Za tračkom nade 1287

26. POGLAVLJE Smrt dragog prijatelja

26. POGLAVLJE Smrt dragog prijatelja
ILUSTRACIJA

Marcus je napregnuto promatrao udaljeno treperavo svjetlo, pokušavajući zaštititi oči od udara jake kiše koja je još uvijek svom žestinom pljuštala. Posvuda je oko njega šumjelo i zavijalo, pljuskalo i šibalo. Bio je skroz mokar i promrzao pa ga iznenada spopade cvokotanje. Počeo se snažno tresti osjećajući kako mu se led uvlači pod kožu.

Svim silama je žudio za toplinom vatre i bar mrvicom suhog i udobnog prostora. Osjećao je kako mu tijelo sve više obuzimaju slabost i malaksalost, a kako mu se oko srca plete mreža malodušnosti. Srećom, ovo stanje u koje upravo bijaše upao, nije ga pokolebalo. Sjetio se voljene djevojke i opasnosti u kojoj se nalazi. Kad mu ta misao prostruji glavom još više uzdrhta, a srce mu od strepnje zaigra. Čim se nje sjetio nestade i slabosti i malodušnosti. Doduše, bilo ga je još uvijek strah i to toliko da sve do sada nije niti znao da može toliko strahovati. Bilo ga je strah za djevojku, no odjednom je jasno osjetio da se plašio i za sebe.

- Moram je naći - mrmljao je dok se probijao kroz vodenu zavjesu. Još uvijek je vidio ono svjetlo, a sad je već mogao procijeniti da se nalazi na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Ispred njega je nejasno nazirao nekakvu čistinu, a na njoj vidio čudne nastambe. Kad se približio vidje da su nastambe bile izrađene od kože šumskih životinja, a sve bijahu u potpunom mraku pa se Marcus po ovakvom nevremenu s lakoćom provukao pored njih. Nije mogao vidjeti ima li tko u njima, no nadao se da ga zbog nevremena nitko neće opaziti. Gazio je kroz duboko i ljepljivo blato pa se ubrzo nađe pred onim svjetlom. Nalazilo se u jednoj pećini jedva probijajući mrak koji se zgusnuo posvuda naokolo.

Marcus je zahvaljujući munji koja je upravo obasjala cijelo područje vidio da je pećina pred kojom se nalazio bila posve nalik lubanji. Čak su se na visini od desetak metara nalazile dvije oveće crne rupe koje su podsjećale na duplje očiju, a ulaz u pećinu bijaše kroz otvor koji je odgovarao razjapljenim mračnim ustima iz kojih je u ovom trenu dopirao blagi treperavi odsjaj. Iznad ovog otvora bijaše još jedan koji je posve sličio nosnoj šupljini, a mladić primijeti da i iz njega titra žućkasto-crveno svjetlo. Pri onome maloprijašnjem bljesku mogao je dobro promotriti primitivno naselje pod sobom. Djelovalo je posve sablasno u ovoj prokletoj noći punoj vlage, nevolje i zle kobi.

Činilo se da je potpuno pusto kao da su svi stanovnici nekamo pobjegli. U tom času nije mogao znati da je svojim razmišljanjem gotovo dotakao istinu. Stanovnici jadnog i siromašnog naselja su zaista pobjegli s ovog zlosretnog mjesta, gonjeni velikim strahom. Mladić je bio veoma hrabar i gotovo jednako toliko pažljiv, iako je slijepa ljubav kojom je bio posve obuzet jednim dijelom otupila njegov vojnički oprez. Da je znao kakve se sve stvari događaju u ovoj šumi bio bi još mnogo oprezniji, a i njegova hrabrost bi se zacijelo našla na velikom ispitu. Ovako je pri sljedećem bljesku još jednom pogledao naokolo.

Posvud oko ulaza u pećinu nalazilo se veliko sivo kamenje, gotovo potpuno ovijeno tankim slojem svijetlo zelene mahovine. Ova su područja, po svemu sudeći, bila jako vlažna. Malo dalje od špilje posvuda se prostirala gusta sočna trava. Širila se naokolo u svem svom obilju, nijemo svjedočeći da je ovo dosta bogat kraj koji je s lakoćom mogao hraniti mnoga gladna usta. Zašto onda ove nastambe bijahu ovako siromašne i bijedne, pitao se začuđeni mladić. Zašto su sada posve prazne? Nisu li stanovnici nestali upravo u grotlu ove čudne pećine, u grotlu u koje je, bio je potpuno siguran jer mu je srce tako govorilo, odvedena njegova ljubav?

Kad se opet prisjetio Anere, trgne se i sav naježen zakorači u špilju. Čim je stupio unutra vidje da je ona svjetlost dopirala od desetaka baklji koje su veoma jako obasjavale veliku prostoriju odmah iza ulaza. Prostorija je bila široka petnaestak, a dugačka preko trideset metara. Strop se nalazio na visini od tek nekoliko metara pa se činilo da je nizak. Držali su ga desetci stupova koje je priroda izgradila tijekom milijuna godina. Na svakom stupu se nalazila bar po jedna baklja, a po zidovima ove podzemne dvorane bijahu još mnoge druge.

Marcus je imao osjećaj da je netko s jasnom namjerom zapalio tolike baklje, kao da je želio kazati da se ovdje ima dogoditi nešto jako važno i svečano. Ustrepta pri toj pomisli plašeći se da ta svečanost Aneri ne može donijeti ništa dobrog. Na drugoj strani pećine ugleda jedan tunel pa krene prema njemu. Pažljivo je osluškivao no nije čuo ni jedan sumnjiv zvuk. Tek je izvana dopirao blagi šum kiše i, kao da dolazi iz velike daljine, zavijanje vjetra.

Kad se približio onom oknu vidje da je pod posve ravan, skoro bi se moglo kazati, uglačan, a da su oko tog uglačanog dijela, koji je bio širok oko dva metra, s obje strane bili provučeni konopci. Konopci su bili zakačeni za malene kamene stupove koje je nekad davno netko postavio. Ova lijepa i široka staza vodila je negdje duboko dolje. Cijeli tunel bijaše jako dobro osvijetljen. Marcus je mogao brzo napredovati, bez straha da će mu nešto promaći. Tek je u nekoliko navrata usporio jer je nailazio na debele stupove iza kojih bi se mogao sakriti odrastao čovjek. Čim bi vidio da iza njih nema nikoga žurno je nastavljao dalje gonjen silnom željom da što prije ugleda voljenu osobu.

Mladić je gotovo trčao dugačkim i poprilično širokim prolazom, a zbog brige za djevojkom i mladenačke lakomislenosti uopće se nije čudio kako baš nigdje nema nikakve straže. Odjednom se nađe na kraju staze. Nastavljala se na prilično strme i nešto uže stepenice koje su vodile u dubinu. Oprezno im se približi pa pažljivo pogleda dolje, zaklonjen velikim stupom koji bijaše s desne strane stuba.

U dubini od dvadesetak metara ugleda oveću širinu i na njoj petnaestak jakih ljudi koji su u rukama držali neobično dugačka koplja. Stisne se uz stup shvativši da je pri ovako jakom svjetlu lako uočljiva meta. Srećom svi su nepoznati ratnici gledali u suprotnom pravcu. Marcusu se činilo da su jako nervozni. Sve dovde je osjećao njihov strah. Bijahu okupljeni u grupu i udaljeni od dna stepenica nekih pet-šest metara. Tlo pod njihovim nogama bijaše potpuno crno i blago su uzdizalo prema drugom kraju dvorane.

Na posve suprotnom kraju, na malenom uzvišenju, mladić ugleda stari kameni oltar gotovo posve oblijepljen istopljenim voskom. I sad su na njegovim rubovima gorjele četiri svijeće, lagano se topeći kao da bešćutno mjere vrijeme do nečeg što se tu uskoro moralo odigrati. U sljedećem trenu mladić gotovo svisnu od straha. Pogled mu pade na oltar na kojem ležaše jedna čvrsto zavezana osoba. Bijaše to Anera. Činilo mu se da čuje njezin nježni glas kojim tiho preklinje zlotvore da je oslobode. Mladić osjeti kako mu golemi bijes ispunja grudi.

Već je htio potrčati dolje i posjeći proklete spodobe i ne misleći da bi bio mrtav prije nego koga ozbiljno dohvati, kad nešto snažno obasja drugi kraj ove podzemne dvorane. Bijaše to jaka munja koja svojim bljeskom otkrije da je onaj dolje prostor, s druge strane imao prilično veliki izlaz na površinu. Vjerojatno to Marcus ne bi ni primijetio jer mu je svaku misao ispunjala briga za Aneru i želja da joj što prije pomogne, da se gotovo u istom trenu nije začuo stravičan urlik.

Urlik je munjevito ispunio cijelo podzemlje, odbijajući se od zidova i stropa, a bio je tako jeziv i snažan da se činilo da će se sve urušiti. Marcus se od straha u trenu posve ukočio, a onda pogleda niz stube. Svi ratnici su trčali prema njemu, preskačući i gazeći jedan preko drugog. Bili su panici kakvu mladić još nikad nije vidio. Protrčali su pored njega, a da ga nisu niti opazili pa se on okrene prema Aneri odlučan da se isti tren sjuri niz stube i oslobodi je. Tada ugleda zastrašujuću sjenu kako polaganim korakom kruži oko žrtvenika.

......

Novi prijatelji su začuđeno gledali jedni druge. Nisu se mogli načuditi svemu onome što su upravo čuli. Petas je s nevjericom promatrao Nanuka, odjednom žaleći tog ogromnog crnog diva. Sad su ar-bešati živjeli svojim životom, svakako prilično ugodnim i lijepim, no velika stigma ih je očito jako pritiskala. Vidjelo se u svakom pokretu tih nježnih gorostasa da dobro paze da nečim ne bi povrijedili svoje malene prijatelje i goste. Trčkarali su zajedno po šumi pokušavajući na različite načine zadiviti jedni druge.

Posebno su simpatični bili sićušni revlonci koji, kad se dočepaše visokog drveća, osjetiše da su na domaćem terenu. Izvodili su vratolomije od kojih je zastajao dah, a tada je bilo iznimno zabavno vidjeti ar-bešate, kako se potpuno izvan sebe od brige, hvataju golemim ručerdama za glavu. Kružili su crnim očima po krošnjama drveća vrteći nemilo glavama i lomeći nervozno prste. Očito su jedva čekali da se maleni prijatelji spuste na tlo pa da se zajedno negdje zapute. A revloncima, kao i uvijek kad se zaigraju, nije padalo na pamet da svoje vratolomije privedu kraju. Ipak se nakon nekog vremena svi prizemljiše na mekanu livadu pa se u malenim grupicama raspršiše po šumi.

- Divno je ovo gledati - zadovoljno uzdahne El-mok. Nanuk je samo šutio, a Petasu se učini da su mu oči nekako neobično sjajne. Odjednom je gorostas okrenuo glavu na drugu stranu i pazeći da ga nitko ne vidi krišom obrisao suzu. Petas se, primijetivši taj pokret, široko nasmiješi. Bio je nakon dugog vremena zaista sretan. Gledajući zadovoljno oko sebe uživao je u svakoj sekundi koju je ovdje provodio. No u taj čas mu u misli dođe Marduk i on se naglo smrači.

- Što ti je odjednom? - tiho će mu El-mar. - Eh, što uvijek nije ovako - pokaže mu rukom prema zaigranim grupicama. - Pade mi na um prokletnik koji nas progoni. Znaš da će i naši novi prijatelji morati bježati ako misle sačuvati živu glavu? Eh, eh, uvijek bježi, uvijek se skrivaj... u mojim godinama to nije nimalo zabavno... zašto ne može biti uvijek ovako, mirno i lijepo, bezbrižno i ugodno?

- Nažalost, dobro znamo da postoji i ona grozna druga strana. Da-da, postoji mrak i nevolja, mržnja i zloba, zavist i neprijateljstvo. Dragi moj postoji pravo zlo... da-da... a najopasnije je kad nam je najbolje, kad se uspavamo. Tada smo puni sebe pa razmišljamo: ta tko nam što može, zar mi nismo gotovo jednaki bogovima? I jesmo, samo, naravno, u svojim bolesnim glavama. Naokolo teku sve sam med i mlijeko, a duh spava. Ne samo da spava nego lagano počinje skretati, a zlo samo to čeka. Polako se zavuče pod kožu, a onda ga je teško potjerati. Da-da, moramo uvijek biti posve budni, a to je teško.

- Tako je prijatelju, upravo tako. Riječ si mi iz usta uzeo. - Pogledaj samo svoju vrstu. Baš su oni najbolji primjer svega što sam upravo kazao. Kad se čovjek uzoholi, što li je sve spreman učiniti? Nekad mi se čini da mu ne trebaju nikakvi demoni, da mu je čak i najgori opsjenar poput Marduka suvišan. Kad ga zahvate mržnja i zavist, bešćutnost te svakovrsna neumjerenost i pohlepa nitko mu ne treba da se posve upropasti. - A kad upropaštava sebe, čini mi se da s nekom posebnom strašću želi uništiti i sve druge. Kao da će mu tako biti lakše...

- Pravo govoriš, pravo-pravo.
- Sjećam se mnogih zgoda iz mog dugačkog života - sad je nastavio Petas - koje upravo potvrđuju ovo o čemu govorimo. Dok sam bio mladić, a i kasnije kad postadoh vojnik, trgovac i što li sve ne, mnogo puta sam susreo ljude koji su se upravo tako ponašali. Imali bi nekakve bolesne ideje, koji put doslovno stravične, no ustrajali su na njima kao da bez toga ne mogu zrak udisati. I uvijek su iznova pokušavali za njih pridobiti što veći broj ljudi, poznatih i nepoznatih. Valjda su oni trebali potvrditi i njima samima da su u pravu. Takvi bi bili najsretniji da su sve mogli pridobiti za svoju, bilo političku, bilo kakvu drugu ideju, ma kako ona bila nezdrava i neprimjerena. Siguran sam da su mislili otprilike ovako: evo sad smo mi većina, znači sad smo mi u pravu.

Ali, dragi moj prijatelju, loše uvijek ostaje loše, nezdravo je i dalje nezdravo sve dok ne ozdravi. Zamisli samo gubavca koji se svim silama trudi ne bi li uvjerio ljude oko sebe da je on jedini zdrav ili bar jednako zdrav kao i svi ostali. Čak i privlači ljude na svoju stranu na najgori mogući način - čineći ih gubavcima. Sve i kad bi skoro svi bili gubavi i dalje bi bili gubavi i smrtno bolesni, a oni rijetki koji se nisu zarazili bili bi zdravi. Bolest ostaje bolest. Ta to je tako očito i logično pa mi nikako nije jasno zašto to ostali ne vide. Zašto tu zakonitost ne vide u svijetu ideja i misli? Ako je jedna ideja, ponašanje ili politika loša i negativna, ma koliko pristaša imala ostaje loša i negativna.

