Dan Gospodnji 1159

Trebali bi više propovijedati i životom svjedočiti sliku Boga koji služi

Trebali bi više propovijedati i životom svjedočiti sliku Boga koji služi
ILUSTRACIJA

19. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Nije lako ići protiv struje u svijetu u kojemu je čovjek sveden na proizvođača i potrošača, svijetu ekonomije koja ubija, o čemu smo razmišljali prošle nedjelje i što iskustveno na različite načine svaki dan doživljavamo. I malo ih je koji to čine. Lakše se prepustiti i prilagoditi. Ipak, ima i onih koji se ne žele prilagoditi. Njima se obraćaju današnje liturgijska čitanja kako bi im pomogla da u tome ustraju, ali i da to čine onako kako bi to i Krist činio.

Prvo čitanje, ove je nedjelje riječ o ulomku iz Knjige Mudrosti, predlaže sjećanje na prošlost kao pomoć u suočavanju sa sadašnjim izazovima. Sjećanje na prošlost pomaže u življenju sadašnjosti. Ono omogućuje donositi prave odluke i olakšava njihovo donošenje. Sjećanje na prošlost koje nudi autor Knjige Mudrosti je sjećanje na čudesnu pashalnu noć kad je Bog svoj potlačeni narod izbavio iz egipatskog ropstva. 

Mi kršćani tu pashalnu noć prepoznajemo u uskrsnoj noći kad nam je Bog pokazao dubine svoje ljubavi uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Sjećanjem na tu pashalnu uskrsnu noć postajemo svjesniji da smo svi mi, da su svi ljudi, dobili mogućnost suuskrsnuća s Isusom Kristom i dioništva u njegovoj slavi. Naravno, ovom temeljnom sjećanju koje, usprkos svoj apsurdnosti i dramatičnosti događaja s kojima se suočavamo, daje smisao i perspektivu našem životu, rado pridružujemo sjećanje na različite značajne događaje i osobe iz svjetske, crkvene, nacionalne, zavičajne, obiteljske i osobne povijesti. To nam, uz zahvalnost za dobročinstva koja nam je Bog iskazao, pomaže i u suočavanju s različitim izazovima sadašnjeg povijesnog trenutka.

Drugo čitanje, ove nedjelje započinjemo čitati dijelove iz Poslanice Hebrejima, kao pomoć za suočavanje s izazovima trenutka i snagu za ići protiv struje, ići onamo kamo nas i kako nas Bog šalje, nudi vjeru. Nju autor razumije kao „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnost koju ne vidimo.“ 

Iznoseći brojne primjere iz starozavjetne prošlosti, ulomak koji smo mi pročitali osobito ističe vjeru Abrahama i njegove žene Sare koji su „umrli a da nisu zadobili obećanja“, autor u vjeri prepoznaje mogućnost drugačijeg pogleda na stvarnost. Ovo je poruka i nama kršćanima svih vremena i zvanja koji s nestrpljenjem očekujemo ostvarenje Božjih obećanja, a čini nam se kao da od njihovog ostvarenja ništa nema, ne samo u svijetu, nego i u Crkvi. A Crkva je nositeljica i navjestiteljica tih obećanja. 

To je veliki je izazov za vjeru. Osobito je to velik izazov kad je riječ o neautentičnosti onih koji u Crkvi imaju vodeće službe. Što je zvanje i poslanje veće, to je veći i izazov za vjeru. Ali i taj izazov, težak bez ikakve dvojbe, može i treba biti pobijeđen Abrahamovim i Sarinim pogledom, pogledom koji se s vjerom izdiže iz sadašnjosti i s nadom gleda u budućnost.

Konačno, u današnjem evanđeoskom ulomku Isus maloj skupini svojih učenika upućuje riječi ohrabrenja. A očito je kad je uvijek bilo i bit će riječ tek o maloj skupini, što ne mijenja niti činjenica da smo u nekom društvu, kao u našem hrvatskom društvu, većina. Kaže im da se ne boje jer ih je malo i jer su slabi. Zašto se ne trebaju bojati? Zato što Božje kraljevstvo nije ljudsko djelo. Ono je Božje djelo. Bezumni bogataš iz prispodobe u evanđelju prošle nedjelje je mislio da se kraljevstvo stvara zadovoljenjem sebičnih želja. Mnogi i danas to misle. Isus svojim učenicima, onima jučer kao i nama danas, kaže da je to bezumnost. 

Ta bezumnost za posljedicu ima dvije velike pogreške. Prva je da se njom gubi Boga. Bogatstvo postaje bog umjesto Boga. Druga je da se njom gubi i bližnje. Bogatstvo postaje bližnji. Da i mi ne bismo upali u sličnu bezumnost – nažalost mnogi jesmo – Isus nas poziva prodati „što god imamo“ i to dati za milostinju. Rješenje se čini preradikalno. I nemoguće. Ako prodamo „što god imamo“, od čega ćemo onda mi živjeti? 

Odgovor nam nudi nastavak evanđeoskog ulomka, odnosno tri prispodobe kojima Isus pojašnjava svoje poruke. Iz njih saznajemo da to „što god imamo“ nije svedivo na materijalna dobra, odnosno ono što imamo, nego se to „što god imamo“ odnosi osobito na ono što jesmo. Zato ono Isusovo prodati „što god imamo“ i dati „za milostinju“, znači prije svega staviti sebe i sve što imamo u službu Bogu i drugim ljudima. Kršćanin, poruka je prve od triju Isusovih prispodoba, nema trenutke kad ima pravo misliti samo na sebe i ne misliti na braću i sestre. 

Kršćaninu se, poruka je druge prispodobe, ne smije dogoditi da mu promaknu prilike za činiti dobro. I što god je nekome povjerena veća odgovornost u crkvenoj ili društvenoj zajednici, a ovdje možemo dodatno istaknuti obiteljsku zajednicu kao najmanju crkvenu i društvenu zajednicu, to je pozvaniji, poruka je treće prispodobe, manje biti gospodar, a više upravitelj, manje biti onaj koji misli na sebe, a više onaj koji misli na druge i radi za njihovo dobro. Služenje je, u konačnici, jedini način da nam blago prestane biti imovina. I da nam istinsko blago ponovo postanu braća i sestre, a s braćom i sestrama da nam, kao najveće od svih blaga, blago ponovno bude i zauvijek ostane Bog.

Današnje evanđelje završava govorom o udarcima koje će dobiti oni koji nisu vršili gospodarovu volju. Koliko god se pred tom prijetnjom, jer u tom gospodaru prepoznajemo Boga, osjećamo neugodno, bilo bi dobro čak i to prepoznati kao utješnu poruku. U ovoj prispodobi ti udarci nisu kazna nego nova prilika. Bog ne kažnjava. On želi spasiti. Udarci nam dolaze s druge strane. Najčešće od nas samih i našeg neautentičnog života. 

Iako tom slikom završava današnje evanđelje meni se čini prikladnijim ovo promišljanje završiti drugom slikom iz današnjeg evanđelja za koju držim da nam puno bolje pokazuje kakav je naš Bog. To je slika Boga koji služi: „Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi (vas) za stol pa će pristupiti i posluživati (vas).“ Tu sliku bismo svi mi kršćani, a osobito mi koji u kršćanskoj zajednici vršimo službu upravljanja, trebali više propovijedati i životom svjedočiti od slike Boga koji kažnjava, jer to je autentična slika Boga u kojega mi kršćani vjerujemo i koju nam je svojim riječima i životom objavio Isus Krist.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački