Dan Gospodnji 1027

Neka se nitko ne osjeća isključen i odbačen od Crkve i osobito ne od Boga

Neka se nitko ne osjeća isključen i odbačen od Crkve i osobito ne od Boga
ILUSTRACIJA

28. nedjelja kroz godinu (C)
Evanđelje ozdravljenja desetorice gubavaca koje nam je danas ponuđeno započinje zamolbom desetorice gubavaca Isusu da ih ozdravi, nastavlja se Isusovom uputom da se pokažu svećenicima, povratkom jednoga od njih Isusu da bi mu zahvalio i, konačno, Isusovim prijekorom i poukom svojim učenicima.

Događaj je to pun simbolike i, kako takav, u sebi sadrži poruke koje su puno važnije od čudesnog ozdravljanje i zahvalnosti jednog, odnosno nezahvalnosti devetorice ozdravljenih. Da bismo razumjeli te poruke važno je osvijestiti status koji su imali gubavci u Isusovo vrijeme, a u to su se vrijeme gubavci izjednačavali s mrtvacima. I tako prema njima odnosilo. Dapače i gore, jer bi mrtvace pokapali. I to je bilo i jest jedno od djela tjelesnih milosrđa. A njih bi se samo protjeralo, bez ikakve obveze i dužnosti prema njima. Jedina obveza i za jedne i za druge je bila međusobno se izbjegavati. 

Osobito težak problem, a možda je to bio i uzrok onakvog postupka prema gubavcima, je bilo to što se takav status gubavaca odnosio i na religiozno područje. Guba je na religioznom području bila sinonim za grijeh. Tom pošasti su, prema općem uvjerenju, bili pogođeni oni koji su se ogriješili nekim od grijeha zavisti, oholosti, ubojstva, krivokletstva i incesta. Gubavci zbog ovoga nisu smjeli ući u hram i sinagogu. Bilo im je tako zabranjeno slušati Božju riječ i o njoj razmišljati, a i moliti. To im je, vjerojatno, bilo najteže. To je ona situacija kad ti se čini da te nisu odbacili samo ljudi, nego da te i sam Bog odbacio. Kao vjernik se pitam ima li za jednog vjernika išta gore od toga izgubiti i tu utjehu, Božju utjehu, koja često ostaje posljednja utjeha koju imamo?

Ovo je, dakle, kontekst današnjeg evanđelja i u njemu treba voditi računa u pokušaju otkrivanja poruka koje mogu imati važnost za nas danas koji se ne susrećemo s gubom u pravom nego u prenesenom smislu. Izdvojio bih nekoliko simboličnih mjesta i pokušao produbiti poruke koje nam evanđelist i Isus ovim događajem žele poslati.

Ponajprije je to simbolika broja. Riječ je o broju deset. Isusu se obraćaju desetorica gubavaca i on ih ozdravlja. To je broj koji u Bibliji označuje cjelinu. Vodimo li računa o tome da je guba u današnjem evanđeoskom ulomku sinonim za grijeh, ovim nam se želi poslati jasna poruka da nisu gubavci, odnosno grešnici, samo neki, nego da smo svi gubavci, odnosno grešnici. Svi smo sagriješili i svima nam treba ozdravljenje. A Bog, koji nam se objavio u Isusu Kristu, je onaj koji nas može ozdraviti. Potrebno je samo da se i mi prepoznamo među onom desetoricom i u njima i s njima mu uputiti svoj krik da nam se smiluje.

Simbolična je i činjenica zajedništva koja se nadovezuje na simboliku broja. Devetorica gubavaca su bili Židovi i jedan je bio Samarijanac. Dok su bili zdravi, odnosno mislili da su pravedni jer guba je sinonim za grešnost, nisu mogli biti zajedno. Zdravlje, odnosno to što su milili da su dobri, ih je dijelilo. Mrzili su se. Naravno, riječ je o umišljenoj pravednosti farizeja. Sada su bolesni. Gubavi. Odbačeni. I sad mogu biti zajedno. Bolest, odnosno grešnost, ujedinjuje. Naravno riječ je o raskajanoj grešnosti pokajnika. Zdravima je važno tko je tko. Bolesnima to nije više važno. Njih ne zanima tko je Židov, a tko Samarijanac. Oni znaju da se s izazovima s kojima se suočavaju u svom stanju mogu suočiti samo zajedno s drugima. I da im jedino Gospodin može pomoći. 

Oni su, kako vidimo i iz zamolbe upućene Isusu koja je zamolba u množini, zato solidarni s drugima koji su u istoj situaciji kao i oni. Ovim se, uz osudu svake isključivosti s bilo kojeg naslova, osobito svake isključivosti unutar kršćanskih zajednica, želi istaknuti i potreba uključenosti u zajednicu, odnosno Crkvu. I solidarnost onih koji su u Crkvi s drugima, u Crkvi i u svijetu koji je poslanje Crkve. Ne možemo i ne smijemo reći da nas se drugi ne tiču. Ne možemo i ne smijemo biti fokusirani samo na sebe i svoje spasenje. Bog želi sve spasiti. I mi trebamo moliti za spasenje svih.

Puna simbolike je i činjenica da se gubavci Isusu obraćaju izdaleka. Ona je, na prvu, povezana s dužnošću gubavaca da izbjegavaju kontakt s onima koji su zdravi, ali ona ima i dublje značenje koje je povezano s nama. Kad govori o ovoj udaljenosti od Isusa evanđelist Luka koji piše kršćanskim zajednicama svoga vremena, ali i svih kasnijih vremena, zacijelo misli na sebe samoga, jer on nije imao osobno priliku upoznati Isusa i dodirnuti ga, ali i sve nas druge koji nismo imali tu milost fizički se približiti Isusu. 

Molitva koja se izdaleka, fizički i vremenski, upućuje Isusu nije zato manje učinkovita od one koja mu se mogla uputiti dok je hodao Palestinom i uspinjao se u Jeruzalem. Nije, drugim riječima, nužno biti blizu Isusa i dodirnuti ga svojim fizičkim rukama da bi nas on čuo i uslišio. Isus je solidaran ne samo s ljudima svoga vremena, nego i s ljudima svim vremena.

Valja spomenuti i simboličnu znakovitost činjenice da se ozdravljenje gubavaca nije dogodilo u jednom trenutku, nego da se dogodilo na putu. I ovo je utješna misao. Mi bismo željeli sve i odmah. Ali to nije moguće. Put svetosti je strm put za Isusom u njegovom uspinjanju prema Jeruzalemu gdje ga čeka križ, muka i smrt. Tek nakon toga se može dogoditi uskrsnuće. Tako je i s nama. Oslobođenje od grijeha i njegovih posljedica nije nešto što se događa u hipu. To je nešto što, uz Božju pomoć i milost, od nas zahtjeva, uz padove i ponovna ustajanja, cjeloživotni rad na sebi. 

Naš život je putovanje prema svetosti. Onaj tko to putovanje bude provodio poslušan Kristu i njegovoj riječi, s vremenom će postići ono čemu teži. Potrebno je samo biti strpljiv. I ne odustajati. U ovom nam može biti primjer Naaman, iz prvog čitanja. Htio je ozdraviti u jednom trenutku. I kad nije, naljutio se i htio odustati. Zahvaljujući preporuci jednoga sluge nije to učinio. Nije odustao. I ozdravio je.

Kaže evanđelist, na kraju, da je deset gubavaca ozdravilo, a samo se jedan, i to Samarijanac, vratio Isusu da bi mu zahvalio. Vratio se onaj koji je razumio da se svoje grešnosti ne možemo osloboditi sami, da pravednost nije i ne može biti plod naših zasluga, nego isključivo Božje milosti. 

Židovi su s tim imali problema. Mislili su da ih spašava opsluživanje Zakona. I zato se nisu imali potrebu zahvaliti. Dosta im je bilo pokazati se svećenicima i tako biti ponovo uključeni u zajednicu. Samarijanac s tim nije imao problema. On zna da je sve milost. I zato se vratio da bi zahvalio, odnosno da bi, kako kaže Isus, „podao slavu Bogu“. Ali nije dovoljno stati na tome. Nakon toga podati „slavu Bogu“, a to je ono što otprilike desetina zahvalnih čini svakim euharistijskim slavljem koje je na osobit način slavlje zahvaljivanja, slijedi poslanje, odnosno ono: „Ustani! Idi!“ 

To nas poslanje, u solidarnosti i zajedništvu, treba odvesti ponovo onoj devetorici kako se, ako ih ovaj svijet i društvo i isključuju, ne bi nastavili osjećati isključeni, gubavi i odbačeni i od Crkve i osobito od Boga, nego – kako piše sv. Pavao Timoteju, a i nama, u drugom današnjem čitanju – „da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.“

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački