Dan Gospodnji 752

Naše poslanje je biti janjci među vukovima

Naše poslanje je biti janjci među vukovima

Želi li ispuniti svoje poslanje u svijetu Crkva se treba ponositi jedino „križem Gospodina Isusa Krista po kojemu je (i njoj) svijet raspet i (ona) svijetu“ i „na svom tijelu (nositi) biljege Isusove.“

14. nedjelja kroz godinu (C), 2019.

Naš je svijet obilježen nemirom na svim razinama jer je često vođen vučjom logikom, logikom koja kaže da uspijevaju samo oni koji su jači, moćniji, snažniji... Ne trebamo se zato bojati svijeta. Iako je to vučji svijet, on nam nije neprijatelj. On je poslanje Crkve i svakog od nas kao kršćanina jer se svi kao kršćani možemo i trebamo prepoznati među onom sedamdeset dvojicom učenika koje Isus šalje ispred sebe ondje gdje i on sam želi doći. A on želi doći svugdje i svima.

Veliko je to poslanje. A nas poslanih je, iako statistike drugačije govore, malo. Malo nas je jer se zovemo kršćani, a u životu i poslanju ne slijedimo Isusa i njegovu logiku, nego se priklanjamo vučjoj logici, logici koju često slijedi svijet u koji smo poslani. Zato nas Isus poziva da molimo za svoju kršćansku braću i sestre, kako bi razumjeli veličinu potreba i svoje poslanje. Naše, međutim, nije samo moliti i čekati kad će se drugi odazvati. Naše je ići odmah. Isusovo poslanje nema vremena za čekanje. Ono je žurno.

Nije se, međutim dovoljno samo odazvati. Potrebno je voditi računa o načinu. Isus nas upozorava da svoje poslanje uskladimo s njegovim načinom poslanja. Šalje nas među vukove, ali kao janjce. Janjci vukovima ne odgovaraju vučjom logikom i načinom. Kad bi se to dogodilo, janjci bi prestali biti janjci i postali i sami vukovi. A i vukovi bi, pa ako bismo ih i porazili, postali još strašniji vukovi. Bojim se da ovo uvijek ponovo zaboravimo. I onda u ovome uvijek ponovo i griješimo. Naše poslanje je biti janjci među vukovima, a ne obrnuto. Znam da se to, u našoj ljudskoj logici zaraženoj vučom logikom čini besmislenim, da se s pravom može očekivati da će nas vukovi rastrgati, ali jedino tako je moguće prekinuti spiralu zla i započeti graditi bolji svijet. Isus je to potvrdio svojim primjerom. No da bismo uopće mogli krenuti tim putem, Kristovim putem, potrebno je ne samo biti janjci nego i ne biti navezani na ovozemaljske sigurnosti. Isus nas, sve bez razlike, šalje bez kese, torbe, obuće… Onaj tko se uzda u ovozemaljsko, a nema pouzdanje u onoga koji ga šalje, lako prije ili kasnije zamjeni janjeću logiku onom vučjom. Nisu nam potrebni posebni dokazi za to jer to je, nažalost, u našem svijetu, pa i Crkvi, poprilično očit.

Ovaj način poslanja, biti kao janjci i ne biti navezani na imati, sugerira i sadržaj samog poslanja, odnosno ono što kao kršćani trebamo govoriti onima kojima smo poslani. „Recite: – kaže nam Isus – 'Mir kući ovoj!' Bude li ondje tko prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.“

Promatrajući stvarnost svijeta i vremena u kojemu živimo, a slično je to bilo i u Isusovo i u Lukino vrijeme, pa i u onim vremenima kad se društvo smatralo kršćanskim iako je pitanje koliko je i kako to doista bilo, potrebna nam je velika vjera da bismo mogli prihvatiti i usvojiti ovu Isusovu logiku. Mnogi je nisu mogli i ne mogu shvatiti, zato su od Isusa odustajali i odustaju, iako se ponekad nastavljaju nazivati kršćani. Nažalost, dojam je da ni u samoj Crkvi i našim unutarcrkvenim odnosima situacija nije bila puno drugačija, da se i tu uvukla vučja logika. A poziv i poslanje biti janjci, a ne vukovi, je poziv i poslanje koje je Isus, kako u načinu tako i u sadržaju, povjerio svojoj Crkvi. To je naše kršćansko poslanje.

