Dan Gospodnji 361

Ljubav je naša veza s Crkvom i s drugim kršćanima

Ljubav je naša veza s Crkvom i s drugim kršćanima
FOTO REUTERS / Remo Casilli

7. vazmena nedjelja (C), 2019.
U današnjem evanđelju, koje je dio svećeničke molitve u dvorani posljednje večere, Isus moli za svoje učenike, one onda, ali i sve one koji će zahvaljujući njima vjerovati u njega, a među kojima smo i mi, ali i drugi, možda čak i oni od kojih mi to najmanje očekujemo. Isus za sve nas između ostaloga moli i ovo: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“

Isusova molitva da budemo jedno, s ciljem da svijet uzvjeruje, poslanje je Crkve i svih nas u Crkvi u različitim zvanjima i zanimanjima. Moguće ga je ostvariti samo po ljubavi koja služi, ljubavi poput one kakvom je Isus ljubio nas, a koju nam je dao kao svoju konačnu i najvažniju zapovijed. Ljubav koja služi povezuje i ujedinjuje. Čini nas jedno s Bogom i njegovim planom spasenja za sav svijet. I omogućuje nam biti jedno u sebi kao kršćani, kako bi ono što mislimo i vjerujemo bilo u skladu s onim što govorimo i ispovijedamo i ono što govorimo i ispovijedamo u skladu s onim što činimo i živimo. 

Ljubav je ono što povezuje naše obitelji. Ona je naša veza s Crkvom i s drugim kršćanima, počinjući od članova vlastite župe i biskupije, do onih u drugim krajevima i dalekim Crkvama. Ona nas potiče da budemo jedno i s onima koji su se udaljili, koji lutaju negdje po periferijama i Crkve i društva i koji su također naše poslanje. Tu se ne smijemo zaustaviti. Ljubav koja ujedinjuje se ne iscrpljuje u tome da budemo jedno u Crkvi kojoj pripadamo. Ona je poziv da se trudimo, ako nikako drugačije onda molitvom i odbacivanjem predrasuda, biti jedno s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama. Kršćanin koji ispravno razumije svoje biti kršćanin ne može biti protiv ekumenizma. I ne može se ne zanimati i truditi oko međureligijskog dijaloga, ali i ne biti otvoren za dijaloga sa svima drugima, osobito sa suvremenim svijetom.

Crkva je, a što znači i mi kršćani koji smo Crkva, je poslana u svijet. Isus, uostalom, moli za naše jedinstvo zato da „svijet uzvjeruje“. Potrebno je, u našem odnosu sa svijetom, izbjeći trostrukoj napasti. Prva je napast bijega od svijeta u svoj prilagođeni crkveni svijet, svijet svoje župe, kuće, kršćanske i molitvene zajednice i elite, svijet u kojemu sam na svome i osjećam se dobro. 

Drugi je pokušaj prilagođavanja svijeta sebi, nametanjem svijetu svojih pravila i ne poštujući pravila pluralnog društva i sekularnog svijeta u kojemu živimo. Ovo u javnosti, ja bih rekao s pravom, često ostavlja dojam da je Crkva neprijatelj suvremenog svijeta. Svijet nije za Crkvu nešto na drugoj strani, nešto protiv čega ili protiv koga se trebamo boriti. Svijet, možeš ovo čitati i društvo, i vrijeme, i mladi, i stari, i obitelji, one funkcionalne i one disfunkcionalne, i kultura, i znanost, i umjetnosti, i politika, i mediji, i društvene mreže, i manjine u društvima u kojima smo većina, a koje nerijetko imaju dojam da ih isključujemo i osuđujemo, bojim se da to i nije samo njihov dojam… je naše poslanje. Kršćanstvo nije i ne smije biti prisila, ono je i treba ostati ponuda. I to ponuda svima. 

I, konačno, tu je opasnost posvjetovnjačenja, odnosno odricanja od Kristovog sustava vrijednosti i onoga što propovijeda Crkva i prilagođavanje sustavu vrijednosti ovoga svijeta, njegovih interesa i različitih kompromisa.

Crkva svoje poslanje u svijetu vrši s uvjerenjem da je Isus „Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.“ I da će on koji je uzašao Ocu na nebo, kako smo slavili, ponovo doći: „Svjedok za sve ovo govori: 'Da, dolazim ubrzo!' Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“ Ovo je razlog da se mi ne smijemo prepustiti besplodnom čekanju. I osobito da sebi ne smijemo dozvoliti zatvaranje u nekakav svijet izabranih. To nije ono što je Isus želio i želi za svoju Crkvu. On od svoje Crkve očekuje da izlazimo i da kao oni koji izlaze aktivno služimo svijetu. 

To je u međuvremenu, od onog Isusovog odlaska i uzašašća na nebo do njegovog ponovnog dolaska, poslanje Crkve, naše poslanje. Različiti su načini na koje smo pozvani to činiti, ali sve ih treba obilježiti služenje u ljubavi, koja nikoga ne odbacuje i oko svih se trudi, nastojeći sve u ljubavi povezati jedno, da svi budemo onako kako su Otac i Sin jedno i da svijet uzvjeruje u Isusovo poslanje i to poslanje prepozna u poslanje Crkve.

Današnja liturgija nije izdvojila samo ispovijed o Isusu i onom što on jest, nego i jedan osobit primjer služenja svijetu. To je primjer sv. Stjepana i njegovog mučeništva, koje se nadahnjuje na Isusovom primjeru služenja i postaje ogledni primjer za svako kršćansko služenje. Bez elemenata koje u sebi sadrži služenje sv. Stjepana ono što činimo se ne može nazvati služenjem. I još manje to može biti kršćansko služenje. 

A kako sv. Stjepan služi? On služi pun Duha Svetoga, a to znači pun ljubavi koja povezuje Oca i Sina i koja je i njega uključila u njihovo jedinstvo. On to, nadalje, čini s iskrenom vjerom: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.“ I to čini s potpunim predanjem: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ Čini to, na kraju, s ljubavlju: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“

I mi, mi Crkva i mi kršćani, sve što činimo trebamo činiti puni Duha Svetoga koji nam je darovan i koji nas povezuje u jedno s Ocem i Sinom. Potrebno je samo da mu se otvorimo. Učinimo to živeći svoje kršćansko služenje s vjerom, predanjem i ljubavlju. To je, uostalom, ono što Isus želi kad za nas moli. To je i način da njegova molitva, molitva da budemo jedno da svijet uzvjeruje i spasi se, i u našem životu urodi dobrim plodovima, za nas i druge oko nas, među kojima uvijek ponovo, vjerojatno, stoji i neki Savao, kojega Bog po nama i našem služenju u ljubavi želi učiniti Pavlom.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački