Marduk poslao je na njih ove krvoločne horde koje sad bijesno prijete s druge strane procjepa.

Srećom ovaj tren ga ne mogu prijeći, a da nije tako teško bi se spasili. Starac je s tugom gledao u ponor znajući da su hrabri ar-bešati položili svoje živote da bi njima osigurali spas. Neizmjerna žalost je po tko zna koji put okovala njegovo plemenito srce. Zar se to baš moralo dogoditi, pitao se. Tek što su stekli nove, neobično vjerne i odane prijatelje, koji su mu se činili još dragocjenijima jer ih je oduvijek smatrao najvećim neprijateljima, a oni svi izginuše. Zlo ih je sačekalo i nemilosrdno do zadnjeg istrijebilo. Odmah je bilo jasno da su to uradile Mardukove horde. Uostalom, zar svo zlo nije pod njegovom kontrolom, zlo koje je upravo uništilo cijeli jedan narod pokazujući svima, i pojedincima i skupinama, što ih prije ili kasnije čeka ako mu se prepuste ili čak ako mu se nespremni suprotstave.

Petas se nije mogao pomaći s mjesta. Zla sudbina nesretnih ar-bešata bijaše jedan od najtežih udaraca koje je doživio u svom dugačkom životu. Bio je razočaran jednako kao kad je Jonas poražen od Marduka ili kao kad su nekad davno, ni krivi ni dužni, na sve strane ubijani njegovi maleni prijatelji.

Odjednom osjeti da ga je netko prihvatio za ruku. Bio je to El-mar.
- Idemo, gotovo je - časni revlonac ne bijaše ništa manje tužan. Svaki čas je sa zebnjom pogledavao preko ponora gdje se skupljalo sve više utvara. Tiskale su se urlajući i zavijajući, a bjeguncima se činilo da su čak na ovoj strani osjećali njihov grozan smrad. Više puta bi se dogodilo da je poneki zlotvor poletio u bezdan jer su ga oni iza njega, tiskajući se, gurnuli.

Tada bi stravični krici odjekivali iz dubine, krici koji su kod uplašenih bjegunaca istovremeno izazivali jezu i zadovoljstvo. Utvare su ispalile nekoliko plotuna crnih strelica koje, međutim, Petasovim prijateljima nisu nanijele gotovo nikakvu štetu. Bili su u malo povišenom položaju i dosta dobro zaštićeni. Ova pozicija je izazivala golemi bijes na drugoj strani. Zlotvori su urlali i prijetili ne znajući što bi poduzeli. U tom se času na sam rub porušenog mosta probila spodoba koja očito bijaše drukčija od ostalih. Bila je visoka i mršava, zagrnuta u plavo sivi ogrtač s ogromnom kapuljačom.

- Demon - pomisli grozničavo Petas odjednom se trgnuvši. Odmah je povikao da se krene dalje. Svi su ga žurno poslušali, a već u sljedećem trenu vatrena stihija udari u mjesto na kojem su neki do maloprije stajali. Od ruba ponora se odbila nazad, no dobar dio terena uz rub je potpuno uništila. Srećom u tom času tamo nije bilo nikoga. Na drugoj strani ponora nastao je pravi pomor. Spodobe su gorjele primajući na sebe odbijeni udarni val. Demon koji ih je sad vodio, prema njima nije imao niti trunka milosti. Bio je očito tako bijesan da bi ih najradije sve uništio. Jednim dijelom mu je to i pošlo za rukom, a preostale spodobe su bezglavo bježale na sve strane. Neke su bježeći završile u ponoru. Očito je strah od krvoločnog stvorenja bio jači i od smrtonosne dubine ambisa pred njima.

Kad su malo odmakli Petas pozove El-mara, El-moka i Tharila.
- Zlotvori jedno vrijeme neće moći prijeći preko ponora. Što se njih tiče zasad možemo biti mirni, no mene u ovom času više brine nešto drugo.
Nijemo su ga gledali pretpostavljajući što će sljedeće reći.
- Sve da ubrzo i prijeđu ovamo, veliko je pitanje hoće li nas moći pronaći ondje kamo sad moramo krenuti.
Ostali su i dalje šutjeli.
- Mislim da vam je poznato o kakvom se kraju ovdje radi - rukom pokaže na predio pred njima.
- Čuli smo ponešto o njemu, a prema onome što smo čuli to je najtajanstvenije područje na cijelom jugu.
- Ne samo to, nego je i najopasnije i najstrašnije. O njemu su ispredane mnoge priče, sve jedna zagonetnija i strašnija od druge. Ako je samo mali dio toga istinit nalazimo se u velikoj nevolji. Nažalost i opet nemamo izbora. Moramo krenuti naprijed, moramo se pokušati probiti kroz taj negostoljubivi kraj i nekako doći do mjesta sastanka. Ovo smo pokušali izbjeći. Skoro smo uspjeli, no prokletnik je mnogo moćniji nego što smo mislili. Njegovo djelovanje se posvuda osjeća.

