Dan Gospodnji 1101

Onako kako se odnosimo prema bližnjima, odnosimo se i prema Kristu

Onako kako se odnosimo prema bližnjima, odnosimo se i prema Kristu

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu nije samo pouka o tome tko je bližnji, nego i kritika svake religije koja se dala zarobiti u propise, a iz vida je izgubila čovjeka i njegovo dostojanstvo. Kad god se to dogodi, a često se događa, ranjeni čovjek pokraj puta ostaje nezaštićen. Da bismo ga zaštitili potrebno je plivati protiv struje.


15. nedjelja kroz godinu (C), 2019.

Današnje evanđelje je polemička rasprava između nekog zakonoznanca, koji je bio dobro upućen u Sveto pismo i u današnjem bismo ga kontekstu mogli smatrati teologom i Isusa koji nije bio teološki obrazovan, ali se predstavljao kao učitelj i okupljao učenike. Polazeći od ovih pretpostavki jasno nam je, a to nam potvrđuje i sam evanđelist, da zakonoznanca nije zanimao Isusov odgovor radi odgovora. On Isusa pita da ga iskuša. No to ne znači da njegovo pitanje nije vrijedno Isusove pažnje. I da ne zaslužuje Isusov odgovor. Dapače!

Isus na pitanje odgovara protupitanjem. Zakonoznanac rado odgovara. Njegov je odgovor veoma zanimljiv jer od velikog broja zapovijedi koje su postojale u Zakonu nije bilo lako pronaći one dvije najvažnije i sažeti ih u kratak odgovor. No on je to uspio učiniti sažimajući sav Zakon na ljubavi prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Činilo se da zna što treba činiti da bi baštinio vječni život. Zato Isus hvali njegov odgovor. Ali zakonoznanac nije zadovoljan jer smatra da mu je Zakon jasno odredio granice ljubavi prema Bogu i da mu nije odredio granice ljubavi prema bližnjima. A upravo je to bio razlog zbog kojega je započeo polemiku s Isusom koji, čuli smo to prošle nedjelje, svoje učenike šalje svima. I sam se druži s bludnicama, carinicima i grešnicima. Zato on nastavlja s pitanjem Isusu tko bi to doista bio njegov bližnji.

Isus na ovo pitanje, provokativno, ali važno, ne odgovara izravno. Da je zakonoznancu izravno rekao da su mu bližnji svi ljudi, da su to također bludnice, carinici, grešnici, Samarijanci, pa čak i pogani on ga ne bi razumio. I provokacija bi uspjela. On bi mu našao mnoštvo starozavjetnih navoda koji to opovrgavaju. Zato mu Isus, a s njima i svima nama koji dvojimo oko toga tko je naš bližnji, odgovara prekrasnom prispodobom koja je više negoli odgovor poticaj na promišljanje kako bi sam znao odgovoriti na svoje pitanje.

Osobe koje su slučajno prolazeći vidjele ranjenika, nisu slučajno uzete. Najprije je prolazio neki svećenik. U njemu, barem kad je riječ o Katoličkoj Crkvi, danas lako možemo prepoznati nas svećenike i biskupe, hijerarhijsku Crkvu. Što biste rekli da vam se prvi put priča ova prispodoba? Hoće li svećenik pomoći ranjeniku, opljačkanom i ostavljenom pokraj puta ili neće? Bogu svaki dan služimo u liturgiji, ali jesmo li sposobni još uvijek vidjeti i Boga izvan liturgije u onima koji su isključeni, onima koji ne pripadaju našoj zajednici, koji su na rubovima Crkve i društva? Nekad mi se čini da nismo. I to je ono što žalosti. Zato smo i stavljeni u Isusovoj prispodobi na prvo mjesto. Svećenik ga, kaže Isus, vidje i zaobiđe. Nakon toga slijedi levit. U njemu možda možemo vidjeti sve one koji su aktivno uključeni u život Crkve na različitim poljima, teologe, bogoslove i sjemeništarace, članove naših pastoralnih i drugih vijeća pa čak i druge praktične vjernike. Tko će, ako neće vjernik! No mi koji to jesmo znademo da to baš i nije tako. I da mi vjernici - bojim se ponekad baš zato što smo vjernici, a nismo dovoljno razumjeli što to znači biti vjernici - stvari vidimo samo parcijalno, pa tako i one koji trebaju našu ljubav i kojima olako lijepimo etikete alkoholičara, narkomana, pedera, kurve, komunista, ustaše, četnika, migranta, heretika… I zaobiđemo. Nije, u ovom kontekstu, nevažno primijetiti kako je današnja polemika započela s pitanjem kako sebe spasiti, kako ja mogu život vječni baštiniti. Bojim se da je to ono što često karakterizira i naše kršćanstvo koje to zapravo i nije, ako nije otvoreno za druge i zabrinuto ne za svoje, nego za njihovo spasenje.

Isus je zakonoznanca, a priznajmo i nas, već dovoljno šokirao sa svećenikom i levitom koji su vidjeli i prošli, ne znam da li zato što su se žurili u hram ili iz hrama, odnosno na misu ili s mise. Ali Isus se tu ne zaustavlja. On u priču uvodi jednog Samarijanca. Ako je netko bio primjer onoga što jedan Židov ne bi trebao biti onda je to bio upravo on. I to ne po svom izboru nego jednostavno po tom što jest, a jest Samarijanac i samim tim, bez obzira što to u stvarnosti nije bilo tako, čovjek bez vjere ili, možda je bolje ovdje reći, čovjek heretičke vjere. Kako ga danas prepoznati? Možda ga možemo prepoznati u onima koji formalno ne pripadaju našim crkvenim zajednicama, osobito agnosticima i ateistima. Nisam siguran, u svjetlu posljednjih događaja, da ga ne možemo prepoznati i u onima koji se usuđuju promišljati i propitivati vjeru u svjetlu znakova vremena i pomalo poljuljati naše sigurnosti i ustaljene odgovore koji često nemaju veze sa stvarnim životom i njegovim potrebama. Stavljajući Samarijanca u svoju prispodobu, kao suprotnost svećeniku i levitu, Isus želi poručiti da za biti bližnji i u drugom prepoznati bližnjega, čovjek ne mora biti netko ili nešto. I osobito da za biti bližnji i učiniti se bližnjim nije dovoljno znanje, koje je, vidjeli smo, zakonoznanac imao. Nije to pitanje pameti. To je pitanje srca. Ne zaboravimo vječnog Malog princa i njegovu lisicu koja njega i nas ovako uči: „Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima“ (Antoine de Saint-Exupéry , Mali princ). Upravo o tome zakonu upisanom u srce progovara knjiga Ponovljenog zakona: „Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.“ Samarijanac ne poznaje Zakon. Ne ide ni u hram niti iz hrama, odnosno ni u crkvu niti iz crkve. Ali on zna što treba učiniti jer mu to govori srce. I čini. Ne zato što je to nešto posebno nego zato što je to po sebi normalno. A normalno je kad se vidi ranjenog čovjeka zastati. I pokušati mu pomoći.

Isusova prispodoba nije bila samo pouka o tome tko je bližnji, nego i vrlo jasna kritika službene religije svoga vremena koja će svoj vrhunac imati kada on dođe u hram i rastjera mjenjače i prodavače. Ona je kritika svake religije koja se dala zarobiti u propise, a iz vida je izgubila čovjeka i njegovo dostojanstvo. Kad god se to dogodi, a često se događa, ranjeni čovjek pokraj puta ostaje nezaštićen. Da bismo ga zaštitili potrebno je plivati protiv struje. To je ono što Isus traži od nas kršćana. I to počinje od malih stvari. Plivati protiv struje znači dati pravo Samarijancu da i on može činiti dobro. To je činio Isus. To smo i mi pozvani činiti. Pozvani smo biti Samarijanci, a što znači i isključeni, da bismo dali pravo govoriti onome kojega drugi žele spriječiti da govori. I odlučiti se za dijalog kad drugi žele nametnuti monolog. I to su djela dobrog Samarijanca koji vidi onoga tko trpi i ima potrebu. I ne pita se tko je, je li što loše učinio. Samarijanac ne vidi migranta, ovisnika, stranca, teologa koji drugačije misli… On vidi čovjeka zbog kojeg se isplati zaustaviti, kojem se isplati pružiti pomoć, na njega potrošiti svoj novac i svoje vrijeme. On zna u svome srcu da je bližnji onaj tko se učini bližnjim. I da, želi li se doista biti kršćanin, odnosno učenik Isusa Krista, nema druge nego ići i tako činiti.

Ovo evanđelje dodiruje u samo srce kršćanstva. I tu nam u srcu, ne u pameti nego u srcu, postavlja pitanje: Kako se odnosimo prema svojim bližnjima? Ne zaboravimo da se onako kako se odnosimo prema bližnjima, odnosimo i prema Kristu jer se ljubav prema bližnjima ne može odvojiti od one prema Bogu i ljubav prema Bogu od one prema bližnjima. Možda se bližnjemu uvijek ne može pomoći. Važno je pokušati. I važno je znati da i onda kad nam se čini da nas bližnji zaobilaze ima jedan Samarijanac koji nas neće zaobići, bez obzira što smo učinili i zašto smo tu gdje jesmo. Taj Samarijanac je Isus Krist za kojega sv. Pavao kaže da je „Slika … Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“, ali i onaj u kojemu se „svidjelo Bogu … nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“

mons. mate uzinić, biskup dubrovački