FotoReportaža 581

Nadbiskup Barišić: Blaženi Alojzije Stepinac je zlato za sva vremena

Nadbiskup Barišić: Blaženi Alojzije Stepinac je zlato za sva vremena

 

Homilija nadbiskupa metropolita splitsko-makarskog mons. Marina Barišića na svetoj misi u zagrebačkoj katedrali 13. listopada na hodočašću blaženom Alojziju Stepincu vjernika Splitsko-makarske nadbiskupije.

Draga braćo i sestre, danas smo se kao hodočasnici Splitsko-makarske nadbiskupije okupili svi zajedno u zagrebačkoj katedrali. Okuplja nas onaj kojeg je sveti Ivan Pavao II. pred 20 godina u Mariji Bistrici proglasio blaženim ikojeg je nazvao „najsvetijim likom hrvatskog naroda“ – blaženi Alojzije Stepinac. 

Tko i kakav je bio Alojzije Stepinac? Ponajprije je bio čovjek, pa nam je kao stvorenje razumljiv samo preko Stvoritelja, tj. utjelovljene Riječi – Isusa Krista. Jer Bog, otkrivajući svijetu samog sebe, otkriva i čovjeku čovjeka. Bio je i svećenik, biskup, pa nam je kao takav razumljiv samo iz euharistije. On je predao čitavog sebe baš poput euharistijskog Krista, a o tome i sam piše: 

„U Presvetoj Euharistiji Krist ide još mnogo dalje, jer nam daje ni više ni manje nego samoga Sebe, začetnika svih milosti.“ A i živio je po euharistijskoj logici života, tj. logici pšeničnog zrna koje umire kako bi drugi mogli živjeti. Takvim ga oslikavaju i današnja čitanja koja smo upravo čuli. Riječ Božja i Alojzije Stepinac zajedno se prate. Bio je i Hrvat, te je do kraja ljubio svoj narod. 

Za blaženog Stepinca neupitna je ljubav prema hrvatskom narodu, koja je kako sam ističe, „utemeljena u ljudskoj naravi, jer čovjek po svojoj naravi ljubi narod od kojeg potječe.“ Što njegov narod više pati, on ga više ljubi i piše: „Nikada mi taj siromašni narod nije bio tako drag kao sada, kada toliko pati, kao možda nikada u svojoj povijesti.“ Doista, blaženi Alojzije je bio istinski čovjek i istinsko kristoliki svećenik, ljubitelj svog naroda i svakog čovjeka, duhovna i moralna vertikala, temelj i usmjerenje naše budućnosti.

Providnost nam je blaženog Alojzija dala u najtežim vremenima naše povijesti. Za svojeg života prolazio je kroz mnoge nevolje, a snagu i utjehu nalazio je u Kristu Gospodinu. To izražava i njegovo mladomisničko geslo: „A ja, Bože sačuvaj da bi se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet razapet i ja svijetu.“ (Gal 6, 14); kao i njegovo biskupsko geslo: „U tebe se Gospodine uzdam.“

Život blaženog Alojzija Stepinca bio je prožet patnjom i trpljenjem, oduzetom slobodom i lažnim optuživanjem, ali je prije svega i najdublje bio satkan od snažnih niti vjere koja je nadživjela i pobijedila svaku prolaznu poteškoću i muku. Tako on na jednom mjestu zapisa: „Naša vjera, u Tebe, Gospodine i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebljiva jer će sve proći, ali ti ostaješ.“

Ova životna gesla, kao i njegov hodočasnički život na zemlji, govore nam o čovjeku čvrstih načela, ali i o blagom čovjeku, čovjeku blagog postupanja. I u tome je nastojao do kraja nasljedovati Krista Gospodina. Snaga njegove vjere i opredjeljenje za Gospodina, kao i blagost i ljubav prema bližnjima, osobito su došli do izražaja u suprotstavljanju podivljalim ideologijama prije, za vrijeme i poslije rata. U tim teškim i tamnim vremenima, u cijeloj Europi, rijetko se tko tako odvažno suprotstavljao trima bezbožnim ideologijama, kao blaženi Alojzije Stepinac. 

Njegove su riječi: „I bilo bi krivo misliti, da bi možda Katolička Crkva u obrani elementarnih prava ljudske ličnosti i slobode savjesti poznavala straha pred ikojom ljudskom silom… Bog nam je Otac, a mi svi bez razlike boje, jezika i oblika njegova smo djeca, a međusobno braća…Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Svi su narodi jednaki pred Bogom… čovjek je pozvan ljubiti, a ne mrziti druge.“ Stepinac je ljubio svoj Hrvatski narod i ponosio se time, ali dok je naglašavao kako je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, istovremeno je snažno zagovarao i poticao na ljubav prema bližnjemu, prema čovjeku, bez razlike kako se zvao, kako je izgledao i od kuda je došao.

U ovim izvanredno teškim vremenima i prilikama ovako se mogao ponašati samo onaj koji je i u svojem svakodnevnom monotonom životu, tj. i u malim stvarima, bio velik. U jednom svom govoru akademskoj mladeži iz 1939. kazuje: „…Utjelovljeni Bog Isus Krist proživio je 33 godine na ovoj zemlji. Od tih je trideset proveo u potpunoj skrovitosti. Ako izuzmete onamo meteorski bljesak prvog Njegovog pohoda u Jeruzalem, ne vidimo kod njega drugo nego monotoniju svakodnevnih sitnih dužnosti i strpljivog čovjeka na javni nastup i zahvat u javni život koji je imao dati novi smjer ne samo vlastitom životu nego i životu sviju naroda.“ 

Doista, nadbiskup Stepinac je nasljedovao skrivenog Krista u svojoj svakodnevnici, a tu svakodnevnu veličinu njegova života lažni proces i sramotna osuda samo su još više potvrdili i pokazali kako je on i bez vanjskih protivština živio sveto. Riječ Božja učinila je njegov život plodnim. Posvećujući svoj život u vjernosti Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, ovo palo zrno u zemlju, donijelo je bogati urod kako za svoje vrijeme, tako i za sva vremena i pokoljenja hrvatskog naroda i kršćanskog svijeta. 

S pravom je kardinal Kuharić, gledajući ljude kako svakodnevno dolaze na njegov grob moliti, mogao reći: „S njegovim grobom postaje jača zemlja u kojoj počiva… on nam je suvremen čvrstoćom i cjelovitošću svoje vjere, stoga nam ostaje nadahnuće i danas.“ Nadahnuće osobno, obiteljsko i društveno.

Dragi hodočasnici, dolazimo s Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji kojeg smo slavili u Splitu i Solinu. Obitelj je put čovjeka, društva i Crkve – izvor života i radosti. Danas želimo čuti što je blaženi Alojzije Stepinac govorio i što nam sad govori o ovoj temeljnoj stanici čovjeka i društva koja je na razne načine ugrožena. 

„Naše obitelji treba da i opet postanu škole i vježbališta kršćanskih kreposti… otrovni crv zagrizao je i korijen. Taj korijen – to je obitelj, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji…“ Sa strahom i tugom gleda već na tolike razvaline i ruševine naših hrvatskih obitelji te snažno podsjeća: „Želim da svima bude konačno jasno, da Hrvatska nema budućnosti, ako se cijela javnost, a specijalno naša Banska vlast, svim silama i sredstvima, koja su joj na raspolaganju, ne odupre zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, ma kako se ti zločini vršili baš pod firmom znanstvenosti ili socijalnih indikacija ili tobože zdravlja… Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji.“ 

Uočavajući svu obiteljsku stvarnost i problematiku, često u svojim homilijama i govorima upućuje snažan apel svakoj obitelji u kojem poziva na ponovni povratak obiteljskoj molitvi. Upravo u molitvi vidi snažnu obranu obiteljskog zajedništva i suživota. I danas je takav apel potreban, jer je molitva najbolji lijek protiv individualizma, egoizma, samodostatnosti i moralne dekadence. A sve su to stvarnosti koje unose dubok rascjep u obiteljsko zajedništvo. 

Stoga navodim njegove riječi: „Živo dakle na posao: u svakoj hrvatskoj kući neka se stvori ‘Božji kutić’ urešen Raspelom, slikama Majke Božje i svetaca, osobito naših hrvatskih blaženika; pod zaštitom toga ‘Božjeg kutića’ neka se kupe svi članovi po večerima, a po nedjeljama na molitvu i pobožno štivo; konačno neka se obitelji posvete predobromu Srcu Isusovu poznatom naročitom posvetom. Takvim obiteljskim apostolatom zagrabit ćemo u temelje, postaviti sjekiru na korijen zla i najsigurnije poraditi za zdravu, sretnu i Božju budućnost hrvatskog naroda.“

Draga braćo i sestre, jedan dobri poznavatelj Stepinca napisao je knjigu pod naslovom „Stepinac govori“. Doista, govori nama, svojima! Ne samo da govori, već se za nas i moli. Dok je bio u zatočeništvu, osjećao je snagu molitve svih onih koji su za njega molili. O snazi molitve zapisa: „Mogu Vam reći da sam se osjećao mnogo zadovoljniji u tamnici u Lepoglavi, nego u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Zar to nisu čudesa milosti Božje, isprošena molitvama tolikih dobrih duša?“ 

Ovaj duhovni vođa i molitelj, molio je za svoj narod, da može opstati i da uspije izići iz svoga ropstva. On reče: „Ja se nadam, da će mi milosrdni Isus dati milost da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas… da svi prispijete k cilju za kojeg nas je Bog stvorio.“ I dao mu je Gospodin tu milost, da iz zajedništva svetih i blaženih prati nas, naše obitelji i Hrvatski narod. 

Još i danas odjekuju njegove riječi: „Ili jesmo ili nismo kršćani.“ Njegovim riječima pridružuje se i papa Franjo: „Ne može se biti kršćanin napola, ostavljajući Isusa unutar zidina Crkve i izbjegavati svjedočenje za njega u obitelji, u odgoju djece, na svom radnom mjestu. Bog je sve. Ono što je sve, nedjeljivo je; ne može se služiti napola i imati idole uz Boga.“ Napola biti kršćanin znači ne prihvatiti Boga kao Boga, imati idole pored njega. Budimo i postanimo ono što jesmo – kršćani. Prepoznajmo se po svojoj vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima; prepoznajmo se u Stepinčevim riječima koje neka postanu i naše: „U tebe se Gospodine uzdam.“ Ovo će biti naša svojevrsna kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca.

Na kraju spomenuti ću jedan događaj koji povezuje Split i Zagreb, nas i Alojzija Stepinca. Kada je 1991. godine raketiran grad Split, pogođena je i crkvica na Spinutu. U tijeku obnove na vidjelo je izišla jedna tajna do tada dugo skrivana. Na splitskom smetlištu – Karepovcu, jedan je radnik davno našao brončani medaljon Alojzija Stepinca umočen u katran. Netko se bojao za svoj život pa je bacio Stepinčev medaljon na smetlište, jer je šezdesetih godina bilo opasno ne samo imati Stepinčev lik, već i spomenuti njegovo ime. 

Radnik je medaljon sakrio i u povjerenju o tome rekao svome poslovođi kršćaninu. Ovaj ga je molio da to nikom ne kazuje, te da mu ustupi taj medaljon. Sve do 1991. Stepinčev medaljon boravio je u njegovoj obitelji brižno skriven. Na kraju obnove crkve na Spinutu 1992. godine, za blagoslov je bio pozvan kardinal Kuharić koji je predvodio euharistijsko slavlje, gdje mu je uručen ovaj medaljon i ispričana cijela njegova povijest. 

Za Stepinčevo te iste godine, u zagrebačkoj katedrali, kardinal je spomenuo pokušaj bacanja Stepinca na smetlište povijesti, naglasivši pritom da „zlato bačeno u blato uvijek ostaje zlato“! Ovaj Stepinčev medaljon nosi u sebi svu simboliku i stvarnost ne samo odbačenosti lika i djela zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, nego i pokušaj zatiranja naše povijesti, identiteta i moralno – duhovnih vrednota hrvatskog naroda. Doista, blaženi Alojzije Stepinac je zlato za sva vremena, zlato i za vječnost! Ako ovo zlato nije moglo poništiti nikakvo blato, vjerujemo da ga ne mogu promijeniti ni obezvrijediti ni ideološka mišljenja, ni političke magle, ni diplomatska prašina.

Draga braćo i sestre, danas hodočastimo ovom našem zlatu, blaženom Alojziju Stepincu, koji nam snažno progovara o istinskom bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju. Kod njega nema pretvaranja. On je isti i u kući i u javnosti, u zatvoru i na oltaru, u malim stvarima i velikim životnim odlukama. Njegova vjernost Bogu i ljubav prema svakom čovjeku nije podijeljena na određene trenutke, već je cjelovita i vječna. Neka nas duh i snaga našeg blaženika prosvijetli, pročisti, ohrabri i učini istinskim Kristovim svjedocima. Nadahnuti blaženikovim primjerom i zagovorom, hodočastimo ovom zemljom njegovim geslom: „U tebe se Gospodine uzdamo!“

Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen

U programu hodočašća Splitsko-makarske nadbiskupije na grob bl. Alojzija Stepinca u subotu 13. listopada 2018. godine praizveden je oratorij "Slobodan u istini - Blaženi Alojzije Stepinac".

Oratorij za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje djelo je skladatelja maestra don Šime Marovića, kapelnika stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koji je ujedno i ravnao praizvedbom, dok tekst oratorija potpisuje don Ante Mateljan.

Kao solisti nastupili su Marija Bubić-Jaman, sopran; Ana Ticl, sopran; Vinko Maroević, tenor i Goran Velić, tenor. Zborske dionice izveli su Mješoviti zbor Splitske katedrale i župe Gospe Fatimske – Split-Škrape, dok je na orguljama bio maestro don Ivan Urlić.

Oratorij se sastoji od prologa, tri središnja djela i epiloga, a prolazi Blaženikov život od biskupskog imenovanja preko njegovog poslanja obilježnog trpljenjem do svečane beatifikacije.

Za ovu prigodu tiskan je vodič s cijelim tekstom Oratorija ukrašen ilustracijama bl. Alojzija Stepinca sa područja Splitsko-makarske nadbiskupije.

misija / ika

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.