Dan Gospodnji 1012

Oganj koji je Isus došao zapaliti nije oganj uništenja i osude nego spasenja

Oganj koji je Isus došao zapaliti nije oganj uništenja i osude nego spasenja
ILUSTRACIJA

20. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Bogu hvala ove smo godine, barem na našem dubrovačkom području, pošteđeni od velikih požara, a ni u Hrvatskoj, osim jednog podmetnutog požara prije nekih mjesec dana, ove godine situacija s požarima nije bila toliko loša. 

Nažalost nije tako i u drugim krajevima svijeta. Proteklih tjedana osobitu nam je pozornost privukao ogromni požar koji gori u Sibiru, a za koji se kaže da će zbog svoje proširenosti vrlo vjerojatno utjecati i na ostatak svijeta. Dok se u Sibiru i nekim drugim krajevima ljudi bore s požarima, na drugim krajevima svijeta, osobito u dijelovima južne Azije, mnogi muku muče s velikim poplavama.

Ne znam je li se Isus i u kojoj mjeri susretao sa sličnim pojavama. Pretpostavljam da je, iako vjerojatno ne u ovako drastičnim oblicima koji su, više nego li prirodne pojave, posljedica našeg ljudskog utjecaja na klimatske promjene u posljednjih stotinjak godina. Vjerujem da je to razlog što je te dvije pojave, vatru i vodu, uzeo kao slike u koje je uklopio, mogli bismo reći sažeo, svoju evanđeosku poruku: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakva li muke dok se to ne izvrši!“

Ovim dvjema rečenicama, koje su pune simbolike koja u sebi sažima poruku evanđelja, Isus govori o svom poslanju, a ono je zapaliti oganj, i načinu na koji mu je izvršiti to poslanje, a način je krštenje, odnosno kroz muku i smrt. Oganj koji je Isus došao zapaliti nije oganj uništenja i osude. To je oganj njegove riječi, oganj spasenja. Taj oganj je oganj Duha Svetoga koji djeluje u Isusu i šalje ga, kako smo čuli od Isusa u Nazaretu, „blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4, 18-19). 

On će, Duh Sveti, upravo u liku ognja sići i nad apostole. I bit će rođena Crkva po kojoj će oganj koji je Isus došao zapaliti trebati postati požar koji se evanđeoskom porukom ljubavi želi proširiti na cijeli svijet, doći do na kraj zemlje. Isus čezne za tim da taj oganj što prije plane. On se uputio prema Jeruzalemu, u kojemu će biti predan i ubijen da bi tim ognjem spalio zlo koje je došao pobijediti – ne i grešnike koje je došao spasiti – kako bi se po Duhu Svetome, a u suradnji s njegovim učenicima, Crkvom, taj oganj pretvorio u požar koji će spaliti – ne na način uništenja nego na način ljubavi – sve zlo na zemlji, te kako bi se moglo započeti izgrađivati njegovo Kraljevstvo. 

Na ovu se poruku nadovezuje poruka o krštenju. Krštenje se u prvoj Crkvi obavljalo uranjanjem u vodu. Simbolika tog uranjanja u vodu i izranjanje iz vode je umiranje i ponovno rađanje. Isus ovim aludira na svoju smrt i svoje uskrsnuće. Ova slika dodatno dobiva na snazi znademo li da Isus nije želio smrt, nego ju je slobodno prihvatio radi našeg spasenja. Njegovu smrt žele njegovi neprijatelji. I žele je zato što žele ugasiti onaj oganj koji je on došao zapaliti, oganj njegove riječi, dobra koje čini, oganj ljubavi i slobode, oganj Duha Svetoga. 

Ali dogodilo se nešto neočekivano, nešto slično onom što se dogodi kad vodom pokušavamo gasiti zapaljeno ulje. Umjesto da su Isusovom smrću ugasili taj oganj, dogodio se suprotan učinak. Smrt je ognju koji je Isus došao zapaliti dalo neizmjernu snagu. Dogodila se eksplozija ljubavi! Dogodilo se uskrsnuće! Umiranje će za Isusa biti dramatično iskustvo, ali on znade da će iz tog iskustva, na uskrsno jutro, započeti stvaranje novoga svijeta.

Sudbina učitelja je, nastavlja Isus tumačiti svojim učenicima u današnjem evanđeoskom ulomku, sudbina učenika. Oganj koji je Isus donio i koji je u njegovom vremenu izazvao uznemirenost i želio biti ugašen njegovom smrću, nastavlja izazivati nemir i podjele. Te se podijele odražavaju čak i na odnose unutar obitelji, kao najosnovnije ljudske zajednice. Uostalom, Isusov je govor prije nekoliko nedjelja započeo baš od jedne takve obiteljske podijele. Njegova poruka, kojom je osudio pohlepnu navezanosti na imati i ponudio novu logiku nenavezanosti kako bismo ponovno mogli biti, je oganj koji nije prihvatljiv svima. Logično je da oni koji žele sačuvati svoja dobra, svoje žitnice i polja, svoje bogatstvo, ne žele da im to taj oganj uništi i odnese. 

No oni ne razumiju da oganj evanđelje ne želi uništiti žitnice i polja, nego strukture zla i nepravde, ono što nije čovječno, on što diskriminira, ono što jedne čini bogatima na račun drugih koji su svaki dan sve više siromašni. Ti drugi su oni koji na zemlji žive sada u neljudskim uvjetima, ali i oni koji bi sutra trebali živjeti na zemlji, naši sinovi i kćer, naši unuci i unuke, i koji imaju jednako pravo na zemljine resurse kao što ih imamo i mi danas. To je oganj koji osobito želi uništiti onu pohlepu koja je u temeljima ekonomije koja ubija, da bi se iz pepela rodila nova ekonomija i novo društvo, ekonomija i društvo zajedništva kojima je temeljni princip ljubav.

Oni koji ne razumiju, a mnogi zbog svoje sebičnosti ne razumiju, uvijek i ponovo se osjećaju ugroženi od ovoga ognja. I žele mu se suprotstaviti svim sredstvima. Ta su sredstva često nasilna. Nasilna su jer se tim sredstvima žele očuvati strukture zla. A one se samo u početku brane neprihvaćanjem, podjelama, podmetanjima, zidovima, ali na kraju uvijek posegnu i za sukobima, progonom i nasiljem.

U nastavku Lukinog evanđelja Isus govori o znakovima vremena. Iako taj dio nije ušao u današnji evanđeoski ulomak, s njim je usko povezan jer te pojave, kako Isusov "oganj" koji je zapaljen tako i "vodu" kojom ga Isusovi neprijatelji pokušavaju ugasiti, prepoznaje kao znakove vremena. Znakovi vremena su pojam koji je Crkva ponovo otkrila na Koncilu. Da bi nam dočarao njegovo značenje Isus nam pred oči stavlja naše ponašanje prema prirodnim znakovima na temelju kojih zaključujemo kakvo će biti vrijeme. 

Bez čitanja tih znakova, priroda nas može iznenaditi. Osobito je to važno u poljoprivrednoj kulturi kakva je bila ona Isusova. Tako je i sa znakovima vremena. Ako ih ne znamo čitati i prilagođavati svoje pastoralno djelovanja tim znakovima, usklađivati ga s njima, naše djelovanje je beskorisno, a može biti i štetno. Svijet se mijenja. Danas se svijet mijenja brže nego li ikad prije u povijesti. Praveći se da to ne vidimo i nastavljajući po starome, kao da se ništa ne događa, kao da sve mora biti kako je uvijek bilo, "poplava" će ugasiti "oganj" koji je Isus zapalio. 

Uočimo li, međutim, te promjene i prepoznamo li u njima znakove vremena, evangelizacija koju provodimo ima šansu postati nova evangelizacija, a samim tim i djelotvoran odgovor Crkve na potrebe svijeta i vremena u kojemu živimo, kako bi oganj koji je Isus zapalio, oganj njegove ljubavi, oganj dobra, oganj Duha Svetoga, nastavio gorjeti jednakom snagom kakvom je gorio na početku svog povijesnog hoda.

Osim što možemo i trebamo gledati znakove vremena, možemo i trebamo gledati i svjedoke vjere. Proteklih dana smo osobito promatrali Mariju, na nebo unesenu, i njezin primjer. Ona je naša majka, ali je i jedna od nas, slika Crkve. Poslanica Hebrejima njoj dodaje i druge. Poručila nam je da smo „okruženi tolikim oblakom svjedoka“ koji nas pozivaju da ustrajemo. Naravno između svih svjedoka Poslanica Hebrejima izdvaja onog prvog i najvećeg, a to je Isus. Kaže: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pre njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedne zdesna prijestolja.“ No možda nam se on i njegov primjer, u našoj ljudskoj slabosti, čini nedostižnim ciljem. 

Da se ne bismo prestrašili i odustali, današnja nam liturgija nudi i jedan drugi primjer. Primjer je to koji je moguć i dostižan svima. Nudi ga prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. Možda smo pomislili da je to primjer Jeremije, ali nije. On je velik prorok i nije ga lako nasljedovati. Primjer je to Ebad-Meleka, sluge stranca na kraljevom dvoru, koji se pred kraljem zauzeo za Jeremiju. E, to svi možemo i moramo. Možemo i moramo biti glas onih koji nemaju glasa i potreban im je naš glas i naša zaštita. 

Često se, i s pravom, pozivamo na blaženog Alojzija Stepinca jer i on je bio takav čovjek, svećenik i biskup. I zato je u onom oblaku svjedoka. No nije se dosta na njega pozivati. Isto to i mi, svatko od nas na svom mjestu i u svojoj ulozi, počinjući od one najosnovnije zajednice, odnosno obitelji, trebamo i živjeti.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački