Za tračkom nade 1280

25. POGLAVLJE Igra sjena

 25. POGLAVLJE Igra sjena
ILUSTRACIJA

Marcus je grozničavo gonio konja. Jadna životinja zbog mraka nije gotovo ništa vidjela, no zabrinuti mladić kao da toga nije bio svjestan. Pravo je čudo da su i on i životinja još uvijek bili neozlijeđeni. Teren je bio dosta ravan pa je konj nekako uspijevao održati ravnotežu, no odjednom se obadvojica nađoše u dubokoj rijeci. Mladić skoro sklizne sa životinje što bi ga zacijelo ubilo jer je bio u teškom oklopu. Srećom, zadnjom snagom se održi u sedlu, a konj se nekako uspentra natrag na obalu. Silno se žureći nije niti primijetio da su se našli pred vodom sve dok ne uletješe u nju. Tek tad je shvatio koliko je bio neoprezan. Ubrzo ga obuzeše druge, još teže misli.

- Gdje li je hulja nestala? - izbezumljeno se pitao. U tom času mu se učini da čuje lagani dodir vesla o površinu vode.
- Čamac. Prokletnik je tu negdje imao skriven čamac - grozničavo je pogledavao oko sebe nadajući se da će ugledati još jedan. Ništa nije našao pa odluči skinuti oklop i ako treba čak i plivati za bjeguncem. Znao je da je to ludost no velika briga ga je tjerala u očaj. Skinuo je oklop i sakrio ga u žbunje, a iz bisaga izvuče, nekim čudom gotovo posve suhu odjeću i ogrtač. Brzo se presvuče i krene oprezno uz obalu koja je bila prilično skliska i neprohodna. Tražio je pogodno mjesto gdje bi s konjem zagazio u rijeku, koja mu je ovdje izgledala prilično spora pa je mislio da to neće biti previše opasan pothvat. Ubrzo se nađe u jednoj maloj uvali i tu, na svoje ogromno oduševljenje, spazi nekoliko čamaca. Skoči s konja i dohvati jedan.
Malo kasnije već je plovio sredinom rijeke koja je na tom mjestu bila široka pedesetak metara. Pažljivo je osluškivao zvukove pred sobom, ali i iza sebe. Plašio se da ga tko ne bi slijedio jer su za njim ostala još tri čamca. Bio je ljut što se u prevelikoj žurbi i brizi nije sjetio da ih razbije, no sad je bilo prekasno. Polako je plovio loveći i najsitnije zvukove. Tek bi tu i tamo začuo lagano pljuskanje koje mu je davalo jasan signal da je na pravom tragu. Sve je bilo u gotovo potpunom mraku no svaki čas bi mjesec mogao probiti oblake, a Marcus je željno pogledavao u nebo moleći da se to što prije dogodi. Ovako je mogao pratiti bjegunce gotovo naslijepo, što mu je stvaralo jak osjećaj nesigurnosti. Nije mogao jasno vidjeti niti koliko je rijeka široka, a niti naslutiti njezinu dubinu. Činilo mu se da lagano klizi po crnom bezdanu koji bi se tu i tamo malo zaljeskao odbijajući kakav slabi trag svjetla. Bjegunac je mogao biti stotinama metara ispred njega, a mogao je biti niti nekoliko desetaka metara dalje. No, mladić je hrabro plovio, a kad vidje da će mjesec za koji tren izviriti iza oblaka krene prema desnoj obali. Bojao se da ga zlotvor ne ugleda, a to bi mu sasvim sigurno donijelo velike probleme. Lagano se spuštao uz samu obalu kad mjesec konačno prospe svoje srebrne zrake po uspavanoj rijeci. Marcus se u istom trenu prepadne. Niti pedesetak metara pred njim ljuljkao se tamni čamac gotovo do vrha uronjen u vodu. Da nije bio oprezan Belmar bi ga vjerojatno opazio, pomisli. Stisne se još više uz obalu riskirajući da negdje zapne. Srećom je ovaj dio rijeke bio u sjeni velikog drveća i gustog žbunja koje se s obale nadvijalo nad nju pa je u tom mraku bio posve neprimjetan. Odjednom se čamac pred njim jako zaljulja. Marcus protrne jer ugleda djevojku koja je odjednom sjela, a onda počela tresti čamac zacijelo namjeravajući iskočiti iz njega. Zlotvor se u trenu pruži prema njoj i ona se nemoćno skljoka na dno brodice.
