FotoReportaža 500

Splitsko obišašće s Gospinom ikonom od prvostolnice do Pojišana

Splitsko obišašće s Gospinom ikonom od prvostolnice do Pojišana

Proslavu svoje nebeske zaštitnice svetkovinu Velike Gospe Split je 15. kolovoza proslavio tradicionalnim obišašćem s Gospinom ikonom, od prvostolnice Sv. Dujma do svetišta Gospe od Pojišana.

Procesiju, koju su pratili zvuci s brodova u splitskoj luci te velika zvona splitske prvostolnice (koja od sedmoga stoljeća nosi naslov Uznesenja Marijina) a u kojoj su sudjelovali mladi u narodnim nošnjama, pripadnici Hrvatske ratne mornarice, redovnice i ostali vjernički puk, duhovnim poticajima animirao je don Ante Mateljan.
Euharistijsko slavlje u pojišanskomu svetištu, koje je također posvećeno Uznesenju Blažene Djevice Marije, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.

U suslavlju je bilo petnaestak svećenika predvođenih provincijalnim ministrom Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jurom Šarčevićem i generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslavom Vidovićem. Misi je nazočio i splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara s obitelji, a pjesmom je uljepšao mješoviti zbor Gospe od Pojišana.

Pridruživši se pozdravima braći kapucinima čuvarima svetišta, nazočnim hodočasnicima iz domovine i inozemstva koji su se okupili u pojišanskom svetištu težaka i ribara te svima onima koji su bili spriječeni doći, nadbiskup Barišić kazao je: „Sinovskom zahvalnošću i odanošću slavimo Isusovu i našu Majku Mariju koja nas je pod križem primila za svoju duhovnu djecu, od svoga Sina koga je nosila u svom majčinskom krilu. I mi smo Majku Mariju, poput učenika Ivana, primili i uzeli u svoj dom. Postala je naša Majka, član naše obitelji. Njezin lik prisutan je u našim domovima, među tolikim obiteljskim slikama dragih nam osoba, na najčasnijem mjestu."

Podsjetio je da su svi dramatični i sudbonosni događaji naše prošlosti vezani uz Gospu i njezine blagdane: obrana grada Sinja od Osmanlija 1715., 15. kolovoza uz blagdan Velike Gospe; oslobođenje Imotskog od istog osvajača 1717., 2. kolovoza uz blagdan Gospe od Anđela; u svim našim nevoljama, pošastima i pogubnim bolestima, utjecali smo se Majci Mariji. I oslobođenje od zadnjeg agresora vezano je uz Gospu Snježnu, 5. kolovoza 1995.

Čitav naš povijesni hod vezan je uz Gospinu krunicu, molitvu u čijem su vezu ispisane sve naše obrane i borbe za krst časni i slobodu zlatnu. Majka Marija, doista je memorija naše povijesti, pratiteljica naše sadašnjosti i nada naše budućnosti, doma i Domovine."

Nadbiskup je u nastavku govorio o Mariji roditeljici i učiteljici života, o njezinom putu koji nas vodi k Isusu Kristu, „Spasitelju svijeta. On je put koji nas vodi do Boga i do čovjeka. Isus Krist je savez ljubavi Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Majka Marija je prva i najbolja učenica i učiteljica tog istog puta. Puta dijaloga Boga i čovjeka, most koji povezuje nebo i zemlju, vremenitost i vječnost."

U tom je surječju naglasio da svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, nosi upravo tu poruku povezanosti i ostvarenosti našega života u uskrsnoj punini. „Uskrsnuće je srce kršćanske vjere. Ovu istinu naše vjere i nade slavimo u Uznesenju vjernice, Majke Marije, koja u istoj vjeri i na istom putu vjere prati nas svoje sinove i kćeri. Marija nam je najizvrsniji put prema Nebu jer je milosti puna i potpuno predana Bogu."

Govoreći o Mariji praktičnoj vjernici čija utjelovljena vjera nalazi put do bližnjega u potrebi, nadbiskup je upozorio da praktični vjernik ne može ne govoriti o svojoj vjeri: „Često nam se tema vjere čini neugodna, uvredljiva pa čak i nepristojna. U društvu i u javnosti, o svemu se smije i može govoriti, ali o vjeri trebamo biti 'pristojni', politički korektni, – šutjeti! Netko reče za svoga prijatelja, praktičnog kršćanina: 'Sve je znao što vjera uči, ali nikada mi nije govorio o vjeri uopće, a kamoli o iskustvu svoje vjere.'

Kao kršćani pozvani smo naviještati i svjedočiti Radosnu vijest evanđelja. Vjera nije tvrđava koju treba braniti, niti je blago koje treba skrivati. Radosna vijest je sol, svjetlo, kvasac…Pozvani smo biti navjestitelji, evangelizirani evangelizatori! Ali kako? Blago i dobre savjesti, poštujući druge i drugačije, uvjereno i uvjerljivo. Što govorimo, da to i činimo."

Osvrnuvši se na suvremeno doba tehničkih i komunikacijskih dostignuća mons. Barišić je upitao postajemo li i solidarnija, humanija generacija u svojim pohodima, susretima i pomoćima u potrebi? Ustvrdio je da smo se tehnikom „zaštitili i ogradili, uspjeli biti nesmetani; ostali doma; osigurali svoj komoditet, oslobodili sebe i svoje vrijeme od drugih. U svakom slučaju uspjeli smo tehnikom zamijeniti osobu i tehničko-komunikacijskim sredstvima izbjeći osobni susret. Na taj način i svoje najbliže udaljavamo od sebe. Sve je manje pohoda, a sve više diktafona koji snimaju i ostavljaju poruke. Stvarnost pretvaramo u virtualnost, lice u Facebook."

Majka Marija, svojim primjerom života, nastavlja nadbiskup, „svjedoči da nikada tehnika ne smije zamijeniti osobu i osobni susret. Ona iz daleka dolazi u pohode Elizabeti i pored prostorne i vremenske udaljenosti čini se bližnjom, prisutnom i susreće licem u lice. Zato Marijin pohod i susret rađa obostranu radost. Mala gesta čini veliku pretvorbu, pretvarajući život i životne poteškoće u radost koja do neba doseže.

Put vjere koji vodi Bogu i čovjeku pretvara i mijenja naše odnose, otkriva novo uskrsno lice našeg svakodnevnog života, u tim malim stvarima, ali snažnim znakovima, gestama ljubavi i solidarnosti s bližnjima u potrebi. Tama se pretvara u svijetlo, žalost u radost, siromaštvo u bogatstvo. Djela vjere zemlju otvaraju Nebu, jer djeluju iz one budućnosti koja nas više i jače određuje, negoli naša povijest. Nismo ni svjesni koliko naši mali koraci do bližnjega u potrebi i neznatna gesta dobrote imaju snagu preobražaja stanja i osoba. Sežu toliko duboko da suze tuge i žalosti pretvaraju u suze radosnice. Kao kršćani – vjernici, sigurno smo sličnu radost doživjeli i podijelili s drugima. Štoviše, drugi nam postaje izvor naše radosti."

Zaključio je molitvom usmjerenoj Gospi: „Majko Marijo, ti si Majka naša i svih ljudi u svim fazama našega života. Prati nas na putu našega hoda prema Bogu i ohrabri naše korake prema bližnjima, osobito prema onima koji su u potrebi. Neka snaga utjelovljene vjere bude po nama vidljiva u našoj sredini. Ti, Blažena što povjerova, pomozi da rastući u živoj, djelatnoj vjeri unosimo znakove preobražaja u ljudske sudbine i naše društvo.

Majko, čije Uznesenje na Nebo slavimo, dušo duše naše, pomozi nam da na ubrzanom putu naše tehničke kulture i civilizacije ne izgubimo dušu i da ne poremetimo svoju ljudskost; da sačuvamo put prema Bogu i put prema čovjeku onako kako si nam ti svojim životom posvjedočila."

Na kraju mise riječ zahvale uputio je župnik fra Miljenko Vrabec, najavivši dolazak relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Split 18. rujna. Nakon završnoga blagoslova splitsko-makarskoga nadbiskupa cijeli je vjernički puk zapjevao himnu Lijepoj našoj domovini, a potom i pjesmu Gospi „Zdravo Djevo", čime je dolično završeno i slavlje.
Trodnevicu je u pojišanskom svetištu predvodilo devet gradskih i prigradskih marijanskih župa sa svojim župnicima.

misija / nadbiskupja-split
Foto Vladimir Dugandžić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.