Za tračkom nade 540

22. POGLAVLJE U podnožju začaranih klisura

22. POGLAVLJE U podnožju začaranih klisura
ILUSTRACIJA

DRUGI DIO

TAJNA DALEKE PLANINE

'Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.' (Ef 6,12)

Dvadeset i drugo poglavlje: U podnožju začaranih klisura

Ogromne mračne klisure probijale su crne oblake čineći svojom veličinom privid da je sve u njihovoj blizini neznatnih dimenzija. Malena grupa ljudi u podnožju tih kamenih gromada koje je uskoro morala svladati, snažno je osjećala svu težinu i iznimnu zahtjevnost predstojećeg pothvata. Daleki vrh visokih litica nije se mogao niti nazrijeti jer su na visini od više stotina metara udarale u guste neprozirne oblake. Holdar, veliki vojskovođa i ratnik, zamišljeno je vrtio glavom promatrajući prizor nad sobom. Pogledavao je prema Aretusu i Ejnaru, a onda prema gotovo posve crnim oblacima. Na koncu pogleda u Jonasa pa prozbori promuklim glasom:
- Čini mi se da se gore događa nešto čudno.

Jonas se okrene prema njemu nijemo ga promatrajući. Nakon kraće šutnje tiho odvrati: - Volio bih da mi to nisi rekao. I ja sam primijetio, no nadao sam se da mi se pričinja.
I svi ostali začuđeno gledahu u visinu.
- Kao da su živi. Stalno mi se čini da se miču…kao da trepere - začuje se Ericov glas.
- Da, kao da titraju i pomiču se čas ovamo, čas onamo - odvrati Jaki.
Aretus je stajao malo po strani. I on je dobro vidio da se događa nešto neobično, a neki unutrašnji glas mu je govorio da mora biti jako oprezan. Previše su opasnosti već prevalili preko leđa da bi se i na tren smjeli opustiti. Dapače, bilo bi čudno kad bi sve išlo glatko.

- Sačekaj trenutak - dobaci Jonasu koji je, zacijelo ponesen mladenačkim optimizmom i važnošću zadaće koju su morali ispuniti, već jednom rukom dohvatio malenu izbočinu u crnom kamenu. Namjeravao je ovdje započeti teško uspinjanje iako se litica na tom mjestu činila nesavladivom.
- Sačekaj trenutak - ponovi Aretus - mislim da nas gore čeka nešto jako opasno. Osim toga sumnjam da bi na taj način igdje dospio - pokaže mu rukom na liticu koju je mladić dodirivao - moramo pronaći nekakav prijelaz ili štogod slično.

Jonas spusti ruku i opet se zadubi u oblake obuzet iznenadnom jezom. Zar će nakon onog pakla u eridskim ruševinama morati još jednom prolaziti kroz slične grozote, pitao se. Pogled mu za trenutak odluta za Ericom koji je odšetao nekoliko stotina metara naprijed pažljivo promatrajući mračne stijene. Vjerojatno je tražio pogodno mjesto na kojem bi mogli započeti s uspinjanjem. Mladić je morao priznati da se divi bratovoj volji i upornosti. Sjetio se Petasovih riječi o ovoj čudnoj planini. Starac je imao bogato znanje o mnogim stvarima, međutim, Daleke planine su i njemu bile gotovo posve nepoznate. Čak toliko nepoznate da nije znao postoji li ikakva mogućnost da se čovjek uspne na njih.

Jonas je čuo jezive priče o brojnim opasnostima koje kriju ove litice i njihova utroba. Čuo je mnogo puta da su Daleke planine uklete i da se nikad nitko nije uspeo na njih. Čuo je i onu priču o grupi ljudi koja je navodno na neki način dospjela negdje gore, gdje i koliko daleko to nitko nije znao, a oni, nažalost, nisu poživjeli dovoljno dugo da bi ikome kazali gdje su bili i što im se točno dogodilo. Pričalo se, a to mu je jednom zgodom rekao čak i Ejnar, da su po povratku bili posve izvan sebe. Točno se moglo vidjeti da su doživjeli nešto užasno, međutim, umrli su prije nego je itko saznao što.

Sad je Jonas s ovom grupom hrabrih ljudi tražio put u samo srce te strahote. Morali su pronaći nekakav način da dospiju gore jer im je za petama bio najgori zlotvor, a prema starom proročanstvu baš tamo se nalazi nešto što ga može zaustaviti. Tamo im je, izgleda, jedini spas, a sad ih gore vreba tajnovita pojava koja nikako ne sluti na dobro. Osim toga, već više dana traže bilo kakvo mjesto na kojem bi bio moguć uspon na ovu nesretnu planinu i to u njenim udaljenijim dijelovima. Nekad je Petas obišao dio podnožja planine i svugdje je vidio same neosvojive klisure. Sad su oni bili na onom dijelu u koji ni starac nikad nije dospio.

Međutim i ovdje se ponavljala posve ista slika: visoke mračne stijene koje daleko gore udaraju u zastrašujuće oblake. Jonas je već polako gubio nadu pa je konačno htio pokušati uspon, no znao je da bi to ipak bilo nemoguće. Ako bi se i uspeo nekoliko desetaka, ili u najboljem slučaju stotinjak metara, što bi time dobio? A s obzirom na izgled klisure i to bi bilo teško izvedivo. Moralo je negdje postojati kakvo pogodno mjesto.

Iz razmišljanja ga trgne Ericov glas: - Gledajte onamo! - vikao je pokazujući rukom mračni kamen pred sobom.
Svi se u trenu stvoriše pored njega. Mladić je pokazivao na jedno mjesto u tamnoj stijeni. Nitko ništa nije vidio pa upitno pogledaše Erica.
- Zar ne vidite ovo? - začuđeno će on. Nisu znali čudi li se više njima ili onome što vidi pred sobom.
- Zanimljivo, zanimljivo - ponavljao je mladić samo za sebe, približavajući se litici.

Svi su ga još uvijek promatrali ništa ne shvaćajući. Eric pruži ruku i dodirne kamen. Odjednom vidješe kako se trgnuo poluglasno kriknuvši.
- Nemoguće, nevjerojatno… nemoguće - mladić ih je gledao razrogačenih očiju.
Priskočiše mu uplašeni, ali još uvijek ništa ne shvaćajući.
- Pogledajte onaj žbun - gotovo krikne Eric.
Aretus je gledao omanju biljku gustog lišća koja se naslanjala na liticu. Još uvijek nije shvaćao pa se poboja za mladića. Je li s njim sve u redu, pitao se gledajući ga ispod oka. Posve se približio žbunu kad ga uplaši Ericov glas koji zazvoni točno uz njegovo uho.
- Vidiš li?

Aretus ga još jednom upitno pogleda.
- Ulazi u stijenu, prokletstvo! Kako ne vidiš?
Tek tada Aretus vidje da se žbun naslanja na mračni kamen, ali na čudan način. Naime, nije se naslanjao nego je ulazio unutar njega kao da ga nema.
- Gledaj ovo - dobaci mu opet mladić dodirujući rukom stijenu. Ruka je nestala u njoj. Aretus ostade otvorenih usta. Bio je toliko iznenađen da je za tren zaboravio da mora udahnuti pa je sad brzo hvatao zrak.
- Nevjerojatno - jedva je promrmljao i on.

Eric je već nestao u stijeni, a pratili su ga zaprepašteni pogledi njegovih prijatelja. Činilo se da je mladić jednostavno prošao kroz kamen. Očito je ono što su na ovom mjestu imali pred sobom bio običan privid.
- Što li je ovo? - otme se uzvik Jakom. Ostali su već pipali litice posvud naokolo. Bile su tvrde i stvarne. Samo na mjestu gdje je nestao Eric bijahu lažne.

Za to vrijeme Aretus se već stvorio pored Erica. Začuđeno su gledali ponešto drugačiju sliku pred sobom. Bijahu u jednom uskom prolazu koji se malo dalje naglo širio. Tako je na udaljenosti od stotinjak metara od ovog čudnog ulaza bio širok također oko sto metara. I tamo stajaše golema mračna litica koja se izvana nikako nije mogla vidjeti. Litica bijaše ravna u dužini od sedamdesetak metara, a onda je na obje strane zavijala te u obliku luka nastavljala sve do prividne stijene na ulazu. Na toj unutarnjoj litici prijatelji ugledaše usječenu stazicu koja se, pružajući se s jedne na drugu stranu, uzdizala visoko gore. Odavde je nisu mogli pogledom pratiti daleko u visinu, ali im se činilo da udara u one čudne oblake. Sad su već svi bili unutra gledajući u nevjerici stijenu pred sobom.

- Netko ju je izgradio. Nevjerojatno… pravo čudo. Tko li je to mogao uraditi? - začuđeno se pitao Jaki pokazujući prema stazi.
- Zaista čudno - po prvi put progovori Visoki - pitam se što nam je činiti? Ne možemo čekati jer to nema nikakva smisla, a ono gore je… hmm, bojim se da nas neće dočekati raširenih ruku.
- Ova staza sigurno nekud vodi. Nemamo izbora, moramo se penjati - začuje se Jonasov glas.
- Mislim da si u pravu. Došli smo ovdje da nešto pokušamo, bez obzira na ono gore - Aretus pokaže u smjeru oblaka - trebamo krenuti dalje.
S tim se brzo svi složiše. Odmah nakon toga Aretus krene ka stazi, a ostali pođoše za njim.


……


Petas je promatrao svoje male prijatelje duboko žaleći zbog njihove nesretne sudbine. Bili su tako dobri i neiskvareni, tako iskreni i radosni, a zla kob ih je stizala kao da su prokleti. Nigdje nemaju mira, a ako ih on katkad kratko i posjeti, vrlo brzo ih, bez i najmanje sumnje da će omanuti, nemilosrdno napusti. Nevolje su ih stizale jedna za drugom. Sad su već po drugi put morali spašavati cijeli svoj plemeniti narod od potpunog uništenja. Starac nije ni najmanje da bi te nesretnike zlo rado potpuno uništilo. Jer bili su posve nespojivi s njim, toliko oprečni da u njegovoj blizini nipošto ne bi mogli opstati. Zato su morali bježati glavom bez obzira. A gdje će pobjeći, pitao se plemeniti Petas. Mogu li uopće pobjeći od pomahnitalih Mardukovih čudovišta?

Po završetku svih onih žalosnih događaja jedinom im nadom ostade mjesto kojeg su se svi grozili, mjesto čija je sablasna jezovitost svakom živom biću tjerala strah u kosti. No, na tom strašnom mjestu još i nije sve bilo izgubljeno, a ovdje ih čeka, to je sasvim izvjesno, sigurna propast. Marduku se, nakon nemile katastrofe s moćnim paretskim mačem u kojeg su polagali sve svoje nade, nikako ne mogu suprotstaviti i jedina pametna stvar koju mogu napraviti jest pobjeći što prije i što dalje. Možda Daleke planine zaista zaustave paklene monstrume koji ih tako zdušno progone.

Na koncu, zar tamo prije nekog vremena nisu otišli njihovi hrabri prijatelji, a kad su oni tamo onda nada još postoji. Osim toga, ono proročanstvo je govorilo baš o tim krajevima. Tamo bi se moralo pojaviti nešto čudesno, nešto pred čim će i zlo biti nemoćno. To proročanstvo je umornom starcu davalo kakvu-takvu nadu iako nije ni slutio o kakvom bi se čudu moglo raditi. Vjerovao je svojim dragim prijateljima koji su sad negdje u tim zlosretnim planinama, no duboko u sebi znao je da, ma koliko bili vješti i hrabri, protiv Marduka nemaju nikakve šanse. Morat će otkriti tajnu o kojoj je govorilo proročanstvo jer im je to i posljednja nada i jedina šansa u borbi protiv paklenog protivnika.
- Da-da, moramo bježati. Uvijek samo bježimo - žalosno je vrtio glavom.
Malo nakon toga krenuše put Dalekih planina.


……


Za to je vrijeme velika kolona izbjeglica napuštala Skrivenu dolinu. I njih je čekalo naporno putovanje prema istom odredištu. Skrivena dolina je bila jako udaljena od Dalekih planina pa su smatrali da će Jonas zasigurno već pronaći put preko tih naizgled posve nepristupačnih gudura, dok oni stignu. Svi su bili tužni i zabrinuti, duboko uronjeni u mračne misli. Taman su se smjestili u novom zavičaju, organizirali kakav-takav život, a onda ih pokosiše grozne vijesti. Žalost i strah, tuga i nemoć bile su im u zadnje vrijeme stalne pratiteljice. Na svim licima koja su se polako kretala prema jugoistoku jasno se ocrtavala briga. Što će biti s njima? Ima li ikakve nade? Zar i zadnja nada nije pokopana s onim groznim porazom? Što ih još može spasiti?

Crne misli su pritiskale jadne i izmučene ljude, no svejedno su išli naprijed nošeni nejasnom silom. Među svim tim zabrinutim licima jedno se posebno isticalo. Bilo je to prekrasno lice mlade djevojke, koja je uz sve brige koje su morile njene susjede i prijatelje imala još jednu, činilo joj se najveću od svih. Glavna briga bijaše joj mladić u kojeg su u zadnje vrijeme bili uprti svi pogledi. Samo da se njemu nešto ne dogodi. Ako on nastrada ni njoj više nema života. Molila je milostivog Duha da ga čuva, no gledajući svu ovu bijedu oko sebe nije bila sigurna da će joj molitva biti uslišana. Sjedila je pored oca na kolima, nijemo promatrajući lica koja promicahu pored nje. Sve su to bili dragi i dobri ljudi, obični seljaci sa svojim obiteljima ili hrabri ratnici koji srećom nisu pali pod Mardukov utjecaj. Sad su bježali glavom bez obzira jer su znali da će zlotvorova osveta biti strašna.
- Samo da on uspije, samo da uspije. Dobri Duše čuvaj ga. Čuvaj mog Jonasa - teško uzdahne djevojka naslanjajući glavu na očevo rame.


