Dan Gospodnji 759

Kako mi kršćani zamišljamo uskrsnuće i je li još uopće u njega vjerujemo?

Kako mi kršćani zamišljamo uskrsnuće i je li još uopće u njega vjerujemo?
ILUSTRACIJA

32. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Kad ne bi bilo uskrsnuća Bog bi bio autor projekta smrti, a ne projekta života. Ali, „nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!“ (Lk 20, 38)

U starijim starozavjetnim spisima, Petoknjižju, odnosno u prvih pet knjiga Staroga zavjeta kojeg čine knjige: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon, ne postoji jasno izražena vjera u život poslije smrti. Starozavjetni čovjek se u Božju pomoć i zaštitu uzdao samo u ovom životu, a ne i nakon smrti. Slično možemo reći čak i za veći dio proročkih spisa. Nekakva ideja života i nakon smrti se počinje pojavljivati tek u kasnijim starozavjetnim spisima, negdje od 2. st. pr. Kr.

To je vrijeme u koje bismo mogli smjestiti i događaj mučeničke smrti sedmorice braće s njihovom majkom, koji nam je u prvom čitanju prenio ulomak iz Druge knjige o Makabejcima. Taj se ulomak odnosi na hrabre odgovore prve četvorice braće koji su, ispovijedajući vjeru u uskrsnuće mrtvih, radije izabrali mučeničku smrt nego li to da se ogriješe i izdaju vjeru svojih otaca. Sedmorica braće umiru s vjerom u uskrsnuće, ali njihovo poimanje uskrsnuća je dosta pojednostavljeno. Oni ga ne shvaćaju na naš kršćanski način, nego kao nastavak istog onog života koji su živjeli na zemlji.

Ovo je shvaćanje života nakon smrti bilo zastupano i od farizeja Isusovog vremena, ali i ismijavano od jedne druge vjerske skupine tog vremena koja se nazivala saduceji. U Lukinom ih evanđelju prvi put susrećemo na ovom mjestu. Razlog je vjerojatno to što su oni, kao pripadnici najviše i najbogatije društvene skupine, živjeli u Jeruzalemu u kojega je Isus konačno stigao. I tu su, surađujući s rimskom vlašću i koristeći čak i tu tuđinsku vlast za vlastite privilegije, vršili najviše svećeničke i upravne službe u svom narodu.

Pozivajući se na Petoknjižje, koje su isključivo priznavali kao autentično Sveto pismo, saduceji su odbacivali uskrsnuće i bilo kakvu ideju života poslije smrti. S novcem i privilegijama koji su imali na raspolaganju, a što im je omogućavalo uživanje u ovozemaljskom životu, takav im život i nije bio potreban. Zato su se oko ovoga pitanja žestoko sporili s farizejima, ali i mnogim drugima koji su, stenjući u svakodnevnim životnim poteškoćama, dijelili tu vjeru. Plod te svađe je i pitanje koje je jedan od njih u današnjem evanđeoskom ulomku uputio Isusu, a koje je upućeno da bi ismijalo vjeru u uskrsnuće i farizeje, ali i kako bi saznali koji je o tom spornom pitanju Isusov stav. Svoj stav o tom pitanju Isus sažima u dva dijela, kojima i nama želi poslati nekoliko poruka.

Prvim dijelom svoga odgovora, onim u kojem kaže da se „oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju“, Isus se na neki način obraća farizejima i razračunava s njihovim poimanjem uskrsnuća. Isus odbacuje shvaćanje da je život nakon smrti, odnosno uskrsnuće, nepromijenjeni nastavak života na zemlji. Ovim Isus i nama želi prenijeti dvije važne poruke. Prva je da je život s Bogom sasvim novo stanje u kojem ljudi, zadržavajući vlastiti identitet, „ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“

Naravno da nam odgovori na pitanje kakav je to život nisu i ne mogu biti posve jasni jer oni ostaju dio otajstva vjere. No ipak iz onoga što Isus govori, ali i onoga što nam govori njegovo uskrsnuće, mi spoznajemo da život nakon smrti nije život kojim bismo nastavili živjeti ono što nismo uspjeli živjeti na zemlji, nego život koji se nastavlja na radikalno drugačiji način. Smrt, zapravo, ne postoji. Ona je u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću pobijeđena. Naš se život, kako kaže predslovlje sprovoda, „mijenja, a ne oduzima“.

Druga poruka je da se uskrsnućem poništava sve ono što nas na neki način na zemlji dijeli, pa čak i one najintimnije veze kao što su bračne i obiteljske. Uskrsnućem svi na nov, duboko istinski način, postajemo sinovi i kćeri Božje, a tim i jedni drugima braća i sestre. To je izravan plod Isusovog djela otkupljenja koje je raskinulo sve spolne, rasne i klasne podijele među ljudima, koje relativizira čak i obiteljske veze, i na nov način nas već sada i ovdje na zemlji povezuje u zajednicu koja se zove Crkva, a kojoj je smisao i cilj ono konačno općinstvo svetih na nebesima o kojemu smo kao hodočasnici na putu svetosti, promišljali početkom ovoga mjeseca u svetkovini Svih svetih i koje smo molili u Spomendanu pokojnih.

Drugim dijelom, onim u kojemu se poziva na Mojsija „kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim“, Isus se obraća saducejima. On koristi njihove argumente i koristeći te argumente želi se razračunati s njihovim shvaćanjem i čitanjem Svetog pisma, koje ih je dovelo do toga da ne vjeruju i da se izruguju vjeri u uskrsnuće.

Iz njegovog odgovora, koji šalje i nama poruku, saznajemo da i stariji svetopisamski spisi, pa i samo Petoknjižje, iako to ne kažu na izravan način, ispovijedaju vjeru u uskrsnuće i život nakon smrti. Kako bi se, uostalom, uopće moglo razumjeti Boga koji bi stvorio ljude, s njima sklopio savez, dao im toliko obećanja, za njih se zalagao na različite načine, a koji bi u svojoj svemoći dozvolio da sve to što je u ljubavi stvorio – kako smo slušali prošle nedjelje u ulomku iz Knjige Mudrosti – postane prah? Kad bi se Bog tako ponašao, on bi bio autor projekta smrti, a ne projekta života. Ali, dodaje Isus, „nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!“

Kršćanstvo polazi od ove istine, kojoj je temelj vjera u uskrsnuće, najprije ono Isusa Krista, a zatim i ono svih ljudi. U svijetlu ovih temeljnih istina kršćanske vjere, za koje su mnogi živjeli i umirali, svaki kršćanin treba živjeti. Te istine trebaju prožimati naš kršćanski život, osvjetljavati naše životne izbore. Inače nema smisla biti kršćani.

A je li to tako, odnosno kako mi suvremeni kršćani zamišljamo uskrsnuće i je li još uopće u njega vjerujemo? Neka, u svjetlu današnjeg promišljanja, svatko od nas pokuša pronaći svoj odgovor. I u molitvi ga uskladiti s odgovorom koji nam je na to pitanje dao, ali i u svom uskrsnuću potvrdio, Isus Krist. A, kako piše sv. Pavao Solunjanima, „sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi … (i) upravi … (ih) k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.“ A to je ono od čega kao kršćani živimo već sada, ali i što u konačnici možemo dobiti samo o uskrsnuću.

mons. mate uzinić
biskup dubrovački