Mladić se jako uznemiri. Nije znao što je zločinac uradio djevojci, ali prisegne da će ga naučiti pameti ako ju je i najmanje ozlijedio. Razmišljao je bi li bilo pametnije sačekati da bjegunac iziđe iz čamca pa da pokuša osloboditi djevojku ili da mu se približi dok je na rijeci. Nije znao je li Anera plivač, a mogla bi, kad se njih dvojica sukobe, upasti u vodu i udaviti se. S druge strane, kad iziđu na kopno bit će na njegovu terenu jer nije bilo čovjeka kojeg se Marcus bojao u otvorenoj borbi mačevima. Sigurno će negdje ugrabiti pet minuta vremena u kojem će lako onesposobiti zlotvora i osloboditi djevojku. Zato je odlučio sačekati da se iskrcaju, a onda krenuti u akciju.
Samo da me sad ne opazi. Mogao bi ozlijediti djevojku - razmišljao je osjećajući da bi ga to dotuklo.
Belmar iznenada skrene ka obali. Ubrzo se začuje lagano struganje čamca o muljevito dno. Pristali su, a odmah to nešto uzvodno učini i Marcus. Munjevito iskoči iz čamca i zaštićen dubokom mračnom sjenom požuri ka mjestu gdje je pristao otmičar. Ubrzo ugleda njihov čamac, a tek malo dalje Belmara kako žuri noseći Aneru preko ramena.
- Trebat će mi manje od pola minute da ga stignem i oborim - pomisli mladić pa potrči pazeći da ne proizvodi nepotrebne zvukove. Zlotvor ga srećom nije vidio. Očito je bio sasvim uvjeren da ga nitko ne slijedi.
- Još samo malo, još samo malo - nestrpljivo je mladić izgovarao smanjujući svake sekunde razmak do otmičara. Mjesec je opet zašao za oblake pa crni plašt iznova zaogrne cijelo područje. U isti tren Marcus pred sobom začuje brojne glasove. Oprezno izbije iza jedne stijene pa pažljivo proviri. Glasovi su dolazili s udaljenosti od dvadesetak metara. Mladić ugleda jedno treperavo svjetlo, a zatim se upali desetak baklji. Belmara su na tom mjestu čekali prijatelji ili je to bila kakva straža. Jedan snažan čovjek uzme Aneru koja je očito nečim bila omamljena, te svi zajedno požuriše dalje stazicom koja se pri slabom svjetlu baklji jedva nazirala.
- Prokletstvo, zakasnio sam - procijedi mladić osjećajući kako mu led ovija srce. Bio je bijesan na sebe, a onda poče očajavati. Što će sad učiniti, pitao se. Pred njim se nalazila skupina od desetak snažnih, dobro naoružanih ljudi. Ako ih napadne sigurno će ga ubiti. S druge strane, oni očito negdje žure. Vjerojatno se dolje nalazi kakvo naselje, a onda će broj protivnika mnogostruko narasti. Pratio je otmičare sa sigurne udaljenosti razmišljajući što mu je činiti. Protiv ovolikog broja nema šanse, a to znači da mora biti strpljiv i čekati. Već će se ukazati kakva prilika da nešto uradi.
- Makar da spasim nju, za sebe ne bih mario. Makar da spasim nju…- ponavljao je koračajući kao u transu.
U tom času sve zasvijetli, a strašna grmljavina prolomi se cijelim krajem. Marcus protrne jer onako napet nije ni primijetio da se priprema veliko nevrijeme. Još jednom snažno bljesne, a onda kao da se nebo otvorilo. Padalo je sa svih strana, a podigao se i jak vjetar. Toliko je pljuštalo i puhalo da se mladić jedva micao s mjesta. Sva sila vode udarala ga je direktno u lice, a vjetar nosio tako da se morao pridržavati za žbunje i niže grane stabala. Ogrtač mu gotovo ništa nije pomagao jer je u trenu bio posve mokar, no nimalo mu to nije smetalo. Jedina briga bila mu je da oni bijednici po ovom nevremenu ne zametnu trag. S mukom ih je pratio, a zadaću mu je kiša uvelike otežala jer su sad bjegunci pobacali baklje. Srećom bi tu i tamo munja proparala nebo pa bi Marcus zlikovce nakratko ugledao. Odjednom se sve potpuno zamrači. Nigdje nikakva bljeska, nigdje ni tračka svjetla. Samo je kiša pljuštala, a vjetar urlikao kao da želi počupati ogromna stoljetna stabla. Lomio ih je i savijao tako da je mladić čuo glasno krckanje debelih grana. Prokleta vodurina mu je ulazila u oči i usta, osjećao ju je u grlu, kao i na svakom djeliću tijela. Probila je u čizme i napunila ih do vrha. Jadnik se sve više smrzavao osjećajući kako mu led ovija kosti i kako ga hvata drhtavica. No, ta je drhtavica bila više prouzročena spoznajom da je potpuno izgubio iz vida bjegunce, negoli hladnoćom koja ga je sve više obuzimala. Očajan je zastao i napeto osluškivao. Nažalost, čuo se samo šum vjetra i udaranje kiše. Panično potrči naprijed, ravno u smjeru gdje mu se činilo da je zadnji put ugledao otmičare. Nije vidio ni prst pred nosom pa odjednom zapne za debeli korijen koji mu se našao točno pod nogama. Ispruži se koliko je dug, ravno u malu baricu koja se već stvorila na tlu.
Ionako sam skroz mokar - bijesno procijedi kroz zube.
Skoči na noge pa se izbezumljeno počne okretati oko sebe, no posvuda je vidio samo mrak i noć te čuo kišu i huk vjetra. Panično nastavi u jednom smjeru koji mu se, onako posve dezorijentiranom, učini pravim. Očajan i slomljen, koračao je otprilike pola sata kad pred sobom, kroz zavjesu ispletenu od guste kiše, ugleda udaljeno svjetlo. Učini mu se da je to nekakva velika baklja, koja je plamtjela zaštićena od ovog užasnog nevremena.

……


Vidite, ona davna vremena, vremena neprijateljstva, progona i ubijanja, vremena pljački, otimačine i suludog ratovanja su daleko, daleko iza nas - Nanuk je počeo svoju priču.
Sad živimo u ovim, svima manje-više dalekim krajevima. Davno su među nama bila dva časna čovjeka koja su veliki dio nas poučili mnogim stvarima, a među ostalim i jeziku kojim se, evo, sad sporazumijevamo. Tu smo, dakle, pod ovim planinama koje svima tjeraju strah u kosti. Mi ih ne diramo i nikada ne idemo gore pa valjda zbog toga nemamo problema. Živimo mirno, boreći se iz dana u dan s prirodom i njezinim silama, sa šumskim zvijerima i teškom oskudicom koja nas često pogađa. Život nam nije lak no nismo nesretni. Priroda nas okružuje i pokušavamo živjeti u prijateljstvu s njom. Moram vam reći, a to će vas posebno začuditi, da su naši mudri preci idealom života proglasili upravo ono što vi činite, da-da, upravo vi revlonci. Znamo da ste uistinu sretni i neiskvareni i znamo da mi nikad nećemo biti ni blizu tome, no imamo ideal i težimo mu. Nećemo ga doseći jer smo u prošlosti, nažalost, bili jako okaljani.
Nanuk se za trenutak zamisli, a onda s velikom tugom u glasu nastavi: - Evo što je točno bilo. Prije mnogo i mnogo zima živio je jedan pošten i uznosit narod. Živio je slično nama danas, no bijaše mnogo sretniji i posve neopterećen groznom prošlošću, jednostavno zato što takve nije ni bilo. Sve članove tog naroda krasio je izniman ponos, ne onaj umišljeni i arogantni koji se lako izokrene u bolesnu oholost, nego čisti ponos koji izbija iz dubine srca koje je svjesno svoje veličine i plemenitosti. Živjeli su mirno i bijahu prijatelji sa svima. Nisu bili naivni da bi dozvolili da ih netko izrabljuje no nikad, ali ama baš nikad nisu napadali druge i otimali im njihova dobra. Bili su zaista sretni i zadovoljni, a tada se pojavio On, njihova nesreća i propast. Taj sretni i ponosni narod bijahu, naravno, naši preci, naši stari kojih se i sad sjećamo s velikim žalom i sjetom.
Nanuk nesvjesno prijeđe rukom preko čela kao da goni mračnu sjenu koja se odjednom pojavila na njegovom ionako posve crnom licu. Odmah potom nastavi priču: - Odjednom, kako rekoh, odnekud doluta naša propast. Nitko nije znao otkud se pojavio taj čudni ar-bešat, što li je već bio. Nitko ga nikad prije nije vidio, a nedugo nakon što se pojavio nestao je zauvijek. Za njim je ostalo samo njegovo zlo sjeme koje je nam donijelo brojne gorke plodove. Kad je došao mnogi su bili zadivljeni njime. Govorio je tako uvjerljivo i zaneseno da su ga mogli satima slušati, a kad bi prestao nisu toga niti bili svjesni jer bi još dugo bili pod jakim dojmom onoga što je kazao. Legenda kaže da je mogao pričati o bilo čemu, makar i o najobičnijim stvarima, ali da su oni koji su ga slušali uvijek bili posve poneseni njegovim riječima. Bila je to neviđena vještina riječi, no nije to, nažalost, bila njegova jedina vještina. Bio je i veliki ratnik, a to je vrlo brzo dokazao pokosivši nekoliko dotada naših najjačih boraca. Naši su se preci užasnuli vidjevši takvu okrutnost, no on je to začas tako vješto obrazložio da su svi bili posve uvjereni u potpunu opravdanost njegova dotad neviđenog nasilja. Ubrzo je naše stare uvjerio da su dotad živjeli na posve glup i pogrešan način. Objasnio im je da ne znaju uživati u životu, a i kako će kad se bave svime samo ne samima sobom. Imaju vremena za sve osim za sebe, znao im je govoriti.
- Mučite se od jutra do mraka, radite i radite, a zašto? Čini mi se samo zato da biste sutra opet mogli ustati pa se iznova ubijati mukotrpno radeći. Sljedećeg dana slijedi opet ista stvar, zatim opet, pa opet…a onamo - pokazao je rukom naokolo - onamo se, draga moja braćo, kriju posve neotkrivene životne radosti, krije se život u svom njegovom bogatstvu i ljepoti.
Nastavio je govoriti kako to što čine nema smisla, kako moraju promijeniti prije svega svoj način razmišljanja. Učio ih je da do istog blagostanja mogu doći uz puno manje truda, a uz ovakav trud kao dosad mogu biti stotinu puta bogatiji i zadovoljniji. Jedino što moraju učiniti jest promijeniti svoju uspavanu svijest koja ne prati dovoljno brzo ono što se posvud naokolo događa. Naravno da je taj zaokret čin velike hrabrosti i da za ono što im on hoće kazati prije svega treba puno odvažnosti. To svakako nije za slabiće, nije za one koji su spremni samo sjediti i plakati nad svojom ili tuđom sudbinom. To što on nudi jest za prave i hrabre muškarce, za one koji su sposobni ići ukorak s današnjim vremenom. To je za one koji su spremni napraviti veliki zaokret i odbaciti balast koji ih pritiska, odbaciti sve ono staro, beskorisno i nepotrebno.
- To je čin velike hrabrosti i odvažnosti, no to je sićušan korak koji morate napraviti danas, za blistavu budućnost vaše djece i unuka - grmio je iz sveg glasa.
Svi su ga slušali kao opčinjeni. Bilo je dovoljno da samo naznači što trebaju činiti i svi bi odmah pohitali da to obave. Nagovorio ih je da iskoriste svoju golemu snagu i britak um kojima ih je priroda tako velikodušno podarila. Drugi su potpuno drukčiji od vas. Imaju čudne običaje i navike. Vas toliko mrze i zavide vam da se to ne da riječima opisati, a sami su jadni i neinteligentni. Ne bi me čudilo da ljubomorno snivaju o vašoj propasti i ozbiljno rade na vašem uništenju. Nemojte se zavarati njihovim bezazlenim izgledom i luckastim ponašanjem, govorio je. Zatim je dodao da drugi imaju mnogo dobara koja su nagrabili tko zna otkud, koja im ne trebaju, a koja tako ljubomorno čuvaju. To nisu bića vrijedna da se o njima troše riječi. Sanjaju o tome da sve pokore, ali ne znaju da će ovdje naići na tvrd orah.
Njegove su riječi nailazile na pravu erupciju odobravanja. Neki su već grabili oružje prijeteći tim pokvarenim neprijateljima koje nikad prije nisu imali. Ubrzo je pala strašna odluka. Krenut će za novim vođom u konačan obračun s mrskim gadovima. Iz svega toga mogu izvući samo korist jer nimalo nisu sumnjali u svoju pobjedu. Odjednom su svi zaboravili da su nesretni revlonci, s kojima su prije ponekad bili u prijateljskom kontaktu, bili tako miroljubivi i bezazleni. Dapače, čudili su se kako su vješto prikrivali svoju dvoličnu narav. Kad je zlotvor na kraju još kazao da su dvojica ar-bešata, koje su prije nekoliko dana pronašli polomljene u dnu jedne gudure, unutra gurnuti, a da nisu, kako se prije mislilo, sami upali u nju, podigla se takva graja da je trebalo dosta vremena da se duhovi malo primire.
- Pogodite tko ih je gurnuo unutra. Pogodite tko ih je ubio i tko nam svima radi o glavi!? - vikao je sav zapjenjen.
- Moji naivni preci pograbiše oružje i krenuše u obračun s vašima. I sad se sav naježim kad samo pomislim na tu grozotu. Kome je to trebalo i zašto? Nakon nekoliko bitki koje su svojom okrutnošću nadilazile i najgore noćne more, pakleni došljak je jednostavno nestao. Međutim, ništa više naše zlosretne pretke nije moglo zaustaviti na putu u njihovu osobnu propast. Kad su jednom okusili zlo u tako groznom obliku, bilo je jako teško stati. Zlo ih je stalno vuklo i sustavno uništavalo. Zločini su bili sve gori i gori, a zatim su ovi izazivali još okrutnije i strašnije…sve do vlastitog uništenja. Nitko to više nije mogao zaustaviti.
Nanuk se teško zamisli. Prepun stida i kajanja pogleda prema El-maru i El-moku. Nakon nekog vremena tiho progovori: - Tako mi je teško. Toliko smo vam zla nanijeli. Ne znam hoćete li nam ikad moći oprostiti.
I sami znate što je kasnije bilo - nastavi govoriti teško prevaljujući riječi preko usana - mi smo zamalo istrijebili revlonce, a kasnije se odnekud pojaviše ljudi koji gotovo uništiše nas. Začarani krug u koji te zlo povuče teško možeš napustiti. Sve prije ili kasnije dođe na krvavu naplatu. Eh, da... ova naša mala, pukom srećom preživjela zajednica, vremenom je postala svjesna užasne ludosti u koju je upala. Već stoljećima pokušavamo zaboraviti te grozne događaje iz naše nesretne prošlosti, no legenda se ipak prenosi s koljena na koljeno. I dobro je da se ne zaboravi da se nikad ne bi ponovilo.
Petas i dvojica malih revlonaca zaprepašteno gledahu pripovjedača.
- Tko... tko je bio taj, taj… taj monstrum koji nam je svima nanio toliko zla? - jedva preko usana prevali El-mar.
- Nikad to nismo saznali. Kad je jednom nestao nikad se više nije pojavio. Svakako bijaše to najpodlija osoba koju su ovi krajevi ikad upoznali. Stidim se još i danas što je pripadao mom rodu.
- Možda se i ne trebaš stidjeti - javi se Petas.
Nanuk ga u čudu pogleda, a on zamišljeno nastavi: - Ja naime mislim da ta spodoba nije bila ar-bešat. Rekao bih čak, a nikad nisam mogao niti pomisliti da ću to kazati, časni ar-bešat. Očito su tvoji preci gadno prevareni, a to je moglo učiniti samo Zlo.
Nesretni crni div ga je i dalje gledao ne razumijevajući što mu točno hoće reći.
Mislim da su tvoji preci u ono davno vrijeme, na njihovu i veliku žalost svih nas, susreli demona - zaključi starac.
Svi se odmah složiše s Petasom.
A sada vi poslušajte našu priču koja nije ništa manje tužna - javi se El-mar.
Pričao je dugo o slavnoj revlonskoj prošlosti. Spomenuo je i užasne ratove s ar-bešatima, paničan bijeg od njih i ljudi te, na koncu, onu predivnu čudesnu dolinu. Nanuk i ostali ar-bešati začuđeno su slušali, a kad je El-mar nastavio priču i počeo govoriti o zlu koje je ovladalo onim gore krajevima i koje ih sad svom silinom progoni, hrabri divovi počeše prijeteći vrtjeti šakama po zraku.
- Prokletnici, neka samo dođu - vikali su gledajući u pravcu sjevera. Kao da su ti gorostasi osjećali posebnu moralnu obvezu da pošto-poto pomognu ovim malenim stvorenjima koje su njihovi preci tako zdušno proganjali i uništavali. Revlonci su se iskreno čudili neočekivanom ponašanju crnih divova. Veseli i plemeniti, kakvi su već bili, odmah zavolješe ta bića koja sve do maloprije bijahu izvorom njihovog najvećeg straha. Poneki su se već vješali o duge crne ručerde, koje su ih nježno podizale s tla njišući i zabavljajući ih. Te slike su podsjećale na igru očeva sa svojom djecom, igru koja je obilovala nježnošću i ljubavlju. Bilo je zaista čudno kako su revlonci u trenu zaboravili sve ono što ih je stoljećima pritiskalo i progonilo i sad se tako veselo družili sa svojim nekad najstrašnijim neprijateljima. S druge strane, sasvim slično bijaše i s ar-bešatima. U ovoj njihovoj bezazlenoj igri dobro se vidjelo da su i oni, u onoj svojoj pravoj biti, bića dobra i plemenita, bića koja je samo Zlo skrenulo s tog puta.
- Zar su ovi doista bili takve ubojice i krvnici - zamišljeno se pitao Petas gledajući kako se malene grupice, u kojima zajedno bijahu revlonci i ar-bešati, razilaze po šumi veselo čavrljajući jezikom koji su dobro razumjeli i jedni i drugi. Petasovo srce je pjevalo od radosti gledajući ova ogromna i nezgrapna te, što ga je posebno veselilo, a što se upravo pokazalo, nježna bića, kako veselo trčkaraju i skakuću pokazujući malenim gostima svoje stanište.
- Nezamislivo… nevjerojatno - mrmljao je sebi u bradu.
- Doista, tko bi takvo što mogao i pomisliti - čudio se i El-mar.
Nanuk je cijelo vrijeme sjajio od zadovoljstva. Nikada u životu nije bio tako sretan i ispunjen osjećajem da je napravio nešto zaista vrijedno. Zaneseno je gledao male prijatelje nadajući se da će im se ar-bešati svojim gostoprimstvom moći bar dijelom odužiti.

……


Vatra je u velikoj podzemnoj prostoriji gorjela veoma jakim sjajem. Već je na prvi pogled djelovala nekako čudno i neprirodno. Njen sjaj je dopirao do svih zidova pa čak i do prilično udaljenog stropa. Jonasovo društvo je sa zanimanjem i strepnjom gledalo u nesvakidašnja bića oko nje. Kretnje slične njihovima nikad prije nisu vidjeli. Činilo se da čudna stvorenja lepršaju oko plamena kao da lebde, čas stojeći, a čas se zalijetajući jedno prema drugome. Čak je izgledalo da prolaze jedno kroz drugo, kao da se međusobno stapaju, a potom opet hitro razdvajaju. U jednom trenu se činilo da ih nema više od nekoliko da bi ih već časak poslije bilo na desetke. Letjeli su naokolo velikom brzinom, a nisu proizvodili ni najmanji šum. Ejnaru se učini da ih je jedan stvor primijetio i da se zaletio ravno na njih. U času se stvori na nekoliko metara od mjesta gdje su se posve priljubili uz tlo, kad se iznenada okrene i opet završi gotovo u vatri. Kretanje mu bijaše iznimno brzo i posve nečujno. Prijatelji odahnuše jer ih monstrum, srećom, ipak nije vidio. Pogledavali su jedan drugog pitajući se što će učiniti. Kakva su ovo bića i ako su neprijatelji, a vjerojatno jesu, kako im se suprotstaviti?
Što ćemo sad? - Jonas upitno pogleda Aretusa. Ovaj se malo pridigne i oprezno krene ka vatri: - Morat ćemo saznati jesu li za nas ili protiv nas - dobaci i nastavi prikradanje već unaprijed sluteći odgovor.
Ostali su ga gledali plašeći se reakcije sa suprotne strane. Odjednom prodoran uzvik ili, prije, nešto slično jezivom kričavom zvižduku prostruji podzemljem. Zvuk bijaše snažan i zlokoban, a značio je, dobro su to znali, da je Aretus otkriven i da one prilike svom žestinom udaraju na njega. Prijatelji tako na posve jasan način dobiše odgovor na pitanje jesu li ove mračne kreature neprijateljski raspoložene. Svi u isti tren trgnuše mačeve i potrčaše prema vatri, dok je s druge strane već cijelo jato bijesno hitalo prema Aretusu. Vidjevši nevjerojatnu brzinu kojom mu se jedno zastrašujuće biće približavalo, on jako stisne mač odlučan da ga odmah učinkovito upotrijebi. Naježi se kad je u sljedećem trenu mogao malo jasnije vidjeti kreaturu pred sobom. Bijaše posve mračna, ali ne mračna kao bilo koji drugi mračni objekt. Bila je mračna, no kroz nju se moglo vidjeti. Lebdjela je kao da nema nikakve težine, a u zraku izvodila zastrašujuće pokrete, brze i vratolomne, kao da gravitacija na nju uopće ne djeluje. Nije imala lice, a nije imala niti glavu. Nije imala ni ruke ni noge, a u sljedećem trenu je imala sve to. Očito je mogla mijenjati oblik po vlastitoj želji ili po nekakvoj sili koja je njome upravljala.
Aretus u pravom trenutku zamahne mačem i raspolovi biće napola, no mač još nije sasvim prošao njime, a na strani gdje je najprije udario stvorenje je već bilo čitavo. Odmah zamahne drugi put i sve se ponovi. Mahnito je mahao, no samo je malko usporio spodobu. Odjednom se iz njenog smjera ispruži nešto nalik na dugačku ruku. Hrabri vitez se nije dospio obraniti i mračna stvar ga dotače u lijevo rame. U istom trenu osjeti kako mu je dotaknuti dio tijela posve utrnuo. Nije to stigao niti registrirati kad mu druga izraslina munjevito dotače desnu stranu lica. Odmah mu se ta strana sasvim oduze. Stajao je preneražen i gotovo posve ukočen. Istinski se uplašio jer nije vidio načina kako se oduprijeti ovom čudovištu. Krajičkom oka je primijetio da su mu već sasvim blizu i drugi monstrumi. Srećom, u tom času se pored njega stvoriše Jonas i drugovi pa svom silinom počeše udarati po onom stvoru, a odmah potom i po drugima jer su već bili tu. Ni njihovi udarci nisu imali baš nikakva učinka. Spodobe su se kidale i spajale, raspadale i skupljale dok je jezivo prodorno kričanje ispunjalo ogromnu podzemnu prostoriju. Prijatelji su u nevjerici gledali što se događa. Strahota! Nepoznata čudovišta kojima ama baš ništa nisu mogli nalazahu se pred njima, užasna u svojoj zloći i jezovita u nedodirljivosti.
Odjednom sa svih strana munjevito poletješe pipci pokušavajući ih dotaći. Spretni ratnici svim silama pokušavahu izbjeći dodire. Koji put bi im manevar bio uspješan, no poneki bi paklenski napad postigao cilj. Tada bi osjetili kako im se dotaknuti dio tijela sasvim oduzima. Zahvaljujući tome vrlo brzo je velik dio družine bio gotovo nepokretan. Bilo je samo pitanje vremena kad će biti potpuno onesposobljeni, a s obzirom na broj i brzinu kojom su zlotvori napadali to se trebalo dogoditi već za petnaestak ili dvadesetak sekundi.
Odjednom se prodoran zvižduk zaori prostorijom. Jedna kreatura se munjevito zaleti prema stropu i kao da se zalijepi za njega. Kidala se i trgala pokušavajući se odvojiti, no to joj nikako nije uspijevalo. Iz njenog smjera dopiralo je stravično kričanje koje je svjedočilo o golemom strahu koji ju je zahvatio. Nekom tajnovitom silom spodoba bijaše zarobljena, a tek što je prva dotakla strop ka njemu poletje i druga. S njom se dogodi posve ista stvar. Sad je već letjela treća, pa četvrta, peta…
Nešto čudno se događalo, a napola obamrli prijatelji vrtjeli su se oko sebe ne bi li ugledali uzrok tome. Ostao je još maleni broj slobodnih spodoba, a one su se upravo zalijetale prema vatri. Tek tada Aretus i ostali ugledaše uzročnika nevolje ovih paklenih bića, koja su se sva, upravo u tome trenutku, velikom silinom okomila na njega. Okomiše se, dakle, na jednu malenu priliku koja se iz nekog razloga vrtjela oko vatre. Bijaše to Al-mar.
Kad su mu prijatelji napadnuti, mališan se doslovno tresao od straha. Htio je biti blizu Visokom no ovaj je u trenu nestao. Kad ga je maleni revlonac ugledao već je bio u gadnoj nevolji. Sad je Al-mara uhvatila panika. Vidio je prijatelje kako bezuspješno pokušavaju obraniti Aretusa, a potom i sebe. Srećom na njega nitko nije obraćao pažnju. Sa strahom je promatrao što se događa i odjednom mu je sinula čudna misao. Zaključio je da bi ona tajanstvena vatra mogla biti izvorište energije i života ovih čudovišta. Odmah se našao pored nje i počeo je zatrpavati pijeskom. Kad je u tome jednim dijelom uspio započe ona čudna scena. Jadnik je velikom brzinom nabacivao pijesak i kako je u tome odmicao tako je tama u prostoriji bila sve veća, a broj bića se smanjivao. Ubrzo mu se pridružiše i ostali članovi grupe. Vatra se ubrzo skoro posve ugasila i ogromna sjena prekrije gotovo cijelu prostoriju. Prijatelji vidješe da je ta sjena sastavljena od svih onih koje su ih do maloprije napadale. Kako su sjene-napadači nestajali tako se i život vraćao u oduzete dijelove tijela svih članova skupine. Ubrzo u cijeloj prostoriji nije bilo nijednog napadača, a posvemašnji mrak ovlada njome. Vatra bijaše ugašena pa su sad Jonas i ostali nježno trljali svoje, do prije nekoliko trenutaka, utrnule udove.