……


Paklene horde divljale su rušeći sve oko sebe u nekad predivnoj revlonskoj dolini. Doduše, nakon stravičnog vatrenog udara kojeg je prouzročio Marduk, nisu puno toga imale uništiti, no svejedno su im i ove preostale mrvice pričinjale neizmjerno zadovoljstvo. Još da su tu bili oni prokletnici, da im se krvi napiju, da ih iskasape i zatru za vijeke vjekova… eh, gdje bi bio kraj njihovu veselju.

Marduk je po tko zna koji put bio užasno nezadovoljan. Opet su mu prokletinje pobjegle, a tko bi znao gdje su ovog puta nestale? Ljutito je gledao nespretnog Enodusa koji se uplašen skutrio pored njega. Prokletnik u zadnje vrijeme ništa ne napravi kako treba. Da mu nije još uvijek potreban davno bi ga se riješio i to bi mu pričinilo posebno zadovoljstvo. Strastveno pomisli kako mu destrukcija uvijek probudi najsnažnije osjećaje. Cijeli život mu se vrtio oko toga, štoviše, to je bio glavni smisao njegove egzistencije. Uništiti, uništiti, uništiti… time se hranio i pojio, to je udisao. Poseban užitak bijaše uništiti nečiji život i blagostanje, nečiji mir i sreću. S tim se doista ništa nije moglo mjeriti, pa čak ni razaranje ove proklete doline. Samo je trebalo pažljivo promisliti i izabrati najbolji način, a u tome mu nije bilo ravnog.

Sad je stajao nasred ovog nekad čudesnog mjesta i bijesno promatrao svoje sluge. Ponekad bi kojeg dohvatio kad bi mu se previše približio, a taj bi odmah u gadnim mukama skončao. Bjesnio je na one bijednike koji su mu se usudili onako suprotstaviti. I na koncu mu opet pobjegoše. Koji je ovo već put? Da nije tako siguran u sebe, već bi pomislio da tu nešto opako nije u redu. No, dobro je znao da će ih prije ili kasnije dohvatiti, a onda jao njima. Ljutito je otpuhivao smrdljivi zrak šarajući naokolo prodornim mračnim očima. U jednom času pogled mu zastane na nekakvom svjetlucavom predmetu. Točno ispred zgarišta jedne nastambe ugleda malenu kutijicu. U trenu se nađe tamo, podigne ju i promotri. Kad prepozna pismo na njenom poklopcu skoro mu od gađenja ispadne iz ruke.

- Prokleti Artanci. Znači i oni su umiješani u ovo. Mogao sam i misliti. Prokletnici, zar već odavna nisu uništeni?
Otvori kutiju i u noj ugleda napola izgoreni papir. Vidjevši da je ispisan pokuša odgonetnuti što piše. Međutim, papir je bio napola pougljen pa se našao pred vrlo teškom zadaćom.
- Bar sam ja stručnjak za vatru i sve njezine produkte - prosikće podmuklo kroz zube.
Dugo je demonskim pogledom skenirao papir pa na koncu zadovoljno odloži kutiju.
- Znači tako - zlurado se okrene ka jugu - krenuli su prema Dalekim planinama… da-da, to može biti jedino to. Prokletnici, ne znaju da je malo toga što može biti gore od mene, a jedna od tih rijetkih stvari jest ono što ih tamo čeka. Budale ha-ha-ha-ha - orilo se sablasnom dolinom.

Marduk je zadovoljno zaključio da su njegove brige ovoga puta okončane, jer su bijednici sami izabrali smrt kojoj dolje nikako ne mogu pobjeći. Ta na tom mjestu ima toliko njegovih slugu i čuvara da im je jednostavno nemoguće promaći: - Sad odoše tamo i gadovi koji me baš ne cijene i ne poštuju - bijesno prosikće.
Morao je biti siguran da će ovoga puta stvarno skončati, pa odluči krenuti za njima i na licu mjesta se uvjeriti. Gledao je po spodobama oko sebe, a onda ga poče nagrizati crv sumnje.

NASTAVLJA SE...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.