Kraj oko njih, začudo, još ničim nije odavao da bi trebali biti zabrinuti. Od procjepa s kojeg su upravo pobjegli, tlo se u blagom padu spuštalo tvoreći malenu depresiju, a nešto dalje je prelazilo u obronke obrasle sočnom zelenom travom. Sve je izgledalo pitomo i gotovo netaknuto. Bjegunci su pažljivo gledali na sve strane ne bi li uočili štogod sumnjivo i opasno, no nigdje nisu vidjeli ni traga bilo kakvoj nevolji. Grabili su naprijed nadajući se da su one priče većim dijelom bile nečije izmišljotine. Ubrzo su stigli na zelene brežuljke koji su obilovali brojnim biljnim i životinjskim vrstama.

Posvuda su zujale velike ose i brojni rojevi pčela, brzo se premještajući dok su tražili nova spremišta sočnog sladora. Prekrasni šareni leptiri lebdjeli su na laganom povjetarcu vrebajući priliku da i oni nešto ugrabe. Bila je tu i prava sila sitnih dosadnih muha koje su iritantno zujale neprestrance se zalijetajući u oči i usta, u uši ili nos. Bilo ih je tako mnogo da ih se čovjek nikako nije mogao riješiti, a toliko su dosađivale da su neki u dugačkoj koloni već posvema gubili strpljenje. Kako i koliko god bi bile potjerane odmah bi se, u još većem broju, vraćale baš na ono isto mjesto. Kako je i sunce počelo jako pržiti, a znoj obilato probijati čela umornih bjegunaca, putovanje je postalo zaista mukotrpno.

Kud god bi pogled krenuo moglo se vidjeti nekakvo kretanje. Sitni kukci žurno obavljahu svoje dnevne poslove. Tako pažljivom pogledu nisu mogle promaći velike kolone mrava koji su kroz visoku travu izgradili samo njima vidljive prometnice. Žurili su tim nevidljivim stazama u skoro savršenom redu, noseći sićušne sjemenke, travke ili komadiće zemlje. Sve je naokolo disalo punim plućima i radovalo se životu. Mogle su se uočiti i raznovrsne ptice koje su glasno kliktale dok su velikom brzinom parale zrak. Očito su bile posebno vesele zbog slasne trpeze koju im svakodnevno upriličuje ovo pravo bogatstvo različitih insekata. Malo gdje je život bio ovako uistinu živ i bujan. Sve se gibalo, sve se kretalo, letjelo i gmizalo, lepršalo i skakalo. Čak se činilo da i visoka sočna trava pleše na toplom zapadnom vjetru, kao da negdje u pozadini hvata zanimljiv ritam koji je tom kraju nametnut već s prvim zrakama jutarnjeg sunca. Vremenom se ritam mijenjao, no stalno je bio jak i užurban. Bilo je teško zamisliti da bi ovaj kraj mogao mirovati i noću.

Kolona je satima napredovala sve više mučena jakim suncem koje je do usijanja ugrijalo teški vlažni zrak. Bilo je tako sparno da su svi bili posve mokri, što od znoja što od nesnosne vlage. Nebrojeni kukci kao da su si dali zadatak da im dodatno otežavaju ionako nezavidno stanje. Stalno su se nalazili ondje gdje ne bi trebali biti, a to više nije bio slučaj samo s uvijek dosadnim muhama. Nerijetko bi se skakavci, pčele ili veliki bumbari svom brzinom zalijetali ravno u lica ili tijela bjegunaca. Ubrzo ono što u prvi tren nije izgledalo nimalo loše, postade veliki napor i prava mora. Pred kraj dana konačno stigoše do zadnjih obronaka. S njih se u daljini vidjelo veliko crveno sunce kako polako zapada u vodom prošarane predjele. Po svemu sudeći sutradan će zaći u zloglasne močvare, a onda će im ova muka s vrelim suncem i svom silom kukaca biti i više negoli smiješna.
……

Marcus je polaganim korakom hodao prema prolazu koji se nazirao pod blagim svjetlom brojnih šarenih kristala. Tunel je bio gotovo neprimjetan, a tek je oštro mladićevo oko vidjelo ovalni dio zida nešto tamnije boje. Odmah je pomislio da je to izlaz iz ove špilje za koju će ga, ma kako nepoznata i opasna bila, uvijek vezati lijepe uspomene. Špilja mu je izgledala zaista prekrasno.

