FotoReportaža 1842

Na dječjoj nedjeljnoj misi na Visokoj svećenik se mora provlačiti među 50-ak ministranata

Na dječjoj nedjeljnoj misi na Visokoj svećenik se mora provlačiti među 50-ak ministranata

Župa na istočnom dijelu Splita, na ulazu u grad, proslavila je prošle godine pedesetu obljetnicu postojanja. Na njezinu području živi oko 14 tisuća stanovnika, a osim kotara Visoka župi pripada i dio četvrti Split 3. Nedjeljom se u crkvi izgrađenoj prije 10 godina slave četiri mise, a svakoga dana dvije.

Na istočnom dijelu Splitskoga poluotoka, na najvišem naseljenom dijelu grada, koji po visini prestiže jedino opjevana park-šuma Marjan sa 178 metara, smjestio se jedan od novijih kotara, a svoj je razvoj započeo šezdesetih godina prošloga stoljeća. Iako povijest prvi pisani spomen Visoke veže uz 1219. godinu jer je u Splitskom kartularu stajalo da je zemlja na Visokoj darovana Kaptolu sv. Dujma, taj je gradski kotar postao obiteljska četvrt zahvaljujući doseljavanju, ali i prirodnomu povećanju obitelji.

Nekadašnje vinograde i polja Splićana zamijenile su obiteljske kuće te je broj stanovnika rastao. U početku neplanski građeno i uz brojne uzvisine i uzbrdice, područje je isprepleteno brojnim kratkim i slijepim uličicama. No s kojega god se dijela Splita pristupalo, nezaobilazan simbol Visoke posljednjih deset godina jest vizura župne crkva posvećene Presvetomu Srcu Isusovu sa zvonikom i križem visokim 35 metara. Ne samo da je riječ o župnoj crkvi na najvišoj nadmorskoj visini u Splitu koja svojom bjelinom i značajnom arhitekturom nosi prepoznatljivost, nego je svake nedjelje ispunjena djecom, mladima i obiteljima, što joj daje još veću vrijednost.

»Ljudi su pozitivni prema Crkvi«

Župa obuhvaća gradski kotar Visoka, ali i dio Splita 3 te okuplja oko 14 tisuća vjernika te 2100 obitelji, no u povijesti te polustoljetne župe njezin je teritorij obuhvaćalo znatno veće područje, pa su naknadno uspostavljene nove župe. Pastoral je danas povjeren 52-godišnjemu župniku don Boži Plazibatu, rodom iz Dugopolja, koji je na Visokoj već devetu godinu. Stigao je 2010. godine iz župe Duće kraj Omiša, a ranije je bio i ravnatelj te odgojitelj u Nadbiskupskom sjemeništu te je u Rimu studirao pedagogiju na salezijanskom sveučilištu.

Župa je prvih četrdeset godina sve aktivnosti imala u kući, nadograđenoj i uređenoj za potrebe bogoslužja, katehizacije te stanovanje župnika i njegova pomoćnika, što je bilo premalo za potrebe župe pa je 2009. izgrađena nova velika crkva. »Mali, skučeni prostor zamijenjen je velikom crkvom i trebalo je u početcima mnogo raditi i založiti se kako bi se osmislio pastoralni život u velikoj crkvi. No ljudi su pozitivni prema Crkvi. Iako smo gradska župa, stanovništvo je heterogeno – mnogi su se doselili iz Dalmatinske zagore, Imotske krajine i Poljičke Republike, a česte su danas migracije, vjernici se sele. Vjera kod svakoga pojedinca dozrijeva i postaje osobna. 

U kotaru Visoka sve manje je prisutna tradicionalna vjera, a to se posebno očituje na dijelu Splita 3 koji pripada našoj župi. Obitelji koje su vjerske zaista sudjeluju u životu župe«, pojašnjava župnik župe koja pripada Konkatedralnomu dekanatu Splitsko-makarske nadbiskupije, a svojom živošću i brojnošću – koja je posebno vidljiva u dječjem zboru i ministrantskoj zajednici – zasigurno može biti uzor i mnogim drugim zajednicama.

U temeljima neumoran rad isusovaca

»U povijesnoj zbilji župe veliku ulogu odigrali su prvi pastoralni djelatnici redovnici isusovci kojima je bila povjerena duhovna briga i skrb o vjernicima na tom području grada, i to u nimalo lakim vremenima za Crkvu i hrvatski narod općenito. Oni su pokazali neumoran rad u podizanju i izgradnji kamene, ali i žive Crkve. Kao župnik nastojao sam zajedno sa svojim suradnicima sa zahvalnošću nadograđivati na temeljima isusovaca i ulagati i u živu i u kamenu Crkvu, učvršćujući župnu zajednicu u međusobnoj povezanosti i zajedništvu u vjeri, živoj nadi i bratskoj ljubavi«, kaže župnik Plazibat. Svjestan da župa svoj život nije započela niti će ga završiti s njim, napominje da župa nadilazi jednu osobu.

Župa je s obzirom na opseg pastorala uvijek imala i vikara, a sada je na toj službi 38-godišnji don Luka Stipinović iz Stobreča, koji je kao mladomisnik došao na Visoku. »Bio sam miran kada sam dobio dekret za ovu župu, iako je uvijek prisutna neizvjesnost i javljaju se pitanja hoću li biti dovoljno dobar za sve zahtjeve koje župa sa sobom nosi i od pomoći župniku. Znao sam da je župnik dobar i da se prema nama mladim svećenicima ponaša kao otac, a ne kao netko tko ima vlast. Blagoslovljen sam što sam dobio priliku biti tu na službi«, kaže Stipinović, kojemu je povjerena briga za župnu katehezu, a predaje i školski vjeronauk osmim razredima u OŠ Visoka te jednom mjesečno odlazi u bolnicu na Križinama. 

Povezanost župe s kotarom i suradnja sa školom očituje se i u organiziranju božićne i uskrsne ispovijedi, kada vjeroučitelji dovode djecu po razredima u crkvu na ispovijed na izvanrazrednu nastavu, a svećenici održe kratki ispit savjesti te uspiju ispovjediti cijeli razred djece za vrijeme školskoga sata.

Župni vikar Stipinović, koji je u bogosloviju ušao sa 29 godina te je njegov duhovni poziv dozrijevao u molitvenoj zajednici karizmatskoga tipa na Škrapama, kao posebnost župe ističe rad s ministrantima: »Stariji ministranti pomažu mlađima te ih odgajaju da nauče kako posluživati kod oltara. Ministranti jedni o drugima vode računa, ispravljaju se i korigiraju. Na nedjeljnoj misi u 9.30 sati bude 50-ak ministranata pa ne bude dovoljno mjesta ni haljinica za sve, a svećenik se mora provlačiti između njih… Ako netko od djece ne uspije ministrirati, to ih rastuži.«

Ulažu umijeće na dobrobit župljana

Posebnu brigu o ministrantskom ruhu vodi jedna od dviju redovnica milosrdnica koje su na službi u župi – s. Regina Medić. One tiho i samozatajno grade zajednicu, vrijedne su suradnice u pastoralu i u brizi oko crkve te ulažu svoje vrijeme i umijeće na dobrobit župljana. S. Gracija Akmadžić vodi župni zbor, a stariji se vjernici sjećaju i prvoga župnika o. Valentina Miklobušca i redovnice Elvire Žižić koji su uz pomoć vjernika iz prašine podignuli prvu malu crkvu, kao i nezaobilaznoga o. Zorana Vujičića kao posljednjega isusovca župnika.

Tih se godina još živo sjeća Jure Popović (70) koji pripomože kao sakristan, ali i u skupljanju milostinje. Marija Bekavac (66) zajedno s prijateljicom Milenom predvodi pjevanje na nedjeljnoj misi u 8 sati, a u župnom je zboru pjevala gotovo tri desetljeća. Iako ima problema s govorom, kako sama svjedoči, puno bolje pjeva, a to treba zahvaliti s. Violeti, koja je umrla ovoga ljeta, a vodila je njihov zbor i naučila ih ispravno pjevati »iz dijafragme«. 

»Nije bilo zgodno ni jednostavno doći u našu župu jer smo se i mi vjernici navikli na naše isusovce. Otac biskup kao da je znao koga će nam poslati, prezadovoljni smo i Bogu hvala! Na misama želimo da župljani pjevaju, zato uzimamo tradicionalne pjesme. Uz Crkvu sam povezana od prvoga dana kada sam se vratila iz inozemstva«, kaže Marija Bekavac, koja je nakon osnovne škole u Splitu otišla u Stuttgart, gdje je ostala 12 godina, a sjeća se kako se prikupljao novac za gradnju prve crkve 1968. godine i da je tada župa imala oko 30 tisuća stanovnika.

Rodom iz Jesenica, doselila se zbog udaje na Visoku župljanka Mandica Batinić (50). Od početka je dio Marijine legije i župnoga prezidija Bezgrješnoga Srca Marijina koji je započeo djelovati 2013. godine na njezinu inicijativu. Osam aktivnih članova, kao i molitveni podupirajući članovi, na usluzi su župljanima, spremni su s njima se pomoliti. 

»Kada smo na misi, ponudimo župljane bi li voljeli da dođemo do njih, da s njima porazgovaramo. Moramo biti uporni, uvijek se ponovno pozivati. Uz taj obiteljski apostolat, održavamo tjedne molitvene susrete u župi, a posjećujemo i Dom za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici koji nije na području naše župe, ali smo svakoga četvrtka tamo i prije mise molimo krunicu i idemo u obilazak po sobama«, govori Mandica Batinić, zaposlena u splitskoj bolnici kao pomoćno osoblje.

Žrtva i odricanje za župu

Bračni par Brekalo – Snježana i Ante – također su redoviti i aktivni članovi župe Presvetoga Srca Isusova. I dok je kod Snježane odavno tinjala želja da se angažiranije uključi u župi te je to ostvarila kao članica Marijine legije, suprug Ante kao pastoralni vijećnik uvijek je spreman pomoći župniku. Oboje su čitači na misama. Supruga Snježana, zaposlena u gradskom poduzeću u pogrebnoj službi, svjedoči: »Želja mi je uvijek bila da se darujem, da radim što bi bilo Bogu drago, iako nekada traži i žrtvu i odvajanje vremena, ali uz Božju pomoć i Marijin zagovor uvijek se uspije i nađe vremena i za molitvene susrete, i za apostolat, i za pomaganje oko crkve.«

Održavanje čistom velike župne crkve koja ima 600 četvornih metara povjereno je Nataliji Trogrlić, koja je – kako svjedoči – imala sreću ostati u župi, nije ju trebala mijenjati. Njezin je posao koordinirati 40-ak žena koje svakoga četvrtka nakon večernje mise čiste crkvu i sakristiju, a za okoliš se okuplja muška ekipa. 

»U svakoj ekipi bude 7-8 žena, tako da se na red dođe svaki peti tjedan. S tim je započeo još bivši župnik kada smo prešli u novu crkvu i trebalo ju je generalno očistiti, pa smo s tim samo nastavili. Napravili smo raspored, podijelili se u skupine i nije bilo teško godinama održati taj raspored. Lijepo je sudjelovati u životu župe, biti tu svaku nedjelju, djeca imaju aktivnosti, a i drugi članovi obitelji mogu se negdje naći«, kaže Natalija Trogrlić, a njezine riječi potvrđuje i nezaposlena komercijalistica i majka troje djece Sofija Kavelj (49), koja je također dio tima. Usto, za proslave poput sv. Cecilije ili župnoga blagdana redovito pomaže redovnicama u pripremi »kuhinjskih specijaliteta« za ministrante, pjevače i cijelu župnu zajednicu, kao i za tjedna druženja u došašću nakon zornica kada poslužuju kavu i čaj.

Mogu dobiti dobar temelj

O dječjem zboru u tandemu se brinu Anamarija Perić i Marina Božić Bakušić, obje zaposlene u Centru za odgoj i obrazovanje »Juraj Bonači«. Anamarija Perić već je četiri godine u toj ulozi, a krenula je zajedno s kolegicom Ivanom Filipović. »Ima mnogo djece, rado se odazivaju još od predškolske dobi, onda kasnije prijeđu u zbor mladih. Djeca dolaze redovito s obiteljima na nedjeljnu misu, iako su neki orijentirani na odlazak na selo i druge aktivnosti, no uz pomoć mikrofona uspijemo održati razinu«, kaže Anamarija Perić, majka četvero djece, koja je pjevala u više zborova, a ističe da u župi ima dosta brojnih obitelji.

Iako se Marina Božić Bakušić prije četiri godine odselila iz župe na Sućidar, njezino je dijete ostalo u školi i na vjeronauku na Visokoj. Odnedavno je preuzela sviranje na misi te organizaciju proba i pripremu tekstova pjesama za nedjeljno slavlje. »Sve to traži velik angažman, no motivira me rad s djecom. Želim da djeca osjete i žive ovaj način pjevanja i djetinjstvo kako sam ga ja nekada proživjela u župi. Jer koliko god lutamo u životu, ako smo u djetinjstvu dobili dobru bazu, imamo se kamo vratiti. A ovdje u našoj župi djeca mogu dobiti dobar temelj«, kaže Marina Božić Bakušić, po zanimanju logopedica, ali i doktorica znanosti.

Osim na susretima »licem u lice«, župa živi i u virtualnoj stvarnosti, a za prisutnost na društvenoj mreži »Facebook« brine se Aneta Mijić koja objavljuje župna događanja, obavijesti, ali i duhovne sadržaje, fotografije s krštenja. »Župa živi i na taj način. Sada kada je bio blagoslov kuća, upravo smo preko Facebooka dobivali mnogo upita, a vjernici se raspituju i za kumovanje. Nekada se ljudi čak i jave kada imaju probleme, oni koji pate od depresije i traže pomoć, te pitaju što da mole, a ja ih uvijek uputim na svećenika. Tu sam kao njihova produžena ruka«, govori Aneta Mijić, koja je prethodno iskustvo stekla vodeći stranicu o sv. Faustini Kowalskoj i koja ima 20 tisuća pratitelja.

Posebna pobožnost svetom papi

Župljani su – što se može osjetiti u višesatnom posjetu – međusobno povezani, a o tome mnogo govore i sami župljani, ističući da oni koji prvi put dođu u crkvu osjete toplinu i iznenade se brojem djece, za koju su i tijekom tjedna u župi organizirane aktivnosti – od vjeronauka preko športskih aktivnosti do gledanja filmova. Za djecu su se pripremale i likovne radionice, koje je vodila Ana Madunić (47), profesorica likovne kulture, koja se brine i o estetskom uređenju crkve za vrijeme blagdana, uređenju Kristova groba i jaslica, kićenju bora. 

»Sretna sam u ovoj župi, funkcioniramo kao obitelj, jedva čekam da me župnik zove da nešto napravim, da mogu pridonijeti. Oko blagdana i većih proslava posebno se vidi koliko smo povezani, koliko nam nije teško ništa napraviti, sretni smo da svatko može dati svoj doprinos. Drago mi je da sam dio tima i što sam mogla voditi kreativne radionice, a bile su uključene još dvije župljanke Svjetlana Stapić i Ivanka Bralo«, kaže Ana Madunić, koja uređuje i oglasnu ploču. Ističe da je u župi posebno razvijena pobožnost prema sv. Ivanu Pavlu II. Naime, upravo je on za svojega pohoda Hrvatskoj 1998. godine blagoslovio kamen temeljac za izgradnju nove župne crkve.

Iako je tada bio desetogodišnjak, toga se sjeća i Luka Pribisalić, član župnoga pastoralnoga vijeća i nakon četiri godine u odvjetništvu sada je doktorand na Pravnom fakultetu na katedri za Financijsko pravo i financijska znanost. Povezan je sa župom od rođenja i cijeli život prisutan u župi, a kako su bili prvi susjedi stare crkve, kaže da je »svakoga patra dočekivao i otpraćao na druge službe ili na poslijediplomske studije«.

Opisujući gradsku četvrt, kaže: »Posljednjih godina primjećuje se da gotovo svaka kuća na Visokoj ima oznaku apartmani Hrvatske turističke zajednice, pa se oni ljeti iznajmljuju turistima, a tijekom godine studentima jer je u blizini kampus. Mnogi se orijentiraju prema iznajmljivanju i tako poboljšavaju kućni proračun, a rezidencijalni se dio sada počeo širiti prema Solinu i Podstrani.«

Rijetko se koja župa može pohvaliti da u svojim prostorima ima ambulantu, a upravo je pastoralni centar župe Presvetoga Srca Isusova na Visokoj »dom« za ordinacije opće medicine, pedijatrije i dentalne medicine posljednje četiri godine. Naime, dio velikoga prostora nove crkve i pastoralnoga centra – oko 160 kvadrata – prenamijenjeno je i dano u dugoročan najam te je tako stanovnicima istočnoga dijela Splita omogućena dostupnija zdravstvena zaštita.

»Taj nam prostor nije bio nuždan i zato smo ga bili voljni ustupiti za opće dobro, tražili smo sadržaj koji je kompatibilan s Crkvom, duhovnim sadržajem i nešto što nedostaje četvrti te smo upravo ambulante prepoznali kao odlično rješenje. Ljudi znaju da ambulante djeluju u crkvenim prostorima i dolazili su brojni pozitivni komentari i od stanovnika, ali i šire«, ispričao je župnik Plazibat.

Kampus »pojačao« večernju misu

Među mlađom generacijom u župi se ističe i Antonela Domjanović (22), studentica 3. godine i orguljašica u župnom zboru. Svake je nedjelje na misi u 11 sati, a ni tijekom ljeta ne posustaje. »Meni je to gušt, uvijek mi je bilo draže svirati nego pjevati i kada sam išla u glazbenu školu. Imamo dvije probe tjedno za župni zbor, ali ne mogu baš uvijek doći, no časna ima razumijevanja pa se lako dogovorimo. Mnogo mi znači da svojim talentom i radom mogu pridonijeti župi«, napominje Domjanović, župljanka iz susjedne četvrti Split 3.

Od prošle godine njezina kolegica Josipa Mikulić (25) vodi zbor mladih, a 20-ak pjevača glazbeno animira slavlje uz klavijature i gitare. »Otkada je zaživio kampus mnogo mladih dolazi na misu odasvud, ne samo iz župe. Uključujemo se i u nadbiskupijske programe, bili smo pozvani pjevati na misi mladih, a posebno je lijepo što se sva tri župna zbora okupe u jedan veliki sastav za župne blagdane. U tim prigodama i mladi pjevaju koralne napjeve i otkriju njihovu ljepotu, pa i mi uz šansone pjevamo i pučke skladbe«, svjedoči Josipa Mikulić i kaže kako se u župi održavaju i smotre zborova, a svaka pastoralna godina završava izletom i druženjem.

misija / ivan tašev / glas koncila

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.