Za tračkom nade 1041

23. POGLAVLJE Otmica

23. POGLAVLJE Otmica
ILUSTRACIJA

Aretus je žurio prema stazi, a šestorica prijatelja u stopu su ga slijedila. Jaki, koji je bio na začelju malene kolone, odjednom se trgne. Negdje otraga, iz smjera ulaza, začuo je šum koji ga nagna na oprez. I ostali zastadoše primijetivši njegovu munjevitu reakciju. Primiše mačeve, a Visoki zgrabi svoj moćni luk. Pažljivo su motrili okolno žbunje skriveni onom lažnom stijenom.

Nakon trenutka ili dva iz gustog žbunja izađe jedna malena prilika. Polako stupi naprijed i nekako bojažljivo pogleda prema prijateljima, koji su trenutak prije, čim su vidjeli o kome se radi, stali pred ulaz. Na nekoliko metara od njih skutrio se Al-mar. Primicao im se nevoljko i pomalo u strahu, očito zaplašen mogućnošću da ga ovi ozbiljni i strogi ljudi ne izgrde. Uporni malac ih je slijedio sve dovde, a oni, onako iskusni ratnici, nisu ga uopće primijetili.

Kad ugleda svog malog poznanika Visoki se jako obradova pa raširi usne u srdačan osmijeh. Vidjevši to, maleni potrči i skoči mu u naručje veselo kričeći. Njegov najveći prijatelj mu se radovao pa ga nije bila briga da sav ostali svijet propadne. Visoki se zaista od srca radovao ovom susretu jer je istinski zavolio to malo simpatično stvorenje. Osim toga, koliko je on poznavao Al-mara, nipošto im neće biti na teret. Bio je malen, ali mudar i veoma spretan, a o njegovoj hrabrosti bilo bi suvišno trošiti riječi.

Dovoljno je kazati da je posve sam pratio njega i Zorasa kroz strašno mokaško podzemlje, a to se zasigurno ne bi usudili ni puno jači i bar naizgled hrabriji borci. Posebno mu je bilo drago što je njegov maleni prijatelj u zadnje vrijeme učio ljudski govor pa je već raspolagao sa zavidnim fondom riječi. Visoki se okrene naprijed radosno podižući Al-mara na ramena. Ovaj je s te visine ponosno gledao naokolo očito uživajući u svom novom položaju.

Aretus je sa smješkom promatrao dvojicu prijatelja, a onda zagrabi natrag prema stazi. Ostali su ga slijedili.
Dugo su hodali uskom stazom koja se, onako usječena u čvrstu stijenu, zaista doimala nekakvom nadljudskom tvorevinom. Već im se skoro počelo vrtjeti u glavi od neprestanog cik-cak uspinjanja kad Aretus odjednom zastane.
Čini mi se da staza tamo prestaje - bio je iznenađen i razočaran, nevoljko se pitajući što im je sad činiti.
Ubrzo se nađoše na jednom malenom platou na kojem je staza zaista završavala. Već su bili veoma visoko na litici, ali još uvijek daleko od onih zlokobnih oblaka.

Dovraga, što sad? - promuklo će Jaki - kud ćemo sad? - ljutito je gledao oko sebe.
Eric je osjećao da tu negdje mora postojati nekakvo rješenje. Šetao je platoom pažljivo promatrajući liticu. Uskoro se opet začuje njegov glas:
Našao sam nešto! - vikao je dodirujući rukom stijenu točno pored sebe.

Svi se u trenu stvoriše pored njega. Mladić je pokazivao na jedno mjesto na mračnoj stijeni. Ugledaju malene kamene izbočine slične klinovima, koje bijahu pravilno raspoređene na kamenoj litici. Išle su u visinu sve dokle ih je pogled mogao pratiti, a izgledale su kao da ih je netko usadio u zid. Bile su raspoređene upravo tako da su one donje mogle poslužiti kao idealan oslonac za noge, a gornje kao rukohvat. Najniže su bile na otprilike metar visine od tla. Uz njih su se ovi vješti ratnici mogli penjati bez ikakvih problema. Ejnar je gledao gore, zamišljeno vrteći glavom: - Bit će teško, hmm…

- Ali moramo dalje. Mnoge su oči uprte u nas - odgovori mu Jonas.
- Tako je, zar uostalom možemo birati - tiho će Visoki.
Aretus uhvati prvi klin i započe mukotrpni uspon uz liticu. Za njim je išao Jonas, a slijedili su ih Eric i Ejnar. U sredini bijaše Al-mar, a njega je u stopu pratio Visoki dobro pazeći da mu se što ne dogodi. Za Visokim se uspinjao Jaki, a na začelju bijaše Holdar.

- Ne gledajte dolje - povika Aretus grabeći snažno dalje. Gotovo u istom času Jonas spusti pogled. Daleko ispod njih nazirala se stazica, a duboko ispod nje bijaše tlo na kojem su se jedva razabirale sićušne krošnje drveća. Kad to vidje prođoše ga bolni trnci. Počelo mu se vrtjeti u glavi, no ipak se nekako smirio.
- Aretus je opet, po tko zna koji put, u pravu. Ne smijem više gledati natrag - pomisli uhvativši se grčevito rukama za klinove.
- Je li sve u redu? - upita ga Eric, vidjevši da je za trenutak zastao.
- Jest. Samo ti pazi na sebe.

Povremeno su nailazili na malene kamene platoe na kojima su se mogli odmoriti. Prođoše pored nekoliko takvih, a onda Aretus zakorači na jednog za kojeg je procijenio da se na njega mogu svi smjestiti. Dok su se odmarali još jednom upravi pogled prema oblacima. Prešli su već nekoliko stotina metara pa se nadao da će s ovog mjesta moći nešto razabrati. Nažalost još uvijek nisu mogli uočiti što se gore događa jer oblaci bijahu na većoj visini nego se to činilo s tla. Al-mar je također pogledom pokušavao prodrijeti što dublje u mračnu masu nad njima. Činilo se da je uspio ponešto zaključiti jer mu je pogled odjednom postao ustrašen. Visoki ga blago dotakne i upita: - Što si vidio? Čega se bojiš?

- Živo - odvrati malac pokazujući rukom gore. U strahu se stiskao uz svog dugačkog prijatelja.
- Živo, hmm… - zamišljeno će Aretus - toga sam se i bojao.
Pogledom je pratio ove čudne stepenice. Dokle god je pogled sezao nije vidio ništa doli njih i crnu stijenu posvud oko njih.

Kuda li ovo vodi i kako ćemo s onim izaći na kraj - pitao se podigavši još jednom pogled prema zagonetnim oblacima.
Ubrzo nastaviše dalje. Mukotrpno su napredovali sve češće zastajkujući i upirući pogled u visinu. Što su se više približavali oblacima to im se više uvlačio strah u kosti. Nakon nekog vremena postade im jasno o čemu se radi. Još uvijek visoko nad njihovim glavama kružila su nepregledna jata crnih ptičurina. Već odavde se moglo razabrati da su ptice ogromne i da čudno izgledaju. O kakvoj se vrsti radi i jesu li opasne za sad je još uvijek bila zagonetka.

Oprezno nastaviše. Jonasu se činilo da su svakim metrom sve bliže i bliže velikoj pogibelji. Nakon svih onih nevolja koje su ih posvuda pratile jednostavno nije mogao vjerovati da će sad biti drukčije. Uskoro su puno jasnije mogli vidjeti krilata stvorenja nad njima. Bila su zaista ogromna. Od golemog crnog kljuna koji je bio potpuno nazubljen s kao sječivo oštrim zubima, sve do repa bijahu potpuno crne. Odjednom se jedna ptica odvoji pa krene ravno ka njima.

Letjela je prema Aretusu koji se posve umiri ugledavši njen manevar. Mač mu je bio u ruci i spremno čekao trenutak kad će udariti. Međutim, čim se on smirio, napadač promijeni smjer. Sad je strelovito letio prema Jakom koji je stalno prebacivao težinu čas na lijevu, čas na desnu nogu, očito tražeći najbolji položaj za borbu. Ogromni monstrum se već skoro sasvim približio kad ispusti stravičan krik. Sve se zaori pa odjednom cijeli val krilatih crnih spodoba krene prema prijateljima, koji su nemoćno visjeli na klisuri.

Ptičurine su imale gotovo cijeli metar dugačke kljunove s velikim oštrim zubima. Kljunovi su se, pak, preko sićušne glave nastavljali u veliki rog koji je bio nekako čudno uvijen. Zastrašujući kljun i čudni rog ležali su na istom pravcu sa suprotnih strana glave na kojoj su se snažno isticala dva izbuljena, potpuno crna oka. U prvi čas se činilo da su duplje, u stvari, posve prazne, no nije bilo tako. Naizgled nespretna krila, bijahu dugačka najmanje po dva metra. Točno po njihovoj sredini nalazila se velika bodlja koja je poput mračnog koplja izbijala tridesetak centimetara s prednje strane.

Nemani su snažno lupale krilima, pomičući naprijed-nazad debele nezgrapne noge koje su završavale s tri velike snažne kandže. Sve na tim groznim bićima bijaše demonski mračno i nakazno. Tijelo nemani bijaše smiješno maleno prema kljunu ili krilima pa se činilo da se utapa u njih.

Prodorni štektavi krici orili su se cijelom planinom. Zvijeri su nanjušile plijen pa su se svom silinom bacile na njega, radosno to oglašavajući i vjerojatno prijeteći gladnoj konkurenciji.

Osmorica prijatelja od straha se prikovaše uz liticu. Odjednom su se sledili izloženi na milost i nemilost ovih nakaza. Maleni Al-mar se sav zgurio na jednom klinu čvrsto ga grleći. Tek je uplašenim pogledom strigao lijevo-desno. Ni ostali nisu bili u ništa boljem položaju. Od jeze gotovo da nisu ni disali, samo su svom snagom stiskali mačeve koji im, nažalost, u ovom položaju neće biti od velike koristi. Ptičurine im se sasvim približiše kad se iznenada počeše vraćati nazad. Prijatelji za trenutak odahnuše. Aretus krene rukom obrisati znoj koji se obilato cijedio s njega kad se nekoliko najbližih nemani okrene i opet strelovito zaleti prema njemu.

Druge spodobe su slijedile njihov primjer. Aretus se iznova posve primiri, što od ponovnog šoka što zbog jedne misli koja mu je u tom trenu sinula. Ptičurine se u trenu stvore točno nad njim gotovo ga dodirujući krilima, a onda opet nakon vrlo kratkog vremena krenuše nazad prema jatu. Aretus još jednom odahne i baci pogled na ostatak svoje družine. Svi su, kao prikovani, bili priljubljeni uz crnu liticu. Neki su imali širom otvorene oči, drugi u grču škripali zubima, a Jaki je nejasno mrmljao, vjerojatno izgovarajući nekakvu molitvu. Kad su napadači malo odmakli Aretus progovori: - Pazite da se na pomaknete. Mislim da ove zvijeri mogu primijetiti svaki naš pokret, no kad smo mirni uopće nas ne vide.

Prijatelji su polako dolazili sebi zaprepašteno gledajući nepregledna jata krvožednih čudovišta. Čvrsto su stiskali malene klinove jedva čekajući da se negdje maknu i malo odmore. Da su ih nemani ovdje napale već bi bili požderani.
- Što ćemo sad? - upita Holdar - ovdje smo, čini mi se, gotovo zarobljeni. Izloženi smo im na milost i nemilost jer moramo krenuti dalje ili se baciti dolje u dubinu. A ako krenemo onda… - hrabri vojnik zlovoljno pogleda prema crnom oblaku.
- Penjat ćemo se polako i pažljivo, bez ikakvih naglih pokreta. Ako nemani krenu ka nama moramo se isti tren posve umiriti - zaključi Aretus.

Družina hrabro nastavi dalje. Sad su sve radili usporeno, stalno pogledavajući uvis. Svi osim malenog revlonca osjećali su strašan umor i bol u rukama. Očito neće moći još dugo ovako. Srećom s lijeve strane ugledaše maleni plato. Brzo se uspentraše na njega, a u istom trenu prema njima nagrnu veliki crni val. Prijatelji su očito u žurbi zaboravili na oprez pa su ih ptice opet spazile. Srećom su već svi bili na platou pa polijegaše po tlu ne mičući se. Samo su nijemo pratili crnu kuglu koja im se brzo približavala, postajući iz trena u tren sve većom.

Ponovi se opet isto. Deseci ptičurina doletješe točno iznad njihovih glava, a potom zastadoše, vjerojatno ih tražeći napola slijepim pogledom. Započe napeta igra živaca. Jaki je grčevito stiskao mač nervozno vrteći očima. U njemu se kupila opasna količina energije koja zbog stalne napetosti samo što nije provalila van. Negdje u sebi je znao da bi im to svima donijelo smrt, no činilo mu se da će eksplodirati. Srećom ptičurine opet krenuše natrag. Kad su malo odmakle Jaki iz sveg glasa krikne cijeli se tresući. Ptice su mirno nastavile povratak u jato.

Čini se da ništa ne čuju, osim vlastitog kričanja - zamišljeno će Ejnar - ova tvoja dernjava bi i mrtvaca probudila - gledao je ljutito prema Jakom.
Ovaj se i dalje tresao: - Oprostite mi, ne znam što mi je. Mislio sam da ću se raspući.
Nakon kratkog odmora oprezno nastaviše dalje. Kretali su se polako, a ipak su ih ptice u nekoliko navrata spazile. No, svaki put bi se vraćale natrag bez plijena.

Prijatelji su se već dobrano zabrinuli. Penju se već nekoliko stotina metara, a osim ovih nemani i crne kamene klisure koja se protezala tko zna koliko u visinu, nisu vidjeli ništa drugo. Sumnja je počela razdirati čak i Jonasa. Pitao se dokle će moći ovako i, na koncu, ima li ovome usponu kraja. Znao je da slična pitanja muče i ostale pa je sa sve većim naporom i mukom pružao ruke za novim klinovima. I ostali su to radili posve usporeno jer su bili jako blizu jatu.

Mladić odahne kad začuje Aretusov glas:-Vidim još jedan plato. Čini mi se najveći od svih do sad. Idemo se odmoriti.
Svi odahnuše i odmah življe krenuše dalje. Na nesreću ta je neopreznost prouzročila reakciju crnih nemani. I ovoga puta stotine spodoba glasno kričeći krenuše u njihovom smjeru. Prijatelji se odmah umire. Bili su tako blizu jatu da je njihova reakcija gotovo zakasnila. Srećom opet se sve dobro svršilo. Polako su se izvlačili na plato. Svaki tren bi zastajali reagirajući i na najmanju promjenu u mračnom jatu. Konačno se nađoše na ravnoj stijeni pa se ispružiše upijajući rijetke zrake sunca koje su se s mukom probijale kroz svu silu crnih tjelesa.

Gore više nema klinova - zamišljeno će Jonas gledajući mračnu liticu koja se posve okomita i glatka gubila u moru nemani nad njima - zacijelo na ovom platou mora postojati nekakav drugi put.

Plato je zaista, kako im se već prije učinilo, bio mnogo veći nego svi koje su dosad prošli. Protezao se daleko u dužinu, a bio je širok dobrih desetak metara. Na udaljenosti od tridesetak metara blago je zakretao za, na tom mjestu zaobljenom klisurom. Jonas odluči vidjeti što se krije na onom dijelu koji se zbog tog blagog luka nije vidio. Nadao se da će ugledati kakvu stazu kojom će moći nastaviti mukotrpan uspon. Lagano je puzao osvajajući milimetar po milimetar terena. Bio je jako oprezan pa nijednom nije uznemirio krilata čudovišta.

Nakon gotovo cijele vječnosti nađe se na mjestu odakle je vidio drugi dio platoa. Bio je prazan i pust, no nešto ipak privuče njegovu pozornost. Pri samom kraju ove vodoravne izbočine, na zidu okomite gudure, vidje veliki crni otvor koji se u tek nešto manje tamnoj stijeni gotovo i nije mogao uočiti. Pozove prijatelje pa kad su nakon dugog vremena došli do mjesta na kojem ih je čekao, pokaže im prema mračnom ulazu u pećinu.

Mislim da bismo trebali vidjeti što se nalazi unutra - reče im. Ostali se slože s njim pa se lagano pokrenuše ka tunelu.
Nakon nekog vremena domogoše se otvora. Bio je mnogo veći nego što im se u prvi tren učinilo. Cijelo društvo se polako uvuče u mračno ždrijelo, još jednom pažljivo pogledavši opasne nemani. Ptičurine su kriještale mašući krilima dok su sjenom prekrivale cijeli plato.

Gledajući ih, Jonas rukom nesvjesno uhvati medaljon koji mu je na zlatnom lancu visio oko vrata. Unutar prozirnog dragulja bijaše bijeli kamenčić. Mladić pogleda taj kamenčić koji je imao jedno neobično svojstvo. Baš u tom času njegova je boja iz bijele polako prelazila u crvenu. Kad to spazi Jonas se uplašeno okrene Aretusu i Ejnaru koji se taj tren zatekoše točno pored njega:
U blizini je nekakav demon - tiho prošapta.
Ova zlokobna rečenica djelovala je poput udarca maljem. Svi su čuli što je Jonas izrekao pa im se pod kožu zavuče strah. Sa zebnjom su se osvrtali pokušavajući u mraku uočiti nazočnost nove pogibelji.

……


Petas je zamišljeno gledao prema Dalekim planinama. Nikada se nitko nije popeo na njih i nikada nitko nije vidio što se nalazi s druge strane ogromnih klisura. Što će oni napraviti kad se približe tim nesretnim planinama za koje svi vjeruju da su uklete? Njihova tajna je sigurno strašna, no, Petas se nadao da nije i jedina. Bar je proročanstvo tako govorilo, a on je bio duboko uvjeren da ono nije tek prazna priča.

Starac je tijekom svog dugog života vidio i doživio mnoge stvari. Bio je u nekoliko navrata i pod samim Dalekim planinama. Istraživao im je podnožje razmišljajući o svim pričama koje su se o njima ispredale. Gdje god je bio i gdje god istraživao činilo mu se da je nemoguće uspeti se na vrh. Doduše, nije ih istražio cijelom dužinom jer bi trebali mjeseci dok bi se samo projahalo njihovim podnožjem, a koliko bi se tek vremena potrošilo pažljivo tražeći neko pogodno mjesto za penjanje.

Gdje god je, dakle, bio činilo mu se da je uspon neizvediv. Doduše bilo je u crnoj klisuri napuknuća, uleknuća ili manjih izbočina, ali s obzirom na njezinu visinu i njihov rijedak raspored bolje je bilo niti ne pomišljati na uspon. Kad je sad razmišljao o tome stalno mu se nametao zaključak, možda bi bolje bilo kazati osjećaj, da negdje mora postojati nekakvo rješenje. Zato je predložio Jonasu da sa svojom družinom krene prema onim udaljenijim dijelovima planina, dijelovima koje ni on nikad nije vidio. Nadao se da će tamo pronaći nekakav prolaz. On će s revloncima nakon nekog vremena krenuti prema mjestu gdje su dogovorili sastanak, a tamo bi trebali doći i svi stanovnici Skrivene doline.

Starac je prijatelje upozorio na dvije opasne stvari. Trebali su proći preko područja na kojem je, sad je to bilo sasvim sigurno, ipak ostao nepoznat broj strašnih ar-bešata. Izgleda da u ratu s ljudima nisu svi poubijani pa su sad živjeli u tim udaljenim područjima koja su se jednim krajem naslanjala na Daleke planine. Ta divlja stvorenja bijahu toliko nemilosrdna i krvoločna da bi ih svakako trebali izbjeći. Druga, možda još i gora stvar bijaše nepregledno i zastrašujuće područje prošarano brojnim močvarama.

Koliko su god tajnovite bile Daleke planine toliko je i ovo ogromno područje bilo obavijeno debelim velom misterije. I o njemu su se ispredale priče za koje prosječan čovjek nikako nije mogao znati koliko su istinite, a koliko plod razigrane ili čak bolesne mašte. Pričalo se tako da su se u njemu zauvijek izgubili brojni pustolovi, a pričalo se, također, da ga nastavaju nekakva sablasna bića od kojih su u ona davna vremena zazirali čak i ar-bešati. Govorilo se i da je to područje tako veliko da onaj tko u njega malo dublje zađe nikada više neće izaći jer jednostavno ne može pronaći izlaz.

Nekima je najzanimljivija bila priča o basnoslovnom bogatstvu koje je navodno tamo negdje bilo skriveno, a ono je, naravno, uvijek iznova privlačilo spomenute pustolove, dok je maštu drugih hranila legenda za koju je Petas čuo veoma davno, a koja je govorila da je taj kraj nekada bio iznimno napredan i razvijen. Kazivali su neki da je to čak bio daleko najnapredniji dio cijelog poznatog svijeta, toliko razvijen i toliko ispred svih drugih da ga prosječan čovjek ni uz najbolju volju nije mogao razumjeti.

Legende su govorile o svakakvim čudesima koje su stvarali stanovnici tog kraja, ali na koncu ih je dostigla nepoznata katastrofa. Starcu je sve to bilo pomalo čudno i još više nevjerojatno, no, bio je siguran da je to područje u svakom slučaju nepoželjno i opasno. Zbog svega toga je upozorio prijatelje da i taj kraj pošto-poto zaobiđu, a to i ne bi trebao biti veliki problem jer je bio ponešto mimo njihova puta.

Međutim, močvara se na jednom mjestu gotovo dodirivala sa staništem ar-bešata, pa je tu mogla postojati određena opasnost. Znamo da je Jonasova družina, srećom, lakoćom zaobišla i ar-bešate i ovo močvarno područje i da je već bila visoko na mračnoj klisuri, no ovdje se radi o velikom broju bjegunaca. Pitanje je hoće li se moći provući neprimijećeni. Ni bjegunci iz Skrivene doline neće imati laganu zadaću, razmišljao je dalje Petas. Točno na njihovom putu nalaze se krajevi poludivljih plemena kojima izgleda ni kanibalizam nije stran. Jednom zgodom je susreo lovca koji im je pravim čudom pobjegao. Pričao je da su ta plemena zaista okrutni ljudožderi i da časte neko monstruozno božanstvo. Prije će biti da je u pitanju kakav demon, zabrinuto je razmišljao starac.

Opet nas čeka dugačak put - obrati se El-maru.
Stari revlonac ga pogleda i kimne glavom: - Da, da. Ar-bešati nisu posve nestali.
- Nisu nestali i žive u dalekim područjima blizu planine, područjima preko kojih mi baš moramo prijeći - javi se i treći sugovornik. Bio je to El-mok, vođa revlonske zajednice s juga.
- Eh, zaobići ćemo ih ma koliko to trajalo. S nama su i brojni ratnici, no želim izbjeći bilo kakvo krvoproliće - nastavi Petas.

- Osim toga tko zna koliko dolje ima krvoloka. Možda su višestruko brojniji od nas - opet će El-mar.
- Mene je uvijek čudilo zašto se tijekom svih ovih godina nama nikad nisu niti pokušali približiti. Živjeli smo u našem kraju noseći se sa svakojakim problemima i nedaćama, no s njima više nikad nismo imali razmirica… doduše i nisu nam bili baš tako blizu, ali ipak… - zamišljeno će opet El-mok.
- Tko bi njih mogao razumjeti. Onakve tjelesine, a po svemu sudeći pileći mozak. Izbjeći ćemo ih i tako jednostavno riješiti ovaj problem. Nego u zadnje vrijeme nikako ne vidim Al-mara. Njega je nemoguće ne vidjeti ako je negdje u blizini - opet je Petas bio zabrinut.

- U pravu si. Baš sam i ja malo prije o tome razmišljao. Pitat ćemo njegove prijatelje - odgovori mu El-mar.
Nakon nekog vremena doznaše da je mali revlonac otišao za grupom koja je krenula na Daleke planine. Petas je bio ljut, ali mislio je kako to baš sliči na njega. Taj će u svojoj djetinjoj zaigranosti i radoznalosti učiniti svašta. Starcu je ipak bilo drago što je revlonac pronašao dobrog prijatelja kojemu je sad bio beskrajno odan. Znao je da je i Al-mar prirastao Visokom za srce, a to ga je uistinu radovalo.

Velika kolona se lagano kretala ka jugu. Naprijed, sa strana i otraga jahali su ljudi oboružani teškim mačevima i ubojitim lukovima. Maleni revlonci su bili radosni zbog toga jer su se u društvu svojih novih prijatelja osjećali posve sigurnima.

Kročili su sve dalje i dalje. El-mok u jednom času reče: - Već smo sasvim blizu njihovog područja. Moramo stati.
Malo kasnije sva trojica bijahu na čelu kolone. Uz njih je jahalo pet-šest snažnih ratnika. Pažljivo su promatrali teren ispred sebe. Upravo su stajali na jednom brežuljku, a daleko dolje prostirala gusta crna šuma.
- Tamo - pokaže im El-mok rukom u smjeru šume - tamo krvoloci žive. Morat ćemo zaobići cijeli ovaj kraj, a vidite koliki je i koliko će nam vremena i truda to uzeti.
- Nažalost, nemamo izbora - El-mar nije mario za vrijeme koje će izgubiti. Važno je bilo sačuvati živote.
- Što ti misliš? - upita Petas ratnika koji se nalazio do njega.
Ovaj mu dubokim i pomalo grubim glasom smireno odvrati: - Kako god vi odlučite mi ćemo napraviti.

Petas dade znak i svi okrenuše skoro prema sjeveru. Bolje je ove zvijeri zaobići u što širem luku. Jedini problem će biti kad stignu tamo na jugozapad jer će prolaziti prilično blizu mračne šume budući je tu gotovo dodiruje jedan veliki procjep iza kojega se nalazilo ono močvarno područje. Procjep se nalazio s južne i istočne strane tog nepoželjnog kraja, a na obje strane se protezao desetcima kilometara u dužinu. Jonasu i njegovoj družini se tuda bilo lako provući neprimijećenima, no ovolikom broju izbjeglica bit će puno teže.

Nakon višednevnog mukotrpnog obilaženja dođoše do jugozapadnog dijela šume. Oprezno su se provlačili stalno pažljivo izviđajući. Već su dobrano odvalili i taj rizični dio pa su svi bili uvjereni da ih je sreća obilato poslužila. Čekao ih je još samo mali šumoviti dio i krenut će preko zaravni južno od onog procjepa u ipak nešto manje opasne krajeve. Procjep se sa sjevera spuštao prema zaravni, a onda zavijao u smjeru jugozapada, odvajajući ravni i pitomi dio ka kojem su upravo išli od onog zastrašujućeg močvarnog. Bio je dubok stotinama metara, a na jednom mjestu preko njega bijaše izgrađen viseći most. Po svemu sudeći vodio je baš onamo kamo nipošto nisu željeli ići.

Oprezno su napredovali već posve uvjereni da će bez problema zaobići ovo mračno područje. Nažalost, nisu primijetili da negdje iz duboke sjene ogromnih stabala, pažljivi pogledi pozorno prate svaki njihov korak. Išli su ravno u zamku, a da toga nisu bili nimalo svjesni.

……


Više od tisuću ljudi napuštalo je Skrivenu dolinu. Među njima su bili brojni iskusni ratnici koji su prošli mnoge bitke, no u najvećem broju bijahu to obični seljaci sa svojim ženama i djecom. Na čelu velike kolone jahao je Emuna, čovjek koji nije spadao među ratnike iako mu niti borba nije bila strana, a koji se proslavio kad je pri napadu paklenih spodoba na Caras spasio pedesetak ljudi od sigurne pogibelji. Doveo je te ljude u Kalimsku dolinu odakle su svi skupa krenuli u potragu za mjestom na kome će pronaći kakav-takav mir.

Kasnije su se našli u Skrivenoj dolini koja je bila prirodno skrovište, moglo bi se gotovo kazati, golema utvrda. Smatrali su da će se tu moći nastaniti i ako zatreba efikasno braniti, što bi u normalnim uvjetima i bilo moguće, međutim, protiv neprijatelja kakvi su ih u ovom času tražili čak ni na takvom mjestu nisu imali nikakve šanse. Morali su bježati, a smjer u kojem to moraju napraviti jest onaj kojeg nikad ni u snu ne bi poželjeli. Nažalost, izgledalo je da nemaju drugog izbora. Emuna se našao na čelu velike skupine izbjeglica jer se izvanredno snalazio u ovim neistraženim područjima.

Divljina kao da je bila njegovo prirodno stanište i u njoj za njega nije bilo tajne. Zato su izbjeglice baš u njega imale najveće povjerenje i nekako se samo od sebe nametnulo da postane jednim od vođa. Emuna nije bio posebno snažan čovjek, ali je bio iznimno spretan i nadasve bistar. Izvanredno se služio lukom i strijelom. Njegovo omanje tijelo uvijek je krasio nekakav čudesan mir. Čovjek se nije mogao oteti dojmu da je taj interesantni lik puno više od običnog seljaka. Neki njegovi bliski poznanici su se zaklinjali da su njegova osjetila nekim čudom bila razvijenija negoli kod drugih ljudi. Navodno je mogao čuti kad nitko ništa nije čuo ili vidjeti dalje i jasnije od bilo koga drugog. Bilo je čak nekih zlobnika koji su tvrdili da se nekad davno znao družiti s nazerima, pa da te njegove sposobnosti, zaklinjali su se ovi, nisu posve bezazlene.

Lijevo od njega jahao je ponosan vitez, čovjek za kojega se odmah vidjelo da se u životu nije previše štedio. Na glavi je imao sjajnu kacigu, a na tijelu oklop čiji se srebrnkasti odsjaj koji put prelijevao u duginim bojama. Na lijevoj ruci visio mu je veliki štit, a o desnom boku oštri mač. Već sasvim brz susret s njegovim očima dao bi vam do znanja da s njim nema šale, ali da spada među one ljude kojima su nečasne stvari posve nepoznate. Bio je to čovjek kojeg je Aretus zadužio da se brine za stanovnike Skrivene doline, čovjek od njegovog najvećeg povjerenja. Zvao se Alaric.

S njegove lijeve strane nalazio se ratnik jako sličan njemu. I on bijaše u sjajnom oklopu, a za bokom mu bijaše mač sličan zapovjednikovu. Tek izbliza se vidjelo da je drugi vitez mnogo mlađi od prvog. Zacijelo je imao manje od dvadeset godina. Sjedio je ponosno u sedlu potpuno svjestan sebe, svoje važnosti i odgovornosti za ove nesretne ljude. Ako bi netko pomislio da je ohol i umišljen, makar i na onaj bezazleniji mladenački način, veoma bi se prevario.

Taj mladić bijaše izuzetno skroman iako su njegov izgled i držanje davali drukčiji dojam. Nije bilo stvari koju taj ne bi učinio i za najbjednije stvorenje u cijeloj dolini makar nekad znao da ono što čini i nema previše smisla. Mladić kao da je cijelo svoje biće posvetio na službu tim ljudima. Svima je bio drag i svi su ga poštovali, a izgleda da ga je Alaric posebno cijenio i, iako to nije htio javno pokazati, iznimno volio. Nije bila tajna da je u njemu gledao svog sina kojeg nikada nije imao i svog jedinog nasljednika. Zato je želio da mladić bude što više s njim i nauči sve što mu on može pružiti.

Mladić je u tom času nemirnim plavim očima gledao ravnicu pred sobom. Njegovo ugodno lice, ukrašeno njegovanom plavom bradicom, nije ni jednog trena pokazivalo emocije. Podsjećalo je na statuu na kojoj su samo oči zračile neobičnom toplinom. Očito se svim silama trudio ostaviti dojam hrabrog i pomalo distanciranog čovjeka kojeg ništa ne može izbaciti iz takta. Hrabrosti mu svakako nije nedostajalo, no i najmanja nečija patnja u duši tog plemenitog bića ostavljala je dubok trag. Ovo je on, naravno, uspješno skrivao, no njegovom zapovjedniku to nije moglo promaći.

Ovog mladog naočitog viteza prije desetak godina nazvaše Marcus. Alaric nije poznavao njegove roditelje, bolje je kazati da ih nitko nije poznavao jer je bio siroče. Davno, još u vrijeme onoga rata našli su ga pored jednog zgarišta. Imao je manje od deset godina i kad su naišli nijemo je gledao u nagorene ostatke svoje kuće u kojoj su vjerojatno umrli njegovi najmiliji. On se tko zna kakvim čudom spasio pa je sad samo stajao i, kao da je posve odsutan, buljio u mračne naslage greda i pepela koje su bez ikakve sumnje skrivale stravičnu tajnu i s kojih se širio opori miris grizući oči i štipajući nosnice.

Dječak nije imao snage niti za plakanje. Alaric se, vidjevši ga onako krhkog i jadnog, lica posve umazanog blatom i čađom, a prošaranog tankim svijetlim tragovima gorkih suza koje su do zadnje iscurile iz širom otvorenih plavih očiju, silno sažalio te ga posjeo na konja pred sebe i odveo u logor. Kad god je imao vremena družio se s njim nastojeći mu biti makar kakvom utjehom. Vidio je mnogo zla i patnje pa nije bio siguran zašto je ovog dječaka bez razmišljanja poveo sa sobom, znajući da je to gotovo nespojivo s njegovim načinom života. Stalno se plašio da tim samilosnim činom, reklo bi se neprimjerenim tvrdom vojničkom srcu, nije učinio još gore. Dječak se može vezati za njega, a njega obveze stalno nose, čas ovamo čas onamo. A ako, nedaj Bože, negdje izgubi glavu, jadno biće još jednom može ostati i bez oca i bez majke.

Zato je Alaric od tog dana puno više pazio na svoju sigurnost, a dječaku je u svakom slobodnom trenutku nastojao bar jednim malim dijelom nadoknaditi ono što je izgubio. Sad je pored njega stajao mladić na kojeg je bio beskrajno ponosan, mladić za kojega nitko nije imao ružne riječi, a i da jest Alaric bi se potrudio da je više nikad ne izgovori. Bio je uvjeren da zla riječ o tom mladom čovjeku nije mogla biti ništa drugo doli najpodlija kleveta.
Trojica ljudi lagano su jahali uronjeni u teške misli.

Već su odavna napustili Skrivenu dolinu s njene južne strane i sad su jahali krševitim područjem koje je tu i tamo bilo obraslo neprohodnim žbunjem. Putovali su već nekoliko dana, a do Dalekih planina je još mnogo kilometara i puno napornih tjedana. Predvečer četvrtog dana ugledaše jednog čovjeka kako im se približava. Bili su iznenađeni jer ovdje nisu nikog očekivali. Kad se približio došljak im mahne i, začuđeno gledajući dugačku kolonu ljudi, zapita: - Tko ste vi?? Gdje tako žurite?

Emuna mu odvrati: - Najprije bismo htjeli znati s kim imamo čast. Tko si ti prijatelju i što te dovelo u ove krajeve?
- Ja sam Belmar. Mogao bih reći da sam lovac i pustolov. Već dugo vremena krstarim ovuda i mogu vam reći ako negdje ne bih želio ići to se nalazi baš u pravcu u kojem ste vi krenuli.
- U pravcu u kojem smo mi krenuli? Što ti znaš o pravcu u kojem smo mi krenuli?
- Ako me oči ne varaju, a još me, hvala nebesima, dobro služe, samo što niste ušli u područje koje je pod kontrolom Kanibara. Možda niste čuli za njih, a kažem vam da ste sretni ako niste.

- Čuli smo za neka poludivlja plemena koja nastavaju ove krajeve. Zašto su ti Kanibari tako posebni?
- To su najkrvoločnija stvorenja koja sam ikada sreo. Uz to su i iznimno lukavi kao da šuruju sa samim vragom.
- Hmm, kad tako zboriš, možda i šuruju, možda i šuruju… - zamišljeno će Emuna.
- Prijatelju, zar misliš da bi se ti nesretni divljaci usudili napasti ovako veliki broj ljudi među kojima je, k tome, toliko ratnika.

- Možda ne, a možda i da. Tko će ih znati. S njima je teško biti siguran u bilo što. Jedino u što možete biti sasvim sigurni jest da vam nema spasa kad vas uhvate. U tom slučaju bi bilo puno bolje da ste već odavna mrtvi.
- Vidiš dragi moj Belmar, mi jednostavno nemamo izbora. Moramo proći kroz njihovo područje i tada se nadati da se neće usuditi dirati nas. Ako nas i napadnu, garantiram ti da se neće dobro provesti. A ti poslušaj što ti imam reći pa se okrijepi. Zatim pođi svojim putem ili nam se pridruži.

Emuna je ispričao sve što se događalo u zadnje vrijeme. Objasnio je zašto moraju bježati i gdje im leži posljednja nada. Belmar je začuđeno slušao i klimao glavom.
- Čini mi se nevjerojatna ova vaša priča. Međutim, imao sam nekoliko susreta s ljudima koji su mi pričali gotovo jednako nevjerojatne stvari. Osim toga i sam sam nedavno baš na području tih nesretnih Kanibara vidio neke jako neobične pojave. Sve dosad sam mislio da mi se pričinjalo, no sad više nisam siguran. Hmm,… čudno, čudno.
- Vidiš, mi nemamo izbora. Moramo ići sve do Dalekih planina jer ćemo inače biti uništeni. Jedan iskusan čovjek s ovih područja dobro bi nam došao, a to je i tvoja, ma kako ti to čudno izgledalo, jedina nada.
Kad je čuo da bi ga primili za vodiča, Belmaru na tren zaiskre oči. Odmah potom progovori: - Kažete Daleke planine. Uhh, uhh, uhh. A što ćete tamo? Što tamo može biti dobrog? Nisam baš siguran u vaš dobar, da ne kažem pametan izbor.

- Ništa nismo sami birali. Nažalost niti nemamo izbora.
- Poći ću s vama. Pokušat ću vam pomoći da ovo opasno područje prođete što bezbolnije. Kasnije ću već vidjeti što ću dalje. Ideja o Dalekim planinama mi se nimalo ne sviđa, to vam svakako moram priznati.
Nakon prospavane noći izbjeglice nastaviše dalje s jednim novim, u ovim užasnim uvjetima, izuzetno korisnim članom. Već su zašli u zlokobno područje, pa su bili puni strepnje, iako ih je vodio iskusni lovac i vrsni poznavatelj tih krajeva.
Zalazili su sve dublje i dublje u neprijateljski teritorij. Već su se pomalo čudili da su tako dugo neprimijećeni, kad

Emuna šapne Alaricu: - Već odavna nas izdaleka prate. Vidim ih, a koji put i čujem. Šuti i budi miran. Neprimjetno ćemo obavijestiti sve ostale ratnike. Neka budu na maksimalnom oprezu. Mislim da proučavaju naše snage vjerojatno procjenjujući mogu li nas napasti ili bi im to bila ludost.
- Što misliš o Belmaru? - upita ga Alaric.
- Baš sam te htio zamoliti da pripaziš na njega. Nisam siguran da je bio sasvim iskren.

Baš u tom času Belmar dojaše do njih: - Osjećam prokletinje. Znam da nas odnekud promatraju iako ih ne mogu vidjeti.
- Već dugo znam da nas prate - odgovori mu Emuna - primijetimo li i najmanji sumnjivi pokret s tvoje strane prvi ćeš biti mrtav.
- Vaša sumnjičavost me jako vrijeđa. Zar bih ja riskirao i jahao s vama, kad bi vas mogli napasti i bez toga, da sam na njihovoj strani?
- Možda, možda… samo znaj da te promatramo.

Nije ni završio rečenicu kad se prolomi snažan urlik. Odjednom strašna buka zaori sa svih strana. Započeo je napad, a napadači su kričali i vriskali unoseći među nevoljne putnike paniku. Seljaci uplašeno zavapiše i potražiše zaklone dok su se oko njih zabadale strijele. Ubrzo se na istočnoj strani pojavi grupa od tridesetak napadača, no pred njih se postaviše hrabri vitezovi pa ovi odmah ustuknuše. Malo niže napadoše ih drugi. Jedan dio njih pokosiše braniteljske strijele, a ostatak se opet povuče.

Zaredalo je još nekoliko takvih napada, a svi su dolazili sprijeda s istočne strane. Alaric se čudio ovoj neprijateljskoj taktici. On je imao tek nekoliko ranjenika i to ne ranjenih u izravnoj borbi nego probodenih strijelama. Također je ranjeno najviše desetak seljaka i to je bilo sve. Niti neprijatelj nije bio gore sreće.
- Očito nas za njihov ukus ima previše. Ha, to je dobro - dovikne Emuna.

Većina boraca se postavila na istok očekujući otuda još jedan napad. Bojali su se da iznenada ne uslijedi onaj pravi i ubojiti udar. Međutim, umjesto toga negdje posve s druge strane dopre jezivi krik. Kričala je neka mlada djevojka koju je na taj čin natjerao nečim izazvan golemi strah. Odjednom Emuna ugleda Belmara kako galopira ka zapadu, a preko konja je imao prebačenu još jednu osobu.
- Oteo je Aneru! - povika netko od seljaka.

Među izbjeglicama nastade velika zbrka. Jedan čovjek je trčao za prevarantom uopće se ne obazirući na strijele koje su povremeno dolijetale prema njemu. Bio je to izbezumljeni Jarik. Jadnik je proklinjao i sebe i svoju nepažnju zbog koje ostade bez mezimice. Uskoro se umori i nemoćno padne na zemlju zabivši nos u prašinu. Ostao je tako ležati uopće se ne mičući pa neki pomisliše da ga je dohvatila neka strijela. Nakon nekoliko trenutaka ustade pa krene natrag, dok su mu se s lica cijedile suze.

U onome trenutku kad se začuo strašni djevojački vapaj, jedno mlado srce se gotovo prelomilo. Mladi ponosni vojnik, a bijaše to Marcus, bi volio da je čuo bilo što drugo, makar i svoju smrtnu presudu. Nitko nije znao da njegovo plemenito srce već jedno vrijeme kuca samo za tu djevojku. Otkad ju je prvi put vidio kao da ga je ošinula čarobna munja. Od tog je susreta u njegovim mislima svaki slobodni trenutak zauzimala je samo ona. Silovito je podboo konja pa se ovaj toliko propeo da se mladić na jedvite jade održao u sedlu. Odmah potom pojuri za otmičarem. Pratili su ga Alaric i Emuna, a za njima pođe još pet-šest hrabrih ratnika.
Prokletnik, navukao nas je u klopku - vikao je Alaric.
Emuna zastane za trenutak i dobaci nekolicini ratnika: - Povedite ljude dalje. Nisu nas ni htjeli napasti. Htjeli su nešto sasvim drugo.

Nastavio je dalje punim galopom, znajući da će prijateljima dobro doći njegova pomoć. Uskoro ih sustigne. Upravo su ulazili u jedan šumarak pokušavajući dostići prokletnika koji je jahao kao da ga vrazi nose. Odjednom desetci strelica poletješe prema potjeri. Tri čovjeka odmah padoše jer nisu bili ničim zaštićeni. Alaric je jahao ćuteći kako se strijele odbijaju od oklopa. Nekim čudom još nijedna nije pogodila njegovog konja. Jednim okom je stalno gledao mladića pred sobom plašeći se više za njega nego za sebe. Marcus je grabio naprijed kao strijela. Činilo se da nema sile koja ga može zaustaviti.

U trenu se posvuda oko Alarica pojaviše napadači. Bio je okružen sa svih strana, pa čvrsto stegne mač čekajući pogodan trenutak za udarac. Već se polako spuštao mrak, a to u hrabrom zapovjedniku izazove bojazan za njegove ljude i za nesretnu djevojku. Prokleti Belmar će zametnuti trag, pomisli sa zebnjom. U tom trenu zapazi da se Marcus probio i već poprilično odmakao prema zapadu. Nažalost nije ga mogao pratiti jer je zajedno s još trojicom ratnika i Emunom bio posve opkoljen. Odmah je započela žestoka borba. Iskusni ratnici posjekoše nekoliko napadača, a ostali se iz nekog nepoznatog razloga povukoše. Vjerojatno bi, da su nastavili s borbom došli glave ovoj šačici boraca, no odjednom nestadoše zacijelo računajući na savezništvo mraka koji se već dobrano spustio.

Zašto su se povukli? - pitao se začuđeno Emuna - očito im mi nismo bitni. Htjeli su samo nesretnu djevojku.
Alaricu također ništa nije bilo jasno. Sa strepnjom se zagledao u tamu u kojoj je nestao Marcus. Plašeći se najgoreg, srce mu se ispunilo tugom.
Za to vrijeme mladić je jahao s naporom hvatajući posljednje tračke svjetla.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.