- Pravo govoriš. Koliko je samo zla nastalo zbog sljepoće onih koji su morali jasnije gledati i odlučnije djelovati. I oni su dobrim dijelom krivci za sve grozne posljedice koje su možda mogli spriječiti da su pametno i promišljeno reagirali. - Tu je teren jako opasan i sklizak. Ako reakcija nije odmjerena i promišljena možda izazove još veće probleme i zlo. U taj se čas Nanuk diskretno nakašlje kao da želi kazati da su ga malo zanemarili. Prijatelji ga pogledaše pa mu se Petas obrati: - Nažalost, dragi moj prijatelju, sve mi se čini da ćemo morati zajedno bježati.

- Razmišljao sam o vašim riječima koje su govorile o onim gore događajima. Teško mi je kazati što mislim o tome. To zlo je sposobno uništiti nas u trenu, a s druge strane gdje mu možemo pobjeći? Ne znam stvarno što bih rekao ni što bih mislio. - Mi doista živimo u velikoj nadi. Da, u nadi bez koje bismo se vjerojatno već odavna prepustili sudbini.

Dogodile su se iznimne stvari, stvari koje su običnom stanovniku ovih krajeva posve fantastične i nezamislive. No, dogodile su se. Sad smo u teškoj situaciji. Progone nas i traže na sve strane, no, to ne znači da iz ove situacije nema izlaza. Dosad bismo već bili izgubljeni da nam u ruke nije dospjelo jedno čudno proročanstvo. U njemu su u kratkim crtama opisani upravo događaji čijim smo sudionicima bili. To nam zaista daje veliku nadu. Dolje na misterioznim crnim klisurama već su naši najhrabriji ljudi. Traže izlaz iz ovih teškoća, a mi u njih imamo puno povjerenje.

- Da, ja vam potpuno vjerujem. Ako netko ovdje ne bi bio vrijedan povjerenja onda smo to ja i moji sunarodnjaci. Svjestan sam toga, ali se stalno pitam ima li i može li više igdje biti mjesta za nas. - Mislim da se nepravedno optužuješ. Ono što se jednom davno dogodilo, to je jednostavno daleka prošlost. To je jednom bilo, doduše bijaše strašno i krvavo, no, to je prošlost. Osim toga, kakve veze ti i današnji ar-bešati možete imati s tim? - blago ga upita Petas nastavljajući na svoje maloprijašnje razmišljanje.

- Hvala ti prijatelju, nakon ovih riječi puno mi je lakše. - Ne brini se, gdje idemo mi bit će mjesta i za vas - dometne El-mar. Malo kasnije zajedno odlučiše da će se odmoriti dva dana, a potom svi zajedno krenuti prema dogovorenom mjestu. Smatrali su da imaju ogromnu prednost pred Mardukovim hordama te da će ovima dugo trebati dok ih pronađu. Zato ova dva dana neće mnogo značiti, a oni će prikupiti snagu toliko potrebnu za svladavanje napora koji im predstoje.

......

Ne vidim kuda vode - zamišljeno će Jonas gledajući prema stepenicama koje su se, usječene u zid, penjale u visinu. Na visini od sigurno stotinjak metara gubile su se iz vida jer je osvjetljenje bilo jako loše. Tek tu i tamo se ponad stepenica nalazila poneka baklja čiji je sjaj sličio na crvenkasti otočić u moru posvemašnje tame. Sjaj tih baklji bijaše čudan jer plamen uopće nije titrao. Bio je stalan i nepromjenjiv. Visokog je podsjetio na sjaj kristala u mokaškom podzemlju. Što li se gore sve može kriti i tko je mogao postaviti one čudne baklje, pitao se Jonas, upirući s naporom pogled u mračnu visinu. Pogledao je u medaljon pa zadovoljno zaključi kako sad bar u blizini nema nikakvog demona. Makar to, pomisli gledajući prema ugašenom ognjištu, a onda opet sa zebnjom put stepenica.

Proklete sjene, još uvijek mi je cijelo rame oduzeto - odnekud se začuje Jaki. Potom se čulo kako masira utrnuli dio tijela. Za to vrijeme Aretus je već grabio prema stepenicama. Ejnar ga je pratio u stopu. Na začelju ostadoše Holdar i Eric. Mladić je na neki poseban način bio zainteresiran baš za ovog iskusnog i časnog vojnika. Kao da se u njemu polako budilo ono što je jednom davno zasadio Ejnar, a čega su se pomalo pribojavali njegovi pokojni otac i majka. Erica je, dakle, očito jako zanimao život ovog provjerenog vojskovođe. Više puta je zapodijevao razgovor s Holdarom želeći saznati što više podataka o tome, a nadao se da će mu reći i štogod za što stariji i iskusniji obično kažu da još nije za svačije uši. Ni Holdaru nipošto nije bilo mrsko da se mladić tako živo zanima za sve ono u čemu je on bio ponajveći stručnjak.

Ništa drugo ne znam niti približno dobro - pomalo zlovoljno pomisli gledajući mladu i spretnu Ericovu priliku kako korača pred njim. Vidio je nekoliko puta mladića na djelu i znao da će biti vrhunski vojnik, naravno, ako poživi dovoljno dugo i ako ga ta želja ne prođe.

S mladima nikad ne znaš - razmišljao je - čas bi jedno, čas drugo. Danas bi bili vojnici, sutra farmeri, prekosutra trgovci. Tko će ih znati. Aretus je već bio negdje oko desete stepenice, a tri niže bijaše Jonas. Oprezno su se penjali dobro pazeći jer su stepenice tu i tamo znale biti vlažne i veoma trošne, a nisu bile šire od sedamdesetak centimetara. U rukama su gotovo svi imali baklje kojima su osvjetljavali prostor oko sebe. Već malo dalje bijaše mrkli mrak, a to ih je sve više plašilo. Tko zna što sve iz tog mraka može vrebati, a oni su u ovim uvjetima gotovo bespomoćni, izloženi skoro jednako kao kad su se penjali uz mračne litice Daleke planine. Kao da želi potvrditi i još više učvrstiti njihovu bojazan, iz mraka, desno od njih i na malo većoj visini dopre nekakvo šištanje.

Ubrzo se začuje sablasno klepetanje i cvokotanje. Družina se zaustavi, a svi se primiše oštrih mačeva koje su sad čvrsto stiskali. Jedino je Visoki u ruci držao veliki luk u koji je postavio jednu čudnu strijelu. Bijaše to strijela iz Deutina tobolca. Opet oprezno krenuše dalje. Al-mar se skoro posve uvukao pod noge Visokom gledajući u mrak i lagano drhtureći. Koji put bi pogledao u prijatelja kao da ga nijemo pita kakvi bi ono mogli biti zvuci. Odjednom se začuje preplašen uzvik. Odmah potom nešto tupo lupi, a zatim se zaori još jači krik. Jaki se okliznuo i sad je visio jedva se držeći za trošnu stepenicu. Ispod njega bijaše duboki mračni ambis.

Nekoliko se puta htio izvući što bi snagom svojih mišića vrlo lako uspio, no stalno je klizio natrag jer je stepenica o kojoj je visio bila nekako čudno nagnuta i sva vlažna. Holdar mu priskoči i pruži ruku. Jaki se čvrsto uhvati za nju. Snažni vojnik se za trenutak gotovo zaljulja. Na tom uskom prostoru nije bilo pogodnog oslonca pa se za čas učini da će se obojica strmoglaviti u sigurnu pogibelj. U taj tren Visoki i Eric prihvatiše Holdara pa je malo poslije i Jaki bio na sigurnom. Kad je sve svršilo uhvati ih strah.

Sjedoše na stepenice priljubivši se sasvim uz zid. Halapljivo su hvatali zrak. U glavi im se vrtjelo, a kako im strašna slika mračnog ponora nije silazila s uma, trenutačno nisu bili u stanju nastaviti dalje. Jonas je zabrinuto gledao prema Jakom. Ovaj je odjednom počeo drhturiti. Jadnik bijaše u šoku. Prazno je gledao u mrak pred sobom. Srećom takvo stanje kod ovih ljudi, koji su mnogo puta gledali smrti u oči, sasvim sigurno neće dugo potrajati. Taj čas ih grozno klaparanje i prodorno štektanje podsjeti da najgore još nije prošlo. Svi se opet zabuljiše u mrak odakle su dopirali ovi sablasni zvuci pa isti tren zaboraviše što su maloprije proživjeli. Zacijelo im najteži izazovi tek predstoje. Kao da to želi potvrditi mračna sjena skoro dotače Aretusa.

Nešto se nalazilo u mraku i to jako blizu njih. Od kretanja sjene zatitra svjetlo na bakljama jer se zrak snažno uzbibao. Uplašeno pograbiše oružje. Visoki je opet stiskao luk. Na strijeli je visjela zakačena kesica kakvih je već nekoliko upotrijebio u mokaškom podzemlju. Napeto je gledao u mrak, međutim ništa nije mogao vidjeti. Zato se stalno čulo štektanje i prodorno kričanje praćeno klepetanjem. Prijatelji su se penjali korak po korak, leđima oslonjeni na vlažni zid. Povremeno su mahali bakljama i mačevima kao da žele nešto otjerati iz tame koja se čvrsto ovijala oko njih. Svakim novim pokretom obuzimaše ih sve veća jeza.

Odjednom zrak nad Holdarom snažno zaigra, a prodoran krik iz neposredne blizine skoro ih sve obori u ponor. Nesretnog vojnika zgrabiše dvije ogromne crne kandže i u trenu ga odvojiše od stuba. Eric koji mu je bio najbliži samo na tren vidje nekakvu golemu mračnu ptičurinu, toliko veliku da su one vani prema njoj izgledale kao posve bezopasne ptičice. Kandžama je s lakoćom uhvatila krupnog ratnika i odmah poletjela natrag u mrak. Holdar se grčio od bola, ali nije ispuštao mač iz jedne niti baklju iz druge ruke. Vidjevši što se događa Visoki skoro odapne Deutinu strijelu, no u zadnji čas stane. Možda bi pogodio neman čiju je ogromnu tjelesinu nejasno nazirao u titravom sjaju Holdarove buktinje, no to bi značilo sigurnu smrt za hrabrog vojskovođu koji je i dalje čvrsto držao baklju znajući da će prijatelji samo po njoj moći vidjeti kuda ga ovo čudovište odnosi.

......

Ar-bešati su odlučili krenuti u zbjeg s revloncima i ljudima. Znali su da će prije ili kasnije ovuda naići Marduk sa svojim spodobama i da će to sigurno značiti njihov kraj ili ropstvo. A u ropstvo još jednom sigurno neće. Nanuk se svim srcem nadao da će i njegov, nekad prokleti narod, moći započeti sve ispočetka. Sad su svi zajedno brzo grabili kroz veliku šumu koja malim revloncima više nije izgledala onako mračna kao kad su je prvi put ugledali.

Starom Petasu se činilo da je, naravno uz ljude kojih je većina bila vična oružju i koji su uvijek djelovali nekako ozbiljno i zamišljeno, od svih ostalih jedina zabrinuta osoba bio on. Čak mu je i uvijek rezervirani El-mar u ovom času izgledao posve opušten. Starac je ipak sa smiješkom promatrao simpatično druženje crnih divova i smeđkastih patuljaka. Znao je da su revlonci uvijek, bez obzira na težinu situacije, nalazili vremena da budu bezbrižni i veseli. Tako je s njima bilo oduvijek, a po svemu sudeći ni ar-bešati nisu bili puno drukčiji.

Velika rijeka izbjeglica valjala se lagano ka jugozapadu. Ukupna brojka ljudi, revlonaca i ar-bešata zacijelo je dobrano prelazila tisuću. Polako su napredovali sigurni da bar jedno vrijeme neće imati značajnijih problema.
Tu večer su prenoćili u šumi, a sutradan u rano jutro nastaviše dalje. Negdje oko podneva izbiše na posljednje šumovite obronke. Dolje u daljini se nazirao prijevoj preko kojeg su trebali proći. Sjeverno od njega prostiralo se ogromno područje za koje su znali da spada među najzloglasnija na cijelom jugu.

Bijaše to velika opasna močvara, misteriozno područje iz kojeg se nikad nitko nije vratio, kraj koji je progutao sve one koji su bili toliko hrabri ili ludi da ga posjete. Dugačka kolona izbjeglica se bezbrižno spuštala niz travnate zelene obronke. Petas je jahao na brzom konju cijelo vrijeme pažljivo motreći svoje suputnike. Iz nekog je nejasnog razloga bivao sve više zabrinut. Stalno je pogledavao naprijed jer ga je proganjao loš predosjećaj. Njegove stare i umorne oči nisu mogle vidjeti ništa sumnjivo, no, predosjećaj opasnosti sad ga je već skoro gušio. Posljednji šumoviti obronci već su bili daleko za njima kad k njemu pristupi Nanuk.
- Tamo nekoga ima - pokazivao je u smjeru prijevoja.
Petas napregne oči, ali i dalje ništa nije vidio. Kad su se još malo približili i on ugleda veliku skupinu nepoznatih konjanika koja bijaše točno na mjestu kud su morali proći.
- Bojim se da nisu prijatelji - Petas se sjeti osjećaja koji ga je cijelo vrijeme pratio - znaš li tko bi to mogao biti?
Nanuk je samo slegnuo ramenima. Nije imao pojma o kome bi se moglo raditi.

Dok su oprezno promatrali crnu gomilu u daljini pred sobom, otraga začuju glasan uzvik: - Gledajte gore!
Odmah podigoše pogled i vidješe kako se niz obronke spušta sva sila mračnih prilika. Bili su dosta daleko, otprilike kao i oni na prijevoju i sad se doista činilo da su dospjeli u pravu klopku. Ovi su jurili za njima, a sad su i oni ispred krenuli u njihovom smjeru. Namjere tih nepoznatih ratnika, čega li već, bile su sasvim očite, a posve sigurno nisu bile nimalo prijateljske. Većina došljaka bijaše na konjima, dok su među bjeguncima jahači bili dosta rijetki. Sve je govorilo da će ih nepoznati progonitelji vrlo brzo sustići, a to će sigurno značiti pravu pogibelj. Ove spodobe su zasigurno vrlo vješte na oružju, a među nama je tek maleni broj takvih, razmišljao je Petas.

- Brzo će nas sustići - dovikne nekolicini ratnika koji se zatekoše u blizini - bježimo onamo - pokaže rukom prema sjeverozapadu. Jako potjera konja, a Nanuk se zamisli jer je u tom smjeru bila samo ona duboka raspuklina. Grabio je za Petasom znajući da će njihovi pješaci, posebno nešto sporiji ar-bešati, vrlo skoro postati žrtvama brzih progonitelja.
Starac je jurio naprijed moleći Dobrog duha da na vrijeme stignu do mjesta koje mu se stalno vrtjelo u mislima. Nadao se da će se uspjeti izvući iz ovih smrtonosnih kliješta i da će pješaci biti dovoljno brzi, izdržljivi i sretni da stignu tamo gdje je zamislio.

- Pa ti ideš prema onom mostu - vikao je za njim El-mar.
- Točno. To nam je jedina nada. Samo da na vrijeme dođemo do njega.
- A znaš li kuda vodi taj nesretni most? - opet će zadihano mudri revlonac.
- Znam, ali nemamo izbora - još jače pojuri Petas.

Nažalost progonitelji bijahu iz trena u tren sve bliži i bliži. Već su bili gotovo sustigli najsporije ar-bešate.
Petas se upravo domogao uskog visećeg mosta kad vidje da je otraga već započelo krvoproliće. Umorni ar-bešati su padali pod udarcima paklenih bića koja su ih nemilice sjekla. Bili su progonjeni od groznih i jako spretnih utvara, a među njima, tu i tamo, bijaše i jačih protivnika. Starac okrene konja pa ga potjera natrag hoteći pomoći ugroženim jadnicima. Kad se vratio vidje da su se ljudi već žestoko borili, a ar-bešati također. Ni maleni revlonci nisu mirovali.

Davali su svoj skromni doprinos u ovoj neravnopravnoj borbi. Utvare su napadale, a broj im bijaše toliki da bjegunci nikako nisu mogli pobijediti. Petas je žestoko mahao svojim mačem. Iako je bio veoma star, u njemu još bijaše dosta snage. Posjekao je nekoliko neprijatelja kad do njega dojaha Tharil, zapovjednik ljudske postrojbe.
- Bježite, bježite... mi ćemo vam držati odstupnicu - vikao je hrabri ratnik.
Starac se mislio, a kad Tharil vidje da je neodlučan uhvati uzde njegovog konja pa ga odvede natrag prema mostu. Odmah zatim vrati se u najžešću bitku.

Petas stade uz sami most promatrajući malene revlonce koji su već počeli pristizati, a s njima ugleda i znatan broj ljudi. U blizini ne bijaše još nijednog ar-bešata. Ti dobroćudni divovi bijahu iznimno snažni, no nažalost ne i brzi. Već su mnogi pali pod divljačkim udarima bijesnih utvara.

Neprijatelji su sve jače stiskali sa svih strana. Dok su oni pritiskali maleni revlonci su hitro prelazili preko visećeg mosta, no još ih je bilo mnogo s ove strane. Nažalost preko mosta su mogli ići tek jedan za drugim pa im je trebalo mnogo vremena da se svi prebace. Poseban problem predstavljahu im konji. Njih prevesti na drugu stranu bijaše pravo umijeće. Srećom most je bio dosta stabilan pa su i to nekako uspijevali.

Za to vrijeme velika skupina ljudi i ar-bešata, ali i malenih hrabrih revlonaca sve više se stiskala u pravcu visećeg objekta. Svim silama su branili svaki prilaz ka njemu. Nažalost, neprijatelji kao da su izvirali odnekud iz podzemlja. Mnogi bijahu pokošeni, no izgledalo je da na mjesto jednog mrtvog odmah uskaču dvojica novih, još strašnijih i krvoločnijih.

Petasu je bilo jasno da, makoliko bila hrabra, obrana neće dugo potrajati. Srećom već su gotovo svi bjegunci bili s druge strane. Za njima krene i starac vičući ostalima da se povlače. Nanuk mahne ljudima i revloncima da krenu, a da će svoje odmah povesti za njima. Ovi pohitaju prema mostu i uskoro bijahu na sigurnom. Dok su prelazili ar-bešati su se žestoko borili braneći s velikim žarom odstupnicu svojim novim prijateljima. Kad je i posljednji revlonac prešao preko mosta Nanuk naredi povlačenje.

Nažalost, bijaše prekasno za ove hrabre divove jer su već sa svih strana bili okruženi. Tek se nekoliko njih uspjelo probiti do mosta. Prvi na njega zakorači Nanuk, a za njim još petorica preostalih njegovih sunarodnjaka. Stojeći na mostu žalosno je gledao kako mu zadnji prijatelji jedan za drugim padaju i na kraju posred mosta ostade sam nasuprot svoj sili mračnih spodoba. Dobroćudni crni div branio je golemim snažnim tijelom život i slobodu revlonaca i ljudi.

Utvare su jedna za drugom letjele u duboki ponor odbijajući se od Nanuka kao od kakvog čvrstog zida. Hrabri ar-bešat je u jednoj ruci držao golemi mač, a na drugoj je imao neprobojni štit kojeg su već krasili desetci zabodenih crnih strelica. Činilo se da bi na ovom uskom mostu mogao izdržati čitavu vječnost, drsko prkoseći svoj sili paklenih čudovišta. Maleni revlonci su ga užasnuto gledali vičući mu iz sveg glasa da krene prema njima, da se spašava dok nije i za njega prekasno. Neki su ga čak pokušavali povući na drugu stranu, no on se na to uopće nije obazirao.

Nekoliko puta ih je, kad bi se koja spodoba strmoglavila u ambis, pogledao očima koje su bile vlažne od suza. Srce mu se kidalo jer su izginuli svi njegovi najdraži. Zauvijek su otišla sva bića koja je volio i kojima je pripadao. Zato je odlučio do zadnjeg trunka života ostati na mostu nadajući se da će koliko-toliko pomoći onima na drugoj strani, da će pomoći svojim novim prijateljima.

- Neka se pamti da zadnji ar-bešati nisu bili krvoločne ubojice - žalosno pomisli pa nastavi silovito mahati mačem. Ljudi su most pred njim zasipali strelicama nastojeći mu olakšati borbu, no, malo-pomalo umor je uzimao svoj danak. Ipak bi hrabri div još dugo odolijevao napadima da se odjednom nije začuo strašan zvuk. Bio je to urlik od kojeg se doslovno ledila krv u žilama. Odnekud se iznenada pojavilo stravično čudovište. Morg!

Kad su čuli jezivi urlik revlonci su u šoku polijegali po tlu, a konji su se tako snažno propinjali da su vrsni jahači skoro popadali s njih. Vidjelo se da i jadne životinje osjećaju neizmjeran strah. Zastrašujuća spodoba se probijala preko mosta bijesno gurajući sve pred sobom u ponor. Već u sljedećem trenu na mostu bijahu samo dvije prilike, obje crne i ogromne. Nanuk je sve do malo prije djelovao velik i moćan, a sad se točno pred njim nalazilo čudovište ništa manje od njega, čudovište koje je svojim izgledom i pojavom izazivalo neopisivu jezu.

I Nanuk je osjetio strah gotovo se ne usuđujući pogledati prema spodobi pred sobom. Na koncu ipak podigne pogled pa odmah protrne. Htio se okrenuti i potrčati ka drugom kraju mosta, no noge ga nisu slušale, a i ruke su mu nekako bezvoljno visjele niz tijelo. Pred njim stajaše spodoba koja ga je dobrano nadvisivala, a koja bijaše u posve crnom ogrtaču. Ogrtač je bio u prilično trulom stanju tako da je gadno zaudarao. U stvari, nije se moglo točno znati zaudara li ogrtač ili ovo stravično biće.

Svakako, nekakav grozan miris se širio oko njega, a osim tog mirisa širila se i čudna, prodorna hladnoća. Svakim i najmanjim njegovim pokretom Nanuk je osjećao kako ga do kosti probija opaka studen. Na mjestu glave čudovišnog bića stajala je golema kapuljača ispod koje se ništa nije vidjelo. Pod njom sve bijaše posve crno, a tek je na mjestu gdje su trebale biti oči svjetlilo zastrašujuće crvenkasto svjetlo koje kao da je htjelo posvjedočiti o paklenom porijeklu odvratnog stvora. Žeglo je naokolo pa se Nanuku činilo da se ovom groznom biću ništa ne može sakriti. U nečem mračnom nalik rukama bijahu dva mača, jedan običan, a drugi potpuno crn.

Nanuk je već čuo da je taj crni mač posebno opasan, no njemu je u ovom trenutku to bilo svejedno. Gledajući tu nakaznu spodobu donese posljednju odluku u svom životu. Osjećao je kako mu se snaga polako vraća u udove, jer je onaj prvotni šok prošao te zakorači prema morgu. Ovaj još jednom urlikne, a odmah potom se oglasi nečim što je neodoljivo podsjećalo na grohotan sablasni smijeh. Nanuk za tren zastane pa iznenada svom snagom zamahne mačem.

Ovakav udarac bi polomio osrednje deblo, no paklena spodoba ga i ne osjeti. Mač prođe kroz nju kao da je od zraka. Nanuk je udarao i udarao, ali učinak je uvijek bio isti. Jadnik je s grozom gledao u čudovište znajući da mu se bliži kraj. Još jednom tužno pogleda prema revloncima kao da od njih zadnji put traži oprost i dok se jeziva spodoba glasno smijala udari mačem po konopcu. Konopac odmah puče i most se skoro iskrene.

Nanuk iskoristi iznenađenje i, učini mu se, iznenadnu paniku kod spodobe pred sobom pa još jednom zasiječe, ovaj put drugi konopac. Istog trena most se prelomi i dvije prilike poletješe u ambis. Morg je stravično urlao panično pokazujući koliko se boji susreta s vječnom tamom i prokletstvom. Istovremeno je hrabri ar-bešat padao ne ispustivši ni najmanjeg glasa. Samo je jednom blago mahnuo rukom, pozdravljajući posljednji put svoje prijatelje, a potom sklopio oči čekajući smrtonosni susret s dalekim tlom.

Na rubu ponora stajao je potpuno oduzeti Petas. Dok je gledao kako posljednji ar-bešat hrabro umire dajući život za njih, niz njegovo izborano lice potekoše suze.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.