Možda je, pada mi na pamet, problem u vršenju tog poslanja što želimo krenuti od drugih, što želimo promijeniti svijet, Crkvu, društvenu zajednicu i tako dalje, a ne pada nam ni na pamet da bismo mir trebali graditi počinjući od sebe i one najosnovnije ljudske zajednice, a ona je naša obiteljska zajednica. A mir u sebi se izgrađuje ponajprije odbacivanjem vučje i prihvaćanjem janjeće logike i nenavezanosti na potrebe koje nam nameće potrošačko društvo, a koje to zapravo i nisu. Samo takvi možemo nastaviti mir iz sebe donositi drugima, živeći logiku janjeta i nenavezanosti u ozračju vlastite obitelji u koju smo, u Isusovo ime i kao propovjednici njegovoga mira, ponajprije poslani. Budući da Isus šalje sve i svima, pitam se nije li ponajprije mislio upravo na naše kuće i obitelji kad nam je rekao da u kući u koju dođemo navijestimo mir? I u noj ostanemo jedući i pijući što se tamo nađe, a što zapravo znači dijeleći život s drugim ukućanima bez traženja nekih svojih prava i privilegija? I kad nam je poručio – što osobito može biti važna poruka u ovom vremenu nemira koji ponajviše pogađa obitelji, rastavlja ih i iz njih se dalje širi na druge odnose – da ne prelazimo iz kuće u kuću? Značenje, dakako, nije izravno, ali neizravno bi ga se zasigurno moglo primijeniti i na tu situaciju.

Kršćani su kroz povijest deklarativno uvijek željeli biti graditelji mira. Mir je uvijek bio bitni sadržaj našeg kršćanskog propovijedanja. Ali u stvarnosti smo, nažalost, često željeli donijeti mir sljedeći logiku svijeta. I upustili se u ratove, kako s drugima tako i među sobom samima. I, kad su brakovi i obitelji u pitanju, u rastave kao i svi drugi. Željeli smo mir, on je bio sadržaj naših poruka, ali to nismo činili na način i sredstvima koje je želio Gospodin, nego ljudskim sredstvima i ljudskom logikom. To je često zapravo vučja logika i s vučjim sredstvima. Zato u našoj prošlosti, kako crkvenoj tako i obiteljskoj i osobnoj, ima toliko promašaja. I nemira. Danas, vjerujem, zbog njih žalimo. Ali nije dovoljno žaliti. Potrebno je otkriti da je mir moguć. I prepoznati da smo, počinjući od sebe i onih osnovnih zajednica u kojima živimo, pozvani i poslani biti i riječima i životom donositelji mira. No, prije svega je potrebno povjerovati Gospodinu da kao janjci među vukovima možemo svijetu osigurati konačan mir, onaj mir koji samo Bog može dati, mir koji nam je, kako smo to čuli i u prvom čitanju, obećan po prorocima, mir koji se ne postiže silom, nametanjem svoje istine, netolerancijom, odnosno logikom jačega, logikom vuka, nego Isusovom logikom, logikom slabijega, logikom križa i služenja. To je ona logika po kojoj je sv. Pavlu bio svijet raspet i on svijetu i koja je njegovo tijelo, izmučeno mučenjima i progonstvima, označilo biljezima Isusove muke. Ta je logika, logika križa i Isusovih biljega ljubavi i služenja, jedina sposobna promijeniti svijet i učiniti ga Božjim svijetom. I donijeti tako potreban mir i milosrđe svima nama u Crkvi, koja se treba ponositi jedino „križem Gospodina Isusa Krista po kojemu je (i njoj) svijet raspet i (ona) svijetu“ i „na svom tijelu (nositi) biljege Isusove“, a po Crkvi i cijelom svijetu u koji smo svi poslani, da bismo u njemu, živeći janjećom logikom odnosno logikom služenja, a ako treba i umirući zbog te logike, pripitomili vukove i u svijetu pripravili konačni Isusov dolazak.

mons. mate uzinić, biskup dubrovački