Dan Gospodnji 2291

Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme, budimo ponovo Očevi sinovi i kćeri

Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme, budimo ponovo Očevi sinovi i kćeri
ILUSTRACIJA

Istinski protagonist današnjeg evanđelja nisu sinovi nego Otac, odnosno Bog. Stavljajući nam pred oči Oca kao istinskog protagonista, Isus želi pročistiti naš pogled kako bismo Boga vidjeli onakvog kakav on doista jest i bili doista radosni, a ne onakvog kakvim ga mi često zamišljamo i što nas čini žalosnima.

4. korizmena nedjelja (C), 2019.

Tradicionalno je prispodoba koju nam je u ovoj četvrtoj korizmenoj nedjelji ponuđena za promišljanje naslovljena: „Izgubljeni i nađeni sin.“ Čitamo li, međutim, pažljivo početak današnjeg evanđelja, shvatit ćemo da ova prispodoba nije prvotno upućena izgubljenom i nađenom sinu, nego njegovom starijem bratu. Njega evanđelist Luka prepoznaje u „farizejima i pismoznancima“ Isusovog vremena koji mrmljahu:

„Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima“, ali i kršćanima svoga vremena i svih vremena Crkve, koji su, smatrajući sebe boljim od drugih, zaboravili da je Bog uvijek Otac i da je Isus bio prijatelj grešnika. Ipak, istinski protagonist današnjeg evanđelja nisu sinovi nego Otac, odnosno Bog. Stavljajući nam pred oči Oca kao istinskog protagonista, Isus želi pročistiti naš pogled kako bismo Boga vidjeli onakvog kakav on doista jest i bili doista radosni, a ne onakvog kakvim ga mi često zamišljamo i što nas čini žalosnima. A kakvim ga to zamišljamo, pokazuju nam dvojica braće u kojemu se, u ovom ili onom obliku, svi možemo prepoznati.

Mlađi sin u Ocu prepoznaje tiranina. On je za njega onaj koji mu svojim pravilima priječi biti slobodan i sretan, uživati život. I zato traži svoj dio imovine i odlazi u „daleku zemlju“, prekidajući sve veze s Ocem, svojom obitelji, narodom, s vjerskim tradicijama... I započinje život među poganima, uzgajivačima svinja koje su za Izraelca simbol nečistoće i udaljenosti od Boga i njegovih pravila.

Daleko od Oca nema, međutim, radosti i sreće. Sreća koja se temelji na zadovoljenju fizičkih potreba, u slobodi bez Boga i moralnog zakona koji je upisan u naša srca i koji nam progovara glasom savjesti, vrlo brzo dovede do „ljute gladi“. Slika mladića koji je srozao svoje dostojanstvo sina tako da je morao napasati svinje i jesti njihove rogača, a ni njih nije imao, govori sama za sebe o posljedicama sinovih izbora slobode bez Očevih pravila. Iskustvo Očevog doma mu je pomoglo da se sjeti onoga što je izgubio.

Često se ovo njegovo prisjećanje tumači kao njegovo obraćenje. Ali sin se, zapravo, uopće nije obratio. Njegova slika Oca je i dalje jednaka kao i onda kad je otišao iz Očeve kuće. On Oca i dalje smatra tiraninom, ali tiraninom koji je njegov Otac i koji bi mu se, možda, jer je njegov Otac, mogao i smilovati, dati mu barem da bude sluga, kad je već svojim činom i odlaskom iz Očeve kuće prestao biti sin.

Ovo da od Oca želi moliti da bude sluga, a ne sin, pokazuje da je njegov mentalitet ostao nepromijenjen, da se nije dogodilo obraćenje. U trenutku dok nema ni rogača kojima bi se nasitio, njega zanima jedino kruh kojeg ima u izobilju u Očevoj kući. I zato kreće natrag svome Ocu. Ne da bude sin, jer on misli da je Otac takav da mu to neće dati, nego da bude sluga jer je to najviše što može očekivati od svog Oca protiv kojega je sagriješio.

Za starijeg sina bismo možda na prvu pomislili da je drugačiji od mlađeg i izgubljenog sina, ali bismo se zapravo prevarili. I stariji sin je izgubljen. I on misli o Ocu isto što i mlađi sin. I za njega je Otac tiranin. Zato ni on nije sretan i radostan. Jedina razlika je u tome što se on nije usudio napustiti Očevu kuću kao što je to učinio mlađi sin, nego je ostao nezadovoljan i s Ocem i sa sobom u Očevoj kući i živeći po Očevim pravilima.

Njegovo srce nije s Ocem. Njegovo srce luta s mlađim bratom, izgubljenim sinom, za kojega sa zavišću misli da negdje izvan Očeve kuće uživa s bludnicama proždirući Očevo imanje. Kaže Ocu: „Nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveseli“, nesvjestan privilegija i sreće koju ima zato što je ostao u Očevom domu, milosti koju ima jer je ostao u Očevoj kući i živeći po Očevim pravilima koja su ga poštedjela od one „ljute gladi“ koju je prošao njegov brat, da je to što je sin, što je kao sin ostao s Ocem u njegovu domu, prava sreća i istinski razlog za radost. Kaže mu Otac: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“

Za razliku od onog što misle njegovi sinovi – ti sinovi smo u jednom ili drugom obliku i svi mi, bilo da smo odlutali od Boga koji nas ograničava u našoj slobodi, Boga koji je policajac, a ne Otac, bilo da smo ostali nezadovoljni u Očevoj kući sanjajući o slobodi izvan Očevog doma – Otac je onaj koji uvijek ostaje Otac.

