Za tračkom nade 787

24. poglavlje Neobičan susret

24. poglavlje  Neobičan susret

Ovdje se negdje nalazi demon - zvonile su Jonasove riječi. Čuvši ih čak je i mali Al-mar izgledao šokiran. Drhturio je čvrsto se priljubivši uz Visokog.
Prijatelji su oprezno pogledavali naokolo ne bi li štogod vidjeli ili čuli, no svuda oko njih prostirahu se mrak i tišina.
Vidiš li ti išta? - tiho Ejnar upita Jonasa.
Ne, samo po kamenčiću znam da je blizu.

Moramo nastaviti dalje kroz ovu pećinu. Možda negdje postoji drugi izlaz - prošapta Aretus.
Polako su koračali naprežući se ne bi li u mraku štogod uočili. Na koncu Jaki zapali baklju pa se svi osjetiše mnogo ugodnije. Nalazili su se u velikoj špilji po čijim se zidovima poigravahu nestašne sjene. Špilja je imala oblik polukugle promjera dvadesetak metara, a iz nje su vodila dva tunela. Prijatelji uđoše u desni i brzo vidješe da on ne vodi nikuda. No, kad su došli do samog kraja ugledaše u zidu veliku rupu. Jonas se približi pa odmah skoči ka Jakom. Zgrabi baklju i ugasi je. Ponovno se pažljivo približi otvoru koji je podsjećao na kakav golemi prozor. Oprezno proviri preko ruba, a to učiniše i njegovi pratitelji. U dubini od nekoliko stotina metara ugledaše vatru koja je naokolo bacala čudesno jaku svjetlost. Oko nje su šetali desetci visokih crnih prilika. Sve se to nalazilo u ogromnoj podzemnoj prostoriji do koje je očito vodio onaj drugi tunel. Odavde nisu mogli jasno razabrati o kakvim je stvorenjima riječ, no bilo ih je strah da su to utvare ili štogod još gore. Polako krenuše prema drugom tunelu, koliko uplašeni, toliko i odlučni saznati o čemu se radi.
Aretus je opet bio na čelu skupine. Oprezno se probijao mračnim oknom pazeći da kakvom neopreznošću ne upozori mračne prilike na njihovu nazočnost. Ostali su ga pratili pažljivo mjereći svaki korak. One spodobe dolje mogle bi biti bilo tko, a Jonas reče da je tu negdje prisutan demon. Zato su morali biti veoma oprezni. Kod njih su bila sva četiri paretska mača, no ako je u blizini demon, tko bi znao hoće li im mačevi biti od kakve pomoći. Da bar Jonasov mač nije izgubio veliki dio svoje moći. Sad je po svojim magičnim svojstvima bio jednak Aretusovu, ali nažalost ništa više od toga. Zločinac Marduk je bio toliko moćan da ga je skoro potpuno uništio pa onu veliku silu, koju su prije imali ujedinjeni mačevi, sad nije bilo moguće prizvati. Morali su se boriti pojedinačno, a u takvoj borbi su nositelji paretskih mačeva bili itekako ranjivi. Osim toga, pojedini demoni su bili gotovo neosjetljivi na moć njihovog oružja. Ako bi se, primjerice, sad odnekud pojavio Marduk, za tren bi ih sve mogao uništiti. Zato je ova situacija zahtijevala izniman oprez.
Morali su ići dalje, a to znači da ne mogu izbjeći one crne prilike koje su se okupile oko velike raspomamljene vatre. Nakon dvadesetak minuta opreznog prikradanja dovukoše se blizu mjesta na kojem je plamtio neobičan plamen. Oko njega su se velikom brzinom kretale mračne spodobe. Aretus je začuđeno buljio u njihovom smjeru. Pogleda u Jonasa, a potom se okrene Ejnaru: - Ovako nešto još nisam vidio - reče pa se opet u čudu okrene prema neobičnim prilikama.

……


Za to je vrijeme Petasova grupa kročila ravno u postavljenu zamku. Već su bili gotovo zaobišli mračnu šumu, sretni što je konačno sve išlo kako treba, kad se odjednom nađoše na nišanu stotine lukova. Stajali su posve nepokretno, uplašeno gledajući napadače. Osjećala se velika napetost, koja je bila očita čak i kod onih koji su ih držali na nišanu. Mirovali su, dakle, ne želeći nipošto isprovocirati nekog od napadača, jer su u ovom trenu brojni životi visjeli o tankoj niti. Napadači su se pokazali. Bilo ih je na stotine. Većina je u rukama držala napete lukove, dok je manji dio stezao mačeve i ratne sjekire. Odjednom se trojica počeše približavati. Izgledali su gotovo identično. Tijelo im je bilo obraslo gustom crnom dlakom, koja se protezala od vrha glave do stopala. Glava je sličila ljudskoj, ali je čelo bilo primjetno niže, a donja vilica isturenija. Ispod čela su se crnjele sitne žive oči, a nos im je bio širok i spljošten. Cijelo lice je bilo, upravo kao i ostatak tijela, posve crno, a tek bi se povremeno zabijelili golemi oštri zubi koji su ovim bićima zacijelo mogli poslužiti kao ubojito oružje. Glava je počivala na širokim i snažnim ramenima, a vrata gotovo da se nije vidjelo. Ruke u tih stvorenja bijahu znatno duže nego ljudske, a u njima se nazirala golema snaga. Počivali su na iznimno snažnim i debelim nogama koje su, međutim, bile nerazmjerno kratke. Činilo se da su napadači bili iznimno jaka stvorenja no ne i posebno brza. Svi bijahu išarani različitim bojama pa je izgledalo da na pojedinim dijelovima tijela, posebno na ramenima i grudima, imaju šarene prekrivače. Očito su to bile ratne boje koje su protivnicima dodatno trebale tjerati strah u kosti. Bića su bila znatno krupnija i teža od čovjeka za kojega bismo mirne duše mogli ustvrditi da je poveći i snažan.
- Ar-bešati - muklo prošapće starac.
Gledao ih je dok je strah polako obuzimao njegovo dobro srce. Nije se plašio za sebe, no znao je što su njegovi mali prijatelji nekada davno proživljavali od ovih čudovišta, koja su Petasu posve sličila na goleme inteligentne majmune. Strašno se plašio za revlonce u čijim je očima razabirao strah. Bojao se i pomisliti kakve ih grozote čekaju nakon ovog susreta, a nije vidio nikakvog izlaza. Bili su opkoljeni i svaki otpor bi značio sigurnu smrt. Jedino što bi, ako se odupru, sa sobom u smrt poveli i kojeg zlotvora. Nemoćno je stajao i gledao tri spodobe kako se približavaju, svakog časa očekujući smrtonosni fijuk ubojitih strijela.
Međutim, nije se dogodilo ništa. Malo kasnije pred njim se zaustaviše ona trojica. Starac se veoma iznenadi kad začu dubok i sasvim razumljiv glas.
Tko ste vi i što radite na našoj zemlji? - glas je pripadao stvorenju koje je stajalo u sredini.
Zaprepašteni Petas nije znao što bi kazao.
Nijemo je šutio zamišljajući što slijedi. Ni svi ovi hrabri ratnici, koji su bili s njima, neće ih spasiti. Previše je ar-bešata bilo u blizini. O kako su bili u krivu kad su mislili da su potpuno uništeni ili da ih ima tako malo da su bezopasni. Nažalost, ima ih još sasvim dovoljno da im zagorčaju ove, vjerojatno zadnje trenutke života.
Tko ste vi? Dolazite li u miru? - ogromni stvor je zastrašujućim pogledom prelazio po uplašenim revloncima i snažnim ratnicima, koji su i dalje nepomično sjedili na konjima.
Petas je šutio, a njegov primjer slijedili su i ostali.
Mislim da znam tko ste. Nekada davno naše su dvije rase vodile krvave ratove. Nekada davno kažem… hmm, morat ćete odložiti oružje - pogleda prema ratnicima koji su bili uz starca.
Ovi nijemo pogledaju Petasa, a on im odobravajući kimne glavom. Znajući da nemaju nikakva izbora, poslušaše starca. Njihov primjer slijedili su svi koji su bili pod oružjem. Sad su bili u potpunoj vlasti ovih okrutnih bića.
Petas je žalosno gledao oko sebe.
Znači to je kraj – pomisli - stiglo nas je staro prokletstvo.
Kad su ar-bešati pokupili položeno oružje, opet se začuje onaj duboki glas: - Pođite za nama.
Ubrzo se nađoše u srcu mračne šume, koja se svojim južnim dijelom naslanjala na Daleku planinu. Šuma je bila ogromna i tako gusta da je sunce jedva prodiralo do tla. Odjednom se prostor ispred njih otvori i ugledaše poveće naselje. Goleme ružne brvnare bijahu razbacane na sve strane, a u samom središtu bijaše jedna obojena u žive boje. Ispred nje se nalazio veliki izrezbareni stup. Petas se jako začudio priličnoj urednosti ovog naselja. Nikad ne bi pomislio da će grozni ar-bešati držati do higijene i da će tako pažljivo uređivati svoj okoliš.
Kad stigoše pred onaj stup crni gorostas reče:
- Ja sam Nanuk. Sad vam mogu reći, ne želimo vam nikakvo zlo. Dosta je krvi poteklo iz ranjenih i mrtvih tijela pripadnika naših dvaju naroda - reče gledajući ljude ispred sebe, a potom se okrene El-maru - a i naših također. Samo želimo biti sigurni da nam od vas ne prijeti nikakva opasnost.
- Zar da smo mi prijetnja vama? - konačno progovori Petas - naravno da o tome nema govora.
Zatim nadoda: - No, jeste li vi zaista sigurni da nama ne prijeti nikakva opasnost? Jako loša iskustva koja smo imali, doduše jako davno, kao da nam daju pravo na sumnju.
Tko je imao kakva iskustva o tome bi se dalo raspravljati, no mislim da nas ta rasprava ne bi daleko dovela. Ovdje vam, ma kako to čudno izgledalo, ako dolazite u miru, uistinu ne prijeti nikakva opasnost. Mi smo već odavna odbacili neke naše stare običaje. Posebno smo ponosni što smo postali miroljubivi. Doduše, nikad i ne bismo bili agresivni da… no to je duga priča s kojom vas ne želim zamarati.
Sad se Petas razgoropadio pa opet dobaci: - Zaista čudno, zaista čudno… da-da. Nevjerojatno, da mi je netko rekao da ću stajati i pričati s ar-bešatima sigurno bih pomislio da mu u glavi ne štima baš sve kako treba. A sad… ma gledaj ti ovo - okrene se ka El-maru i El-moku.
Ovi su još uvijek bili preplašeni i jako, jako sumnjičavi. Nisu se usuđivali ni podignuti pogled bojeći se da će crni divovi odjednom promijeniti ponašanje pa se početi iživljavati na njima, naslađujući se njihovoj naivnosti. Vidjevši ih tako uplašene, Nanuk još jednom, koliko god je mogao uvjerljivo, ponovi: - Ako dolazite u miru zaista se nemate čega bojati. Garantiram vam svojim životom.
Dva malca konačno podignu pogled pa znatiželjno promotre ogromnu mračnu priliku.
- Kako to da ste se odjednom tako promijenili?
- Nije bilo baš odjednom, ha-ha. Trajalo je to i trajalo, ali evo sad smo tu… no rekoh vam da je to duga priča.
- Priznajem da bih je volio čuti, jer sam bio sudionik onih velikih borbi, progona i zvjerstava. To mi je ostalo u tako živom sjećanju da mi se čini da je ovo tek neobičan san.
Sad je Nanuk raširenih očiju gledao El-mara: - Ti da si bio sudionik onih davnih događaja. Ali to je bilo… davno, davno. Prijatelju, jesi li ti siguran da je s tobom sve u redu? Mislimo li mi na isto vrijeme i iste događaje??
- Mislimo, mislimo, ne brini. No, kako si i sam rekao to je duga priča. Hoću reći da i mi imamo našu zanimljivu priču. Priznajem da sam ja baš znatiželjan da čujem vašu.
- Eh, ispričat ću vam iako nisam siguran da ste posve zdravi - još uvijek je Nanuk začuđeno vrtio glavom - da je bio sudionik događaja od prije pet stotina godina… svašta… zaista svašta. No, ipak, evo naše priče.

……


Marduk je netremice pogledavao nesposobnog idiota Enodusa. Bijednik, da je bio samo malo pametniji ili vještiji sad bi on imao puno manje briga. Ovako, stalno iznova mora razbijati glavu s glupostima koje su već davno trebale biti riješene. No, tješio se da je iz cijele ove nevolje izišlo i nešto iznenađujuće dobro. Igrom slučaja ili sretnom neopreznošću onih prokletnika, sad je saznao ono o čemu je prije samo nagađao. U kutiji je našao, bar mu se tako činilo, odgovor o mjestu na kojem bi se morala odigrati ona strahota, strahota koja, kako mu reče njegov dobar poznanik, koji je jedini uz njega znao ponešto o tome, dakle, strahota koja će im zadati gadne glavobolje. Po svemu sudeći, mjesto se nalazi negdje u Dalekim planinama. Jedino ga je još mučila mala sumnja, koja je ipak vremenom postajala sve veća: a što ako je onaj tekst podvala? Zar prokleti nositelji mačeva i njihovi pomagači već više puta nisu dokazali da su izuzetno sposobni i lukavi? Što ako su smislili još jednu podlu smicalicu? Sumnja ga je mučila sve više. Tada pomisli kako je od svega onoga što se nalazilo u dolini pronašao tek tu kutijicu. Ta misao ga još više učvrsti u uvjerenju da mu je poruka podvaljena. Osim toga, zar Artanci već odavna nisu nestali s lica zemlje? Sjetio se koliko se trudio da ih uništi, koliko im je podlosti priuštio i koliko je drugih plemena i naroda okrenuo protiv njih prikazujući ih najgorim neprijateljima čovječanstva, najpodlijim i najnemoralnijim stvorenjima. I sad su se odnekud pojavili, a on bi u to trebao povjerovati, razmišljao je. To je u njemu dokraja raspirilo sumnju u autentičnost proročanstva. Ono zbog čega je u početku bio zadovoljan, sad mu sve više bijaše izvorom nezadovoljstva.
Gdje li su prokletnici ako nisu dolje? Gdje su se mogli sakriti?
Ipak je odlučio temeljito provjeriti mogućnost da su doista krenuli prema Dalekim planinama. Svakog trena misli su mu se vraćale na ono što mu je prijetilo. Da mu je bar znati o čemu se radi. Ovako ga je izjedala znatiželja i izluđivalo saznanje da mu nešto stalno izmiče kontroli.
A što bi to moglo biti? - po tko zna koji put se upita.
Na njegovu žalost, Marduk to još uvijek nije mogao niti naslutiti, a kamoli znati.
Međutim, znam da me čeka dug put do prostranstava koja su tako divno strašna i tako prekrasno paklena, do područja koje sam nekoć tako lijepo uredio, a u kojima već dugo nisam bio - tiho je brojio gledajući prema jugu.
Na koncu je odlučio da će iz ovih stopa krenuti put Dalekih planina. Jednostavno nije znao što bi drugo. Naredit će da se u svim drugim krajevima dobro otvore oči da ne bi došlo do kakvih iznenađenja.
Što se mora nije teško – pomisli, polako napuštajući uništenu dolinu. Sa zadovoljstvom je gledao u izgorjele ostatke diveći se svom upravo dovršenom djelu.
Odmah će krenuti ka njemu nekad tako dragom jugu, ka krajevima za koje ga vežu tolike ugodne uspomene. Osim toga, dolje ga nestrpljivo očekuju neki stari poznanici, a u onom području prije i okolo planina ima toliko golemih prostranstava u kojima je ostalo još puno posla. Dugo, dugo nije bio tamo, a u takvoj situaciji nije mogao biti siguran da će sve ići kako treba. Javit će i onima dolje da dobro otvore oči i da zaustave bijednike ako se pojave, ili da ih bar uspore ako im ne mogu doći glave. A onda, kad on stigne, platit će. Tada će na miru razmisliti i sve naglavačke preokrenuti samo da što prije riješi onu veliku zagonetku.
Prokletstvo, prokletstvo… da bar dolje imamo kakav teleporter - režao je sebi u bradu dok ga je bijes po tko zna koji put obuzimao.
Malo kasnije jedna je ptičurina snažnim zamahom krila sjekla britki zrak, grabeći velikom brzinom prema jugu.

nastavlja se...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.