Pred očima su mu igrali plavkasti, zelenkasti, žuti i blijedocrveni kristali šireći svoju nježnu svjetlost prožetu nekom čudesnom toplinom. I sve drugo na ovom mjestu mu je djelovalo zanimljivim i ugodnim. Divio se simpatičnom izgledu brojnih kamenih kipova koji su predstavljali tko zna što, a koje je priroda ogromnim trudom stvorila tijekom milijuna i milijuna godina. Čak mu je i hladna voda u koju su malo prije onako žestoko pljusnuli sad bila nekako bliska i draga. Sve, baš sve mu se ovdje dopadalo, sve mu je bilo ugodno i milo. Dok je koračao prema tunelu držeći Aneru za ruku bijaše uistinu sretan čovjek.

Sve što bi pogledao milovalo ga je posebnom blagošću, koja je, ruku na srce, ipak bila odraz njegovih osjećaja prema mladoj djevojci. Njezina blizina pretvarala je svaku njegovu misao u ljepotu i svaki njegov osjet u nježnost. Hodao je zanesen, dok mu je srce bilo ispunjeno jakom plimom predivnih osjećaja. Htio je da ovaj trenutak vječno potraje i ništa, ama baš ništa drugo nije mu trebalo.

Djevojka je laganim korakom hodala za njim. Bila mu je beskrajno zahvalna i, morala je priznati, iznimno zadivljena odvažnošću tog mladog čovjeka. Koji put bi kriomice bacala pogled na njegova široka uspravna ramena i nehotice priznajući da jako podsjećaju na Jonasova. Osjećala je da u tog mladog čovjeka može imati puno povjerenje i da bi on prije dao svoj život nego dopustio da se njoj dogodi bilo kakva neugodnost. Koračala je tako, uronjena u teške misli, negdje u dubini svoje čiste duše posve sigurna da će Marcus pronaći izlaz iz ovog podzemlja. Nije mogla samoj sebi objasniti zašto u ovoj nezahvalnoj situaciji osjeća gotovo potpuni spokoj. Mirno je hodala ćuteći kako joj se toplina polako vraća u promrzle udove.

Dugo su šutke koračali dok je pored njih promicao hodnik za hodnikom i galerija za galerijom. Djevojci su se svi hodnici i sve galerije činile posve istima. U jednom času mladić se okrene. Konačno je smogao snage da je pogleda. Vidjevši njene predivne oči ostane na trenutak zbunjen. Anera ga upitno pogleda.
Nisam siguran, ali čini mi se da se vrtimo u krug.

Ona protrne tek sad osjetivši strah koji je cijelo vrijeme bio negdje potisnut. Sve dosad je bila posve uvjerena da će pronaći izlaz, no očito je zavaravala samu sebe. Uplašeno pogleda Marcusa. Izgledao je potpuno skrhan. Kad je shvatio da ga Anera promatra odmah zauzme odlučan stav: - Međutim, ne brini se. Izvući ću nas. Mora negdje postojati nekakav izlaz.

Sad je djevojka bila očajna. Odjednom osjeti kako je pritišće težina ovog zatvorenog prostora. Nakon nekog vremena se i njoj učini da se nalaze baš u tunelu koji dolazi iz one prve špilje. Kako su se opet našli u njemu, užasnuto se pitala. Doista, bijaše to taj tunel. Sa zebnjom je to više osjećala negoli znala. Kako je u njoj strah rastao tako je bivala sve sigurnija da odavde nikad neće izaći.
- Još malo pa ćemo doći do one špilje, još samo ovaj zavoj i tu smo - sa strepnjom je ponavljala u sebi.
Odjednom osjeti kako je Marcus hvata za ruku istovremeno dajući znak da šuti. Cijela protrne i u času stane u mjestu. Mladić joj je još uvijek pokazivao da bude tiha, a onda je oprezno krenuo ka špilji. Sad je i do nje dopro jedva čujan glas iz tog smjera.

U tom je času Marcus upravo oprezno provirivao u galeriju u koju su upali bježeći od zvijeri. Ugledao je tri čovjeka koji su se oko nečeg prepirali. Zaustavi disanje pokušavajući čuti o čemu govore. Do njega je dopirao dovoljno jak glas, no bijaše nerazumljiv. Približi se još malo pa začuje grub ton: - Ovdje su uletjeli - govorio je visok i snažan čovjek pokazujući maleni bazenčić - tko zna gdje su sad. Mogli bi biti bilo gdje, zar ne prokletniče - vikao je na drugog čovjeka koji je šutke sjedio na tlu. Taj je očito bio jako uplašen. Treći čovjek dade onom visokom neprimjetan znak i ovaj se okrene prema tunelu.

- Marcus! - odjeknuo je jak glas, a u tom času mladić prepozna svu trojicu. Alaric ga je upravo zvao, pored njega je stajao Emuna, a na tlu je drhturio Belmar.
- Alaric!!! - radosno povika mladić i potrči ka njemu. Pratila ga je djevojka neizmjerno se radujući ovim novim licima.

Dvojica ratnika se izgrliše, a onda Alaric progovori: - Jedva smo te nekako uspjeli pratiti u onom mraku. Protuhe su nas u trenu sa svih strana opkolile i kad smo već mislili da smo izgubljeni, nestadoše. Čudno, a mogli su nas lako dokrajčiti. Kad su pobjegli krenuli smo u mrak za tobom. Sva sreća da Emuna ima iznimno izoštrena osjetila. Čuo je tvoje korake i razabirao udarce vesala kad je to za mene bilo posve nemoguće. Srećom, pronašli smo jedan skriveni čamac i na koncu došli do one pećine u obliku lubanje - sad se okrene prema zlotvoru na tlu - prokletnika smo uhvatili kad je bježao iz nje.

S njim je bilo još desetak naoružanih ljudi. Bili su nečim toliko uplašeni da nas uopće nisu primijetili. Njega sam, dakle, u trenu oborio spreman da se pobijem i sa svima ostalima. Odmah sam ga natjerao da propjeva. Kazao je da tebe nije vidio, a da je djevojka unutra i da je gotova. Spominjao je nekakvu žrtvu. Dovukao sam ga natrag u pećinu, a zlotvor se toliko opirao da sam se i ja dobro zamislio. Emuna nas je pratio, a vidio sam na njemu da mu to nesretno mjesto nije baš ugodno.

Kad smo došli do onog dijela s oltarom vidjeli smo zbog čega je bijednik onako uplašen. Upravo je ogromna sjena skakala preko jedva vidljive rupe u mračnom dijelu podzemne prostorije, a u nju su uskakale druge dvije. Trebalo je vidjeti bijes te goleme zvijeri kad je shvatila da je ostala bez doručka koji joj je naš prijatelj Belmar tako pažljivo servirao. Dobar sat vremena je bjesnila, a potom se, više smo to naslutili nego vidjeli, udaljila van. Svijeće na oltaru su već davno bile dogorjele pa smo samo mogli pretpostavljati što čudovište radi. Od gore je dopiralo premalo svjetla, pa smo kažem više slutili što se dolje događa.

Odjednom smo začuli gadan urlik iz smjera izlaza iz pećine. Bilo mi je čudno kako zvijer nije čula cvokotanje ovog prokletnika, no očito je, ipak, kako smo kasnije vidjeli, imala dobar sluh. Kad smo začuli njen urlik sjurili smo se dolje do onog otvora u tlu. Ništa nismo vidjeli, a također do nas nije dopirao nikakav zvuk. Dok smo napeto gledali i slušali, iz neposredne blizine dopre takav strahotan urlik da smo mislili da će se, i to sasvim sigurno, strop srušiti na nas.

Niti desetak koraka udaljena, čučala je ogromna neman nemilo urlajući. Čula nas je i sad smo bili u velikoj nevolji. U trenu smo sva trojica nestali u rupi, a glupa zvijer još jednom ostade praznih šaka. Kasnije smo pljusnuli u ovu vodurinu i sad smo evo tu. Obišli smo nekoliko bližih hodnika u nadi da ćemo vas pronaći, međutim nismo bili te sreće. Oko nas su nepregledni labirinti koji se protežu na sve strane. To nam je kazao ovaj bijednik - rukom pokaže na Belmara.

Kad Anera bolje pogleda čovjeka na tlu, rukom pokrije usta. Mračna joj sjena preleti licem, a prigušeni krik prevali joj se preko usana.
- To… to… to je on. Taj čovjek… on je… - zamuckivala je očito nemilo prestravljena.
Marcus je nježno uhvati za ramena pa jadnica na trenutak dođe k sebi.
- On me oteo - prozbori primirivši se jer je shvatila da joj sad od zlotvora ne prijeti nikakva opasnost.
- Znamo to, znamo. Znamo i da si trebala poslužiti kao nekakva žrtva, a vidjeli smo, doduše prilično nejasno, i onu zvijer gore. Samo mi nije jasno kakva žrtva, zar žrtva onom čudovištu? Možda slastan obrok?
- On bi nam o tome mogao kazati puno više - konačno se javi Emuna pokazujući rukom na Belmara.

- U pravu si. Bar sad imamo vremena koliko hoćemo. A bojim se da će nam ga dobrano i preteći - Alaric je pogledom prošarao naokolo hoteći kazati da su usred ogromnog labirinta iz kojeg je praktično nemoguće naći izlaz. Povratak u galeriju u kojoj su susreli zvijer odavde je bio još manje moguć. Snažni ratnik je s lakoćom podigao zlotvora i prignječio ga uz obližnji stup: - Pričaj što znaš protuho - vikao je.

Nesretni Belmar bijaše skroz uplašen. Tresao se kao prut izgovarajući prilično nerazumljive riječi.
- Govori! - još jednom ga Alaric svom silinom prodrma.
- Platit ćemo… sad svi. Niste trebali… osloboditi - u tom trenu ga snažni ratnik raspali posred lica.
- Mislim, niste trebali… jer… - zlotvor je i dalje mucao.

Alaric ga pusti i on se samo skljoka na tlo. Teško je disao očekujući novi napad. Pristupi mu Emuna i reče da se smiri pa da im sve ispriča. Kad je uhvatio dah, Belmar započe priču. Pričao je o slavnim vremenima njegovog plemena, o velikim, hrabrim i časnim ljudima koji su zadužili njega i njegove sunarodnjake, o tome kako koji put i nije baš sve onako kakvim izgleda, govorio je o još mnogim nebitnim stvarima. Konačno počne kazivati o upravo završenim događajima: -Vidite, draga gospodo, ono što se vama čini opasnim i pogubnim nije tek samo takvo. Ona zvijer nije opasna i pogubna, ona i sve ono što je prati je sto puta gore od toga. Štoviše, ona uopće nije zvijer, ona je pravi demon.

- O čemu ti to pričaš? - povika opet Alaric - o kakvom demonu govoriš?
- Govorim vam o pravom demonu. Možda bi bolje bilo kazati stravičnom monstrumu. Jeste li ikad vidjeli onakvu životinju? Jeste li ikad imali posla s onako strašnom, divljom i snažnom zvijeri? Siguran sam da niste.
- Pa, mogli bismo reći da i nismo. Što nam zapravo želiš reći?
- Želim vam reći da još ništa niste ni vidjeli. Mi smo se mnogo puta susreli s mnogo gorim i strašnijim čudovištima. Da, da… s mnogo gorim monstrumima - Belmar se zamislio dok je izgovarao zadnju rečenicu - što smo sve zadnjih godina prolazili? Kakve strahote i nevolje? U zadnje vrijeme živimo u pravom paklu. Ma što je pakao prema…

- Hoćeš reći da je ova šuma stanište nekakvih monstruma? Ako je to točno odakle su se pojavili?
- Vidite, naš narod nikad nije bio baš posve svet. Narod kao i svaki drugi, ma što vi o tome mislili. Živjeli smo stoljećima u ovoj dalekoj divljini boreći se svim silama za opstanak. Ovo je jako bogat kraj, ali istovremeno i veoma surov pa nam život nikad nije bio lak. Borba s prirodom i snažnim šumskim zvijerima bijaše naša svakodnevica. Vjerujem da smo po tome posve slični drugim plemenima u ovim krajevima. Bili smo lovci, ali i ratarstvo nam nije bilo strano. Sve u svemu sami smo odabrali mjesto i način našeg života i zato smo bili uglavnom zadovoljni.

Ljubomorno smo čuvali to što smo imali pa smo nerijetko u očima rijetkih namjernika u ove krajeve nastojali ostaviti dojam da smo gori i suroviji nego smo uistinu bili. Tako smo svjesno širili famu o nama kao divljem plemenu ljudoždera s dalekog juga. Vjerovali smo da nam došljaci neće donijeti ništa dobro. Ono što je kod njih u prvom trenu zanimljivo i korisno, vrlo brzo se pretvori u nametanje nečeg novog i nepotrebnog, a uskoro bi dolazilo sve više ljudi i, tako smo mislili, ugrozili bi nas i naš način života. Zato smo se štitili koliko smo mogli i kako smo znali.

Bili smo izolirani, ali sasvim dovoljni sami sebi. Naša zajednica bijaše dosta velika. Već smo imali velika naselja na pet mjesta u ovoj golemoj šumi. Ono pod ulazom u Lubanju je tek jedno od njih, ali nikako najveće. Trenutačno je napušteno zbog velikog straha od blizine one zvijeri, a vidjeli ste kako je jadno i siromašno. To je u velikom kontrastu s bogatstvom ovog kraja. Zašto je tako?

