Dan Gospodnji 448

Biti pravednici je minimum, težimo maksimumu, ljubavi i milosrđu

Biti pravednici je minimum, težimo maksimumu, ljubavi i milosrđu
FOTO REUTERS / Max Rossi

7. nedjelja kroz godinu (C)
Prošlonedjeljna svetopisamska čitanja su nas, sjećate se, upoznala s dvije kategorije osoba. Na jednoj su strani bili grešnici, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u ljude, a ne u Boga, koji čine zlo i koji su stoga poput drača u pustinji, plijeve što je vjetar raznosi, oni i za koje se može reći jao njima. Na drugoj su strani pravednici, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u Gospodina, koji su poput stabla zasađenog blizu vode, stabla plodnog kojemu lišće nikad ne vene, oni za koje se može reći blago njima. 

Današnja liturgijska čitanja nas žele upoznati i s trećom kategorijom osoba, zapravo ona nas žele pozvati da mi budemo u toj kategoriji osoba, a to je kategorija osoba kojoj je značajka milosrđe. To su oni koji na zlo odgovaraju dobrom i na mržnju ljubavlju i koji se s pravom mogu nazivati „sinovi (i kćeri) Svevišnjega“ jer žive već sada u skladu s njegovom logikom i odraz su njegove dobrote i ljubavi, njegovog milosrđa.

Lako ćemo se složiti s tim da nije dobro biti u kategoriji grešnika. No sigurno ćemo smatrati da je dovoljno i za nas kršćane biti u kategoriji pravednika. U svakodnevnom životu i situacijama nepravdi koje podnosimo i nama kršćanima se čini najprihvatljivijom ta kategorija. To je, da pojasnimo, kategorija koja ne isključuje logiku iste mjere, činjenja dobra onima koji nam dobro čine, ali i uzvraćanja zlom na zlo, nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju… 

Ali, čini se da Isus ne misli da je za nas dobro biti u toj kategoriji. Čini se da on od svojih učenika, a to smo mi kršćani, traži i više. To više što Isus traži od nas, sadržaj je i poruka današnjeg evanđelja u središtu kojega se nalazi poziv na ljubav prema neprijateljima. Jasno je da ovu poruku nije lako shvatiti i da ju je još teže prihvatiti. Ali mi kršćani imamo nešto što prosvjetljuje naše shvaćanje i osnažuje naše prihvaćanje. To nešto je milost koju nam Bog daje. Bez nje bi to bilo nemoguće. S njom sve postaje moguće. 

Onaj tko je obdaren tom milošću, postaje preobražen ljubavlju i Duhom Svetim. I može sve, pa i neprijatelje ljubiti, odnosno slijediti Božju logiku ljubavi i milosrđa koja nadilazi ljudsku logiku iste mjere. I može tako sebe i svoj život, nadovezujući se na onom što je Bog u Isusu Kristu prvi učinio, staviti u službu stvaranja novog svijeta, svijeta ljubavi bez mjere, ljubavi koja ne samo da nikoga ne isključuje nego i sve uključuje, pa i one koji je ne zaslužuju.

Već u starozavjetnom događaju s kojim nas je danas upoznalo prvo čitanje susrećemo sukob ljudske logike bezuvjetnog kažnjavanja koju zastupa Abišaj koji neprijatelja želi ukloniti iz društva i one božanske logike bezuvjetnog opraštanja koju zastupa David, a koja ne uklanja neprijatelja, nego pravdu prepušta Bogu. Isus ide i dalje. Njemu nije dovoljno samo oprostiti i skloniti se. On od nas svojih učenika traži da krenemo ususret svojim neprijateljima i pomognemo im izići iz situacije u kojoj se nalaze. 

Isus nam ovo poslanje daje kroz četiri zapovijedi u odnosu na neprijatelje. Kaže nam da ih ljubimo, da im činimo dobro, da ih blagoslivljamo i, na kraju, da za njih molimo. Ove četiri zapovijedi slijede i četiri konkretna primjera. Valja primijetiti, da se ne bi krivo shvatilo, da nam ovim Isus ne zabranjuje zahtijevati pravdu, braniti vlastita prava, dobra, čast, život..., odnosno da ono što on od nas traži nije pasivnost. 

Istina, Isus nas ovim poziva da na zlo ne uzvraćamo zlom, ali on ovim čini i daleko više od toga. On nas ovim potiče, da ne kažem da nam zapovijeda, i da aktivno činimo dobro, odnosno da zlo pobjeđujemo dobrom. Primjer nam je Bog i njegovo milosrđe koje, u biblijskom jeziku, ne znači samo suosjećanje s ljudskom boli i nesrećom, nego u sebi uključuje i njegov spasiteljski zahvat u korist ljudi. Stavljajući nam za uzor Oca, Isus nam za uzor zapravo stavlja samoga sebe i svoj primjer jer on je, otajstvo njegovog utjelovljenja, njegovog života, njegove muke smrti i uskrsnuća, primjer Očeve ljubavi, okretanja drugog obraza, davanje i donje haljine onima koji su oteli gornju…

Dakle, Bog sam i njegov primjer su razlog zbog kojeg nas Isus poziva na ljubav prema neprijateljima, ljubav koja od nas traži i pasivno – ne sudite i ne osuđujte – i aktivno – oprostite i dajte – ponašanje u odnosu prema onima koje smatramo i zovemo neprijateljima i onima koji takvim smatraju i zovu nas. No postoji i jedan drugi razlog zašto to trebamo činiti, a taj je razlog naš neprijatelj kao takav i njegova ljudska nepovredivost i ljudsko dostojanstvo, a što nije ovisno o tome je li on, i ako jest, zašto, naš neprijatelj. 

U shvaćanju ovoga nam od pomoći može biti prvo čitanje i motivi koje je kralj David imao za poštedjeti svog neprijatelja Šaula koji mu se, dobro je i to spomenuti, učinio neprijateljem, iako mu David nije za to dao nikakvog povoda, dapače. Budući da je David bio vrlo krvoločan kralj, kao uostalom i drugi kraljevi njegovog vremena, zanimljivo je vidjeti motive koji su ga nagnali da postupi drugačije od uobičajenog. Kaže Abišaju: „Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ 

Davidu nije, dakle, motiv to što je Šaul bio dobar ili loš prema njemu. Motiv mu je to što je Šaul „pomazanik Gospodnji“. To što on jest netko – a svatko jest netko, bez obzira na to što čini ili ne čini, jer svatko je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju – a ne što je on učinio ili nije učinio nešto, razlog je da je David poštedio Šaula. Na isti način treba biti poštovan i svaki ljudski život i dostojanstvo svakog čovjeka od začeća do prirodne smrti, uključujući čak život i dostojanstvo najgorih kriminalaca i ubojica. 

Evo zašto smrtna kazna nikad ne može biti opravdano sredstvo za očuvanje društvenog mira, kako je to jasno poručio papa Franjo odobravajući izmjenu čl. 2267 Katekizma Katoličke Crkve koji, u neslužbenom prijevodu, sada glasi: „Dugo je vremena utok smrtnoj kazni sa strane legitimnih vlasti, nakon regularnog sudskog procesa, smatran prikladnim odgovorom na težinu pojedinih krivičnih djela i, iako krajnjim, prihvatljivim sredstvom za očuvanje općeg dobra. 

Danas je sve proširenija svijest da se dostojanstvo ljudske osobe ne gubi ni nakon počinjenja najtežih krivičnih djela. Osim toga, prošireno je novo shvaćanje kaznenih mjera sa strane države. Na kraju, razvijeni su još učinkovitiji zatvorski sustavi koji osiguravaju potrebnu zaštitu građana, ali, u isto vrijeme, okrivljenicima na konačan način ne oduzimaju mogućnost iskupljenja. Zato Crkva, u svjetlu evanđelja, uči da je smrtna kazna neprihvatljiva jer se protivi nepovredivosti i dostojanstvu osobe i odlučno se zauzima za njezino ukinuće po cijelome svijetu.“

Neki su, unutar same Katoličke Crkve, teško prihvatili ovu promjenu smatrajući je opasnim presedanom, ali posve je jasno da je ova promjena u potpunosti usklađena s evanđeljem. Ona je osobito usuglašena s današnjim evanđeoskim ulomkom koje ćemo, kao uostalom i ovu promjenu, moći i osobno prihvatili budemo li se prestali zadovoljavati minimumom, a biti pravednici je minimum. I truditi sve više biti ljudi ljubavi i milosrđa, poput našeg Gospodina, težeći prema maksimumu, a ljubav i milosrđe koje nikoga ne isključuje nego uključuje i neprijatelje je maksimum, naš način za biti savršeni kao što je Bog, Otac naš savršen, naš način za zvati se i biti njegov sinovi i kćeri. 

Da bi se to dogodilo moramo sve više biti, u skladu s onim o čemu nam sveti Pavao piše u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, ljudi uskrsnuća, oni u kojima će manje biti prisutno ono zemljano, pali Adam i njegov logika, a sve više vidljivo ono duhovno, novi Adam, Isus Krist, i njegova logika.

mons. mate uzinić
biskup dubrovački