Jaki iz torbe izvuče baklju i zapali je na što Holdar odmah trgne mač očekujući da će se odnekud pojaviti kakav napadač. Srećom to se nije dogodilo. Za to vrijeme Visoki je nježno milovao malenog prijatelja.
Sve si nas spasio - nježno je šaputao - baš sam ponosan na tebe.
Malac je nježno grgutao očito uživajući u pohvalama.
Nakon kraćeg zatišja začuje se Aretusov glas: - Što li je ovo bilo, što se događalo?
Svi su šutjeli. Još su bili pod snažnim dojmom neposredne smrtne opasnosti koja samo što je minula.
- Izgleda da je cijeli problem bio u ovoj vatri - Aretus rukom pokaže na ložište koje je sad prekrivao pijesak.
- Da - progovori i Ejnar - zaista je vatra bila uzročnik svega ovoga užasa. Kako li je maleni to shvatio? Da nije bilo njega svi bismo bili mrtvi.
- Nije to tek obična vatra - zamišljeno će Jonas. Gledao je medaljon koji je malo prije bio potpuno crven. Još uvijek je u njemu tinjao crvenkasti odsjaj - dolje je bilo nešto puno strašnije.
- Ali, ona bića… gdje su samo nestala… to jest kako su i zašto nestala? - upita začuđeno Eric gledajući tamni svod i zidove prostorije.
Aretus mu pokaže prema stropu: - Ondje, dragi moj, ondje nestadoše. Ona vatra je sjeni davala život. Činila ju je živom, a jedna ogromna sjena, odnosna ova tama oko nas, pretvorila se u pravi čopor malenih. I to opasnih. Očito je ovdje djelovala neka jaka magija, a ja vjerujem da nije niti slučajno niti bez razloga.
- Sigurno nije djelovala bez razloga. Ove se spodobe nisu ovdje pojavile samo tako - primijeti Jaki.
- A što ako su tu već stoljećima, što ako je ta vatra ovdje gorjela već vjekovima? - glasno je razmišljao Visoki.
- Sve su te opcije moguće, međutim čini mi se da ništa nećemo moći zaključiti s posvemašnjom sigurnošću - nadovezao se Ejnar - a na koncu, najvažnije je da ih više nema.
Svi se s tim odmah složiše. Jaki je s upaljenom bakljom hodao naokolo tražeći kakav izlaz iz ove podzemne špilje. Odjednom im se zaledi krv u žilama. Nekoliko sjena je opet divljalo prostorijom u trenu je prelijetajući s jednog na drugi kraj. Urlale su i kričale, ali se nisu usudile krenuti na ratnike. No, to je trajalo samo nekoliko trenutaka, a onda se žestoko oboriše na njih. Jonas je gledao prema mjestu gdje je bila vatra. Vidio je da se tamo nešto pjeni i vrije, a njegov medaljon se opet zacrvenio. Zacijelo sav onaj pijesak nije bio dovoljan da ugasi neobični plamen, bolje kazano da uništi demona. Očito je paklena tvorevina cijelo vrijeme tinjala pod nabacanim pijeskom čekajući priliku da ga proguta. I sad je točno iz središta zjapila rupa kroz koju se probijala jaka svjetlost, koja je oslobodila onih nekoliko spodoba. Jonas opet poče na to mjesto užurbano nabacivati pijesak. Već je isto radio i Eric. Ostali su se pokušavali obraniti od sve jačih napada. Brzo je vatra bila prigušena pa se nakon bučne agonije sjena opet sve smiri.
- Ono ćemo nagurati na vatru - Ejnar rukom pokaže prema jednom golemom kamenu. Uskoro gromada bijaše na ognjištu pa prijatelji konačno odahnuše.
- Dođite ovamo - začuje se odjednom glasan uzvik. Jaki ih je pozivao da pogledaju njegovo otkriće. Na posve drugom kraju ovog prostora našao je stepenice koje su vodile daleko u visinu.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.