Njegovo biti Otac, nije ovisno o tome što čine njegovi sinovi. I to je razlog istinske sreće i radosti. Isus je sažeo Očev odnos prema izgubljenom sinu u jednu prekrasnu rečenicu s pet snažnih glagola koja sve govori o Ocu i tom kakav je on doista Otac i to radostan Otac: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Slično čini i prema drugom sinu. Čuvši da ne htjede doći „izađe i stade ga nagovarati“, ali i objašnjavati: „Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.“

Prvi, izgubljeni sin, moli oca da bude barem sluga u njegovoj kući. Drugi, stariji sin, misli da je sluga u Očevoj kući. A Otac? On ne želi sinove sluge. Otac želi slobodne sinove. On zna da je prva sreća i radost biti slobodni u Očevom domu.

Da se nije lako osloboditi ovog ropskog mentaliteta od kojeg pate obojica sinova smatrajući Oca tiraninom i biti doista sretan u Očevom domu, pokazuje i slučaj Izabranog naroda kojemu je trebalo četrdeset godina lutanja kroz pustinju da dostigne nov odnos prema Bogu i počne razmišljati i djelovati kao slobodan narod. Tek kad se to dogodilo, Bogu je bilo moguće s tog naroda skinuti „sramotu egipatsku.“

U ovom je smislu radosno slavlje Pashe u Obećanoj zemlji za njih više nego li tek sjećanje na izlazak iz Egipta koji se njom spominje. Pasha, prva u slobodi, je za njih ispovijest vjere u Boga koji je održao svoj obećanja, u Boga koji ih nije izveo iz Egipta da ih pomori u pustinji, kako su znali govoriti njihovi oci buneći se protiv Boga i misleći da im on ne želi dobro i sreću, nego da ih spasi i uvede u „zemlju kojom teče med i mlijeko“, zemlju obećanu od davnina njihovim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu.

Izraelci su puno puta odustajali Boga, ali Bog nije odustao od njih. On ih svejedno ljubi. I od njih ne odustaje. Ovoj iznenađujućoj objavi koju su Izraelci shvatili tek kad su došli u Obećanu zemlju – kasnije su to puno puta ponovo zaboravili - Bog je u Isusu objavio dvije još veće i iznenađujuće novosti, neshvatljive za ljude Starog zavjeta, ali i za mnoge od nas, sinovi i kćeri Novoga zavjeta.

Prva je da je Bog Otac svih ljudi, a ne samo Izraelaca. I da to svih uključuje ne samo pravedne, nego i grešnike. Druga je da je on u Isusu Kristu, u kojemu bismo mogli i trebali prepoznati Sina koji je u svemu identičan Ocu, napravio iskorak iz Očevog doma u potrazi za izgubljenim sinovima i kćerima, kako bi im objavio kakav je doista Otac i potaknuo ih da se vrate u Očevu kuću. U njemu je Bog postao prijatelj ne samo pravednika nego i grešnika. A to smo, na ovaj ili onaj način svi mi.

Osobito smo to ako nismo uspjeli u Bogu otkriti Oca, koji nas ljubi bez obzira jesmo li dobri ili loši, koji nas ljubi ne zbog naših zasluga, nego zato što je Otac. Pa smo odlutali od njega u „tuđu zemlju“. I osjetili „ljutu glad“. I osobito smo to ako smo, ostajući u Očevom domu to ostali kao sluge, a ne sinovi, odbacujući i osuđujući svoju odlutalu braću i sestre i pokušavajući im spriječiti povratak Ocu.

A jesmo i jedno i drugo. Zato i nas – podsjećajući nas na Krista u kojemu je „Bog… svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenje“ i umjesto Krista kojega „Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ – danas sv. Pavao s Korinćanima zaklinje: „Dajte, pomirite se s Bogom!“ Da pomirimo se s Bogom! Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme. Budimo ponovo Očevi sinovi i kćeri.

Budimo jedni drugima braća i sestre, kako bismo svi u Očevoj kući mogli postati radosni i savršen kao što je to Otac. A njegov način, a naš put, za biti radosni i savršeni nije savršena pravda, nego savršeno milosrđe. Njegov način, a naš put, za biti radosni i savršeni je ljubavi koja nikog ne isključuje, sve čeka i svima izlazi u susret. Njegov način, a naš put, za biti sretni i savršeni je Isus Krist, njegov Sin, a naš Gospodin, onaj u kojemu smo svi ponovo dobili priliku ne da budemo sluge, nego da budemo sinovi i kćeri u Sinu.

mons. mate uzinić
biskup dubrovački