Dan Gospodnji 458

U nama kršćanima i Crkvi već je započelo ono 'novo nebo i nova zemlja'

U nama kršćanima i Crkvi već je započelo ono 'novo nebo i nova zemlja'
ILUSTRACIJA

5. vazmena (C), 2019.
U Bibliji se često u različitim oblicima upotrebljava pridjev „novi“. U Starom zavjetu ga možemo pronaći 347 puta, a u Novom zavjetu 44 puta.

U današnjim liturgijskim čitanjima taj se pojam ponavlja pet puta. Četiri puta je to u ulomku iz Knjige Otkrivenja koja nam je tim pojmom predstavilo Crkvu kao nositeljicu obećanja „novog neba i nove zemlje“, odnosno „novog Jeruzalema“, „šatora Božjeg s ljudima“, u kojemu će prebivati Bog sa svojim narodom „i otrt … im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“

Zanimljiva je u ovom kontekstu slika mora kojeg, kaže autor Knjige Otkrivenja, „više nema“, a s njim zapravo nema više one Zvijeri koja je iz mora izišla da bi zavela ljude i okrenula ih protiv Boga (usp. Otk 13, 1). Podsjećam na simbolično značenje mora kao mjesta demonskih sila zla i smrti te na zadaću povjerenu Crkvi od uskrsloga Gospodina da ljude izbavlja od zarobljenosti tim silama, o čemu smo razmišljali prije dvije nedjelje kad nam je bilo ponuđeno evanđelje o ukazanju uskrsloga Isusa i čudesnom ribolovu. 

U konačnici će to more nestati, kao sotonski bezdan i sila nereda i smrti. Ali će ostati jedno drugo more koje također spominje autor Knjige Otkrivenja, more koje je on vidio pred Božjim prijestoljem i koje opisuje „kao neko stakleno more, nalik na prozirac“ (Otk 4, 6). Ovo drugo more je zapravo znamen mira i konačne Božje vladavine u obnovljenom svemiru, onom „novom nebu i novoj zemlji“, „novom Jeruzalemu“, „šatoru Božjem s ljudima“.

Put prema onome što nam kao novo predstavlja Knjiga Otkrivenja, a u čemu prepoznajemo konačni dovršetak našega spasenja, smisao i cilj Crkve i našeg biti kršćani, nudi nam onaj peti put u kojemu današnja liturgijska čitanja koriste pridjev novi. Riječ je o današnjem evanđeoskom ulomku. To je ulomak koji pripada Isusovom oproštajnom govoru u dvorani posljednje večere. 

To su trenuci u kojima Isus želi reći i dati ono najvažnije. Uostalom tad je, kao trajni spomen svoje prisutnosti u Crkvi, ostavio i euharistiju. Ono najvažnije, novo, što u ovom ulomku želi ostaviti je i nova zapovijed ljubavi. Ta je nova zapovijed zapravo ono novo u čemu svoj početak i konačno dovršenje ima i sve drugo novo koje spominje današnja liturgija. Novom zapovijeđu ljubavi sve to prestaje biti daleka budućnost, nešto svojstveno Božjoj vječnosti, i postaje naša sadašnjost. Kaže Isus: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“

Na različite se načine može živjeti ova nova zapovijed ljubavi i po njoj postati već sada djelatni graditelji Božjega kraljevstva. Jedan od tih načina nam pokazuju Pavao i Barnaba, koje današnji ulomak iz Djela apostolskih prikazuje kao neumorne i zauzete navjestitelje Božje riječi svima, uključujući i pogane. Veličanstvene su pohvale koje im daje svetopisamski ulomak kad za njih kaže: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje!“ 

Ovakvo što, bilo u smislu ponude bilo u smislu prihvaćanja ponude, nije moguće bez ljubavi i to ne bilo kakve, nego onakve kakvom je Krist ljubio nas. To je ljubav koja svoje konačno dovršenje ima u križu jer, dodat će Isus u ozračju iste oproštajne večere, „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Ta se ljubav samo u izvanrednim prilikama svjedoči darom života u smislu umiranja, a u svakodnevici je ona dar života u smislu služenja kojim se svatko do nas, na način svojstven svom zvanju i zanimanju, odnosno onom pozivu koji Bog ima s njim i dobivenim darovima, treba ugraditi u svoju obiteljsku, crkvenu i društvenu zajednicu. 

To sugerira i sam Isus koji je neposredno prije svojim učenicima oprao noge i taj obred zaključio poslanjem služenja: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 12-15).

Isus novoj zapovijedi ljubavi dodaje oznaku naše kršćanske prepoznatljivosti: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Ljubav jednih za druge nije uzrok naše kršćanske prepoznatljivost nego njezina posljedica. Drugim riječima, nije naša ljubav ono što nas čini kršćanima i naše zajednice kršćanskim zajednicama, nego je naša ljubav potvrda da smo kršćani i da su naše zajednice kršćanske. 

Naša međusobna ljubav, ako je poput Kristove za nas, je potvrda da je Crkva, iako to još nije u potpunosti i dovršenosti, novi Božji narod, odnosno da je u nama kršćanima i Crkvi već započelo ono „novo nebo i nova zemlja“, „novi Jeruzalem“, onaj „šator Božji s ljudima“ što ga je Ivan vidio u svome viđenju, da smo mi kršćani s Isusom Kristom našim uskrsnulim Gospodinom, iako još uvijek slabi i nesavršeni, novi ljudi kojima osnovno obilježje nije izgled, položaj, moć, i sve drugo što mi u ovom svijetu i vremenu smatramo važnim, nego ljubav, ljubav koja se ostvaruje u služenju, besplatna ljubav, ljubav kakvom nas Bog Otac ljubi od vječnosti, ljubav kakvom nas je Isus ljubio do smrti na križu, ljubav kakvom nas može ispuniti i za koju nas može osposobiti samo Duh Sveti.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački