FotoReportaža 494

Za 50. obljetnicu Kongregacije za svete Vatikan objavio fotografije s Tavelićeve kanonizacije

Za 50. obljetnicu Kongregacije za svete Vatikan objavio fotografije s Tavelićeve kanonizacije

Vatikanska Kongregacija za kauze svetaca 8. svibnja je obilježila pedeset godina djelovanja. Tim povodom na vatikanskom portalu www.vaticannews.va izašao je prigodni članak koji je ilustriran fotografijama s kanonizacije Nikole Tavelića koja je bila 21. lipnja 1970. 

Nakon mučeničke smrti četvorice franjevaca u Jeruzalemu, među njima i našeg Nikole Tavelića, slava im se brzo pronijela cijelim kršćanskim svijetom. Udivljenje je bilo općenito.

Dakako, odmah su uslijedila službena izvješća o njihovoj mučeničkoj smrti. Čuvar Svete zemlje i gvardijan samostana na Sionu, fra Gerard Calvet, službeno je o tome obavijestio redovničke poglavare i neke znance i prijatelje. O tome su pisali i drugi svjedoci. Takvih izvješća pronađeno je do sada – devet. Sva se izvješća u jednom slažu: bili su mučenici! Oci šibenskog samostana svetog Franje unose izvješće u brevijar i mučenika Nikolu, redovnika svog samostana, počinju javno štovati.

Do sada se mnogo tragalo za javnim štovanjem našega svetog Nikole. Ustanovljeno je to: prije potvrde javnog štovanja 1889. ne znamo da li se igdje drugdje na svijetu javno štovao osim u samostanu i crkvi svetog Franje u Šibeniku. To je zaključak i Povijesne sekcije pri Svetom zboru obreda u Rimu koja se trudila da stvar temeljito ispita.

Osamdesetih godina 19. stoljeća nastalo je posebno oduševljenje za svetog Nikolu. Pokrenuo ga je šibenski biskup Fosco. Njegovim zauzimanjem potvrdila je Sveta Stolica javno štovanje Nikole Tavilića i tako ga proglasila blaženim.

No, štovanje blaženog Nikole počelo se širiti među hrvatskim narodom tek 1934. kad je prvo hrvatsko hodočašće posjetilo Svetu zemlju. Hodočasnici su zapazili da mnogi narodi u svetim mjestima Isusove domovine imaju svoje crkve i oltare pa se probudila želja da i hrvatski narod podigne oltar u gradu Isusove smrti i uskrsnuća. Zamisao se toliko svidjela da je odmah osnovan posebni odbor u koji su, uz vođu puta, nadbiskupa Rodića, ušli dr. Josip Andrić, urednik Društva svetog Jeronima iz Zagreba i don Bartul Ganza, župnik iz Dicma u Dalmaciji.

Po povratku u domovinu, za zamisao se založio svom dušom dr. Josip Andrić. Sporazumio se s Palestinskim društvom iz Brna da hrvatski oltar u Jeruzalemu bude podignut u češkoj crkvi Svetog Ćirila i Metoda. Sad je nastalo pitanje: Kome ga posvetiti? Dr. Andrić sjetio se hrvatskog mučenika u Svetoj zemlji, Nikole Tavilića. Odlučili su da se upravo njemu posveti prvi hrvatski oltar u Jeruzalemu.

Ali za blaženog Nikolu zapravo nitko nije znao izvan granica Šibenika. Zato je s njime trebalo upoznati cijelu hrvatsku katoličku javnost. Na nagovor dr. Andrića napisao je kratak životopis o blaženom Nikoli don Krsto Stošić, koji je izašao već godine 1935. Dr. Andrić razvio je široku propagandu. Oltar je već bio postavljen 1936. Posvetu oltara obavio je u srpnju 1937. blagopokojni kardinal Stepinac. Nakon toga je Sveta Stolica dopustila da se u čast blaženog Nikole mogu podizati crkve i oltari po svim našim krajevima. Selo Cerovac kraj Požege prvo je podiglo kapelicu u čast Blaženika.

Sve se razvijalo čudesnom brzinom. Munjevito širenje štovanja po svim našim krajevima postalo je čvrsto uporište za pokretanje kanonizacije blaženog Nikole. Molba je predana Svetom ocu 14. studenog 1939. prigodom hrvatskog hodočašća koje je vodilo osam biskupa, na čelu s nadbiskupom Stepincem.

Do tada je kauza blaženog Nikole bila u rukama franjevaca konventualaca. Videći veliko zanimanje za blaženog Nikolu kod našega episkopata, tadašnji postulator Reda franjevaca konventualaca, otac Topolinski, predložio je da kauzu preuzme hrvatski episkopat. Otac Topolinski učinio je to iz dva razloga. Prvo: zauzimanjem episkopata bili su veći izgledi za što skoriju kanonizaciju. Drugo: naš je Red imao mnogo kauza pa je kauza blaženog Nikole bila posljednja na redu. Hrvatski episkopat rado je uzeo kauzu u svoje ruke i odmah predložio za postulatora monsinjora dr. Jurja Mađerca, rektora Zavoda svetog Jeronima u Rimu. Za vicepostulatora imenovan je zagrebački kanonik dr. Dragutin Hren. Dr. Hren se kasnije odrekao službe vicepostulatora a na njegovo je mjesto imenovan otac dr. Ante Crnica. Dana 4. rujna 1957. umro je postulator dr. Mađerec pa je za novog postulatora u kauzi blaženog Nikole postavljen monsinjor dr. Krešimir Zorić.

Rat je spriječio ono čemu smo se nadali. Od 1945. do 1955. učinjeno je kod nas vrlo malo za blaženog Nikolu. Nije čudno, postojale su objektivne teškoće. Tada se javio novi vicepostulator u kauzi blaženog Nikole, otac dr. Ante Crnica, koji je od tada isključivo živio i radio za kanonizaciju blaženog Nikole. Dva velika protagonista njegove slave i štovanja, dr. Andrić i dr. Crnica, nisu dočekali trenutak Nikolina proglašenja svetim. Tako je redovito. Ljudi umiru kad obave svoj zadatak, a slavlje često slave oni koji ga nisu spremali.

Jednu osobu pri tom velikom slavlju ne smijemo nikako mimoići. Radila je tiho i nezapaženo, daleko od nas, i to je možda razlog što se, na žalost, nije pojavljivala u našem vidnom polju. To je postulator u kauzi blaženog Nikole, monsinjor dr. Krešo Zorić koji je trajno živio u Rimu. Možda nitko kao dr. Zorić ne zna s kakvim se sve teškoćama morao hvatati ukoštac. Zasluge monsinjora Zorića, njegovu bezgraničnu upornost i golemo zalaganje još nitko nije iznio na javu. Dogodilo se da su zvijezde zakrilile sunce. Svakako, netko će se naći koji će vjerno iznijeti neprocjenjive zasluge toga skromnog a zaslužnog čovjeka.

I još jedan, trajno nezaboravan, odlučan i uporan: šibenski biskup, monsinjor Josip Arnerić. Bez njega još bismo dugo čekali na Nikolinu kanonizaciju.

Ti ljudi, vrijedni poštovanja i udivljenja, živjet će trajno u sjeni prvoga hrvatskog sveca.

misija / yves ivonides / www.vaticannews.va

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.