Nažalost, prije desetak godina dogodilo se nešto što je okrenulo naopačke sve što smo dotad bili i činili. Naš vrač, čovjek jako sposoban i inteligentan, čovjek koji je mnogim ljudima pomogao, ali čovjek za kojeg se govorkalo da nije samo ono što se na prvi pogled čini, dakle, taj za nas prilično značajan čovjek napustio je selo. Govorilo se da je krenuo u potragu za nekim rijetkim biljkama koje su mu bile nužne za spravljanje novog lijeka. Također se govorilo da će taj lijek omogućiti dugovječnost onima koji ga budu koristili. Dugo ga nije bilo, a meni, iskreno kazano, i nije bilo žao zbog toga. Znao sam da je on čovjek koji voli koračati oštricom noža.

Činio je mnoge dobre stvari, no ni neke druge mu nisu bile posve strane. Uživao je u istraživanju nepoznatog, ma koliko to bilo opasno i dvojbeno, čak bih rekao nedozvoljeno. Ja, a i neki drugi, smo mnogo puta pomišljali da je pod utjecajem opake mračne sile s kojom se neprestano bori. Kakva šteta za tog mladog čovjeka. Da je malo bolje vladao sobom gdje bi mu bio kraj. Šteta… šteta…

Svakako, prošlo je dobrih pola godine kad se opet pojavio u selu. Nije došao sam. S njim bijaše divna djevojka. Bila je jako lijepa, no uvijek zamotana u dugački ogrtač s kukuljicom prebačenom preko glave. Odmah se moglo vidjeti da joj nije puno stalo do njenog izgleda, a po tome, kao i po mnogim drugim stvarima, kako ćete kasnije vidjeti, posve je odudarala od svih drugih žena. Vjerojatno je bila svjesna svoje nesvakidašnje ljepote, a onako samopouzdana nije osjećala potrebu da je dodatno naglašava. Živjela je zajedno s vračem i uskoro postala glavnom temom ogovaranja, ali i interesa, posebno muškog dijela plemena iz svih pet naselja. Bila je lijepa, zanimljiva i nadasve tajanstvena - Belmarov glas postade nekako nježniji. Očito ni on nije bio imun na čari te mlade žene.

- Vrač ju je ljubomorno čuvao - nastavio je priču - pazeći na svaki njen korak. Mnogi muškarci su joj se diskretno pokušali udvarati, a mnoge od njih je to kasnije stajalo glave, jer bila je, nažalost, još mnogo više opaka negoli lijepa. Ubrzo su ona i vrač započeli česte višednevne izlete u šumu. Neki seoski momci su ih katkad pratili. Kad bi se vratili pričali bi nevjerojatne priče. Gotovo sve bi se svodile na isto, a upravo zbog toga sam im vjerovao.

Dakle, zajednički nazivnik svih tih priča bijaše mučenje jadnih šumskih stvorenja. Monstruozni dvojac, sad ću ih već tako nazvati, za sobom je svugdje ostavljao krvavi trag. Mladići su nailazili na jadne iskasapljene i izrezane životinje koje su u mukama izdisale pred njihovim očima. Pričali su da su zlotvori neke druge četveronožne stanovnike šume razrezivali čudnim oštrim noževima, a potom u njih nešto stavljali. Zatim bi ih zatvarali i puštali na slobodu. Ti nimalo nježni momci, ti mladići koji su ponekad znali biti i prekomjerno surovi, bili su užasnuti tim prizorima.
……

Holdar je bio negdje gore. Prijatelji su se uspinjali uz liticu pa uskoro ugledaše ogromno gnijezdo. Imalo je promjer od najmanje četiri-pet metara. Bilo je sagrađeno od čvrstih grana koje su velikom snagom bile isprepletene, a iznutra je, vidješe to malo kasnije, bilo obloženo nekakvom mekanom tvari. Kad su provirili preko ruba ugledaju pri svjetlu baklji tri ogromne ptičurine. Bile su gotovo bez perja. Bijahu to mladunci one grozote koja ih je maloprije napala.

Točno ispod njih ležao je Holdar sav zamotan u tanko čvrsto pruće. Očito se nije mogao ni pomaknuti jer ga je pruće sputavalo. Ispred njega je ležalo jedno gotovo dopola oglodano mladunče, a blizu ovoga još jedno. I ono je bilo mrtvo. Kad prijatelji uskočiše unutra začuje se preplašeno kliktanje. Mladunci su se izbezumili i panično preskakali jedan preko drugog nastojeći pobjeći od došljaka. Iskočili bi iz gnijezda da su mogli, no na njihovu nesreću, ili radije sreću, bijaše previsoko.

Oslobodite me, brzo, brzo!! - začuje se Holdarov glas.
Ejnar mu se približi pa tek tada vidje da je pruće kojim je bio omotan bilo oblijepljeno nekakvom tvari koja se sad stvrdnula i koja Holdaru nije davala niti najmanje šanse da se oslobodi. Oštri mač je začas prerezao oklop oko njega i on s velikim olakšanjem odahne. Protegne utrnule udove i napipa mač koji bijaše negdje u gnijezdu ispod njega. Spremi ga u korice pa odmah krene prema vrhu ove čudne nastambe.
- Brzo, brzo! Moramo biti brzi. Kasnije ću vam objasniti. Sad moramo biti brzi!

U trenu bijahu ispod stijene. Sljedećeg trenutka su već trčali prema mjestu gdje je skončala opaka ptičurina. Taj dio platoa bijaše još uvijek dobro osvijetljen. Vatrene buktinje se još uvijek nisu ugasile, tek su gorjele nešto malo manjim intenzitetom. Holdar je začuđeno promatrao taj prizor.
- Zašto smo morali biti ovako brzi? - upita ga Visoki - malo prije smo ubili ono čudovište.
- Ubili ste jedno, no postoji još jedno, a ako se ne varam ovo drugo je još veće i jače. Osim toga je i puno bolji lovac od onog kojeg ste ubili.

- Zar još jedno? - začuđeno će radosni Eric. Bio je jako sretan što je Holdar živ i gotovo neozlijeđen. Holdar je vidio njegovu radost pa mu toplina ovije grubo vojničko srce. Zaista mu je taj mladić bio sve draži.
- A ti si vidim živ i zdrav. Hvala dragom Bogu - doda mladić.
- Živ jesam, no svakako i malo ugruvan - za trenutak se zamisli - nisam pametan što nam je činiti. Ovdje se dobro vidi i možda bismo čudovište trebali baš tu sačekati. U mraku je ono u velikoj prednosti, a mislim da bi se svaki čas trebalo pojaviti. Uplašeni povici mladunaca su ga upozorili da nešto nije u redu. Zacijelo sad već hita ovamo.

Visoki je slušao uzimajući luk i strijelu na koju je opet zakačio kesicu.
- Dragi prijatelju ja zaista mislim da bismo spodobu trebali tu sačekati. Jedino se plašim da nam se čekanje ne oduži.
- Mislim da nećemo dugo čekati jer je mužjak već čuo da su mladunci u opasnosti. Odmah sam primijetio da ove nemani imaju čudesno dobro razvijenu komunikaciju u mraku.
- Tada je vjerojatno čuo i da je ona druga ptica bila u opasnosti.
- Vjerojatno je čuo, međutim, kako ga još nema tko zna kako je to protumačio. Ona je napadala vas, prijetila vam, a nije se osjećala posebno ugroženom. No, ovo od maloprije je sigurno protumačio ispravno.

U tom trenu začuje se lagano lupetanje krila. Neman je zaista bila blizu.
Ako ga ubijemo mladi će uginuti - povika Eric. Doista je bilo tako.
Visoki je gledao mladića: - Što predlažeš? - upita ga.
- Možemo li ga nekako onesposobiti? Volio bih da ga ne ubijemo.
- S ovim ću ga srediti - Visoki malo podigne strijelu - međutim kako bismo mogli samo onesposobiti tako opasnu grdosiju? Bojim se da bi to bilo previše opasno.
- Slažem se - tužno se složi mladić.
- Bojim se da ste u pravu i jedan i drugi - tiho će im Holdar - ne pada mi na um kako bismo ga mogli onesposobiti.

Za to vrijeme Al-mar se jako uznemirio. Izgleda da je ugledao napadača. Zaista je bio blizu. Sad su ga vidjeli i ostali. Letio je tik iznad tla i upravo se pojavio u krugu svjetla koje se širilo oko najudaljenije zapaljene barice. Upravo se približio jednoj velikoj stijeni. Visoki u tom času odapne strijelu i ona u trenu udari u tu stijenu. Začula se zaglušujuća eksplozija, a veliki bljesak jako obasja ptičurinu. Neman je snažnom eksplozijom daleko odbačena. Bilo bi čudno da je ovaj energetski udar nije dobro polomio.
- Dovraga, promašio si - vikne Ejnar.

- Nisam promašio, ne brini - veselo će Visoki vidjevši da ptičurina leži ošamućena. Gotovo se nije micala pa on pritrči prebacujući joj čvrsti tanki konopac oko vrata. Potom ga je provukao oko nogu i sve to dobro zategnuo. Sad je glava nemani bila spuštena do samih nogu, a Visoki je već omatao krila. Jako ih je privukao prema nogama i glavi. Neman je bila nesvjesna svega što se oko nje događalo. Tek sad je počela dolaziti sebi, a kad je postala svjesna što se događa odmah pokuša poletjeti, no, onako sklupčana gotovo u loptu, ostade nemoćno na tlu. Trzala se i propinjala, a jedini rezultat sveg njezinog truda bijaše bolno zarezivanje čvrstog konopca duboko u meso. Nakon dugotrajnih pokušaja potpuno se smiri. Sad se svi okupiše oko nje.

Nijemo su je promatrali razmišljajući što bi napravili.
- Ako je oslobodimo mogli bismo nastradati, ako pak ne, čemu sav ovaj trud - na glas je razmišljao Ejnar.
- U pravu si - dometne Visoki - vrteći u ruci paretski mač.

Mladić je već bio sasvim blizu nemani. Kad ga je osjetila ptičurina se počela svom silom trzati pokušavajući se još jednom osloboditi. Petasov konopac je bio neumoljiv pa se životinja opet nemoćno primiri. Eric je već bio pored nje. Ptica je bila veoma uznemirena dok je mladić pružao ruku dodirujući joj vrat. Počeo ju je milovati pa se nakon nekog vremena neman primirila. Uskoro je sasvim mirno ležala. Čak je izgledalo da uživa u mladićevu društvu. On joj je masirao dijelove tijela oko oštrog konopca.

Odjednom Eric počne driješiti konopac. Uskoro je golema zvijer bila slobodna. Svi su zaprepašteno gledali što se događa. Očekivali su smrtonosan udar na mladića, no to se nije dogodilo. Ptica je stajala i promatrala ih. Koji put bi iz njenog smjera dopro zvuk koji se nikako nije mogao smatrati neprijateljskim. Ponekad bi zamahala krilima i to je bilo sve. Eric je stajao na nekoliko metara od nje, promatrajući je u svjetlu buktinje. Bila je zaista ogromna i strašna, no prije mu se činila mnogo strašnijom nego ovaj tren. Sad mu je već izgledala pomalo pitoma. Odjednom se ptičurina podiže u zrak i odletje prema gnijezdu. Iz tog se smjera odmah začuje zadovoljno kliktanje.

Eric je blistao od sreće. Bio je siguran da su uradili pravu stvar. Okrene se Visokom: - Bravo dugonjo, pravi si majstor - zahvalno mu je dobacio. Ovaj se nasmiješi.
- Valjda nas nakon ovog neće napasti - zamišljeno će Ejnar - ja bih radije još neko vrijeme sačekao ovdje na svjetlu. Za to nam vrijeme možeš ispričati što ti se sve dogodilo - okrene se Holdaru.
- Kad me neman zgrabila, a bila je to ova koju smo upravo pustili, čvrsto sam držao baklju. Nadao sam se da ćete po njoj vidjeti makar u kojem me smjeru nosi. Ubrzo smo bili nad gnijezdom. To sam znao po nestrpljivom kliktanju koje je dopiralo iz njega. Ptičurina se počela spuštati i u jednom času sam osjetio kako strelovito letim dolje. Nekako sam joj ispao. Već sam mislio kako sam gotov kad osjetih kako udaram u nešto meko. Pao sam ravno na jedno mladunče. Ono je tako ublažilo moj pad da sam vrlo brzo bio spreman s mačem u ruci.

Posjekoh ono jadno mladunče, a odmah zatim oštrica poletje prema još jednom. I njega posjekoh jer sam u tom trenu zaista bio u smrtnoj opasnosti. Trebali ste vidjeti kako preživjeli navališe na ono prvo čim su osjetili njegovu krv. Takav kanibalizam nikad prije nisam vidio. Srećom da je bilo tako jer mi je to spasilo život. Uskoro su se mladunci nasitili mesom mrtve ptice, a ja se ponadah da ću se možda i izvući. Naime, golemi mužjak je već nekud letio, a ovi mali mi nisu predstavljali preveliku opasnost. Međutim u tom času doletje druga neman. Čim me ugleda prodorno krikne i u gnijezdu nastade takav metež da sam u sljedećem trenu izgubio mač.

Ova zvijer me odmah nečim oblijepi pa sam bio posve nemoćan. Imam osjećaj da me je htjela sačuvati živim dok ne pojedu ono što je još ostalo, a to bi bilo vrlo brzo. I ova ptičurina se najela pa je nakon njenog objeda nestalo već pola jednog mrtvog mladunčeta. Vidite koliko bih još poživio da se niste pojavili. Otprilike još dva ili tri obroka pa bi došao red na mene. Srećom došli ste, a sve drugo vam je poznato.

Nakon nekog vremena petorica prijatelja upališe baklje te napustiše osvijetljeni prostor. Nadali su se da ih preživjela grabljivica neće napadati. Pažljivo su se kretali razbijajući slabim svjetlom gusti mrak. Sve oko njih bijaše ravno pa im je izgledalo da bi se ovaj plato mogao protezati veoma daleko.

NASTAVLJA SE...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.